ADAMOVO REBRO

Ništa nas nije moglo pripremiti za priču Dnevnika Nove TV, emitiranu u nedjelju. Ništa nije moglo obraniti naša srca da se ne raspadnu u paramparčad. Priča je smještena u Gradište, selo pored Županje. U kadru je dom obitelji Kadić, svečano i brižno postavljen stol, raspelo na zidu… Majka Slavica još jednom dotjeruje odijelo svoga jedanaestogodišnjeg Adama, uskoro prvopričesnika ako bog da, i ako boga ima. Grle se mama i sin nježno, a Adam stigne i šeretski namigivati kamerama. „U crkvu su ipak krenuli s grčem…“, kaže novinarka u off-u. Nešto je naopako kad ljudi vjeru nose s grčem u želucu. Biće da je vjera galaksijama udaljena između istinskih bogobojaznih ljudi kao što je Slavica i onih pohlepom i ideologijom pošemerenih inkvizitorskih kumira – koji na Slavičinu vjeru pljuju poput oholih pomazanika.

Podsjećam o čemu je riječ: upravo je Nova TV (subotnji Dnevnik, 29.04.) prva u javnost odgovorno razvalila priču o župniku lažnom evanđelistu koji Adama i još dvojicu dječaka, kao djecu s posebnim potrebama, odbija pričestiti zajedno s ostalim klincima. Uzimajući si prerogative nedostojne boga i čovjeka, ta popovska budala (ako nekoga zanima njegovo nedostojno ime, neka gugla) je amenovala strašnu diskriminacijsku gestu. Pljunio je nesvetu vodicu na širom otvorene duše jedne brižne i ponosne žene i njezina jedinstvenog sina. U Slavice je vjera očigledno neokaljana kao i njena majčinska borbenost za jednakost svih pred bogom. Ako boga i dalje ima. Podijelila je svoju muku i zebnju s medijima. I hrabro, a strepeći, sutradan povela Adama u hram gdje stoluje ona vucibatina od pastira. Iako se inkvizitorski pješadinac odjednom pokazao milostivim pa je i „drukčijima“ dopustio da prime prvu pričest, i dalje je, podlački perući ruke, faktički ustrajao u svom križarskom pohodu poniženja. Kamere Nove TV sve su zorno dokumentirale.

„U usta, u usta“, nestrpljivo je siktao, gurajući hostiju pred Adama.

Samosvojan, jedan i jedini, Adam je niječno vrtio glavicom i pružao dlanove. On je naumio znamen pričesti prvo uzeti u ruke, dotaknuti to simboličko tijelo Kristovo dlanovima, zavoljeti ga i odnjegovati tamo, prije negoli ga sam, po svojoj volji, prinese ustima.

„Dajte mu u ruku…“, šaputala je majka Slavica, boreći se za dignitet svoga sina.

„Stvaraš gužvu i meni i…“, jamrao je dalje onaj nevoljnik u mantiji, prkoseći nebesima.

Adam je nasmiješeno odnio hostiju na dlanu, i sam ju je progutao, kad je odlučio da je vrijeme.

Žučnik je nastavio s oltara rasipati žuč. „Proneo me opet kroz misu da sam nikakva majka, ali dobro, to ide njemu na dušu“, rekla je trpko ali uznosito Slavica, dok su kamere bilježile.

I, gle, nema ispred tamošnje crkve u Gradištu niti jednoga bundžije, nema šatora ni plinskih boca, ni ustašoidnih pjesama gratis. Niti će se itko od raspomamljenih katolibana pojaviti s transparentima pod kaptolskim palačama. Bagra je zauzeta istjerivanjem Sotone iz teatarskih utočišta. Bagra nema vremena zaviriti u čista srca slična Adamovom i njegove majke. Osim mlakih nemuštih trtljanja o tome kako je rečeni farizej „malo starijih nazora, inače je radišan i vrijedan…“, nisu se bitnije oglasili ni grimizni šefovi priučenog egzorcista iz trećerazrednog ešalona. Ne, neće biti kardinalskih enciklika u ime zaštite drugih, slabih i drukčijih. Neće jer sa svojih pohlepnih oltarskih odnarođenih visina nisu u stanju pojmiti da su Adam i njegova majka Slavica oltar sam po sebi. Niti će ikada shvatiti koliko bismo svi skupa bili bliži spasenju da smo nastajali iz rebara sličnih Adamovim.

 

Komentiraj

Filed under Uncategorized

PUNO GRLO ZEMLJE

Postoji zemlja-inverzija, naopako nasađena. Hrvatska se zove. U njoj je moguće i da onaj mitski, za šegačenje uvijek raspoložen prvoaprilski dan, bude jedan od najozbiljnijih otisaka smisla te iste pobenavljene zemlje. Šalu na stranu, 1. travnja 2017. naprosto moramo umemorirati u sve naše buduće intimne kvizove. Te se večeri, naime, iskovao jedan od najbitnijih, najveličanstvenijih datuma ikad – kako za opstanak ovdašnjeg glumišta, tako i za opstanak njegova izranjenog društva izvan scene. Govorim o praizvedbi vrhunaravnog romana „Črna mati zemla“ Kristiana Novaka, u dramatizaciji Tomislava Zajeca i režiji Dore Ruždjak Podolski. U pribjegarskim uvjetima Zagrebačkog kazališta mladih i njegove direktorice, vestalke društvene odgovornosti, Snježane Abramović Milković.

Osjetljiv je DNK Novakova romana. To je proza istovremeno epski i mitološki razapeta na platou zapretene međimurske zemlje, i krajnje intimistička, pod kožu poniruća hipnoza samopotrage za krivicama i oprostima. Zajecov spisateljski senzibilitet se u dramatizaciji ponio kao osobito brižan partner Novakovom predlošku. Njegov se dramatizatorski postupak, šivajući najizravnije šavove prošlosti i sadašnjosti, služi nestvarno tankim gazama delikatnog cijeđenja. Kao da s ljubavlju njeguje sir, Zajec uzima sve bitno iz magme Novakovih voda, i poput čuvara strpljivo pretvara te naboje u škrtu raskoš nove scenske muke. U valove tog odgovornog puta, redateljica Dora Ruždjak Podolski bacila se s uzbudljivom prtljagom čistih nagona i rafiniranih alata racionalnog. I s fatalističkim povjerenjem u glumce (povjerenje su joj zekaemovci nesebično i fanatično uzvratili) koji su iznijeli razornu vrućicu dječje kirurgije uklanjanja ožiljaka. Pokušaja ljekovitog pomazanja brazgotina kakve neravnopravne životne bitke utiskuju još na onim prvim nevinim koracima djetinjstva. Svaka nota bajkovite oporosti u međimurskom jeziku i soundtracku (gotovo da je prostorno oblikovana glazba Stanka Kovačića koji i uživo, iz kutka stagea, bdije svojim instrumentima nad zemljanim dušama) redateljici je poslužila kao zrelo, matematički kauzalno o a opet ogoljeno emotivno prikazanje. U žarištu se uzdiže blatni improvizirani kokošinjac poput nekog svevremenskog Stonehengea (izvrsna vizija scenografa Stefana Katunara); ljudi od zemlje skidaju i navlače ljušture svakodnevnog i mitskog (samozatajno kroz vrijeme, koje kao da stoji, putuje kostimografija Doris Kristić) a ne mijenjaju se, jer čežnje su im vjekovima iste. Kao i tjeskobe, mržnje i škrti proplamsaji ljubavi. Padaju i nastaju režimi i idelogije, kolektivi žderu pojedince, ali sve to Dora Ruždjak orkestrira na rubovima komadića crne zemlje na kojoj se skutriše ubogi. Oko njih se, negdje vani, upravo urušavaju megamarketi najnovije ljudske pohlepe, a oni pokušavaju izdržati makar još jednu rundu bez krvavog nokauta. Rundu oprosta. I najmračnije manifestacije demona, poput pedofilskog terora, obiteljskog sadizma ili rasne i spolne netrpeljivosti, redateljica iznosi stišano (znalački doprinos koreografije Petre Hrašćanec) bez doslovnog naturalizma. Ne zato da bi zlo umanjila, nego da bi zorno predočila koliko su mikronski tanke opne između sramežljive pohrane dobra i raspomamljenog egzaltiranog zla. Počevši od dječački osjetljivih istraživački nosećih rola Adriana Pezdirca i Dade Ćosića, do majčinskih i pramajčinskih instinktivnih ponuda Doris Šarić Kukuljice i Urše Raukar, te doslovce svih herojski izloženih lica (Pjer Meničanin, Milica Manojlović, Nataša Dorčić, Mia Biondić, Dora Polić Vitez, Suzana Nikolić, Barbara Prpić, Nadežda Perišić Radović, Damir Šaban, Danijel Ljuboja, Zoran Čubrilo, Jasmin Telalović, Mateo Videk), ovaj ansambl je zagazio u veličanstvenu misiju rastakanja društvenih poživinčenosti. Kad se na kraju, uz tužnu međimursku uspavanku (… „ti si meni po serdini srca, kak v črljeni jabuki koščica…“) dječaci Matija i Franjo rastaju na suprotnim krajevima života i smrti, a Dina se vraća Matiji, nada krhka poput močvarne trske, zatreperi u gledalištu. Svakome tko je makar i jedan dan imao nekoga usred srca, kozmička su prostranstva otvorena. Zadužili su nas zekaemovci, napojili eliksirom vječnosti za hiljadu života. Nikada im nećemo moći vratiti dugove.

Komentiraj

Filed under Društvo, Kultura, Uncategorized

POSVETA ŽENAMA

U vremenu kad se i knjige mrcvare pod optužbama da su paraziti, balast nikom potreban, nije lako ni jakim izdavačkim igračima. I oni jedva drže usta iznad ustajale društvene bare. Izaći na scenu u takvim predatorskim uvjetima s malom, nezavisnom knjigom, podvig je sam po sebi. A još kad se gerilski bori za marginalce, onda je njena skrajnuta uloga tim veća. Slučaj je to sa zbirkom priča „Sutra ćete ponovo…“ Igora Rogine (izdavači: Trag CRVENO & TEXT-grupa, Zagreb), samosvojnim pismom čiste, svedene i jednostavne geste unutar koje vriju egzistencijalna lica i naličja.

„U jednome domu za napuštenu djecu, jedna je odgojiteljica štićenici, nakon što je ova usne namazala malo uočljivijim ružem, rekla: bit ćeš kurva kao tvoja mater“, piše Rogina u glosi „Bit ćeš kurva kao tvoja mater“ – zgusnutom mračnom haiku isječku društva na dnu. Društva koje je izgubilo sve svoje kompase osjetljivosti, društva koje tvrdokornim prezirom i nebrigom žrtvuje sve slabije, a ponajviše vlastitu djecu. Još ako su djeca ženska, poligon za iživljavanje ugrađen je u svaku travku njihova života. U vremenu kad životi žena na trotoarima Hrvatske ne vrijede ni pišljiva boba i svaki gad se nekažnjeno drzne pljunuti im ponos ili preklati grlo; u doba kad kvazielita neskriveno emanira ženomrzačke stavove i ugrađuje ih u zakone i paragrafe; Rogina ispisuje potresnu posvetu heroinama. Ljubavno pismo, nešto kao trajnu tetovažu divljenja spram nepokolebljivosti kojom te male sporedne žene traju do vječnosti. „Sutra ćete ponovo…“ nominalno jeste umreženje priča, različitih po obimu i stupnjevima tijesno isprepletene fikcije, dokumentarnog dnevničarenja i poetskog izričaja, ali isto tako kroz demijurg pripovjedača čitamo ih i kao roman. S Roginom osviješteno putuju ruski realisti i američki bitnici, a socijalni noir oporo je opipljiv pod čitateljevim prstima. Poput kakvog preživjelog kneza Miškina, pripovjedač u prvom licu iz svog underground života (pisac i vlasnik gerilskog podrumskog teatra u kojem i živi) razrogačenim očima nemoći prati svoje suputnice, luzerice koje se nikada ne predaju. Usamljenice, žene s ožiljcima verbalnog i fizičkog nasilja, razočarane sanjarke koje je destruirala čamotinja provincije, udarnice i zatomljene glumice, ruralne i urbane vestalke posljednjeg smisla…, epski je široka lepeza Rogininih junakinja. Iako je i nebo posve ravnodušno prema njihovoj žilavoj vjeri u opstanak, kako svjedok opaža u priči „Da ju je i nebo ostavilo…“, one sporednim putevima postaju veće od života. I zalog budućnosti.

Komentiraj

Filed under Društvo, Kultura, Uncategorized

VODIČI IZ LOGORA

Život je čudo. I često se zajebava s nama. Recimo, da nije bilo drugog velikog svjetskog rata, ja se ne bih ni rodio. Ili, barem ne u ovom obliku. Elem, dok su Hitlerove štuke u travnju 1941. razarale Beograd, moja baba je pokupila moju majku, trogodišnju curičku, i došla u Osijek. Ravno u svježe organiziranu fašističku podrepinu zvanu Nezavisna Država Hrvatska. Babu i buduću mi mamu odmah spakovalo u logor, da im nasilno izmijene nearijevsku pravoslavnu krv. Niska a žilava, okretna ko šegrt Hlapić, baka je stoički i s čeličnom nadom izdržala gadno kampiranje koje su joj ustašoidi organizirali. Preživjela je, obranila i dijete, a sve bez sjenčice mržnje ili gorčine na srcu. Stambena faktografija njene kasnije male povijesti kaže da je baba gotovo cijeli život proživjela u prizemljima, u zajedničkim dvorištima ili prizemnim stanovima u zgradama. Tamo gdje se vrata ne zaključavaju a svaki namjernik dočekuje kao rod rođeni. Za malenog (a pregolemog po posljedicama) vukojebinskog građanskog rata devedesetih baba je ostala u svom Osijeku, prezirući opasnost, ne dopuštajući da ju išta otjera iz grada kojeg je toliko voljela. Silazila je u podrum reda radi, „Neće grom u koprive“, govorila je. Stiješnjeni u šupama, susjedi su joj dobacivali da šta ona četnikuša još radi u gradu. „Proći će ih…“, samo je slijegala ramenima i smješkala se iz svog prizemlja nebeskog stava.

Doživjela je bogme 95 godina, uma svježijeg nego mi njeni unuci. Te decembarske večeri 2013. kad je baka umrla, život je pokazao da je često u svojoj igri asocijacija okrutno banalan. Dok mi je sms na ekranu telefona javljao da su je njene sklopljene oči odvele u neki zasluženiji bolji svijet, bio sam u Jerusalemu, u Yad Vashemu. Moja žena i ja plakali smo kao djeca u onom memorijalnom mraku osvijetljenom tek plamićkom skrojenim od duša umorene djece. Plakali smo od nemoći i stida zbog svega zla koje je čovjek u stanju proizvesti.

Ovaj tekst pišem na Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta. Draga mi se upravo vratila iz Našica (gdje je sudjelovala u žiriju smotre LIDRANO, za dramsko-scensko stvaralaštvo srednjoškolaca), sva ushićena i ponosna, jer u tamošnjoj je Srednjoj školi Isidora Kršnjavoga ugošćena izložba “Anne Frank – povijest za sadašnjost”. Da, upravo ona važna instalacija (u organizaciji Hrvatske edukacijske i razvojne mreže za evoluciju sporazumijevanja i udruge ‘Kuća Anne Frank’ iz Amsterdama) koju je ponizio jedan šibenski ravnatelj, istovremeno pljujući i žrtve i pravu slobodarsku dušu Šibenika. Priča mi draga kako je predivno bilo vidjeti učenike koji su prošli dvotjednu obuku s organizatorima i sad bdiju kao vodiči, ozbiljno i posvećeno pružajući sve potrebne informacije posjetiteljima. Znanje plus vjera u pobjedu dobra, kaže ljubav mog života, u toj su se našičkoj školi doista osjetili kao zalog budućnosti.

Istovremeno, dok završavam ovaj tekst, upravo se plakatiraju zidovi u Osijeku najavljujući svečano otvaranje spomenika Alojziju Stepincu, čovjeku čija je popovska mantija služila kao besramna oportunistička zavjesa fašističkom Pavelićevom režimu i pedantno mu prala grijehe. Bista Stepinčeva bit će postavljena ni stotinjak metara istočnije od Parka Oscara Nemona, u blizini remek-djela „Majka i dijete“, pijeteta koji je veliki svjetski kipar Nemon (rođen u Osijeku 1906.) isklesao žrtvama holokausta. Na sve ovo mogu samo reći: počivaj u miru, baba. Ma gdje da si ne moraš gledati užasnu nadri-formulu današnjeg svijeta – everything goes. Ili, što bismo po naški rekli: život je čudo.

 

Komentiraj

Filed under Društvo

MAGIJA BIJESA I LJUBAVI

Kad zatvoriš posljednju stranicu romana „Ciganin, ali najljepši“ dođe ti da ga spališ. Toliko je čemera naselio u svaku poru tvoje duše. I, naprotiv, kad zaklopiš oči nakon čitanja ovog remek-djela, jasno ti je da je odsada do vječnosti postalo dio tvoga srca. I da će držati ćoškove tvoje kuće i tvoga smisla. Kristian Novak (fascinantna „Črna mati zemla“ očito je bila uvertira u erupciju) naprosto je „Ciganinom“ proizveo jedan od nekolicine vrhova književnosti ikad ispisane na našem jeziku, a užarenim standardima bez po muke ulazi i u najzahtjevnije svjetske antologije. Uzbudljivo je s kakvom stvaralačkom disciplinom, strašću i znanjem, Novak orkestrira epski zamah i svedeni noirovski svijet. Dirljiva je zanatska vještina kojom je uronio u materijal svoje imaginacije, kao i njegova žudnja da se tom materijalu posveti gotovo mazohistički raskriljeno. Teško se odlučiti je li uzbudljiviji slalom kroz sočnost jezičnih mijena ili savršena isklesanost magijski dokumentarnih lica. Marquez se reinkarnirao u Novaku i pošao još neistraženim putevima.

Vrhunskim artizmom Novak je u stanju stvoriti začudnu literaturu i da se tu zaustavio bilo bi posve dovoljno da mu ostanemo dužnici. No, kao i kod svih velikih umjetnika, u njegovom stvaralačkom nagonu stanuje i enormna zaliha društvene odgovornosti. Bez imalo patetike: pred Novakovim baražnim fajtom za posljednju mrvicu čovječnosti ostaje samo pokloniti se, najdublje moguće. Roman „Ciganin, ali najljepši“ (izdavač OceanMore) je strašno važan egzistencijalni dokument jednog društva. Negdje na polovici romana zbiva se scena, jednostavna i očajnička u čežnji za svijetom pravednosti – ne možete se obraniti, razvali vas ogoljenošću. Romski dječak Sandi, u osnovnoj je školi osvojio drugo mjesto u brzom čitanju te je pozvan na rođendansku zabavu kod dječaka Mihaela, osvajača prvog mjesta na istom natjecanju, pripadnika vladajuće bijele većine. Taj ushit Sandijeve kratkotrajne inicijacije, njegov djetinji zanos što su bjelačke matere tog sićušnog trenutka zapamtile njegovo ime, pokidat će vam srce. Sve četiri rašomonske priče (govore ih sredovječna usamljenica Milena, Kurd Nuzat zagubljen na našim prostorima na valu bliskoistočnog egzodusa, Ciganin Sandi i policajac Plančić) na fonu počinjenih umorstava, zapravo se slijevaju ili izviru iz tog Sandijevog bljeskovito pronađenog pa izgubljenog Oza. I postaju njihov zajednički ožiljak u potrazi za smirajem.

Novak ni u jednom jedinom retku nije skliznuo u jednostranu crno-bijelu profilaciju priče, karaktera i teme. Naprotiv, rudarskom upornošću bacio se na kopanje po najosjetljivijim granicama između demona destrukcije, pruženih i iznevjerenih šansi, rasističke shizme i žilavosti ljubavi. „Ciganin, ali najljepši“ zapis je o našem iracionalnom strahu da je možda jednom moguće probuditi se na jastuku trajne ljudskosti. „Mi nismo društvo, mi smo djeca koja se svađaju čiji je tata jači i čija je tetka veća žrtva. Nepomireni, bijesni, podijeljeni, prestrašeni, svako toliko užasnuti shvaćamo da smo braća, pa odlučujemo da bismo radije bili kopilad“, kaže Plančić. Nepogrešivo je jasno Novakovo ogledalo gurnuto pod dah našeg postojanja.

Komentiraj

Filed under Kultura, Uncategorized

ČOKOLADA ZA ALEKSANDRU

Aleksandra Zec danas bi imala 37 godina. Ništa ne znamo o njenom životu kakav bi danas bio. Da li bi imala djece, koju čokoladu bi im kupovala, kako bi ljubav s njima dijelila, koje bi je brige morile i radosti hranile, da li bi znala objasniti svojoj djeci što je dobro a što zlo… Znamo samo da joj je život bezumno uskraćen već u tinejdžerskoj dvanaestoj godini, onoga dana kada su je krvnici hladnokrvano likvidirali hicima i zakopali u jamu, na friškom sljemenskom zraku. Aleksandra je pogubljena, zajedno s ocem Mihajlom i majkom Marijom, radi „nečistog“ srpskog porijekla, izvaganog u vjekovno preciznim arijevskim vagama Hrvatske. Smaknuta je neposrednim rukama mahnitih izvođača krvavih radova i zakulisnim nalozima pohlepnih warlordova, bezbrižnih u zagrijanim kabinetima. Za taj zločin do dana današnjeg nitko nije odgovarao.

Tragedija Aleksandre Zec tužnu je 25. obljetnicu navršila u srijedu, 7. decembra. Dan uoči mučnog jubileja, u razigranom vašaru ove zemlje gdje se šećerna vatra i teror smjenjuju 24 sata dnevno poput reklamnih blokova, dogodila se groteskna priredba kiča, srama i opasnih lekcija življenja. Po tko zna koji put se u Hrvatskoj ozakonila ona stara mantra da se povijest ponavlja – jednom kao tragedija, drugi put kao farsa. Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović u jednom od svojih brojnih estradnih ukazanja naumila je pod a) zatrpati neki dubrovački vrtić svojim portretima s autogramima, em smo glamurozni zar ne i treba to njegovati od malih nogu… te pod b) čokoladicama podebljati njihove čizmice za Svetog Nikolu. Rečeno, učinjeno. Brže-bolje je upriličena domaća varijanta Igre prijestolja, glossy sličice su bljeskale a čokoladice se topile… I u tom trenutku, još jedna stara istina se ovaplotila: neprijatelj nikad ne spava, pa čak ni kad ga umotavaju potplaćene radnice s druge strane mrske granice. Neki nadobudni roditelji otkrili su da se u paketićima kriju srpske čokoladice!! Ej, tamne li uvrede za Domovinski rat, zamračilo se pred očima roditelja koji su odmah taj krimen revnosno prijavili putem fejsa i zatražili osvetu. Kako ti navodni pravednici (a zapravo nepopravljivi kreteni) misle svoju mržnju objasniti u očima vlastite djece, zaista mi je nejasno. I kako ih misle podići za budućnost? Jer, farse će se potrošiti, na tragedije će opet doći red.

No, povampireni brojači nečistih čokoladica za svoje histerije odgovaraju samo vlastitim ogledalima. Predsjednica Republike odgovara građanima i barem protokolarno brine o normalnom funkcioniranju ove zemlje. Morala bi ponekad, uz sustavnu paradu kiča, provesti i poneku regulu institucije koju predstavlja. Elem, njezina je uloga da smiruje strasti i uljuđuje, a ne da i sama zgroženo i zgranuto priznaje kako je „iznimno razočarana“ nemilim incidentom, da odmah kani narediti istrage i da se povrijeđenim roditeljima ispričava te svečano obećava kako se nešto tako ni u ludilu više neće ponoviti. I što sad slijedi? Možda temeljito čišćenje do posljednje srpske čokoladice zaboravljene u staniolu na dnu kakvog podruma? U ovdašnjem luna-parku sve je moguće, svi marketinški trikovi su dozvoljeni.

Komentiraj

Filed under Društvo, Uncategorized

ATOMSKO SKLONIŠTE

U zemlji zadojenoj mržnjom baviti se ljubavlju, čista je subverzija. Dok se armiraju ovdašnje naslage netrpeljivosti i cinizmom isprebijanih emocija, jedna mala tvornica vrijedno radi, proizvodeći obnovljivu energiju voljenja. Uostalom, kako čujemo, udvorno nacereni hrvatski političari za koji dan će svojim potpisom lifrati hladnjače živog ljudskog mesa na rusku frontu. Pa kad počne nuklearni show-time, nije loše znati gdje ti je najbliže atomsko sklonište. Bogme, jedno od najotpornijih upravo se u garažerskim uvjetima sagradilo prošlog tjedna u Zagrebu. Zove se „Moja nuklearna ljubav“, ima sve gabarite da nam sačuva živote i sjećanja na to kakve smo budale jednom bili. Budaletine moronske ako smo katkad imalo posumnjali da ljubav nije svemoćna a povjerovali da od mržnje i sirove nadmoći neke vajde ima. Ili smo, što je još gore, kratkotrajno potrošno pošli tragom ljubavi, olako pročitali njene složene signale kao da je bljutavi fast food, pa je brutalno smrskali u njeno mutirano nasilno naličje.

No, idemo redom. Prvo bih htio istaknuti neke društvenoodgovorne činjenice vezane uz proces nastanka predstave „Moja nuklearna ljubav“. Produkcija je građena zajedničkim snagama Teatra Rugantino, Kotar teatra i Akademije dramske umjetnosti. Kad gerilci nezavisne scene ne žele ići lakšim komercijalnim prečicama nego raditi angažirano kazalište (što Rugantino sustavno čini od svog osnutka u olovnim devedesetima) onda je to zaista vrijedno respekta. Rugantinu se ovdje pridružila Umjetnička organizacija Kotar art koja već nekoliko sezona radi na ozbiljnoj artikulaciji brojnih, posebice izvedbenih umjetnosti, prema zanemarenoj gorskokotarskoj regiji. Naposljetku, zagrebačka ADU partnerstvom u projektu („Moja nuklearna ljubav“ je diplomski rad studentice Marije Kolb na Odsjeku produkcije scenskih i izvedbenih umjetnosti, pod mentorstvom doc.art. Tatjane Aćimović) pokazuje koliko je -osim zanatske edukacije za koju je ova instituacija kvalificirana- bitan i odgoj društveno afrtikuliranih građana sposobnih za razvoj i njegu zdravog civilnog društva.

Kao intrigantni rezervoar inicijalnih skica za autorski projekt redateljice Olje Lozice poslužio je virtualni prostor. Lozica i njen dramaturg Matko Botić (uzgred, jako je važna i njegova bluzersko-surferska muzička dramaturgija predstave) znalački svjesno su eksploatirali postove s internetskog foruma Forum.hr i tamošnje rubrike Usamljena srca. Zapisi duša smrvljenih u paramparčad pokazali su se podatnim alatom. Naime, virtualna platforma nosi u sebi zanimljivu dvojbenost: pod nickovima se intima krije ali su ispovjedi javne da javnije ne mogu biti. I tako iz tog megaprostora nesuzdržano cure krhotine života s ožiljcima i pokušavaju se, makar provizorno, slijepiti u sudbinu otporniju od gline. Olja Lozica je grubo istinita i nježna poput paperja u ovom artističkom prijenosu dokumentarnih fikcija. Ona mudro snuje a ne docira iz svog skrajnutog komornog krika pobune. Intima je svijet koji boli ali koji je ipak naša jedina nada. Uspijemo li kako-tako generirati najdublje čiste emocije kao jedini isplativi građevni materijal, tada su koraci u podnošljive društvene poretke vrlo izvjesni. Istina je da mahnita žudnja za ljubavlju često ode stranputicom i završi u poniženjima, u cvilenju poniženih i potrošnom trijumfu tlačitelja – taj se fakat u Oljinoj nuklearki ne prešućuje. Ali to je jebeni rizik za koji se valja boriti. Poput male vanvremenske monaške družine djeluju glumci Lada Bonacci, Petar Cvirn, Sanja Milardović i Filip Vidović. Uzbudljivo i fragilno su odgovorili na redateljičino beskrajno otvaranje i povjerenje. Iz njihovih naoko jednostavnih performerskih ponuda zaista blješti internetski ambis. Načas su uvučeni u ljušture vlastitih sumnji, pa se onda raskrile do očajničke otvorenosti, pa ih ošine oholost zaborava pa opet poniznost oprosta. Rabijatni, ubogi, vampovi, prezreni i snobovi, kućanice i jalovi artisti, zlatnošuteri i apstinenti, infantilne djevojčice i dječaci a onda opet žene i muškarci prezreli od vječnih početaka… Mala radionica obrane i zaštite.

 

Komentiraj

Filed under Društvo, Kultura, Uncategorized