KLINCI NAVUČENI NA RAD

Divno je kad iz mora gadnih vijesti ispliva neka pozitivna, tvrđa od najboljeg granita. Kako čujem, na Korčuli djeca navalila na klesarsku radionicu! Zemlja koja rad uglavnom zatire, morala bi ovu vijest cijeniti kao dijamant od milijun karata.

Da nam je razina poduzetničke kulture pala ispod depresije Mrtvog mora, to već upija svako ovdašnje dijete dok mu izbija prvi zubić. Marne volonterke dubrovačke udruge DEŠA uvjerene su da može drukčije, da nije sve u čekanju golemih kruzera da navrate u luku. Žene su osmislile projekt za poticanje razine poduzetničke kulture kod mladih u Dubrovačko–neretvanskoj županiji. Projekt se bazira na prepoznavanju interesa lokalne zajednice, primjerice Korčule, a čiji su potencijali višegodišnjim nemarom izgubili vjeru u budućnost. Tako je, nezasluženo ovaj otok postao sinonim depre odbačene mladeži ili idealnog plutajućeg nosača za dilere narkotika. Umjesto doživljaja filigranske ljepote bijelog gradskog kamena, šmrkanje bijelog kao da je postao jedini argument svakodnevice. I turoperaterskih ponuda. Kao i mnogi drugi zanati, nekad svjetskimoćno korčulansko kamenoklesarstvo izmrvilo se u prahu zaborava. To konkretno znači da je posljednja strukovna škola na otoku zabravila vrata još 1961. Udruga DEŠA stoga zdušno pokušava animirati obnavljanje obrazovnih programa ovog tradicijskog majstorstva. Besplatne radionice održavaju se u OŠ Petra Kanavelića, u Korčuli. “Kada smo bili na prvom satu da pozdravimo mlade sudionike, vidjeli smo snažnu motivaciju i volju da za svoj otok naprave nešto drugačije”, o probuđenom duhu klinaca svjedoči Ana Grgić iz operativnog tima DEŠE. Rezultati mladih nabrijanih neimara neće čamiti po njihovim kućnim ladicama. Po završetku radionice bit će izloženi u prostorijama Gradske knjižnice Ivan Vidali u Korčuli, a zatim u prostorijama DEŠE u dubrovačkim Lazaretima.

Ova plemenita radioničarska ideja višestruko je dragocjena. Jer, Hrvatska je preziranje zanatstva dotjerala do savršenstva. Svakodnevni dril da svojim rukama stvoriš udarnički proizvod postalo je nešto sramotno. Isklesati dušu iz kamena ili dotaknuti vrelu koru ispečenog kruha, mora biti savršenstvo, iskuse ga samo odabrani. A kod nas su takvi pretvoreni u jadnike koji se ne umiju snaći u životu. Vjerujte mi, tehnologija nema ništa s tim. Siguran sam da će svakome od ovih užarenih klinaca-vajara ubuduće još bolje letjeti razgibani prsti po tipkovnicama ili touch-screenovima. Kao što sam uvjeren da nosnice koje su jednom upoznale čarobnu prašinu isklesane vizije, neće nikada posegnuti za kratkotrajnim narkoticima. Žene iz DEŠE žele s tom djecom učiniti (ne)moguće: isklesati nadu. Škrtu, mučnu i vječnu kao bijeli kamen.

Napišite komentar

Filed under Društvo, Fenomeni, Sociologija

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s