VODIČI IZ LOGORA

Život je čudo. I često se zajebava s nama. Recimo, da nije bilo drugog velikog svjetskog rata, ja se ne bih ni rodio. Ili, barem ne u ovom obliku. Elem, dok su Hitlerove štuke u travnju 1941. razarale Beograd, moja baba je pokupila moju majku, trogodišnju curičku, i došla u Osijek. Ravno u svježe organiziranu fašističku podrepinu zvanu Nezavisna Država Hrvatska. Babu i buduću mi mamu odmah spakovalo u logor, da im nasilno izmijene nearijevsku pravoslavnu krv. Niska a žilava, okretna ko šegrt Hlapić, baka je stoički i s čeličnom nadom izdržala gadno kampiranje koje su joj ustašoidi organizirali. Preživjela je, obranila i dijete, a sve bez sjenčice mržnje ili gorčine na srcu. Stambena faktografija njene kasnije male povijesti kaže da je baba gotovo cijeli život proživjela u prizemljima, u zajedničkim dvorištima ili prizemnim stanovima u zgradama. Tamo gdje se vrata ne zaključavaju a svaki namjernik dočekuje kao rod rođeni. Za malenog (a pregolemog po posljedicama) vukojebinskog građanskog rata devedesetih baba je ostala u svom Osijeku, prezirući opasnost, ne dopuštajući da ju išta otjera iz grada kojeg je toliko voljela. Silazila je u podrum reda radi, „Neće grom u koprive“, govorila je. Stiješnjeni u šupama, susjedi su joj dobacivali da šta ona četnikuša još radi u gradu. „Proći će ih…“, samo je slijegala ramenima i smješkala se iz svog prizemlja nebeskog stava.

Doživjela je bogme 95 godina, uma svježijeg nego mi njeni unuci. Te decembarske večeri 2013. kad je baka umrla, život je pokazao da je često u svojoj igri asocijacija okrutno banalan. Dok mi je sms na ekranu telefona javljao da su je njene sklopljene oči odvele u neki zasluženiji bolji svijet, bio sam u Jerusalemu, u Yad Vashemu. Moja žena i ja plakali smo kao djeca u onom memorijalnom mraku osvijetljenom tek plamićkom skrojenim od duša umorene djece. Plakali smo od nemoći i stida zbog svega zla koje je čovjek u stanju proizvesti.

Ovaj tekst pišem na Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta. Draga mi se upravo vratila iz Našica (gdje je sudjelovala u žiriju smotre LIDRANO, za dramsko-scensko stvaralaštvo srednjoškolaca), sva ushićena i ponosna, jer u tamošnjoj je Srednjoj školi Isidora Kršnjavoga ugošćena izložba “Anne Frank – povijest za sadašnjost”. Da, upravo ona važna instalacija (u organizaciji Hrvatske edukacijske i razvojne mreže za evoluciju sporazumijevanja i udruge ‘Kuća Anne Frank’ iz Amsterdama) koju je ponizio jedan šibenski ravnatelj, istovremeno pljujući i žrtve i pravu slobodarsku dušu Šibenika. Priča mi draga kako je predivno bilo vidjeti učenike koji su prošli dvotjednu obuku s organizatorima i sad bdiju kao vodiči, ozbiljno i posvećeno pružajući sve potrebne informacije posjetiteljima. Znanje plus vjera u pobjedu dobra, kaže ljubav mog života, u toj su se našičkoj školi doista osjetili kao zalog budućnosti.

Istovremeno, dok završavam ovaj tekst, upravo se plakatiraju zidovi u Osijeku najavljujući svečano otvaranje spomenika Alojziju Stepincu, čovjeku čija je popovska mantija služila kao besramna oportunistička zavjesa fašističkom Pavelićevom režimu i pedantno mu prala grijehe. Bista Stepinčeva bit će postavljena ni stotinjak metara istočnije od Parka Oscara Nemona, u blizini remek-djela „Majka i dijete“, pijeteta koji je veliki svjetski kipar Nemon (rođen u Osijeku 1906.) isklesao žrtvama holokausta. Na sve ovo mogu samo reći: počivaj u miru, baba. Ma gdje da si ne moraš gledati užasnu nadri-formulu današnjeg svijeta – everything goes. Ili, što bismo po naški rekli: život je čudo.

 

Napišite komentar

Filed under Društvo

MAGIJA BIJESA I LJUBAVI

Kad zatvoriš posljednju stranicu romana „Ciganin, ali najljepši“ dođe ti da ga spališ. Toliko je čemera naselio u svaku poru tvoje duše. I, naprotiv, kad zaklopiš oči nakon čitanja ovog remek-djela, jasno ti je da je odsada do vječnosti postalo dio tvoga srca. I da će držati ćoškove tvoje kuće i tvoga smisla. Kristian Novak (fascinantna „Črna mati zemla“ očito je bila uvertira u erupciju) naprosto je „Ciganinom“ proizveo jedan od nekolicine vrhova književnosti ikad ispisane na našem jeziku, a užarenim standardima bez po muke ulazi i u najzahtjevnije svjetske antologije. Uzbudljivo je s kakvom stvaralačkom disciplinom, strašću i znanjem, Novak orkestrira epski zamah i svedeni noirovski svijet. Dirljiva je zanatska vještina kojom je uronio u materijal svoje imaginacije, kao i njegova žudnja da se tom materijalu posveti gotovo mazohistički raskriljeno. Teško se odlučiti je li uzbudljiviji slalom kroz sočnost jezičnih mijena ili savršena isklesanost magijski dokumentarnih lica. Marquez se reinkarnirao u Novaku i pošao još neistraženim putevima.

Vrhunskim artizmom Novak je u stanju stvoriti začudnu literaturu i da se tu zaustavio bilo bi posve dovoljno da mu ostanemo dužnici. No, kao i kod svih velikih umjetnika, u njegovom stvaralačkom nagonu stanuje i enormna zaliha društvene odgovornosti. Bez imalo patetike: pred Novakovim baražnim fajtom za posljednju mrvicu čovječnosti ostaje samo pokloniti se, najdublje moguće. Roman „Ciganin, ali najljepši“ (izdavač OceanMore) je strašno važan egzistencijalni dokument jednog društva. Negdje na polovici romana zbiva se scena, jednostavna i očajnička u čežnji za svijetom pravednosti – ne možete se obraniti, razvali vas ogoljenošću. Romski dječak Sandi, u osnovnoj je školi osvojio drugo mjesto u brzom čitanju te je pozvan na rođendansku zabavu kod dječaka Mihaela, osvajača prvog mjesta na istom natjecanju, pripadnika vladajuće bijele većine. Taj ushit Sandijeve kratkotrajne inicijacije, njegov djetinji zanos što su bjelačke matere tog sićušnog trenutka zapamtile njegovo ime, pokidat će vam srce. Sve četiri rašomonske priče (govore ih sredovječna usamljenica Milena, Kurd Nuzat zagubljen na našim prostorima na valu bliskoistočnog egzodusa, Ciganin Sandi i policajac Plančić) na fonu počinjenih umorstava, zapravo se slijevaju ili izviru iz tog Sandijevog bljeskovito pronađenog pa izgubljenog Oza. I postaju njihov zajednički ožiljak u potrazi za smirajem.

Novak ni u jednom jedinom retku nije skliznuo u jednostranu crno-bijelu profilaciju priče, karaktera i teme. Naprotiv, rudarskom upornošću bacio se na kopanje po najosjetljivijim granicama između demona destrukcije, pruženih i iznevjerenih šansi, rasističke shizme i žilavosti ljubavi. „Ciganin, ali najljepši“ zapis je o našem iracionalnom strahu da je možda jednom moguće probuditi se na jastuku trajne ljudskosti. „Mi nismo društvo, mi smo djeca koja se svađaju čiji je tata jači i čija je tetka veća žrtva. Nepomireni, bijesni, podijeljeni, prestrašeni, svako toliko užasnuti shvaćamo da smo braća, pa odlučujemo da bismo radije bili kopilad“, kaže Plančić. Nepogrešivo je jasno Novakovo ogledalo gurnuto pod dah našeg postojanja.

Napišite komentar

Filed under Kultura, Uncategorized

ČOKOLADA ZA ALEKSANDRU

Aleksandra Zec danas bi imala 37 godina. Ništa ne znamo o njenom životu kakav bi danas bio. Da li bi imala djece, koju čokoladu bi im kupovala, kako bi ljubav s njima dijelila, koje bi je brige morile i radosti hranile, da li bi znala objasniti svojoj djeci što je dobro a što zlo… Znamo samo da joj je život bezumno uskraćen već u tinejdžerskoj dvanaestoj godini, onoga dana kada su je krvnici hladnokrvano likvidirali hicima i zakopali u jamu, na friškom sljemenskom zraku. Aleksandra je pogubljena, zajedno s ocem Mihajlom i majkom Marijom, radi „nečistog“ srpskog porijekla, izvaganog u vjekovno preciznim arijevskim vagama Hrvatske. Smaknuta je neposrednim rukama mahnitih izvođača krvavih radova i zakulisnim nalozima pohlepnih warlordova, bezbrižnih u zagrijanim kabinetima. Za taj zločin do dana današnjeg nitko nije odgovarao.

Tragedija Aleksandre Zec tužnu je 25. obljetnicu navršila u srijedu, 7. decembra. Dan uoči mučnog jubileja, u razigranom vašaru ove zemlje gdje se šećerna vatra i teror smjenjuju 24 sata dnevno poput reklamnih blokova, dogodila se groteskna priredba kiča, srama i opasnih lekcija življenja. Po tko zna koji put se u Hrvatskoj ozakonila ona stara mantra da se povijest ponavlja – jednom kao tragedija, drugi put kao farsa. Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović u jednom od svojih brojnih estradnih ukazanja naumila je pod a) zatrpati neki dubrovački vrtić svojim portretima s autogramima, em smo glamurozni zar ne i treba to njegovati od malih nogu… te pod b) čokoladicama podebljati njihove čizmice za Svetog Nikolu. Rečeno, učinjeno. Brže-bolje je upriličena domaća varijanta Igre prijestolja, glossy sličice su bljeskale a čokoladice se topile… I u tom trenutku, još jedna stara istina se ovaplotila: neprijatelj nikad ne spava, pa čak ni kad ga umotavaju potplaćene radnice s druge strane mrske granice. Neki nadobudni roditelji otkrili su da se u paketićima kriju srpske čokoladice!! Ej, tamne li uvrede za Domovinski rat, zamračilo se pred očima roditelja koji su odmah taj krimen revnosno prijavili putem fejsa i zatražili osvetu. Kako ti navodni pravednici (a zapravo nepopravljivi kreteni) misle svoju mržnju objasniti u očima vlastite djece, zaista mi je nejasno. I kako ih misle podići za budućnost? Jer, farse će se potrošiti, na tragedije će opet doći red.

No, povampireni brojači nečistih čokoladica za svoje histerije odgovaraju samo vlastitim ogledalima. Predsjednica Republike odgovara građanima i barem protokolarno brine o normalnom funkcioniranju ove zemlje. Morala bi ponekad, uz sustavnu paradu kiča, provesti i poneku regulu institucije koju predstavlja. Elem, njezina je uloga da smiruje strasti i uljuđuje, a ne da i sama zgroženo i zgranuto priznaje kako je „iznimno razočarana“ nemilim incidentom, da odmah kani narediti istrage i da se povrijeđenim roditeljima ispričava te svečano obećava kako se nešto tako ni u ludilu više neće ponoviti. I što sad slijedi? Možda temeljito čišćenje do posljednje srpske čokoladice zaboravljene u staniolu na dnu kakvog podruma? U ovdašnjem luna-parku sve je moguće, svi marketinški trikovi su dozvoljeni.

Napišite komentar

Filed under Društvo, Uncategorized

ATOMSKO SKLONIŠTE

U zemlji zadojenoj mržnjom baviti se ljubavlju, čista je subverzija. Dok se armiraju ovdašnje naslage netrpeljivosti i cinizmom isprebijanih emocija, jedna mala tvornica vrijedno radi, proizvodeći obnovljivu energiju voljenja. Uostalom, kako čujemo, udvorno nacereni hrvatski političari za koji dan će svojim potpisom lifrati hladnjače živog ljudskog mesa na rusku frontu. Pa kad počne nuklearni show-time, nije loše znati gdje ti je najbliže atomsko sklonište. Bogme, jedno od najotpornijih upravo se u garažerskim uvjetima sagradilo prošlog tjedna u Zagrebu. Zove se „Moja nuklearna ljubav“, ima sve gabarite da nam sačuva živote i sjećanja na to kakve smo budale jednom bili. Budaletine moronske ako smo katkad imalo posumnjali da ljubav nije svemoćna a povjerovali da od mržnje i sirove nadmoći neke vajde ima. Ili smo, što je još gore, kratkotrajno potrošno pošli tragom ljubavi, olako pročitali njene složene signale kao da je bljutavi fast food, pa je brutalno smrskali u njeno mutirano nasilno naličje.

No, idemo redom. Prvo bih htio istaknuti neke društvenoodgovorne činjenice vezane uz proces nastanka predstave „Moja nuklearna ljubav“. Produkcija je građena zajedničkim snagama Teatra Rugantino, Kotar teatra i Akademije dramske umjetnosti. Kad gerilci nezavisne scene ne žele ići lakšim komercijalnim prečicama nego raditi angažirano kazalište (što Rugantino sustavno čini od svog osnutka u olovnim devedesetima) onda je to zaista vrijedno respekta. Rugantinu se ovdje pridružila Umjetnička organizacija Kotar art koja već nekoliko sezona radi na ozbiljnoj artikulaciji brojnih, posebice izvedbenih umjetnosti, prema zanemarenoj gorskokotarskoj regiji. Naposljetku, zagrebačka ADU partnerstvom u projektu („Moja nuklearna ljubav“ je diplomski rad studentice Marije Kolb na Odsjeku produkcije scenskih i izvedbenih umjetnosti, pod mentorstvom doc.art. Tatjane Aćimović) pokazuje koliko je -osim zanatske edukacije za koju je ova instituacija kvalificirana- bitan i odgoj društveno afrtikuliranih građana sposobnih za razvoj i njegu zdravog civilnog društva.

Kao intrigantni rezervoar inicijalnih skica za autorski projekt redateljice Olje Lozice poslužio je virtualni prostor. Lozica i njen dramaturg Matko Botić (uzgred, jako je važna i njegova bluzersko-surferska muzička dramaturgija predstave) znalački svjesno su eksploatirali postove s internetskog foruma Forum.hr i tamošnje rubrike Usamljena srca. Zapisi duša smrvljenih u paramparčad pokazali su se podatnim alatom. Naime, virtualna platforma nosi u sebi zanimljivu dvojbenost: pod nickovima se intima krije ali su ispovjedi javne da javnije ne mogu biti. I tako iz tog megaprostora nesuzdržano cure krhotine života s ožiljcima i pokušavaju se, makar provizorno, slijepiti u sudbinu otporniju od gline. Olja Lozica je grubo istinita i nježna poput paperja u ovom artističkom prijenosu dokumentarnih fikcija. Ona mudro snuje a ne docira iz svog skrajnutog komornog krika pobune. Intima je svijet koji boli ali koji je ipak naša jedina nada. Uspijemo li kako-tako generirati najdublje čiste emocije kao jedini isplativi građevni materijal, tada su koraci u podnošljive društvene poretke vrlo izvjesni. Istina je da mahnita žudnja za ljubavlju često ode stranputicom i završi u poniženjima, u cvilenju poniženih i potrošnom trijumfu tlačitelja – taj se fakat u Oljinoj nuklearki ne prešućuje. Ali to je jebeni rizik za koji se valja boriti. Poput male vanvremenske monaške družine djeluju glumci Lada Bonacci, Petar Cvirn, Sanja Milardović i Filip Vidović. Uzbudljivo i fragilno su odgovorili na redateljičino beskrajno otvaranje i povjerenje. Iz njihovih naoko jednostavnih performerskih ponuda zaista blješti internetski ambis. Načas su uvučeni u ljušture vlastitih sumnji, pa se onda raskrile do očajničke otvorenosti, pa ih ošine oholost zaborava pa opet poniznost oprosta. Rabijatni, ubogi, vampovi, prezreni i snobovi, kućanice i jalovi artisti, zlatnošuteri i apstinenti, infantilne djevojčice i dječaci a onda opet žene i muškarci prezreli od vječnih početaka… Mala radionica obrane i zaštite.

 

Napišite komentar

Filed under Društvo, Kultura, Uncategorized

USTAVOBRANITELJI

Ustav Republike Hrvatske pod hitno treba mijenjati. Naime, u njega treba unijeti cijeli scenarij filma „Ustav Republike Hrvatske“. I to u Preambulu. Osim toga, ne bi zgorega bilo instalirati tamo, unutar ustavotvornih paragrafa, i neki link na film, spojiti ga izravno sa saborskim i školskim klupama, policijskim stanicama i benzinskim pumpama, naplatnim kućicama po cestama i dječjim vrtićima, stranačkim štabovima na elitnim adresama, resortima i periferijskim birtijama… Jer, redatelj Rajko Grlić i scenarist Ante Tomić filigranskim marom ispleli su granitno gnijezdo čovjekoljublja, u kojem žilavo hrane, poje i griju nadu da nismo zauvijek ogrezli u mrzotine. Da je moguće i u našim balkanskim vukojebinama uzgojiti trajne vrtove nezagađenog razuma. Film je to koji uveliko nadrasta svoju artističku misiju i postaje Ustav sam.

Zato ga je skoro pa nemoguće ispričati ili vrednovati racionalnim alatima. Niti (opisujući doživljeno) možemo dovoljno izraziti svoju zahvalnost i biti barem mrvicu fer koliko su u ferplej bitkama s onim lošim u nama, bili svi junaci iz Grlićeve brigade. Kunem se da sam gledajući film osjetio slatku bol od gustoće emocija, poštenja i fanatičke vjere u dobro, koje isijavaju doslovce svi neimari „Ustava“ a napose glumačka ekipa. Niti jedan redak Tomić & Grlić priče, ni najmanji „frame“ Grlićeve samozatajne toplovoajerske režije, baš ni jedna misao, žudnja ili gesta glumačkih udarnika… nisu uloženi niti porođeni uludo. Sve ide van, izvan granica filma, apsolutno sve nas obavija i štiti poput najsigurnijih ljuski jajeta. O kakvoj je ustavobraniteljskoj strategiji riječ, o kakvom delikatnom pokušaju da se društvo iskopanih mržnji privede ljudskosti, savršeno govori scena kad krvavog Vjeku Kralja, gaya i travestita kojeg je brutalno iscipelarila histerična banda nesigurnih tinejdžera, dovode na hitnu. Grlić i njegov fenomenalni direktor fotografije Branko Linta izmučeno lice Nebojše Glogovca slikaju stilizirano, kao da se ne guši u prolivenoj krvi nego u razmazanoj šminki. Ne iz namjere da priguše učinjeno nasilje nego da bi nasilje još više pokazali nezemaljskim. Također se u melankoličnom slikanju Kraljevih rituala i ocvalih interijera samoće, namjerno približavaju rubu hiperestetiziranog kiča. Kad je društvo zaglibilo u bezdane netrpeljivosti i nesreće, svaki pokušaj potrage za srećom i ljubavlju ispada kao beznadežni kič.

„Stisni zube“, kaže Maja Samardžić (Ksenija Marinković) svome mužu Anti (Dejan Aćimović), policajcu Srbinu koji je i veteran Domovinskog rata i ime je čak promijenio ali nikada ne može dovoljno zadovoljiti ksenofobnu većinu. „Stisni zube“, hrabri ga nakon što je pretrpio uvrede od susjeda Vjeke Kralja, povjesničara i hrvatskog desničara. U te dvije riječi vrhunaravne Ksenijine igre svakom našem posrnuću pružena je hrabrost, ubrizgana snaga da ustanemo i izdržimo. Bez imalo parolaškog slanja poruka ili crno-bijelog presuđivanja, Grlić i njegovi sljedbenici idu iz najdublje moguće ljudske nutrine – pričajući priču o jedinom održivom bivstvovanju: mukotrpnoj spoznaji sebe i bližnjega pored nas.

Trebalo je izdržati svu silu antologijskih etapa „Ustava“. Jedna od vječnih je ona kad se u noći, na gornjogradskoj zagrebačkoj klupi, skutri troje luzera u potrazi za ljubavlju i srećom, a Ksenija Marinković, Nebojša Glogovac i Dejan Aćimović (nebeski glumci, ne pretjerujem) isprepliću ruke čežnje… Veliki ljudi i veliki umjetnici. Jebeno hvala im dugujemo, svima koji su iz čistog srca porodili ovaj film, nosićemo ga u srcu zauvijek i nitko nam ga oduzeti ne može. Svojim kraljevskim, herojskim umijećem podigli su mali veliki bedem u slavu dobrote. Istina, dok cure posljednje minute filma a Grlićev trio sanja san o odškrinutoj sreći, u dubini kadra pojavljuje se zli šljam. Ali bedem je armiran i ne damo zlu da prođe. Ne damo.

Napišite komentar

Filed under Društvo, Kultura, Uncategorized

ŽENA, RUDARSKI PRAVA

Žanrovi su idealni nosači za (iz)nošenje životnih ožiljaka. Zabavni su, gutamo ih s lakoćom, a u backgroundu -kao u onim pozadinskim trenucima kad scenski radnici demontiraju kulise eskapističkog showa- zgurili su se gorki, tamni slojevi. Kakav će rejting dosegnuti nova RTL-ova serija „Prava žena“ ovisit će o sijaset faktora i teško je biti prorok. Ipak, usuđujem se prognozirati da će se publika ovisnički navući na nju. Jer, serija to naprosto zaslužuje. Osim primarne funkcije da zarobi i zabavi pitkom vještinom priče, „Prava žena“ u sebi rekreira čitav niz terapeutskih pilula koje nam mogu poslužiti da sagledamo vlastite nesavršenosti, grube greške u životnim koracima, zapuštene društvene odnose i žrtvovane emocije. Najkraće: izvana soap, a iznutra noir. Birajući žanr koji vješto miksa zadane gabarite melodrame i sapunice, s digresijama u crnohumorne persiflaže (u sjajnom castu je za to kraljevski zadužena Elizabeta Kukić), autori su naizgled estradnim alatima progovorili o mučnoj estradizaciji naše zbilje, naših disfunkcionalnih obitelji i disfunkcionalne zemlje, o samoći i čemeru ispod šećernih kulisa površnosti. Gotovo da svaka eskapistička scena ima svog diskretnog svrdlajućeg trpkog crva naličja. A to je vanredan napor kojeg autorski tim (autorica priče i kreativna producentica Jelena Veljača, glavna spisateljica Nataša Buljan, redatelji Mladen Dizdar, Milivoj Puhlovski, Tanja Golić, Ivan Šarić, Peđa Marković; producenti Elma Fehatović Zubčić i Danijel Ivoš) očito rudarski iznosi.

Osnovna priča o ocu, dječačkoj neodgovornoj barabi (Filip Juričić je začudan u svedenoj robusnoj ranjivosti) i samosvojnoj a zanemarenoj kćeri (mlada srpska glumica Kristina Jovanović mogla bi bez po muke igrati u novoj verziji E.T.-ja ali i Lisbeth Salander) i gradnji njihovih pokidanih relacija, demijurška je projekcija koja će prelamati mnoge sudbine. Od prividno bezbojne, frustrirane producentice tv-showa a žilave fajterice koja brine o autističnom bratu (izvanredna Nataša Janjić) do mnogih drugih žena i muškaraca, lažirane vanjštine sigurnosti a kaosom ispod kože: nadahnuto i pošteno ih igraju Nela Kocsis, Marijana Mikulić, Iva Mihalić, Petar Ćiritović, Ana Vilenica, Jasna Bilušić, Aleksandar Cvjetković, Amar Bukvić…

„Prava žena“ već nakon odgledanog prologa dokazuje da ne postoje više i niže forme. Postoje samo čista i neskrivena rudarenja ili ona bezmuda shortcut otaljavanja koja najčešće završe u bezidejnom ćorsokaku letargije. Srećom, „Prava žena“ pripada onoj prvoj, uspravnoj kategoriji.

 

Napišite komentar

Filed under Kultura, Uncategorized

ZAČINI ŽIVOTA I SMRTI

„Zamislite kako je to kad te cijeloga života uče da nekoga mrziš i onda taj netko, spletom čudnih okolnosti postane tvoj prijatelj. Neprijatelji ne postoje. To je samo riječ koju koristimo kao izgovor za mržnju. Sve što želim jest promijeniti svijet kako bismo izbrisali potrebu za tom riječju“, piše u e-mailu palestinski dječak Asel i šalje ga židovskim dječacima s kojima je boravio u kampu prijateljstva, jednom od onih koje organiziraju međunarodne NGO-organizacije. Asel je dirljivi mali heroj (dok u demonstracijama pokušava uvjeriti svoje sunarodnjake da se okanu nasilja, ubit će ga izraelska policija) uvodne priče „Hamsin“ iz knjige „Za’atar“ Hrvoja Ivančića. Otvarajući zbirku priča s Bliskog istoka koje delikatno balansiraju na oštrici fikcije i zbilje (u Ivančićevoj osobnosti reporter stvarnosti i pisac izmaštanog, nedjeljiva su simbioza), „Hamsin“ djeluje kao početna postaja mogućeg iskupljenja. Gorka kapija kroz koju valja proći i žilavo nositi utopiju makar ona najkrhkija bila. Utopiju nade da bi se čovjek jednom možda ipak mogao osvijestiti i početi graditi svijet bez mržnje.

Opremljen sad već dvanaestogodišnjim lutalačkim iskustvom po užarenim toposima Bliskog istoka, Hrvoje Ivančić pregnantno poseže za neobičnom montažom tvrdokuhane opore i jezgrovite proze s gotovo metafizičkim kontemplativnim treperenjem najskrovitijih ćorsokaka duše. Poetičan i grub, erotičan, katkad ciničan, rezigniran i blizak groteski, sve sa nataloženom nemoći svjedoka pred stupuroznim labirintima obnavljajućih spirala bezumlja…, Ivančić ispisuje fascinantne male epove hiljadu i jedne noći koja beskonačno traje. Uzevši za naslov knjige ime začina prepoznatljivog i zajedničkog svim tijesno isprepletenim kuhinjama Levanta, autor nenametljivo a jasno pokazuje koliko su kratki koraci između nepca života i nepca ispunjenog prolivenom krvlju. U pričama „Na obali slanog mora“, „Pazi, glava“ posebno je ocrtan adrenalinski background u kojem zapadnjački novinari sazrijevaju od puke predaje avanturama do trpkog sazrijevanja u mučnim svakodnevnim komadima kaosa jednog iznurenog svijeta. Jedna od neugodno istinitih fikcija jest sadržana u priči „Ministarstvo otetih ljudi“, u kojoj je „fabulizirana“ mračna predatorska crta današnjeg kapitala: terora ISIL-a (ili sličnih ekstremnih pokreta) praktički ne bi ni bilo bez njihove trgovinske umreženosti sa Zapadom.

Dok bliskoistični izbjeglički egzodus natapa Europu a ekstremisti kao posljedice warlordovske indolencije siju nove žrtve, Ivančićeva knjiga (u izdanju zagrebačkog Sandorfa) iznimno je vrijedna i dobrodošla. Bez trunke crno-bijelih pojednostavljivanja, daleko od dekorativnog i deklarativnog isticanja čovjekoljublja, Ivančićevi pisani otisci zrače istinskim humanizmom i pacifizmom. Opori začini naše nade.

Napišite komentar

Filed under Kultura, Uncategorized