DAN ŽENA ZAUVIJEK!

Još u petom osnovne naučio sam lekciju: jače ste od nas, drage moje žene, i nema tog ringa na svijetu u kojem vi nećete ustati. Rukavice nikada ne vješate o klin, vaša borba nikada ne usporava. Sretni vam vječni praznici, šampionke najteže kategorije!

U ona davna socijalistička vremena Dan žena bio je takoreći neradni dan. Ustreptale od rane zore, žene su se vješto ili nevješto dotjerivale, pomno birale najsvečaniju odjeću i otvorenih srca čekale da im se toga dana ispune najskrivenije želje. Praznik se ritualno obilježavao na brojne načine – od dosadnih svečanih akademija do sindikalnih izleta u Opatiju ili tuluma po firmama i kasnonoćnih bračnih svađa. Svakog osmog marta, s prvim proljetnim spremanjem u zraku, muški rod se kolektivno prao od krivnje. Od iznenadne provale loše savjesti. Zbog spoznaje da je slab a svjestan je da bi bez vas, carice naše, odavno otišao u vražju mater. Kako se društvo najtočnije preslikava u školskim klupama, osmomartovsko je darivanje bilo osobito rašireno po osnovnim školama. Djeca su stizala u razrede natovarena darovima za nastavnice – buketima cvijeća, bombonijerama, viskijima, kristalnim vazama, zlatnim ogrlicama… Već s vrata si mogao znati kome su roditelji lovarni i da nisu škrtarili toga jutra. Sjećam se jednog takvog Dana žena. Na ploči je već bila ispisana čestitka našoj razrednici Dragici H., nastavnici povijesti i zemljopisa. Na svakoj klupi je treperio spreman dar, negdje raskošniji, negdje skromniji. Samo ispred jedne okrugle, prćaste Smilje, na klupi je ležao tek snopić visibaba. Isprdavali smo je, vukli je za kosu i derali se da bolje baci to smeće nego da se usudi tako šta pokloniti razrednici za Dan žena… Neko je i zgrabio visibabe pa smo se nabacivali buketićem oko Smiljine glave. Rasplakala se jadna, ubrzo je zgutala suze, zvono je zvonilo za početak sata. Plavokosa i vitka (sličila je Mileni Dravić) ušla je nasmijana razrednica Dragica. Sjela je, zavrtjela globus reda radi, i pustila da joj u zboru čestitamo. Zatim smo, jedno po jedno, stali iznositi svoje darove. Deklamirajući osmomartovske parole. Oko Dragice je rasla hrpa blještavih kutija i šuštavog cvijeća. “Niste trebali, djeco!” crvenjela se i osmjehivala. Smilja joj je prišla posljednja. Spustila je malo već očupkane visibabe na katedru i rekla: “Volim vas.” Dragica je poljubila Smilju u obraz, uzela visibabe, udahnula njihov miris i nježno ih spustila pored svoje torbe od bijeloga skaja. Razred se utišao, a ja sam gledao u dvije žene istinitije i snažnije od svemira. Jednu zrelu a jednu tek na početku života.

Elem, običaj javnog pranja grijeha, muškima je ostao i u doba tranzicije. Danas više u crvenilu Valentinova, manje u čast Dana žena. No, motiv je ostao isti: da čistih ruku mogu ostatak godine neometano potplaćivati kolegice ili premlaćivati supruge. Istina je da danas imate pravo glasa, drage junakinje, ali mnogom muškom gadu to se pravo iscrpljuje u vašim vriskovima dok na vama lomi stolicu. Samo ne zna, smeće jedno, da ste u stanju po miljuniti put ustati s tog ringa. Da mu nećete dati da vama zauvijek obriše pod. Šta košta da košta. Sretan vam Dan žena, cure moje herojske.

4 komentara

Filed under Društvo, Fenomeni, Sociologija

4 responses to “DAN ŽENA ZAUVIJEK!

  1. Ana Srđak

    Bravo, sve kolumne su dobre, a ova je prelijepa.

  2. Maja Celing Celić

    jebem li ti, rasplakao si me

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s