ATOMSKO SKLONIŠTE

U zemlji zadojenoj mržnjom baviti se ljubavlju, čista je subverzija. Dok se armiraju ovdašnje naslage netrpeljivosti i cinizmom isprebijanih emocija, jedna mala tvornica vrijedno radi, proizvodeći obnovljivu energiju voljenja. Uostalom, kako čujemo, udvorno nacereni hrvatski političari za koji dan će svojim potpisom lifrati hladnjače živog ljudskog mesa na rusku frontu. Pa kad počne nuklearni show-time, nije loše znati gdje ti je najbliže atomsko sklonište. Bogme, jedno od najotpornijih upravo se u garažerskim uvjetima sagradilo prošlog tjedna u Zagrebu. Zove se „Moja nuklearna ljubav“, ima sve gabarite da nam sačuva živote i sjećanja na to kakve smo budale jednom bili. Budaletine moronske ako smo katkad imalo posumnjali da ljubav nije svemoćna a povjerovali da od mržnje i sirove nadmoći neke vajde ima. Ili smo, što je još gore, kratkotrajno potrošno pošli tragom ljubavi, olako pročitali njene složene signale kao da je bljutavi fast food, pa je brutalno smrskali u njeno mutirano nasilno naličje.

No, idemo redom. Prvo bih htio istaknuti neke društvenoodgovorne činjenice vezane uz proces nastanka predstave „Moja nuklearna ljubav“. Produkcija je građena zajedničkim snagama Teatra Rugantino, Kotar teatra i Akademije dramske umjetnosti. Kad gerilci nezavisne scene ne žele ići lakšim komercijalnim prečicama nego raditi angažirano kazalište (što Rugantino sustavno čini od svog osnutka u olovnim devedesetima) onda je to zaista vrijedno respekta. Rugantinu se ovdje pridružila Umjetnička organizacija Kotar art koja već nekoliko sezona radi na ozbiljnoj artikulaciji brojnih, posebice izvedbenih umjetnosti, prema zanemarenoj gorskokotarskoj regiji. Naposljetku, zagrebačka ADU partnerstvom u projektu („Moja nuklearna ljubav“ je diplomski rad studentice Marije Kolb na Odsjeku produkcije scenskih i izvedbenih umjetnosti, pod mentorstvom doc.art. Tatjane Aćimović) pokazuje koliko je -osim zanatske edukacije za koju je ova instituacija kvalificirana- bitan i odgoj društveno afrtikuliranih građana sposobnih za razvoj i njegu zdravog civilnog društva.

Kao intrigantni rezervoar inicijalnih skica za autorski projekt redateljice Olje Lozice poslužio je virtualni prostor. Lozica i njen dramaturg Matko Botić (uzgred, jako je važna i njegova bluzersko-surferska muzička dramaturgija predstave) znalački svjesno su eksploatirali postove s internetskog foruma Forum.hr i tamošnje rubrike Usamljena srca. Zapisi duša smrvljenih u paramparčad pokazali su se podatnim alatom. Naime, virtualna platforma nosi u sebi zanimljivu dvojbenost: pod nickovima se intima krije ali su ispovjedi javne da javnije ne mogu biti. I tako iz tog megaprostora nesuzdržano cure krhotine života s ožiljcima i pokušavaju se, makar provizorno, slijepiti u sudbinu otporniju od gline. Olja Lozica je grubo istinita i nježna poput paperja u ovom artističkom prijenosu dokumentarnih fikcija. Ona mudro snuje a ne docira iz svog skrajnutog komornog krika pobune. Intima je svijet koji boli ali koji je ipak naša jedina nada. Uspijemo li kako-tako generirati najdublje čiste emocije kao jedini isplativi građevni materijal, tada su koraci u podnošljive društvene poretke vrlo izvjesni. Istina je da mahnita žudnja za ljubavlju često ode stranputicom i završi u poniženjima, u cvilenju poniženih i potrošnom trijumfu tlačitelja – taj se fakat u Oljinoj nuklearki ne prešućuje. Ali to je jebeni rizik za koji se valja boriti. Poput male vanvremenske monaške družine djeluju glumci Lada Bonacci, Petar Cvirn, Sanja Milardović i Filip Vidović. Uzbudljivo i fragilno su odgovorili na redateljičino beskrajno otvaranje i povjerenje. Iz njihovih naoko jednostavnih performerskih ponuda zaista blješti internetski ambis. Načas su uvučeni u ljušture vlastitih sumnji, pa se onda raskrile do očajničke otvorenosti, pa ih ošine oholost zaborava pa opet poniznost oprosta. Rabijatni, ubogi, vampovi, prezreni i snobovi, kućanice i jalovi artisti, zlatnošuteri i apstinenti, infantilne djevojčice i dječaci a onda opet žene i muškarci prezreli od vječnih početaka… Mala radionica obrane i zaštite.

 

Napišite komentar

Filed under Društvo, Kultura, Uncategorized

USTAVOBRANITELJI

Ustav Republike Hrvatske pod hitno treba mijenjati. Naime, u njega treba unijeti cijeli scenarij filma „Ustav Republike Hrvatske“. I to u Preambulu. Osim toga, ne bi zgorega bilo instalirati tamo, unutar ustavotvornih paragrafa, i neki link na film, spojiti ga izravno sa saborskim i školskim klupama, policijskim stanicama i benzinskim pumpama, naplatnim kućicama po cestama i dječjim vrtićima, stranačkim štabovima na elitnim adresama, resortima i periferijskim birtijama… Jer, redatelj Rajko Grlić i scenarist Ante Tomić filigranskim marom ispleli su granitno gnijezdo čovjekoljublja, u kojem žilavo hrane, poje i griju nadu da nismo zauvijek ogrezli u mrzotine. Da je moguće i u našim balkanskim vukojebinama uzgojiti trajne vrtove nezagađenog razuma. Film je to koji uveliko nadrasta svoju artističku misiju i postaje Ustav sam.

Zato ga je skoro pa nemoguće ispričati ili vrednovati racionalnim alatima. Niti (opisujući doživljeno) možemo dovoljno izraziti svoju zahvalnost i biti barem mrvicu fer koliko su u ferplej bitkama s onim lošim u nama, bili svi junaci iz Grlićeve brigade. Kunem se da sam gledajući film osjetio slatku bol od gustoće emocija, poštenja i fanatičke vjere u dobro, koje isijavaju doslovce svi neimari „Ustava“ a napose glumačka ekipa. Niti jedan redak Tomić & Grlić priče, ni najmanji „frame“ Grlićeve samozatajne toplovoajerske režije, baš ni jedna misao, žudnja ili gesta glumačkih udarnika… nisu uloženi niti porođeni uludo. Sve ide van, izvan granica filma, apsolutno sve nas obavija i štiti poput najsigurnijih ljuski jajeta. O kakvoj je ustavobraniteljskoj strategiji riječ, o kakvom delikatnom pokušaju da se društvo iskopanih mržnji privede ljudskosti, savršeno govori scena kad krvavog Vjeku Kralja, gaya i travestita kojeg je brutalno iscipelarila histerična banda nesigurnih tinejdžera, dovode na hitnu. Grlić i njegov fenomenalni direktor fotografije Branko Linta izmučeno lice Nebojše Glogovca slikaju stilizirano, kao da se ne guši u prolivenoj krvi nego u razmazanoj šminki. Ne iz namjere da priguše učinjeno nasilje nego da bi nasilje još više pokazali nezemaljskim. Također se u melankoličnom slikanju Kraljevih rituala i ocvalih interijera samoće, namjerno približavaju rubu hiperestetiziranog kiča. Kad je društvo zaglibilo u bezdane netrpeljivosti i nesreće, svaki pokušaj potrage za srećom i ljubavlju ispada kao beznadežni kič.

„Stisni zube“, kaže Maja Samardžić (Ksenija Marinković) svome mužu Anti (Dejan Aćimović), policajcu Srbinu koji je i veteran Domovinskog rata i ime je čak promijenio ali nikada ne može dovoljno zadovoljiti ksenofobnu većinu. „Stisni zube“, hrabri ga nakon što je pretrpio uvrede od susjeda Vjeke Kralja, povjesničara i hrvatskog desničara. U te dvije riječi vrhunaravne Ksenijine igre svakom našem posrnuću pružena je hrabrost, ubrizgana snaga da ustanemo i izdržimo. Bez imalo parolaškog slanja poruka ili crno-bijelog presuđivanja, Grlić i njegovi sljedbenici idu iz najdublje moguće ljudske nutrine – pričajući priču o jedinom održivom bivstvovanju: mukotrpnoj spoznaji sebe i bližnjega pored nas.

Trebalo je izdržati svu silu antologijskih etapa „Ustava“. Jedna od vječnih je ona kad se u noći, na gornjogradskoj zagrebačkoj klupi, skutri troje luzera u potrazi za ljubavlju i srećom, a Ksenija Marinković, Nebojša Glogovac i Dejan Aćimović (nebeski glumci, ne pretjerujem) isprepliću ruke čežnje… Veliki ljudi i veliki umjetnici. Jebeno hvala im dugujemo, svima koji su iz čistog srca porodili ovaj film, nosićemo ga u srcu zauvijek i nitko nam ga oduzeti ne može. Svojim kraljevskim, herojskim umijećem podigli su mali veliki bedem u slavu dobrote. Istina, dok cure posljednje minute filma a Grlićev trio sanja san o odškrinutoj sreći, u dubini kadra pojavljuje se zli šljam. Ali bedem je armiran i ne damo zlu da prođe. Ne damo.

Napišite komentar

Filed under Društvo, Kultura, Uncategorized

ŽENA, RUDARSKI PRAVA

Žanrovi su idealni nosači za (iz)nošenje životnih ožiljaka. Zabavni su, gutamo ih s lakoćom, a u backgroundu -kao u onim pozadinskim trenucima kad scenski radnici demontiraju kulise eskapističkog showa- zgurili su se gorki, tamni slojevi. Kakav će rejting dosegnuti nova RTL-ova serija „Prava žena“ ovisit će o sijaset faktora i teško je biti prorok. Ipak, usuđujem se prognozirati da će se publika ovisnički navući na nju. Jer, serija to naprosto zaslužuje. Osim primarne funkcije da zarobi i zabavi pitkom vještinom priče, „Prava žena“ u sebi rekreira čitav niz terapeutskih pilula koje nam mogu poslužiti da sagledamo vlastite nesavršenosti, grube greške u životnim koracima, zapuštene društvene odnose i žrtvovane emocije. Najkraće: izvana soap, a iznutra noir. Birajući žanr koji vješto miksa zadane gabarite melodrame i sapunice, s digresijama u crnohumorne persiflaže (u sjajnom castu je za to kraljevski zadužena Elizabeta Kukić), autori su naizgled estradnim alatima progovorili o mučnoj estradizaciji naše zbilje, naših disfunkcionalnih obitelji i disfunkcionalne zemlje, o samoći i čemeru ispod šećernih kulisa površnosti. Gotovo da svaka eskapistička scena ima svog diskretnog svrdlajućeg trpkog crva naličja. A to je vanredan napor kojeg autorski tim (autorica priče i kreativna producentica Jelena Veljača, glavna spisateljica Nataša Buljan, redatelji Mladen Dizdar, Milivoj Puhlovski, Tanja Golić, Ivan Šarić, Peđa Marković; producenti Elma Fehatović Zubčić i Danijel Ivoš) očito rudarski iznosi.

Osnovna priča o ocu, dječačkoj neodgovornoj barabi (Filip Juričić je začudan u svedenoj robusnoj ranjivosti) i samosvojnoj a zanemarenoj kćeri (mlada srpska glumica Kristina Jovanović mogla bi bez po muke igrati u novoj verziji E.T.-ja ali i Lisbeth Salander) i gradnji njihovih pokidanih relacija, demijurška je projekcija koja će prelamati mnoge sudbine. Od prividno bezbojne, frustrirane producentice tv-showa a žilave fajterice koja brine o autističnom bratu (izvanredna Nataša Janjić) do mnogih drugih žena i muškaraca, lažirane vanjštine sigurnosti a kaosom ispod kože: nadahnuto i pošteno ih igraju Nela Kocsis, Marijana Mikulić, Iva Mihalić, Petar Ćiritović, Ana Vilenica, Jasna Bilušić, Aleksandar Cvjetković, Amar Bukvić…

„Prava žena“ već nakon odgledanog prologa dokazuje da ne postoje više i niže forme. Postoje samo čista i neskrivena rudarenja ili ona bezmuda shortcut otaljavanja koja najčešće završe u bezidejnom ćorsokaku letargije. Srećom, „Prava žena“ pripada onoj prvoj, uspravnoj kategoriji.

 

Napišite komentar

Filed under Kultura, Uncategorized

ZAČINI ŽIVOTA I SMRTI

„Zamislite kako je to kad te cijeloga života uče da nekoga mrziš i onda taj netko, spletom čudnih okolnosti postane tvoj prijatelj. Neprijatelji ne postoje. To je samo riječ koju koristimo kao izgovor za mržnju. Sve što želim jest promijeniti svijet kako bismo izbrisali potrebu za tom riječju“, piše u e-mailu palestinski dječak Asel i šalje ga židovskim dječacima s kojima je boravio u kampu prijateljstva, jednom od onih koje organiziraju međunarodne NGO-organizacije. Asel je dirljivi mali heroj (dok u demonstracijama pokušava uvjeriti svoje sunarodnjake da se okanu nasilja, ubit će ga izraelska policija) uvodne priče „Hamsin“ iz knjige „Za’atar“ Hrvoja Ivančića. Otvarajući zbirku priča s Bliskog istoka koje delikatno balansiraju na oštrici fikcije i zbilje (u Ivančićevoj osobnosti reporter stvarnosti i pisac izmaštanog, nedjeljiva su simbioza), „Hamsin“ djeluje kao početna postaja mogućeg iskupljenja. Gorka kapija kroz koju valja proći i žilavo nositi utopiju makar ona najkrhkija bila. Utopiju nade da bi se čovjek jednom možda ipak mogao osvijestiti i početi graditi svijet bez mržnje.

Opremljen sad već dvanaestogodišnjim lutalačkim iskustvom po užarenim toposima Bliskog istoka, Hrvoje Ivančić pregnantno poseže za neobičnom montažom tvrdokuhane opore i jezgrovite proze s gotovo metafizičkim kontemplativnim treperenjem najskrovitijih ćorsokaka duše. Poetičan i grub, erotičan, katkad ciničan, rezigniran i blizak groteski, sve sa nataloženom nemoći svjedoka pred stupuroznim labirintima obnavljajućih spirala bezumlja…, Ivančić ispisuje fascinantne male epove hiljadu i jedne noći koja beskonačno traje. Uzevši za naslov knjige ime začina prepoznatljivog i zajedničkog svim tijesno isprepletenim kuhinjama Levanta, autor nenametljivo a jasno pokazuje koliko su kratki koraci između nepca života i nepca ispunjenog prolivenom krvlju. U pričama „Na obali slanog mora“, „Pazi, glava“ posebno je ocrtan adrenalinski background u kojem zapadnjački novinari sazrijevaju od puke predaje avanturama do trpkog sazrijevanja u mučnim svakodnevnim komadima kaosa jednog iznurenog svijeta. Jedna od neugodno istinitih fikcija jest sadržana u priči „Ministarstvo otetih ljudi“, u kojoj je „fabulizirana“ mračna predatorska crta današnjeg kapitala: terora ISIL-a (ili sličnih ekstremnih pokreta) praktički ne bi ni bilo bez njihove trgovinske umreženosti sa Zapadom.

Dok bliskoistični izbjeglički egzodus natapa Europu a ekstremisti kao posljedice warlordovske indolencije siju nove žrtve, Ivančićeva knjiga (u izdanju zagrebačkog Sandorfa) iznimno je vrijedna i dobrodošla. Bez trunke crno-bijelih pojednostavljivanja, daleko od dekorativnog i deklarativnog isticanja čovjekoljublja, Ivančićevi pisani otisci zrače istinskim humanizmom i pacifizmom. Opori začini naše nade.

Napišite komentar

Filed under Kultura, Uncategorized

MOSTOGRADITELJI

Oči ne lažu. Nikad. Sve ostalo se dade zamaskirati, opsjenariti ili izlažirati. Samo oči žive po svojim vlastitim vulkanskim pravilima. Kao vječni emisari svih prokletstava i nada, sreće i nesreće od postanka svijeta. Preblizu sam bio (iz prvog reda) užagrenim očima plemenito mahnite momčadi Srpskog narodnog pozorišta a da ne bih zauvijek pamtio kako ni jedne jedine sekunde u tim njihovim očima nije bilo ravnodušja i nevjere u ishod pravedne bitke koju biju. „Na Drini ćuprija“ Ive Andrića u režiji i adaptaciji Kokana Mladenovića (premijerno izvedena 17. marta) po prvi put se 30. juna izmjestila s matične novosadske scene i ukotvila se na Osječkom ljetu kulture. Čak ni antiteatarski ambijent sportske dvoranetine nije ostao imun na njihovu egzistencijalnu strast i fanatičko poštenje – zatravljena publika pratila ih je u gotovo trosatnoj pobožnoj tišini da bi na kraju oslobađajuće eksplodirala na nogama. Predstava ne bi smjela stati na putešestviju kroz naše balkanske predjele i sve nas koji nismo ništa drugo nego stvarni likovi Andrićeve remek-zadužbine. Morala bi ostati na nekom beskonačnom hodočašću dok se gume na njenim autobusima ne izližu, jer oči joj ionako nikada zgasnuti neće.

„Jesu li Andrića čitali da bi mrzili / Ili ih je mrzilo da ga čitaju“, postavlja Predrag Lucić u pjesmi „Čitanka za nečitanje Andrića“ (objavljenoj u knjižici predstave) esencijalno pitanje koje razobličava sve one mizerne pokušaje raznorazne fukare da u knjigama pronađe alibi za mržnju i destrukciju. Neuki i mržnjom odgojeni, bježeći od knjiga ko od đavola, prečesto baš u knjigama vide okidače svojih paranoja. Hrabro, pošteno i beskompromisno je volio i poveo ansambl Kokan Mladenović a oni mu uzvratiše s milijarderskim kamatama žestokog ritualnog htijenja mostogradnje od najčvršćeg anđeoskog materijala: istine i ljubavi. Eto neimara, najpoštenije je ne razdvajati ih, jer djeluju kao zbjeg jedinog mogućeg opstanka u izboru između dobra i zla. Oni su uigrani dah za naša pluća začepljena ravnodušjem: Jelena Antonijević, Strahinja Bojović, Danica Grubački, Gordana Đurđević Dimić, Grigorije Jakišić, Dušan Jakišić, Milan Kovačević, Jugoslav Krajnov, Tijana Maksimović, Marija Medenica, Sanja Mikitišin, Višnja Obradović, Igor Pavlović, Aleksandra Pleskonjić, Nina Rukavina, Marko Savić, Olivera Stamenković, Miroslav Fabri, Milovan Filipović, Radoje Čupić. Raskošni u ponudi gotovo animalne ekspresije koju su velikodušno ugradili u filigransko zdanje ove predstave. U vremenu pogubljenih vrijednosti, paktirajućeg pristanka na rušenje svih iluzija, Mladenovićevi junaci djeluju poput pacifičke djece koja na dah rone za biserima, ako treba i do kraja svijeta. Sve ne bi li dostojno premostila budućnost, ma koliko ona neizvjesna bila.

Promišljenom odlukom Kokan Mladenović nije otišao u pravcu puke dramatizacije i prenošenja proznog Andrićevog testamenta u nakalemljeno dramsko tkivo. Takvi rutinerski rezultati obično djeluju kao da su iz laboratorije Dr. Jekylla & Mr. Hydea. Naprotiv, Mladenović je s glumcima doslovce ljuštio naslage s krvavog i uglačanog Andrićevog kamena, riskantno postavljajući čitav niz demijurga, izvora i ušća prispodobivih iskustava, literarnih i brutalno realnih. U tom fatalističkom kujundžijskom kuckanju po našim zajedničkim krvotocima, iskovana je jedna od onih rijetkih teatarskih splavi kojima možemo zahvaliti svoje živote, razume i osjećaje.

Napišite komentar

Filed under Kultura, Uncategorized

DJECA ZNANJA I OTPORA

Te večeri imao sam osjećaj da opet grijem školsku klupu. Lekcija koju su nam žestoko podijelili studenti Umjetničke akademije Osijek bila je poput zemaljskog blagoslova. Mudrost i bolno iskustvo proživljeni u artističkom ringu „Našeg razreda“, u užarenim očima mladih glumaca se kuhala vrelija od vječnog plamena. Nije bilo sumnje, na kamenu Barutane učili su nas čistom opstanku. Dosljedno otvorivši još jednu početnicu u kojoj piše kako proživjeti ovaj život uspravne kičme. Forenzički dokazujući svojom strastvenom igrom da je egzistencijalno nasušno ne odustajati od morala, ljubavi, stvaranja, doživotnog upijanja znanja i života…

Jasmin Novljaković, kao redatelj i brižan profesor ovih mladih gerilaca, osviješteno im je ponudio izazovan tekst Tadeusza Slobodzianeka, jednog od najznačajnijih suvremenih poljskih dramatičara. Nabijen tvrdokuhanim istinama i poetskim pasažima, Slobodzianek demaskira svaku poru poživinčenih ljudskih odnosa koja klijaju unutar porodica, naoko bezbrižnih djetinjstava i zahrđalih školskih mehanizama. Klice netrpeljivosti, mržnje, razaranja, rasizma, ksenofobije, pogroma i pogona totalitarnih sistema tako lako i uspješno niču unutar dojučerašnjih susjedskih idila. Gotovo da se dalo namirisati treperavo uzbuđenje Novljakovićeve djece, svjesne svoga stvaralačkog i društveno odgovornog čina. Hazarderski ignorirajući manjak iskustva, oni su, gabaritima malenim a plodovima ogromnim teatarskim činom, digli urlik bijesa protiv gaženja ljudskosti i snažan poklič vizije o mogućoj slobodi.

Bio je to (23. svibnja) moćan start Osječkog tjedna Poljske umjetnosti (rađenog u suradnji UAOS-a, Matice hrvatske ogranak Osijek, Teatra Osmego Dnia, Veleposlanstva Republike Poljske u Zagrebu i Grada Osijeka) u kojem su se redale laboratorijske UAOS-ove izvedbe poljskih klasika Witkiewicza i Mrožeka, izložbe i promocije knjiga… Workshop na temu uličnog kazališta održali su trudbenici kultnog Teatra Osmego Dnia, jedne od najetabliranijih svjetskih alternativnih teatarskih skupina koja više od pedeset godina (trupu su 1964., u Poznanu osnovali studenti poljskog jezika i književnosti) ne posustaje u bitkama angažiranog performerstva. Blagodet njihovog radioničarenja s osječkim đacima glume i lutkarstva neprocjenjiva je. Posebno što su na kraju ove uzbudljive poloneze (28. svibnja) imali privilegiju i metalurško udarničko iskustvo sudjelovati rame uz rame s poljskim veteranima u ambijentalnoj izvedbi performancea „Summit 2.0“ na barokonom Trgu Svetog Trojstva u Tvrđi. Razigranom, pankoidnom i predapokaliptičnom vizijom povampirenog predatorskog društva koje doslovce jede svoju djecu, osječki studenti i njihovi poljski učitelji bogme su nadjačali i basnoslovno plaćene kopačke finalista Lige prvaka što su orale travu na džinovskom screenu obližnje birtije.

Danas (u 18 sati) s ponosom ću sa svojom dragom izaći na isti taj drevni osječki Trg, da ugradimo svoje glasove u simultanu lekciju „Hrvatska može bolje“ – akciju podrške drastično osujećenoj gradnji cjelovite kurikularne reforme. Bit ćemo tamo gdje su u subotnjoj noći osječki đaci učili kako se bori za svoje ja. Nadam se da će nas biti hiljade i hiljade, a da će se slični trgovi po Hrvatskoj u isto vrijeme usijati od sreće što nas još ima koji želimo učiti. Možemo, moramo, mislimo! Formula je tako jednostavna. I zašto, dovraga, da nam je barabe oduzmu i zatru?!

Napišite komentar

Filed under Društvo, Kultura, Uncategorized

ARHIVA NESALOMLJIVIH

„Valjda vam nije prisjelo“, autoironijski pišu Nataša Magdalenić Bantić i Silvija Šeparović u odjavi fenomenalne antispomenarske knjige-rijeke „Hrvatska: Njenih prvih 20-ak“. Bogme jest, nego šta nego mi je prisjelo putujući njihovim bremenitim bedekerom. Ajme mazohizma, podsjećati se kroz što su sve leđa (ne)sretnog građanina Hrvatske prošla u proteklih četvrt stoljeća. Iznova memorirati taj srebrni pir, nešto što jedva da ima obličje stvarnosti a najčešće obitava u sferi fantastike. Iako je poput interkontinentalnog šlepera natovarena pedantno prikupljenim dokumentima, neoborivim činjenicama, ova hrestomatija hrabrih i strastvenih autorica čita se kao metažanrovska fikcija. Podjednako umiješanih perioda tragedije, farse, groteske i vodvilja.

Na 76. strani surovo-smiješne Natašine & Silvijine historije nalazi se (iako se od rafalnog izobilja kojim nas zasipaju, teško odlučiti) rekao bih ključna fotografija, autora Roberta Beloševića, snimljena u proljeće 1991. Iz nje, kao potresnog demijurga, izviru ili se reflektiraju mnoge drame, želje, nasilja, porazi i nesporazumi. U kadru vidimo kolonu vojnih vozila. Na cesti se u grču zaustavio čovjek, lica osjenčanog panikom, uzdignutih i raskriljenih ruku, molećivo pruženih prema golobradom dječaku u uniformi koji nemoćno viri kroz prozor kamiona. Caption fotografije kaže: „Zagreb: Otac iz Petrinje zove sina da izađe iz vojnog kamiona, u kamionu oficir JNA drži pištolj uperen u njega.“ Ne znamo što se doista zbiva u kabini kamiona, nebitno je da li oficir stvarno drži momka na nišanu smrtnog straha, jer obojica su zatočenici poludjelog historijskog trenutka koji ruši sve pred sobom, obojica su žrtve nesnalaženja, kao i onaj neznani junak – otac koji instinktivno želi izbaviti dijete od predstojećeg ratnog ždrijela. Ne znamo što je dalje bilo s ubogim protagonistima ove foto-priče, nadamo se da su sva trojica preživjela histeriju balkanskog građanskog rata što je bijesnio devedesetih i pojedince planski žrtvovao na oltare poludjelih kolektiviteta.

Nema baš nikakve sreće ni dostojne ljudskosti u raspadu i destrukciji. Tu je knjiga „Hrvatska: Njenih prvih 20-ak“ (Aquarius Records & Urbani ured, Zagreb, 2015.) kristalno jasna. Od krvave demontaže jedne zemlje, Jugoslavije, do kaotičnih nestvaralačkih egzistencija njezinih nasljednica – feudalnih država patuljaka. Kao prekaljene medijske heroine (obje su ključne godine novinarskog stasanja provele u gerili kultnog Radija 101) Nataša Magdalenić Bantić i Silvija Šeparović u ovu zahtjevnu retrospektivnu avanturu krenule su opremeljene strašću i strpljivošću. Rudarskom forenzikom tragajući za artefaktima 25-godišnjeg puberteta suvremene Hrvatske, jednaku pažnju su posvetile dokazima iskopanim iz službenih dokumenata, kao i onim naoko usputnima, krajnje ličnim, ispisanim unutar granica pojedinačnih sudbina.

Besprijekorno je tvrdoglavo povjerenje ovog autorskog tandema u moć faktografije i novinarskog „staromodnog“ opsesivnog istjerivanja činjenica. No, nisu se lišile ni drčnog, visprenog šamarajućeg diskursa kojim kroz šumu suludih zbivanja moćno iskazuju svoje autorsko mišljenje. One ne reinterpretiraju ni sekundu proteklog razdoblja, ali zadržavaju suvereno pravo da o tome donesu jasan stav. Pritom, što je najkapitalnije u cijeloj priči, uvijek na strani slabih, poniženih, odbačenih, prevarenih i žrtvovanih. Knjiga kojoj ćemo se vraćati.

Napišite komentar

Filed under Društvo, Uncategorized