INTIMA BOŽJEG DARA

“Pa, ja manje znam o svojoj seksualnosti, nego o Radeljakovoj!” kaže pred kamerom Božidar Violić, uz svoj poznati stidljivi sarkazam. 82-godišnji kazališni tribun ne može smisliti današnju agresivnu frontu koja razara privatnost. Okorjeli čuvar intime i uznositosti, naprosto prezire jeftina krčmenja u javnosti. Neupućeni će pomisliti da je riječ o tvrdoglavom starcu kojega je odavno pregazilo vrijeme. Ma kakvi! Baš naprotiv. Violić i danas ima dara, energije i debelog razloga za borbom, više nego mnogi pogubljeni mladi. Naravno, kad mu kazališta uopće daju priliku da režira – u nas je ljude najlakše proglasiti tehnološkim viškom. Tako se prošle godine (“Fedrina ljubav” Sarah Kane, ZKM) Violić odvažno upustio u destruktivan a tako fragilan svijet jedne samoće, prodirući u iskonsku ljubav iza mehanike scenskih felatia i masturbacija. Boškova žudnja u Sarah je itekako naišla blizanačku dušu.

Zgodna je činjenica da smo izvrsni dokumentarac “Božidar Violić: u znaku blizanaca” (autori Davor Šarić i Helena Sablić-Tomić) premijerno gledali u Đakovu, u sklopu Dioniz festivala. Peti po redu međunarodni festival kazališnih akademija, u organizaciji osječke Umjetničke akademije i partnera gradova Osijeka i Đakova, od 21. do 27. ožujka okupio je impresivnu brojku od 15 dramskih i lutkarskih akademija iz 11 europskih zemalja! Ovogodišnja festivalska lozinka glasi “Igrom do strasti” pa je divno svjedočiti kako glumački šegrti pune đakovačke ulice i scene, podjednako uživajući u dobroj šljivovici, kulenu i međusobno zaraznim scenskim vještinama. Dajući srčani dignitet jednoj danas prezrenoj umjetnosti, izloženoj bombardiranju instant robe niskih vrijednosti. Za glavnog junaka našeg filma, ambijent dostojan praizvedbe, jer Violiću nikad nije manjkalo erosa. Životnog i umjetničkog.

Dok na uvodnom timelineu promiču lica i sjene Boškovih suputnika (na žalost, mnogih više nema) sjetih se da je pokojni redatelj Marin Carić često citirao svoga profesora: “Kazalište nije nedjeljni ručak, kazalište je briga što ćeš jesti svaki dan.” Taj Violićev šturi recept jest i glavni credo njegova vibrantnog života. Svakodnevno se brinuti da život ne ode kvragu, da ne prsne kontinuitet našeg djelovanja. U zemlji koja sve čini da razjebe svaku klicu kontinuiteta, ova je Viloćeva ustrajnost ravna diverziji. Čovjek koji je režirao praizvedbe kultnih komada poput Brešanova “Hamleta u selu Mrduša Donja”, Novakovih “Mirisa, zlata i tamjana”, Šovagovićeva “Sokola”, Matišićevih “Anđela babilona”, negdje drugdje bio bi prebogat i sretan čovjek. Ovdje je samo sretan i uspravan do kraja. To je puno. Autori dokumentarca upustili su se u impresivno hrvanje s Violićevom intimom. Do kraja poštujući njegovu tvrdokuhanu riješenost da zauvijek ostane svoj, a opet boreći se za razotkrivanje fenomena tog neukrotivog duha. U čudesnoj mješavini chabrolovsko-bergmanovske atmosfere, strpljivo poštuju junakovu samozatajnost. Violić je u filmu skoro u pravilu okrenut leđima, u polusjenama ili izvan fokusa. Vjerno prateći Violića od Zagreba do Trstena, scenaristica Sablić-Tomić i redatelj i snimatelj Šarić, potanko bilježe melankolični cinizam kojim se oboružao njihov protagonist. Ne bi li do kraja zaštitio integritet od udaraca izvana.

Dirljivo je, u dva navrata, kad Boškove brane popuste. U sekvencama dok govori o glumcima i o svojoj supruzi Andrei, oči mu zablistaju suzama ljubavi a intima se predaje promatračima. “Bože moj, nitko nije savršen”, rekao bi jedan drugi legendarni dobrodušni cinik – Billy Wilder.

Napišite komentar

Filed under Društvo, Fenomeni, Sociologija

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s