Monthly Archives: Ožujak 2012

ZEMLJA ZAMRAČILA

Ako neki pijani Maya nije fulao stvar, uskoro ćemo zamračiti zauvijek. Devet mjeseci da još izdrži, jadna ne bila, i Zemlja će se otarasiti čovjekolike napasti. Ne znam kako vi, ali ja smatram da se prije nekih 2,5 milijuna godina ovoj ubogoj planeti dogodila užasna genetska greška – čovjek glavom. Katastrofalna anomalija jedva da se nesigurno uspravila na stražnje šape a već je počela pravit nepopravljiva sranja. Vjerujte sve bi drukčije bilo, one džinovske paprati rasle bi i dalje, a dinosauri bi uspješno izbjegavali asteroide. Sa svim nedaćama bi Majčica Zemlja izašla na kraj, samo da nije porodila ovakve skotove, nas lude, ovaj, ljude.

Evo, još uvijek se razvlače naftne mrlje po Meksičkom zaljevu (nakon havarije na platformi British Petroleuma, 2010.), tamošnje ostrige će narednih stotinu godina imati okus po dizelu, a već sa Sjevernog mora zapuhuje nova pizdarija. Oblak eksplozivnog prirodnog plina kulja iz platforme Elgin u vlasništvu francuske kompanije Total. Zbog opasnosti su evakuirani stanovnici s obale Škotske, udaljene oko 240 kilometara. Ili, ne moramo ići u globalne sfere ljudskih morona. Bacite samo pogled po ulicama naših gradova. Ovdje se otpad uredno razvrstava odvajkada. Lakši predmeti (jorgani, jastuci, taburei) leže odmah pod prozorima zgrada. Za frižidere, kade i ormare ipak se valja pomučiti, odvući ih do prvog dječjeg igrališta.

Dirljive su mi, stoga, akcije kao što je Sat za planetu zemlju (Earth Hour) pod patronatom WWF-a (World Wide Fund for Nature). Od 2007. svake posljednje subote u martu pozivaju se građani, gradovi i tvrtke da 60 minuta ugase svjetla i ostale nepotrebne električne uređaje, kao simbolični alarm zbog klimatskih promjena. Na stranici WWF-a, pod maskotom ugrožene pande, sat odbrojava koliko nam je ostalo do 31. ožujka u 20.30 sati kad ćemo kliknuti na prekidače i opet umiriti grižnju savjesti. I fakat, milijuni po megapolisima učine taj ritual, celebovi sjede u mraku a silikoni im zlokobno svjetlucaju, političari škljocaju baterijskim lampama nerazgradivih titanskih kućišta, beskućnici ionako ne gase ništa dok leže na kartonima… Naravno, korporativni instinkt je prepoznao medijsku moć gasiteljskog performansa. Samo kad pogledate bogatu listu kompanija koje podržavaju palijativnu skrb nad Planetom, a po azijskim i afričkim pogonima drže djecu-robove, ili radioaktivni otpad svojih proizvoda blaženo izlijevaju u posljednje izvore pitke vode. Bit će vraga, kažem vam, kad Zemlja jednoga dana definitivno zamrači. I zatuče nas gadove. Neće joj bit za zamjerit.

Uostalom, u našim lokalnim razmjerima, vođena specifičnim uvjetima na terenu, osveta izmučene Majčice, odavno je počela.

Oni nešto stariji sigurno se sjećaju socijalističkih blackouta. Kad su redukcijama struje bili podijeljeni gradovi, kvartovi a bogme i porodice. No, mrakovi su možda promijenili uređenje ali svijest nisu. Čitali ste, vjerujem, o ekskluzivnoj turističkoj ponudi prošloga tjedna u Podgori. Zbog duga od oko 200.000 kuna, HEP je Podgoru ostavio u mraku. Tako je bez rasvjete ostalo i 120 turista iz Austrije, gostiju hotela Aurora. Vispreni hotelijeri odmah su im podijelili svjetiljke. Da mogu lakše tapkati u tami s domorocima. Zemljo, otvori se!

 

Oglasi

Komentiraj

Filed under Društvo, Fenomeni, Politika, Sociologija

INTIMA BOŽJEG DARA

“Pa, ja manje znam o svojoj seksualnosti, nego o Radeljakovoj!” kaže pred kamerom Božidar Violić, uz svoj poznati stidljivi sarkazam. 82-godišnji kazališni tribun ne može smisliti današnju agresivnu frontu koja razara privatnost. Okorjeli čuvar intime i uznositosti, naprosto prezire jeftina krčmenja u javnosti. Neupućeni će pomisliti da je riječ o tvrdoglavom starcu kojega je odavno pregazilo vrijeme. Ma kakvi! Baš naprotiv. Violić i danas ima dara, energije i debelog razloga za borbom, više nego mnogi pogubljeni mladi. Naravno, kad mu kazališta uopće daju priliku da režira – u nas je ljude najlakše proglasiti tehnološkim viškom. Tako se prošle godine (“Fedrina ljubav” Sarah Kane, ZKM) Violić odvažno upustio u destruktivan a tako fragilan svijet jedne samoće, prodirući u iskonsku ljubav iza mehanike scenskih felatia i masturbacija. Boškova žudnja u Sarah je itekako naišla blizanačku dušu.

Zgodna je činjenica da smo izvrsni dokumentarac “Božidar Violić: u znaku blizanaca” (autori Davor Šarić i Helena Sablić-Tomić) premijerno gledali u Đakovu, u sklopu Dioniz festivala. Peti po redu međunarodni festival kazališnih akademija, u organizaciji osječke Umjetničke akademije i partnera gradova Osijeka i Đakova, od 21. do 27. ožujka okupio je impresivnu brojku od 15 dramskih i lutkarskih akademija iz 11 europskih zemalja! Ovogodišnja festivalska lozinka glasi “Igrom do strasti” pa je divno svjedočiti kako glumački šegrti pune đakovačke ulice i scene, podjednako uživajući u dobroj šljivovici, kulenu i međusobno zaraznim scenskim vještinama. Dajući srčani dignitet jednoj danas prezrenoj umjetnosti, izloženoj bombardiranju instant robe niskih vrijednosti. Za glavnog junaka našeg filma, ambijent dostojan praizvedbe, jer Violiću nikad nije manjkalo erosa. Životnog i umjetničkog.

Dok na uvodnom timelineu promiču lica i sjene Boškovih suputnika (na žalost, mnogih više nema) sjetih se da je pokojni redatelj Marin Carić često citirao svoga profesora: “Kazalište nije nedjeljni ručak, kazalište je briga što ćeš jesti svaki dan.” Taj Violićev šturi recept jest i glavni credo njegova vibrantnog života. Svakodnevno se brinuti da život ne ode kvragu, da ne prsne kontinuitet našeg djelovanja. U zemlji koja sve čini da razjebe svaku klicu kontinuiteta, ova je Viloćeva ustrajnost ravna diverziji. Čovjek koji je režirao praizvedbe kultnih komada poput Brešanova “Hamleta u selu Mrduša Donja”, Novakovih “Mirisa, zlata i tamjana”, Šovagovićeva “Sokola”, Matišićevih “Anđela babilona”, negdje drugdje bio bi prebogat i sretan čovjek. Ovdje je samo sretan i uspravan do kraja. To je puno. Autori dokumentarca upustili su se u impresivno hrvanje s Violićevom intimom. Do kraja poštujući njegovu tvrdokuhanu riješenost da zauvijek ostane svoj, a opet boreći se za razotkrivanje fenomena tog neukrotivog duha. U čudesnoj mješavini chabrolovsko-bergmanovske atmosfere, strpljivo poštuju junakovu samozatajnost. Violić je u filmu skoro u pravilu okrenut leđima, u polusjenama ili izvan fokusa. Vjerno prateći Violića od Zagreba do Trstena, scenaristica Sablić-Tomić i redatelj i snimatelj Šarić, potanko bilježe melankolični cinizam kojim se oboružao njihov protagonist. Ne bi li do kraja zaštitio integritet od udaraca izvana.

Dirljivo je, u dva navrata, kad Boškove brane popuste. U sekvencama dok govori o glumcima i o svojoj supruzi Andrei, oči mu zablistaju suzama ljubavi a intima se predaje promatračima. “Bože moj, nitko nije savršen”, rekao bi jedan drugi legendarni dobrodušni cinik – Billy Wilder.

Komentiraj

Filed under Društvo, Fenomeni, Sociologija

FEJSOM DO KRVI

Znate li kako je debitirao Hitler? Opušteno, uz kobasice i krigle u pivnici. Svi su mislili da je šega. E, Facebook je puno žešći alat da bismo se zavaravali kako ulicama Splita uskoro neće poteći krv. Prošloga je tjedna, u ime virtualnog turiranja terora, osvanula fejs grupa poetskog nagnuća: Ulicama Splita grada krv će liti, gay parade neće biti. Bez imalo metafore a s obiljem pjesničke slobode, jasno su objavili kome namjeravaju jebat majku protuprirodnu. Zasad bežično a uskoro pouzdanim trožilnim kablovima, letvama i batinama. Kukavička grupa krvožednih anonimusa ubrzo je uklonjena. Naravno, nedovoljno brzo za obilje upecanih. U dva dana, poziv na homofobni linč zalajkalo je više od 400 maloumnika. Splitska policija složila se da je naziv ove grupe “sporan”, kao da se radi o registriranju tvrtke ili ponudi aplikacija, a ne o urlicima mržnje. I još su iz policije dali do znanja da njihovi krim inspektori poduzimaju sve živo, ne bi li fantomskog osnivača grupe što prije ulovili.

Mogu samo zamislit nekog radišnog inspektora Juru, Antišu ili Gvozdena, kako u sumrak dolazi nadrkan kući. Još u predsoblju gnjevno hitne aktovku na pod, usput nagazi pekinezera, svali se na kauč i zastenje: “Jeben in oca kurbinog, to mi je fala šta uvik crnčin ka tovar, sad se i s pederin moran zajebavat!”

“Antiša, nemoj se jidit, nije ti dobro za tlak”, brižno mu žena masira ramena, ne bi li ga povratila.

“Di je mala?!”

“A, ne znan, vanka u điru…”

“Jao, krv ti Irudovu i điru, pa ko će mi sad oni buk uštekat?!”

U međuvremenu, dok istražne radnje oznojenih lokalnih CSI-evaca prtljaju tipkovnicama, policija još uvijek čeka službeno prijavljivanje splitskog Pridea (odnosno skupa “alternativaca”, kako to imenuje promatrač dr. Darko Milinović) pa da krene s pripremama osiguranja i “razradom sigurnosne procjene”. Mislim, jeste sve po propisu, ali radi se o klasičnom potcjenjivanju opasnosti. Zamislite one ohole profesore bečke Akademije likovnih umjetnosti koji su onomad prezrivo otjerali kandidata Hitlera s prijemnog. To što nisu ozbiljno shvatili ludi bljesak u poniženim Adolfovim očima, odvelo je svijet u pakao. Da se propustio jedan amater slikar viška, preživjeli bi milijuni. Cijena prava sitnica, zar ne.

Po istoj špranci, ne shvaća se opaka prijetnja isproducirana u najavljenom anti-gay manifestu. Zaboga, pa Facebook je bio vodeći komunikacijski kanal u buntovnom valu arapskih revolucija prije dvije godine. Zašto, dakle, vjerujemo da će domaćim fašistima biti teško umrežiti se i pozvati na brutalni event 9. lipnja. Pod radnim naslovom: Marjane, Marjane, ča pedere ne biješ?! Ne shvate li odgovorni dovoljno ozbiljno izrečene prijetnje, i ne zaštite li živote ispod duge, uskoro će se Split i Hrvatska zacrveniti. Od krvi i stida.

 

Komentiraj

Filed under Društvo, Politika, Sociologija

RASIZAM NA ODMORU

Diskriminacija zapravo nikada ne spava. Opali te iza ćoška, kad si najopušteniji. Recimo, u Jordanu, uoči Silvestrova. Stajali smo u redu na Ammanskom aerodromu, nekoliko noći prije ispraćaja stare 2007. Dremljivo smo se pomicali prema šalteru, čekajući udarac ulazne vize u pasoše, pa da se dokopamo hotela. I tada, iza mojih leđa, ona je zagraktala, budnija od sudnjeg dana: “Joj, kako kod tih muslića smrdi!”

Mrak mi padne na bunovne oči, okrenem se, vidim da se njen muž crveni, gurkajući koferčinu dovoljnu za omanju pukovniju, a milostiva cupka na štiklama, prezrivo skuplja nos i pomiče glavu lijevo-desno poput iguane. “Pa, šta niste ostali kod kuće, kad vam tu toliko smrdi?!” izderem se, dok me je moja najdraža diskretno lupala nogom u cjevanicu. Jordanci, srećom, nisu razumjeli ni riječi, nego su se i dalje strpljivo smiješili gostima. Kao da nije gluvo doba noći. E, sad, možete li vi zamisliti kakav to nadrealistički koncept mora biti u glavi. Ti ljudi, kao ova moja slučajna suputnica, izvale znatne pare, nepogrešivo izaberu kulturu koju iz dna duše preziru i baš tamo otputuju na odmor. Ondje se umaraju pod napadajima svojih rasističkih predrasuda. Upadaju štiklama u pustinjski pijesak, misle da je božanska Petra kulisa iz Indiana Jonesa, psuju dok se izuvaju pred džamijama, vrište u hotelu da kakva je to kategorizacija, da zašto nema bečkih šnicli, a u agenciji su im rekli… Zatim se vrate u Domovinu, puni bijesa, tepiha i zlata. Uvjereni da su izvarani namrtvo, i onda ostatak godine maltretiraju bližnje kako su upravo proveli najgori odmor u životu.

Neki dan je na fejsu prepričavana mučna epizoda iz jednog zagrebačkog tramvaja usred dnevne špice. Muškarac čokoladaste boje kože ustupio je mjesto trudnici, no na ispražnjeno sjedalo bacila se, brža od hokejaša u klizećem startu, neka starija dama. Nakon što ju je uljudni čovjek upozorio da je mjesto ponudio trudnoj ženi, razgoropadila se starica i sasula po njemu zlurada pitanja o “čudnim običajima u njegovom plemenu”! Prostačko objeljivanje krive kože, metoda starija od Biblije, osobito se dobro snalazi u zagušljivom javnom prijevozu. Kad se zbog rasporenih tramvajskih sjedala ili podivljalih cijena benzina, najlakše istresti na drugog i drukčijeg. Stadioni, sportske dvorane, internetski portali, ružičaste fotelje i kafeterije Sabora – sve su to ambijenti u kojima cvatu hiljade diskriminacijskih vještina. Ustavom je naravno diskriminacija zabranjena. Imamo i Zakon o suzbijanju diskriminacije (od 2009.), kažu pravni stručnjaci da nije loše napisan. Unatoč predviđenim sankcijama, iz Ureda pučkog pravobranitelja stiže poražavajuća statistika: od 2009. do danas svaka treća pritužba na diskriminaciju odnosila se na rasnu diskriminaciju. Čini se da je poniženje na osnovi rase, nacije, vjerske pripadnosti, spola, ovdje još uvijek omiljen sport.

Često jedva preobučen u mimikrijske dresove. Pa takvi stručnjaci nepogrešivo kolutaju očima na “sumnjiva” srpska prezimena, ili su u stanju isključivo hercegovačkom genu pripisati nasilno bogaćenje i pljačku… Mediji će gotovo zlurado isticati u naslovima da su kradljivci žice bili Romi ili će obavezno dodavati prefiks nevjenčana uz ženu koja “divlja” u braku. Razmislite jeste li ikad vidjeli tekst u kojem se naglašava: vjenčana žena.

Loša je vijest da rasizam nikad neće biti na umoru. Ponekad se samo odmara.

2 komentara

Filed under Društvo, Politika, Sociologija

SILA BOGA NE MOLI

“Nemoj, dušo, ako Boga znaš!” kukala je moja najdraža. “Nemoj, šnurom, molim te!”

Ustao ja jučer, sunce ugrijalo, ptičice živkaju, radnici pjevajući hrle u tvornice, prvi je dan proljeća, al’ neki mi kontekst ne da mira… Kad čujem na vijestima da je proljeće zbog prestupne godine stiglo dan ranije. Što će reći, tu mora da se krije neka zavjera, kod nas ništa ranije ne stiže, jebate!

“Baš lijepo da je proljeće uranilo”, cvrkuće žena mog života, pripremajući dasku za peglanje. A u meni, iznebuha, kao da se desio neki kratki spoj. Ruke same poletiše, trgnem uređaj od ljubavi svoje, ljevicom prihvatim peglu za ručku a desnicom zavitlam šnuru pa opleti! Njemačke su najkvalitetnije, ne ostavljaju masnice a nimalo se ne habaju.

“Jao, srećo, zaštoooo!!” izbjegava ona udarce, a ništa ne razumije.

Ishitreno podvriskuje i bježi po stanu. Uopće se i ne trudi shvatiti šta je kontekst preuranjenog proljeća. Zašto neki od nas malo osjetljivije reagiraju na te svemirske poremećaje, izjednačavanje dana i noći, sunčeve pjege… Da je pokazala samo malo razumijevanja, sve bih joj objasnio.

Ili, evo, recite vi meni na pravdi Boga, je li u redu da se stalno po medijima premeću neki navodni ratni zločini. Ti tračevi da su neki naši građani srpske nacionalnosti plivali sa selotejpom preko usana, da su kao zaplivali Savama, Koranama, Dravama i da nisu nikad isplivali… Koješta! Opet zlonamjernici, koji plasiraju takve priče, ne žele vidjeti kontekst: tradicionalne običaje uz gradove na obalama naših rijeka. Veslanje, picigin, pecanje, plivanje zavezanih ruku i nogu, sve je to način relaksacije i podizanja životnog elana. Pa, onaj iskonstruirani poklič: “Srbe na vrbe!”, davalo mu se takva, božemiprosti, demonska značenja. To što je kontekst ekološki, i zapravo znači poziv da se čovjek što više sljubi s prirodom, u ovom slučaju žalosnim vrbama, kao da nitko ne vidi. Da je ova zemlja tobože opljačkana uzduž i poprijeko, u desetljećima hadezovskih dinastija – to plasiraju komunjare, djeca jugooficira i postudbaši kojima obiluju domaći mediji. Oni namjerno ne žele shvatiti kontekst mlade, napaćene države Hrvatske koja u ratnim danima nije stizala baviti se još i takvim trivijalnostima.

Zato, braćo, nemojmo tek tako razapeti zadarskog nadbiskupa Želimira Puljića. Aman, ljudi, neka prvi baci kamen onaj koji je bez grijeha. Pod kanonadom zlurade novinarske bagre, monsinjor Puljić je s pravom upozorio da slučaj bivšeg bibinjskog župnika don Nedjeljka Ivanova, navodnog ljubitelja malih ministranata, ne smijemo promatrati mimo konteksta vremena. 70-ih i 80-ih godina, dok je don Nedjeljko timario ovčice, svakojaka opačina valjala se Europom. “U Njemačkoj se zahtijevala dekriminalizacija seksa sa djecom. U Italiji se nastojalo legalizirati pedofiliju, tvrdilo se da je opravdano ljubiti djecu. Pa u Nizozemskoj je 2006. bio pokušaj osnivanja i legaliziranja pedofilske stranke, koja je zahtijevala potpunu slobodu, uključujući i seks sa životinjama…”, jezgrovito je u mikrofone objasnio nadbiskup Puljić kontekstualnu prirodu don-donove razigranosti.

Dakle, spustimo loptu na zemlju. Slučaj bludničenja po dječačkim dušama vjerojatno se nije ni dogodio. Točnije, djeca su samo istrgnuta iz konteksta. Posljedice toga istrgnuća nosit će vječno.

Komentiraj

Filed under Društvo, Religija, Sociologija

SPALIMO “PARADU”!

Ako mene pitate, i ja bih zabranio “Paradu”. Sve kopije tog prevarantskog filma da se pod hitno spale! Najefikasnije su one peći gdje policija i političari, navodno, istovaraju zaplijenjene narkotike. Što se autora Srđana Dragojevića tiče, nema, brate, da se nekažnjeno izvuče. Treba ga najmanje prekršajno odrapit, ako ne i krivično. Zbog krivokletstva, obmanjivanja javnosti, sumnjive deklaracije proizvoda, lažnog predstavljanja… Lista Dragojevićevih nezakonitih radnji podugačka je.

Elem, dok ozloglašenog paraderskog dilera ne privedu pred vagu pravde (znate već kako je naše pravosuđe tromo, nije to inkvizicija) ja razmišljam o tome da podnesem privatnu tužbu. I to pravo u glavu: za nanošenje duševnih boli. Nisam se još s advokatima konzultirao o visini cifre na koju ćemo ići, ali ispod šest nula ne dam. Toliko sam, nakon lakovjernog konzumiranja “Parade”, duševno rastepen u param-parčad, da ne znam više gdje ću i kako ću. Kao prvo, nasjeo sam vješto izmontiranim foršpanima koji su najavljivali dobru zabavu. Urnebesnu burlesku. Hi, hi, hi –REZ– pa malo skinhedovskog ugođaja –REZ- pa opet novi val ha, ha, ha grohotanja –REZ- pa morski pejsaži i kalete –REZ- ubavi interijeri, domaćini u šlafrocima… Redatelj Dragojević je po silnim intervjuima, ne crveneći se nimalo, opušteno stavljao svoju “Paradu” u ladicu komedije. Preko 150.000 gledatelja u Hrvatskoj, više od pola milijuna u Srbiji, sve je to grijalo moje nade u lud provod. Na kojem će mi eventualno stradati bešika, uslijed tekućeg smijeha. Kad ono, vrag ne spava. Pripusti on na površinu humor, smijemo se mi, griješio bih dušu da tvrdim suprotno. Duhovito je to. Ali, majku mu, sve površinski, na dah, kao spasonosna voda u pustinji. Tamo na dnu stomaka i po ćoškovima srca, sve nešto kljuca. Sve gorčina pomalo kaplje kao da se žuć načela. Eh, da je barem ranije neka blagopočivajuća biskupska ruka udarila pečatnjakom po prstima tapkaroškim. Upozorila nas, zabludjele ovčice, da više ne hrlimo u Dragojevićevu klopku u tolikom broju. Zapele nam kokice u grlu, dabogda, kad ne slušamo glas vapijućih iz ovdašnjih ordinarijata.Ili kad se zaboravimo, lakovjerni nevjernici kakvi već jesmo, pa pustimo smijehu na volju, začas nam Srđan uvali kakvu ujdurmu. Jedva nekako stisneš grlo da ne pukne od čistih emocija onih njegovih zaljubljenih momaka, kad odjednom istu simpatiju osjetiš i nad propalim životima homofobnih desničara. Prođe tako, hitro ko čegrtuša u preriji, iskrivljena istina o nedavnom ratovanju. Ispade da su Limun i drugi jadnici sa svih strana ex-jugoslavenskih granica, kad podvučeš račun, tek jedna zajednička Žrtvetina. Štipa tuga za oči a ti se klebariš spoznaji. Srećom, postoje dežurni prelati kao ovaj što je upravo istrčao, dubrovački biskup Mate Uzinić. Oni znaju da je krajnje vrijeme da nam tamjanom zauvijek okade sljepoću. Da postave stvari tamo gdje im je i mjesto – u čiste domovinske rovove. I da, naravno, ako smo zaboravili, još jednom podcrtaju svoj poznati stav o “protuprirodnoj” ljubavi. Ne dao Bog većeg zla, nevino se smješkaju, dok na presicama licemjerno ponavljaju da oni nipošto nisu za gay parade ali da svako nasilje osuđuju. To što će svojim light inkvizitorskim metodama samo ohrabriti nasilnike, nikom ništa.

Neku noć sanjao sam da je Dragojevićevu “Paradu” amenovala Crkva u Hrvata. Da su priznali koliko čiste ekumenske ljubavi lipti sa ekrana i da su film odlučili puštati na satima vjeronauka. O misama da ne govorimo. Da, sanjao sam još i da je Isus na križu odjednom podigao iznurenu glavu, nasmijao se blaženo i rekao: “Alal ti rane, Srđane!” E, onda sam se probudio. Nemam pojma je li Dragojević i njega preveslao. Sina Božjeg, lakovjernog.

Komentiraj

Filed under Društvo, Fenomeni, Religija, Sociologija

NADA U KOROVU

Oko sudbine Nade Dimić sedamdeset godina se plete gorka simbolika. Surova je karma ako vam roditelji, punih srca, daju ime Nada a skončate u devetnaestoj, pod kundacima ustaških logornika.

Žena čije lice s fotografija zrači mekoćom Ingrid Bergmann, rođena je 6. rujna 1923. u Divoselu kraj Gospića, kao sedmo dijete u porodici tvorničkog radnika. U tinejdžerski osjetljivoj dobi priključila se komunističkom pokretu, bila je među prvim borcima Prvog sisačkog partizanskog odreda, sudjelovala u diverzijama na na pruzi Zagreb – Sisak… 3. prosinca 1941. hapsi ju ustaška policija i odvodi u zloglasni zatvor na Savskoj cesti u Zagrebu. Danas se na tom mjestu uzdiže hotel Westin, celebovi se ko navijeni cere u tamošnjem holu. Negdje na razini Westinovih garaža, podzemljem su tupo odjekivali udarci kijača po kostima Dimićeve. Marljivi batinaši ni slova nisu izvukli iz žilave krhke djevojke. Početkom veljače 1942. liferanti živog mesa transportiraju Nadu u logor Stara Gradiška o kojem i danas mnogi skladaju tako lijepe budnice. Nakon nastavka mrcvarenja, strijeljana je 17. ožujka. Narodnim herojem proglašena je 1951.

Osim kostura jedne propale tvornice, ništa danas u Hrvatskoj ne nosi Nadino ponosno ime. Zato je dragocjena manifestacija “Nada Dimić u kulturi sjećanja” posvećena memoriranju tužne 70. obljetnice smrti ove junačke žene. Uz potpisivanje peticije za trajno obilježavanje uspomene na Nadu Dimić (u Zagrebu na Trgu žrtava fašizma, 17. ožujka) i okrugli stol u Spomen području Jasenovac (18. ožujka), producirat će se posebno izdanje “Ženskog vodiča kroz Zagreb”. Kao derivat šireg projekta (autora Barbare Blasin i Igora Markovića) o biografijama jakih žena koje su stvarale Zagreb, rađenog u izdanju Meandra i udruge B.a.B.e.

Baš sam jučer u Zagrebu prošao pored ostataka nekadašnje Tvornice tekstila Nada Dimić. Na pločniku, uz komade fasade prvorazredne industrijske arhitekture (zgrada je izgrađena 1911., u njoj je prvo bila Tvornica Penkala olovaka), ulogorio se starac u otrcanom kaputu. Ispija pivo, jede iz konzerve. Iznad njegove glave puca pogled u džunglom obraslo dvorište. U prešama tranzicije pokopana proizvođačica pamučnog rublja, lutala je iz ruke u ruku nabrijanih novih kapitalista Hrvatske. Tako je zemljište tvornice, nominalnog spomenika kulture, prije nekoliko godina dopalo i Kerumu u leno, pa je on počeo bušiti okolne ulice za garaže jednog od svojih kompleksa. Urušio se dobar dio Nade Dimić od tih kerumiziranih zahvata, zatim je još i požar 2010. dokusurio stanje. Kerum se imanja otarasio. Trenutni je vlasnik osvjedočeni neimar i vizionar Jure Radić i njegov Institut IGH. Kakve su vizije nemam pojma, ali Nadino dvorište i dalje služi kao skvot beskućnika. Kladim se da je među njima dosta žrtava spomenutih tranzicijskih pokopa.

Uz Nadine strojeve, kaže urbana legenda, radilo je 1700 radnika, od čega 95 posto žena. Mora da je bilo divno u halama s toliko ženske energije. Stanovnici okolnih ulica tvrde da se ponekad, u tihim noćima, može čuti zvon toga smijeha.

2 komentara

Filed under Društvo, Politika, Sociologija