SAMOPOSLUGE BIJEDE

Venezuela otvara Ministarstvo sreće. Hrvatska otvara samoposluge bijede. I jedna i druga zemlja te projekte objašnjavaju namjerom da se pobrinu za svoje najugroženije građane. Venezuela je najsretnija zemlja Latinske Amerike i peta najsretnija zemlja svijeta. Na listi globalne sreće (prema istraživaju organizacije Gallup) Hrvatska je na 58. mjestu.
U Hrvatskoj ne postoji ministarstvo koje bi u svom nazivu i resoru uključilo sreću kao strategiju. Kao nimalo apstraktnu stavku za koju bi se država morala boriti svim sredstvima. U Hrvatskoj prije možemo očekivati otvaranja ministarstava pljačke iz vrha državne vlasti, korupcije, šovinizma… s precizno reguliranim natječajima, recimo, za linč brata druge krvi ili odobrenim poticajima za koruptivne programe.
Venezuelansko novo ministarstvo punim nazivom zvat će se Ministarstvo vrhovne socijalne sreće. Cilj je pojačati programe protiv siromaštva, poboljšati živote osoba s invaliditetima te postići veće razine socijalne jednakosti. “Ministarstvo za sreću pazit će na našu braću i sestre s poteškoćama, za beskućnike, za starce, našu djecu”, istaknuo je venezuelanski predsjednik Nicolas Maduro, realizirajući ideju pokojnog predsjednika Huga Chaveza.
Srećolika etiketa nije jedini potez u borbi venezuelanske vlade za smanjenje socijalnih razlika u zemlji. Specifični latinosocijalizam (koji nezadrživo kola duž cijelog kontinenta) funkcionira na slijedeći način: venezuelanski ministar financija Nelson Merentes, najavio je znatno viša izdvajanja za socijalne programe iz budžeta za 2014. Iduće godine bi iz ukupnog budžeta od nekih 87 milijardi $ trebalo biti potrošeno 62 % na socijalne programe!
Možemo li zamisliti da se toliki postotak izdvaja iz godišnjeg budžeta Hrvatske? Teško. Kako bi se onda debelim guskama dupeta mazala, odnosno, kako bi pohlepnici utažili svoju enormnu pohlepu. Umjesto dugoročne strategije i osviještenosti države da se pobrine za one skromne ili na dnu bijede, postoje tek stihijski “vatrogasni” primjeri po lokalnim samoupravama ili iscrpljujuća borba udruga civilnog društva koje jednostavno ne mogu same.
U Karlovcu je ovih dana (nakon Rijeke i Vinkovaca) otvorena socijalna samoposluga kao pomoć najugroženijim građanima. Samoposluga je jedan od projekata gradskog programa socijalne politike, a vođenje samoposluge odrađivat će volonteri Gradskog društva Crvenog križa Karlovac. Police su napunjene donacijama jednog trgovačkog lanca i ljudi velikog srca.
Neobavješteni cinik bi se zapitao što kad donacije pristignu iz onog megalanca koji je jedan od većinskih vlasnika Hrvatske? Izdašni državni poticaji što mu obilato idu niz dlaku, komotno dopuštaju i ovakve kratkotrajne izljeve milosrđa.

TRUDNA NA POSLU

U bogatom katalogu diskriminacija kojima naše društvo raspolaže, diskriminacija majki jedan je od najčešćih alata za podjarmljivanje. Izravno, ili perfidno upakirano, ali šikaniranje trudnica i majki s malim bebama, gotovo da je društveno prihvatljiv poslovni obrazac. Odvajkada ovdje ukorijenjen. Krvožedna jagma za profitom samo je još više usijala takva ponašanja – od poslodavaca i beskrupuloznih vlasnika izrabljivačke strategije, pa do poživinčenih tragača za radnim mjestom. Onih koji šalju hiljade molbi “za zamjene”, onih koje bijeda tjera da se nadaju “kako se trudnica nikada neće vratiti dok su oni na njenom radnom mjestu.”
Mediji, kao uvijek vjerna lešinarska logistika senzacionalističkog ponižavanja, prije dvije godine su u stampedu pratili Biancu Matković, HDZ-ovsku saborsku zastupnicu, s kretenoidnim naslovima “I trudna u Sabor!”, tretirajući ženu kao cirkusku točku. U slučajevima poznatih, javnih osoba, političarki ili glumica, primjerice, u pravilu će mediji ložiti licemjernu dušebrižničku kampanju o tome smiju li one odmah nakon poroda natrag na posao i je li to dobro za njihove bebe. Kao da to nije intimna stvar majke, nego javna prćija.
Elem, Udruga Roda pokrenula je koristan projekt “Trudna na poslu – STOP diskriminaciji majki na tržištu rada”, s namjerom da studiozno izloži cijelu paletu najsuvremenijih trikova za šikaniranje ove populacije. I da se onda mogu prirediti djelotvorni načini otpora toj vrsti diskriminacije. Roda u tom cilju poziva trudnice i majke da doprinesu promjenama koje žele vidjeti u društvu. “Ovim putem prikupljamo iskustva trudnica i majki koje su osjetile nepravdu u vrijeme traženja posla, razgovora za posao, priprema za rodiljni/roditeljski dopust i po povratku na posao. Opišite s kakvim ste se preprekama susreli, jer ćete tako pomoći drugim trudnicama i majkama da prepoznaju diskriminaciju i da je prijave. Također ćete pridonijeti senzibilizaciji poslodavaca i cijelog društva. Podijelite svoje iskustvo na forumu ili FB-profilu udruge Roda.Možete to učiniti i e-poštom na adresu roda@roda.hr. Vašim ćemo se iskustvima koristiti tijekom provedbe projekta ne navodeći vaše osobne podatke”, stoji u pozivu Udruge Roda.
Niz je perfidno-sirovih diskriminacijskih podvala i demonstracija moći pobrojanih u Rodinim primjerima, a koje ponekad i toleriramo kao nešto preko čega se šutke prelazi:
– htjeli ste se javiti na oglas za posao, ali je u njemu poslodavac istaknuo da traži osobu muškog spola iako ste vi zadovoljavali tražene uvjete
– poslodavac vam je na razgovoru izravno ili neizravno dao do znanja da je posao namijenjen muškoj osobi
– poslodavac vas je odbio zaposliti, jer je doznao da ste trudni ili da planirate trudnoću
– na razgovoru za posao postavljana su vam pitanja o vašem obiteljskom statusu i planovima za budućnost.
Znate ono, gleda vas svinja i sve voajerski ugmizava u vaše najosobnije želje ljubavi. Podmećući okrutne klipove pod elementarno ženino pravo, poslodavci i drugi muški kolege nerijetko (podsjećaju nas u Rodinom korisnom podsjetniku) zbijaju “neukusne šale na račun ženine težine, pojačanog apetita, češćih odlazaka na toalet…”
Diskriminacijske ideje su neiscrpne. Ne smijemo dopustiti da se guraju pod tepih, tu pored nas. Ili kako vele u Rodi: “Za pojavu diskriminacije možemo znati samo ako o njoj ne šutimo.”

RUKOMETAŠICE I ŽIREVI

Bila je to vijest na začelju udarnog nedjeljnog Dnevnika. A zaslužila je da bude prva. Nestvarna, kao da dolazi iz bajki Ivane Brlić Mažuranić. Nakon svih tih gramzivosti (najnovija smradna euromilijunska peračina para u Hrvatskoj gospodarskoj komori i Hrvatskim cestama), bešćutnosti, smrti i nacionalističke histerije zabačenog balkanskog Weimara, preksinoć se u Dnevniku HTV-a pojavio majušni prilog o skupini tinejdžerki iz Garešnice. Trinaestogodišnjakinje su skakutale po šumi, marljivo prevrtale lišće, tražeći otpale žireve i skupljale ih. Oboružane vilinskim motivima ljubavi i napretka.
“Samo je jedno/u mom životu vrijedno/da rukomet ja igram/jer njega volim ja…”, pjevale su između hrastova, sretno se njišući s bijelim kofama i pletenim košarama u rukama. Izvodile su svoj tekst na onu melodiju koja, inače, u grlima nogometnih militanata uvijek zvuči tako prijeteće marševski. Ove su djevojke to pjevale kao najšarmantniju ljubavnu pjesmu. Jer, što se njih tiče, radi se o čistoj ljubavi. Najsnažnijem pokretačkom motivu oduvijek.
Ove zaljubljenice u rukomet članice su RK Garešnica, i već dvije godine zaredom igraju na finalnom turniru državnog prvenstva za djevojčice generacije 2000. Čista ljubav, entuzijazam, odricanje i rad, armirani su temelji na kojima ovaj klub njeguje svoje juniorske i seniorske momčadi. Nema tu paramilijunskih energenata za razmažene zvijezde kojima se uglavnom i blazirano, pogube motivi igre i života. Niti su sponzorima i žutim reflektorima značajne tamo neke cure i dečki što stasaju na dalekim, nemetropolskim parketima. U žarko htijenje a siromašnu stvarnost uključuju se svi zajedno – treneri, roditelji, djeca i nastavnici. Gradeći nešto što je veće od života i pobjedonosnih golova: zadovoljstvo zajedništva.
“Meni je rukomet jako bitan dio života. Igram ga već šest godina i volim ga…”, blistalo je lice Lare Kožuhar dok je pred kamerama HTV-a svjedočila o svojoj prevažnoj životnoj lekciji. Njoj i njenim prijateljicama i suigračicama nije bilo lijeno zabiti prste u zemlju, tražeći žireve, koje će prodati na otkupu i tako zaraditi koju kunu za prilog u siromašnu klupsku blagajnu. Morat će skupiti barem hiljadu kila (otkupna je cijena oko 5 kuna bruto za kilogram) žireva da bi zaradili 3.000 kuna.
“Oko dvadesetak tisuća kuna košta nas to takmičenje, smještaj i prijevoz. Do sponzora je sve teže dolaziti, znači dio moraju i roditelji financirati”, rekao je Mladen Greidl, upravitelj Šumarije Garešnica (i otac jedne od rukometašica), koji je osigurao logistiku ovim nepokolebljivim djevojkama. Samo najam dvorane vikendom ih košta 600 kuna sat. Još jedna mama, Anita Belak, skromno kaže: “Snalazimo se svakako. Pokušavamo naći neke donacije, angažiramo se u radnim akcijama…”
Elem, nema uzvišenije zaprljanih ruku nego što to ove ustrajne mlade osobe čine. Postižući kišu golova iz vrhunske moralne lekcije. Dok sam gledao ovaj prilog koji grije srce i vlaži oči, poželih da pohlepnu bagru koja krade društvene pare pod hitno natjeramo u šume. Pa nek kopaju do samog srca zemlje dok ne nakupe žireva u vrijednosti desetak milijuna eura koliko su upravo mrknuli.

PIJETET ZA GRAĐANSKI RAT

Dok ne bude prekasno, da ponovimo: ono što sad dirigirana hajdučija rasijava iz Vukovara i šalje svuda po Hrvatskoj, jesu klice novog građanskog rata. Ako još ima naivaca koji ne shvaćaju da je ovaj prošli bio građanski rat kojega je potpalila šačica “elitne fukare” sa istoka, zapada, sjevera i juga, e mogao bi ih već zakucati novi. Novo paranoično kidisanje na rođenog komšiju, ono stanje kad zakrvavljene oči ne vide posuđenu susjedovu zdjelicu za kompot nego mjerkaju kakve će joj biti staklene krhotine, hoće li bit podesne za rez pod grkljanom. Da se silnik ne muči previše.
Dok ne bude prekasno, ponovimo svi zajedno, ako može, u zboru poput glasne molitve: nasilje, rušilaštvo, prijetnja bližnjemu zbog njegova pisma ili načina kako se krsti, boje očiju ili drukčijih sastojaka u turšiji… jest zločin i bit će zločin. Hrvatska je u devedesetima gazila civilne krhkosti, varala ljude i negirala da je sazdana na zločinu šačice pohlepnika. Mora li i Hrvatska budućnosti kunjati na gnojivu novih zločina? Možemo li dopustiti i ovako jedva maskirane poluhunte što maljevima ruše zakone i ustav u zemlji bezakonja? Kad ulica sudi, to je uvijek linč a konopce omaste nevini. Fantomski stožeri kvazibranitelja i čuvara “Vukovara kao mjesta posebnog pijeteta” bolje da promisle kako bi zaista s plodnim pijetetom zasadili korijenje normalnog življenja. S kojim pravom ta bagra i još gora bagra koja njima manipulira, postavlja emocije ispred reda i zakona? Svaki balvan kojim mašu i prijete, jednak je onom balvanu na cestama s početka nesretnih devedesetih. I što znači da “nije još vrijeme” za ćirilicu? Zapjenjenim čuvarima okamenjenih krvnih zrnaca navodno blažene krvi prolivene za domovinu, uvijek neki klinac smeta. Njima nikad nije vrijeme za pismenost, ali uvijek je vrijeme za čekić u glavu. Njima je teško pogledati komšiju u oči. Najlakše ga je među oči.

JUGOSLAVIJA, MOJA DOMOVINA

Kamo sreće da se nikada nije pojavio roman “Jugoslavija, moja domovina” i da se ukleti razlozi njegova postanka nikada nisu dogodili. Premučno je njegovo produženo djelovanje. Pograbi vas za grlo i razori dušu poput navođenog projektila. Opet, blagoslovljen dan kada je Goran Vojnović sjeo ispisati knjigu koju više nikada ne bismo smjeli vratiti na police. Nego, držati ju negdje pored uzglavlja kao Bibliju. U svim domovima, hotelima, svratištima i bogazama bivše Jugoslavije a i ostatka svijeta, bogme… Kao jedan od preostalih zaloga civilnog življenja. Kao malu a ogromnu šansu da možemo biti drukčiji, da imamo pravo na jednom zauvijek otkopan život dostojan čovjeka. O uniformama je ovdje riječ, o prošlom građanskom ratu što je u paramparčad pretvorio prvo građane a onda prostor jedne zemlje. Zemlje koja je mogla biti sretna, samo da nije bilo budala i ubojica. Iz svake stranice Vojnovićevog oporog remek-djela upravo vrišti čežnja za civilnim smirajem.
Da je jedan od ponajboljih slovenskih pisaca mlađe generacije (i filmskih redatelja, upravo je premijerno prikazan njegov film “Čefuri raus!” o rasizmu unutar luzerskih suburbanih slovenskih zajednica) Vojnović dokazuje ovom moćnom pričom o zločinu i kazni, stanjima ljudskog proklestva koja se najčešće istodobno roje pod istim srcem. “Jugoslavija, moja domovina” (“Jugoslavija, moja dežela”; prijevod Anita Peti-Stanić i Jagna Pogačnik; u izdanju Frakture) jest prozni road movie o potrazi mladića Vladana, odraslog u Ljubljani, za istinom o ocu, bivšem oficiru JNA, za kojega je vjerovao da je mrtav. Odrastajući s majkom Slovenkom, upijajući jednu jedinu oficijelnu istinu njihove disfunkcionalne porodice, stravična spoznaja udara Vladana u lice – otac mu je ratni zločinac, optužen za pokolj u jednom istočnoslavonskom selu, živ je i nalazi se u bijegu, negdje u Europi. Vladan mora potražiti odgovore, oca u sebi i sebe u ocu, iscijediti muku koja je počela onim nultim danom jednoga raspada: “Bio sam bijesan. Bijesan na čovjeka koji mi je nekad toliko značio, a onda je jednoga dana postao pošast. Odbacivao sam povjerenje u vlastito tumačenje njegove preobrazbe, jer ga još uvijek nisam želio razumjeti. Razumjeti ga značilo je opravdati ga, a ja sam želio samo to da nema ničega na svijetu što bi moglo opravdati njegove odluke, zato što se čovjeku ne bi smjelo dogoditi ništa tako strašno.”
Vrhunaravnom spisateljskom koncentracijom, naizgled jednostavno a dubinski, Vojnović se usmjerio na dešifriranje gustog lanca žrtava i zločinaca, čije se uloge na ovim našim prostorima izmjenjuju gotovo po nekom neminovnom klinču i ključu “najstrašnije boli našega svijeta – sjećanju”, jer uvijek je netko nekome učinio jebenu nepravdu i posijao strah u očima.
U tim procijepima samotnički zavija čežnja svih Vladana na ovim pustopoljinama, krik želje da jednom taj serijal prestane, da civilno društvo nadjača razloge osvete. Kod Vojnovića nema nimalo patetike, ali čišće molitve za ljubavlju ja skoro nisam pročitao. Čuvati ovu knjigu pored sebe zauvijek i vraćati joj se. Dok god nas ima i trunka na ovom svijetu.

ZEMLJA U AGONIJI

Hrvatska odavno više nije u krizi. Ne bismo joj više smjeli tako neobavezno “laskati”. To u čemu se ova zemlja davi (kako točno dijagnosticira sociolog dr. Dražen Lalić) nije kriza nego gospodarska i društvena agonija. Elem, u agoniji i kaosu svakodnevno crkavaju kompasi društvenog reda. Zato oni koji još, kao posljednji Mohikanci, zabrinuto bdiju nad civilnim temeljima zajednice, uporno upozoravaju na sve kockice rasula. I u toj borbi nimalo ne gube koncentraciju i zavidnu energiju. Organizacije civilnog društva ne dopuštaju si, da tako kažem, ni dana odmora, nego stalno drže upaljene motore svojih djelatnosti. Djelujući preventivno za budućnost ili pokušavajući odmah sanirati štetu nastalu pod maljevima ove proklete društvene tvorevine.
U gunguli debelokožih poteza neosjetljivosti, u rasprodaji najosnovnijih ljudskih vrijednosti, jednostavno nas više ništa ne može iznenaditi. Zato je nedavno s pravom reagirano iz Ženske sobe/Centra za seksualna prava na nespretnu medijsku najavu iz Ministarstva socijalne politike i mladih da planiraju zatvoriti skloništa za žene i djecu žrtve obiteljskog nasilja te novac uložiti na psiho-socijalni tretman zlostavljača. Demanti iz Ministarstva je odmah uslijedio. Međutim, udruge civilnog društva koje se bave mučnim i odgovornim poslom sprečavanja odnosno rješavanja gomile problema nastalih nasiljem u obitelji, ne mogu biti spokojne. One upozoravaju da se u sustavnom rješavanju teških uzorka i posljedica obiteljskog nasilja, nikako ne smije ni teoretski razmišljati u “ili-ili” kategorijama: “Kao da su skloništa i savjetovališta s jedne strane, i rad s počiniteljima nasilja s druge strane, nešto suprotstavljeno i oprečno, a ne nešto komplementarno, što se nadopunjava i ne može jedno bez drugoga. Skloništa i savjetovališta, kao i rad s počiniteljima sastavni su dio iste cjeline, a to je suzbijanje nasilja u obitelji i pružanje pomoći i podrške žrtvama nasilja”, kaže dr. Maja Mamula, psihologinja i koordinatorica Ženske sobe/Centra za seksualna prava, u inspirativnom razgovoru za portal Civilno društvo.
Ideja o udaljavanju nasilnika, a da u domu ostaju žrtve – najčešće žena i djeca (da ih se dodatno ne traumatizira) u osnovi jest opravdana, ali u praksi naših otužnih socijalnih kataklizmi znade se pokazati bukvalno nemogućom. Primjerice, u zajedničkim kućanstvima kad bračni par živi s muškarčevim roditeljima. Možemo li zamisliti kakav bi pakao nastao za ženu koja bi ostala u tom kućanstvu, trpeći predbacivanja da je “isprovocirala” muža i, zapravo, dobila što je zaslužila.
Zato bi se jednostrano ukidanje “sigurnih kuća”, a u ime nekakve restriktivne politike štednje brzo pokazalo kao neproduktivno.
“Neke žrtve prijavljuju nasilje tek nakon nekog vremena u skloništu/ savjetovalištu, kada se dovoljno osnaže i ohrabre da bi mogle podnijeti prijavu. Bez takve pomoći i podrške vjerojatno bi i dalje nastavile skrivati nasilje koje preživljavaju, optužujući sebe. Skloništa imaju i pripadajuća savjetovališta, u kojima žrtve dobivaju dugoročnu besplatnu pomoć i podršku kako za konkretne probleme s kojima se suočavaju (npr. razvod, imovinska parnica), tako i za proradu traumatskih iskustava, kako samih žena, tako i djece”, obrazlaže Maja Mamula.
Ona ističe da u našoj zemlji i dalje vladaju značajne predrasude kako prema radu Organizacija civilnog društva tako i prema ženama žrtvama nasilja u obitelji. “Spojite te dvije predrasude zajedno i postaje jasno zašto smo tu gdje jesmo”, gorko zaključuje Mamula.

ŽENE OD KAMENA

“Toga dana, s tvorničkim vratima, zatvorila su nam se i sva druga vrata. Gladovale smo, spavale u parku, marširale zagrebačkim ulicama, dotaknule smo dno”, rekla je 27. rujna Đurđica Grozaj. Podsjetivši da je na isti datum 2010. tranzicijska pljačka likvidirala tekstilnu tvornicu Kamensko a njezine udarnice potjerala na ulicu. Beskrupuloznim tajkunsko-političkim koktelom oderana je i posljednja krpa s nekad uznosite kuće europske mode. Njezine hale pretvorene su u poligon za raskusurivanje raznoraznih kamatara i torbarenja mračnih “ja tebi-ti meni” dugova na kojima ova zemlja i počiva. Prije tri godine, prezrene proleterke ostale su bez egzistencije i što je još gore – oduzeto im je i golo pravo na rad. Izbijeno im je tlo pod nogama, uskraćena svijest o tome da su korisne, da proizvode dobra, da nisu škart zreo za đubrište života. Ali, nisu džabe godinama i desetljećima proizvodile ispod natpisa firme koja u svom imenu sadrži kamen. Kad su ih bacili na dno, žene od kamena nisu na tom dnu htjele ostati. Ponosno su uzdigle glave, nastavile se boriti za dostojanstvo svojih desetljećima brušenih zanata.
“Počele smo mijenjati sebe i sve oko sebe. Odlučile smo biti hrabre i pronaći svoj put”, gordo objašnjava Đurđica Grozaj, predsjednica Udruge Kamensko, koju su ove odlučne žene osnovale u srpnju 2011., ne dozvoljavajući da njihova sjećanja, žuljevi i umijeća, postanu zahrđale olupine. Od Grada Zagreba prošle godine su dobile na korištenje poslovni prostor na Knežiji, a izdržavaju se vlastitim radom – od vođenja radionica s tečajevima krojenja i šivanja, do usluga popravaka, prekrajanja i šivanja odjeće. U petak, 27. rujna, ove dive poštenja i herojstva u zagrebačkom Kulturno informativnom centru priredile su prvu vlastitu modnu reviju – pokazujući modele iskrojene od niti svoje nepokolebljivosti.
Udruga Kamensko danas ima 139 članova, od kojih su uspjeli stalno zaposliti 5 egzistencijalno najugroženijih radnica. Ostale su volonterke. Nabijene entuzijazmom i srećom da im energija i znanje ne vise o trulom koncu, nego da same proizvode vlastiti smisao. “Neprestano tražim posao, ali nitko me zbog godina neće i zato mi ne pada teško da ovdje u prijateljskom okruženju volontiram. Drži me nada da ću ipak jednom imati neka primanja”, rekla je Suada Brodarić u priči objavljenoj u tjedniku Novosti. Suada, nakon 28 godina provedenih u tvornici Kamensko, danas volontira za šivaćim strojem. “Jednako me i danas boli spomen Kamenskog, onaj šator i sjećanje na to kako su me liječnici tri puta oživljavali. Ali to mi i pomaže, ne dopušta mi da odustanem i stalno me vuče, tjera naprijed”, emotivno se novinarima Novosti povjerila Đurđica Grozaj.
Ove nesalomljive proleterke ne mogu sakriti bijes kad se sjete đubradi koja ih je opljačkala. Ostali su im dužni pet plaća, doprinose i polovicu otpremnine, a za žene koje su imale preko 30 godina radnog staža ona iznosi dvadesetak tisuća kuna. Za neku barabu jedva dostatan ceh janjećeg krkanluka za poslovne partnere,
“Zadovoljština će biti da svi oni koji su nas opljačkali budu procesuirani”, kaže jedna radnica a druga se tvrdo nadovazuje: “Ako pravosuđe zakaže, uzet ćemo pravdu u vlastite ruke!” Ne bi trebalo potcijeniti taj gnjev kad bukne iz njihove muke.