Monthly Archives: Travanj 2012

SRETAN STIDNI DAN

Kontinuitet prvomajskog kolora u nas ipak tinja. U davna vremena crvenile su se ulice od prolivene radničke krvi. Zatim su plamenom crvenom buktile spektakularne parade, kićene zastavama, karanfilima, visokim pećima. I danas je praznik rada ofarban jarkom crvenom. Ta jara koja pulsira gradovima, neovisno o meteouvjetima, to se žare obrazi od stida. Gore ponižena lica nezaposlenih. Onih kojima je produženi vikend rastegnut na cijelu godinu – godinama. Najčešće su u punoj životnoj snazi, a bulje u zidove, kroz prozore, u oglase ili čitulje. Službeno ih je 339.882 (ožujski podaci HZZ-a), neslužbeno sam vrag zna. Očevi i majke današnjih torpediranih radnika još se nostalgično sjećaju prvomajskih budnica. Kao bučnog alarma za opušten izlazak na livade, rijeke i jezera. Gdje su ćumur raspaljivali, odreske cvrčali na žaru i gajbe piva otvarali, bez mučnine od crvenog dužničkog minusa. Bilo je nečega utopijskog u tome da ti je zagarantirano pravo na rad. I da te on čeka u hali, kad otprazničiš svoje. U takvoj toploj sigurnosti mali nogomet se lakše prebacivao na improviziranom terenu, odvažnije se skakalo u prve sezonske valove, spokojnije se kunjalo u hladu topole, s više žara se zirkalo u komšinicin dekolte. Svaki od zvanično 339.882 degradirana stvorenja probudit će se sutra u zoru s osjećajem krivnje. S opakom žgaravicom suvišnosti jer ne zarađuje za život. Jedino što im još može raspjevati zagorčalo grlo jesu prvi taktovi Internacionale: “Ustajte, prezreni na svijetu, vi sužnji koje mori glad…!” Možda ju i zamumljaju onako bez sluha, dok se, oborene glave, budu probijali do kazana besplatnog graha.

Međutim, 1. maj paradoksalno ogoljuje i jedan ovdašnji žilavi kult – izvrdavanje, isprdavanje rada. Ruku na srce, među formalno zaposlenima u Hrvatskoj, još uvijek je previše onih kojima rad nije svetinja nego avetinja. Mrski vanjski neprijatelj ili domaći izdajnik od kojega je najbolje što češće zbrisati. Škripeći vrelim gumama u startu. Elem, događaju se zato posve virtualne, SF situacije. Bogme, proteklog četvrtka gusto izmontirani zapljuskivali su nas televizijski prilozi teze i antiteze. Pred kamerama na sve strane lelek i kukumavčenje od novog drastičnog skoka cijena energenata (plin za 22 a struja za 20 posto) ali se odjednom brlja s prizorima dugih kolona na Lučkom. Horde hitaju ni manje ni više nego na mali šestodnevni odmor. Poletarci HTV-a znalački se smijulje dok postavljaju blesava pitanja iz rukava: “Što očekujete od stanja na cestama? Što mislite ima li već ježinaca? Jeste li pospajali dane?” Gotovo uvrijeđeni, iznureni predprvomajci otvaraju prozore i obrecnu se na i najmanje tragove sumnje u opravdanost rastezljivog odmora: “Naravno da smo spojili dane, pa zaslužili smo, sunce, more, uživancija…!” Šest dana a u naslovu praznika samo jedinica. Dembelija puna trikova, nema takve nadaleko. I onda još pizde na Čačića kad im skreše istinu u mobitel.

Oglasi

2 komentara

Filed under Društvo

KOZARAC ZA ŠALOVANJE

Omiljen sport u balkanskim ratovima devedesetih (uz etničko ispiranje, dakako) bio je granatiranje baštine. Šta kurac, palac, te kule, mostovi, renesansa, samo smetaju dok radimo. Napuniš propisno topovsko punjenje i deri, Miško! Zavezanih očiju, ako treba. Kao po nekom zajedničkom pravilu službe, sva ta bagra ponašala se klonirano isto. Nekadašnji skladištari, kamiondžije, ćate i šekspirolozi preko noći se premaskirali u vojvode, banove, generale-amatere, pa sve zvjeraju kroz durbine mjerkajući kako bi što više tuđeg blaga skršili. Po što jednostavnijem azimutu, uz ekonomično trošenje municije. Gruneš, ispratiš đule pogledom i, ups, ode remek-komad Vukovara, Mostara, Dubrovnika, Sarajeva, Šibenika, Trebinja, Banja Luke, Jajca, Peći… u vražju mater. Zatim se priučeni genije razaranja šeretski naceri postrojenoj četi, obriše znoj ispod šljema, gutne prepečenicu u zdravlje pokojnog grada i objavi: “Slušaj vamo, izgradit ćemo još ljepši i stariji!”

Vremena su se promijenila ali nisu običaji. Što bi reko Ljubo Ćesić Rojs-Rojs “ko je rušio, rušio je”, a ko nije, red je da se malo izdovolji. To što su nekad davno delije i domoljubi poravnavali haubicama, danas se rješava megašopingom. I dok se, recimo, na berlinskom Potsdamer Platzu možete uvjeriti kako se stakleni bankarski oblakoder delikatno obavija oko barokne palače, na Balkanu je još uvijek najisplativije smlaviti sve do temelja. Zatrti sjeme i svaku gredu pamćenja. Nismo Švabe, majku mu! Tako se 2010. na gigantskom gradilištu pasioniranog gliseraša Tome Horvatinčića usred zagrebačkog Cvjetnog trga skupilo društvance pisaca, glumaca i aktivista Prava na grad. Uzaludno protestirajući što je rodna kuća pjesnika Vladimira Vidrića netragom nestala pod armaturama budućeg šopinga. Evo, dvije godine kasnije i nešto istočnije, sličnog primjera za šalovanje, pardon, žalovanje. Ivan Kozarac, autor kulterskog romana “Đuka Begović” (u kojem je glavni junak frapantna kombinacija Hucka Finna i Raskoljnjikova), ovih dana u Vinkovcima služi kao daska za šalovanje. Bauštela na koju će se izliti tone zadovoljnog biznis betona. Zbog propusta vinkovačkog Upravnog odjela za prostorno uređenje, rodna kuća poznatog pisca nije proglašena kulturnim dobrom od lokalnog značaja, što će reći da njezina sudbina ne podliježe ama baš nikakvoj zaštiti. Kapitalistička logika, dakle, ima odriješene ruke i sve je po zakonu. Buldožeri mogu paliti motore za svoj performans. Vlasnici zemljišta i kuće, bračni par Stanić, inače vlasnici lanca trgovina i mjenjačnica Boso, imaju pravo srušiti što god žele na svom posjedu. I ponovo graditi, na očišćenoj ledini, sve što im padne na pamet – od kineskih pagoda do kopije Dubaija. Bosiljko Stanić je potvrdio da Kozarčevu kuću namjerava srušiti, jer je u lošem stanju, ali da će podići njezinu vjernu zamjenu: “Želja nam je kao investitorima napraviti repliku rodne kuće Ivana Kozarca u kojoj bi se nalazila spomen-soba. I kompletna unutrašnjost bila bi uređena u Kozarčevu vremenu.” Okej, ne skačimo odmah u oči Stanićevih namjera, ali sve me to asocira na kopipejstanje Las Vegasa. Nešto kao što Kusturica u Višegradu klonira svjetove Andrićeve ćuprije. Trendovski, nema šta. Kozarac se biće negdje češe u grobu.

Komentiraj

Filed under Društvo

HRVATSKA U PLAMENU

Dovoljno je prolistati editorijale žutog stiska, ili brojati kvazi-celebove gladne kruha dok posljednju paru izvrću da ih kirurzi zategnu u mutante. Ovo društvo panično prezire zrelost a od starosti bježi kao od kuge. Golobradi početnici preko noći se lansiraju u nebesa a još brže ih se obara u blato i prepušta trulom zaboravu. Odavno su ovdje istrebljene navike da se talent odgaja, zaslužuje u znoju i da traje na duge staze. Teror brzopotrošne mladosti najčešće je pravilo ponašanja. U poželjnu generacijsku nadgradnju, u bogatstvo životnog iskustva, jedva da još itko vjeruje. Oni preostali naivci koji vjeruju da ljudi nisu baterije, ispadaju retrogradne budale. Posebna varijanta prokletstva starosti na naš način, jesu umirovljenički dani. Dani koji ne teku spokojem dostojanstva nego se mrcvare u grču bijede. I, ako pogledate po trotoarima, mislim, ako ne žmirite, vidjet ćete mnoge bivše uvažene sveučilišne glave duboko nagnute nad kontejnerima. Kopaju u potrazi za lošim sutra. Baviti se, dakle, populacijom koja je ušla u drugo poluvrijeme, pregazila opaku granicu od pola stoljeća i obrela se na ničijoj zemlji, to u Hrvatskoj ne samo da je eksces, nego i politički bunt žestokih razmjera. Nakon nedavnog porinuća MirkovićevihNoćnih brodova” (balade o pravu na vječnu strast i pogonsko gorivo ljubavi) eno na horizontu jašu novi usamljeni jahači. Odlučni da brane život do posljednjeg daha. Ne čudi me da se gerilska fronta u slavu zrelosti trenira baš u halama Montažstroja. Jedinstvenim projektom “Generacija 55+“, nezavisno zagrebačko kazalište Montažstroj nastavlja specifičan pristup umjetnosti da ona mora biti u službi zajednice u kojoj nastaje. Nakon brige za napuštene ljude i pse (predstava “Timbuktu”) te vatrenog govora o nezaposlenim ženama (“Srce moje kuca za nju”) Montažstrojev najnoviji projekt posvećen je ljudima koji su najčešće ugroženi ekonomskim previranjima suvremenog društva, kojima je ova zajednica namijenila muk, odustajanje i zaborav. E, pa ne mora tako biti, poručuje Borut Šeparović sa svojim udarnicima: “Koja je najvažnija minuta vašeg života? Koju minutu biste htjeli vratiti? Koja minuta vas je najviše boljela? Kako želite da izgleda posljednja minuta? Vjerujete li u sretan završetak? Na pitanja o minutama, prolaznosti i nepovratnosti momenta odgovorit će oni koji su do sada doživjeli 30 milijuna minuta ili više. Generacija 55+. U kazalištu vaše i naše mladosti godine nisu važne. Montažstroj daje glas svim starijima od 55 godina.” Projekt započinje okupljanjem generacije 55+ u Zagrebačkom kazalištu mladih od 7. do 13. svibnja i nastavlja se dvomjesečnim druženjem i radionicama rekreativnog, terapeutskog i kreativnog tipa. Radionice će se odvijati u raznim kulturnim centrima Zagreba (Maksimir, Prečko, Travno, Trešnjevka, Ribnjak) u jutarnjim i večernjim grupama. Cilj je projekta zajedno s osobama starijima od 55 godina stvoriti kazališnu predstavu i dokumentarni film u kojima će glavni protagonisti biti upravo osobe starije od 55 godina kako bi ispričale hrvatskoj javnosti najvažniju minutu svoga života.

Od osnutka u predzoru raspada Jugoslavije (22. prosinca 1989. godine, na tadašnji Dan Armije, oglasili su se Borutovi dječaci, manifestno proglašavajući “Teatralizaciju nogometne kulture” i citirajući gurua Kazimira Maljeviča) Montažstrojari svrstali su se u najosvještenije i najavangardnije fightere koje ova zemlja ima. Recimo, u jesen 1991. naveliko su treštale patetične domoljubne budnice, kičeraji estradnih zakletvi tipa “Moja domovina”, ili operetni igrokazi iz radionica generalita Tuđmana… Naprotiv, Montažstroj pali visoke peći užarenog angažmana. Proizvode majstorski glazbeni video spot “Croatia in Flame”. Ta je njihova Hrvatska u plamenu bila istodobno trasirana naslijeđem i najrecentnijim vriskom globalne scene. Bio je to prvi hrvatski glazbeni spot emitiran na MTV-u! Milijunima godina daleko od feudalizma u kojem se iskalio.

Komentiraj

Filed under Društvo

SPALJIVANJE MINISTRICE HOLY

Plaža je bila jutarnje pusta. Mladi Kubanac spustio je koferčić s alatom na svježi pijesak, kleknuo u plićak, nježno pomilovao tihu površinu oceana i naklonio se u posvećenoj molitvi. Učinivši počast božanstvima mora, skočio je na noge, pokupio alat i požurio na posao. Čist kao voda majčine utrobe. U ljeto 2004. na Kubi sam se uvjerio s koliko se fanatične ljubavi Kubanci povjeravaju oceanu. Dirljivo bdijući nad njegovom tirkiznom čistoćom. I džaba su okolo zakucana upozorenja da se otpaci ne bacaju u more. Uzalud konobari preklinju, naoružani najčudesnijim osmjesima u vasioni. Sunce mu žarko, kako bi se inače europski šljam mogao legitimirati nego bahatim talentom zagađivanja. Lumpenproleteri njemačkih livnica, s usječenim plastičnim all inclusive narukvicama oko debelih zapešća, na karipskom suncu dočepali su se svojih pet minuta oholosti. U trajanju dvotjednog urlauba ne kane  se lišiti stečene šanse za raspašoj. Pa kad izbetoniraju rum i pivo sa šanka, gdje će plastična čaša nego u ocean ili bazen. Zdrobljena konzerva leti odmah za njom, dakako. Nema šanse da vidite kakvog domaćeg klinca ili odraslog čovjeka da hitne u valove koru od banane. Mnogobrojne grlate porodice, odlazeći s plaže u suton, ni papirića ne ostave za svojim tragovima sandala. Kubanci ništa ne bacaju. Kubanci malo toga imaju viška da bi se bahatili.

Ne znam je li Ana Golja već bila na Kubi, ali tamo bi je bez po muke razumjeli kad složi jednostavnu mantru: “Tko čisti taj ne baca.” Golja je na čelu opatijske udruge Žmergo, centralnog organizatora ovogodišnje akcije Zelena čistka – jedan dan za čisti okoliš. Kao dio globalne akcije Let’s do it (ove godine pod egidom World Cleanup 2012), prvi put se umrežila i Hrvatska. U subotu, uoči Dana planeta Zemlje, u preko 60 gradova i općina, na teren su istrčali borci Zelene čistke – od organizacija civilnog društva, škola i sportskih momčadi do vrtića i cijelih obitelji. Glavni štab iz kojega se kordinirala strategija bio je u udruzi Žmergo. Glavni neprijatelj odavno je poznat: divlja odlagališta otpada. I svi znamo gdje su, zapravo, da se ne lažemo, svi mi ih marljivo punimo smećem. Sve te tone đubreta ne iskrcavaju alijeni po noći, zar ne? “Institucije i država to smo mi, ljudi. Zakoni mogu biti dobri ili loši, ali mi, ljudi, ih možemo promjeniti. Ne možemo očekivati od države da očisti ili popravi onoliko koliko mi zaprljamo, ili koliko dozvolimo drugima da to čine”, jezgrovita je Ana Golja.

Naravno, nema tog društveno korisnog angažmana koji se kod nas neće ukenjati. Loše vijesti stigle su baš u nedjelju, na sam Dan ove nesretne planete. I to, kao iz lošeg vica: usred zelenog raja! Na Plitvicama. Tamo je ministrica zaštite okoliša i prirode Mirela Holy imala radni sastanak s ekološkim udrugama. Okupljenim novinarima ministrica je potvrdila da prima telefonske prijetnje otkako je najavila promjene u sustavu zbrinjavanju otpada. “Tražili smo od policije sigurnosnu provjeru. Mi smo tako nešto i očekivali s obzirom da novim zakonom o otpadu zadiremo u određene interesne sfere različitih lobija, pa će procjena pokazati radi li se o utemeljenim prijetnjama ili su to više nervozni i psihički nestabilni pojedinci”, rekla je ministrica Holy.

Čisto sumnjam da se radi samo o usamljenim bolesnicima koji dahću u noćnu telefonsku slušalicu. Gospodarenje otpadom je unosan biznis. Mafijaški prsti odavno su umočeni u taj smrad. Metode osvete su neslućene. Od gušenja u kontejneru, prešanja na groblju automobila do spaljivanja u spalionici smeća. Onome tko je čitao “Gomorru” Roberta Saviana jasno je da na pretjerujem.

Komentiraj

Filed under Društvo

DUĆANI POKVARENE ROBE

“Vrag ih dal i cigane, preveč ih se sim dopelalo!” zasiktala je Štefa, ćušnuvši konzervu natrag na gomilu. Rok trajanja sardina izlizao se odavno, opasno su i nabubrile, u dućan već dugo nitko nije svraćao, ako ne brojimo one što kupe pivicu-dvije i cijeli dan kunjaju na gajbama pred ulazom. Štefa nije bila sigurna koliko će još dugo moći disati na škrge a da ne zabravi trgovinu zauvijek. To što su megamarketi, golemi lanci i toweri progutali i posljednju mušteriju, ili što je Hrvatska oglodana do koske, ili što je svjetska kriza, ništa nije iznerviranoj Štefi tako zagorčalo obrt, kao što su joj zagorčali sugrađani loše boje kože. “Pak Varaždin nigdar ni bil ciganjski!” uzrujano je palila cigaretu za cigaretom, žaleći se prvoj komšinici. I onda jednoga dana, prije dvije godine, dođoše dvije djevojke (“Znate, suseda, to su te… Romkinje kak im sad, praf za praf, veliju”) s uljudnom molbom da u njenoj butigi odrade školsku praksu. Zamračila je tada građanka Štefa, Bara, Zdenka, ili kako je stvarno ime varaždinske prodavačice koja je prezirno odbila zahtjev za odrađivanjem prakse, uz hladno gadljivo obrazloženje: “jer su Ciganke”.

Šokirane, ponižene i uplašene našle su se Lidija Ignac i Željka Balog, učenice 1. i 3. razreda varaždinske Gospodarske škole, kad su čule da im je samo to što su romske nacionalnosti postala stigma za posao. “Kada nismo primljene na praksu, bila sam jako tužna i zabrinuta da ću možda pasti razred”, priznaje Lidija, djevojka koja je htjela savjesno učiti. Srećom, imale su normalne nastavnike i omogućena im je praksa. Odlučile su prijaviti rasistički nastrojenu trgovkinju, obratile su se udruzi Romi za Rome, te uz pomoć Centra za mirovne studije i Ureda pučkog pravobranitelja, u ulozi umješivača u postupku, pokrenule tužbu. Sporom, ali dostižnom pravdom, ovih je dana vlasnica trgovine nepravomoćno osuđena za diskriminaciju na temelju etničke pripadnosti. Iako postoji već nekoliko presuda Europskog suda za ljudska prava u kojima je ustanovljena diskriminacija prema romskoj nacionalnoj manjini, ovo je prva presuda za isto nedjelo na nekom od domaćih sudova. Mali korak za svijet ali veliki za lokalnu nadu Hrvatske. “Ova presuda, iako nepravomoćna, pokazala je hrabrost i etičnost sudskog postupka Općinskog suda u Varaždinu”, naglasila je odvjetnica Tihana Gregov koja je djevojke zastupala. A Lidija Ignac ushićeno je izjavila: “Nakon ove presude, osjećam se sretno jer znam da će pomoći i drugima u ostvarivanju njihovih prava.”

I dok se slučaj varaždinske netrpeljive dućandžijke može tretirati kao njena kućna metoda segregacije, što reći kad se ispadi slične vrste događaju iz usta institucija. Posebno onih koje bi trebale štititi građane izložene nasilju. Tako se, nema tome dugo, ministar policije Ranko Ostojić u Međimurju zapleo u statistiku pa pljusnuo neprobavljivu glupost: “Uvažavajući ljudska prava svih nacionalnih manjina u Hrvatskoj moram naglasiti da više od 50 posto imovinskih delikata na području Međimurja počine pripadnici Romske nacionalne manjine. Da nema tih djela, Međimurska bi županija bila među najsigurnijim županijama u Hrvatskoj”.

Jedan njegov podređeni terenac, baš u vrijeme donošenja ove bitne varaždinske presude, bio je još konkretniji. Sa zebnjom čitam što je šef PU Osječko-baranjske Željko Prša izreferirao vijećnicima Gradskog vijeća, podnoseći izvještaj o stanju sigurnosti. Između ostalog, i Prša osebujno veže kriminalitet, grabež, provalu, uz etničku pripadnost. Kako Eskimi nisu skoro navraćali, načelnik primjećuje da: “Na našem području pojavilo se dosta Roma, koji su stigli kamperima i provaljuju u kuće. Provaljuju djeca, trudnice, starije žene, a teško im je ući u trag ako ih ne zateknete na mjestu događaja. No, i tada se javlja problem. Zaštićena manjina, znate kako to ide. Ne zna hrvatski jezik i onda sto problema.” Šerif Prša je zdvojno izvijestio da jest povećan broj patrola, ali da to neće biti dovoljno za rješenje povećane stope provala. Ili za brzi kurs pohrvaćenja jezika neodgovornih manjinaca. Ipak, nikad ne reci nikad, spasonosno rješenje je nadomak pendreka. Samo kad bi načelnik ulovio mig odobrenja. Jer, evo, kako se lijepo dosjetio: “Jedino da ih nekako potjeramo s našeg terena. Druge neće biti.” Čime da ih potjeramo? Bagerima, tenkovima, Patrijama? Možda da ih napojimo akumulatorima i pobacamo nizvodno. Duboko je Crno more. Ili da ih kompostiramo? Da bude bolja zemlja.

 

Komentiraj

Filed under Društvo

MAJKE DUBLERICE

“Muči, sine, pa čovik ne kupuje ono što mu ne triba”, govorila je mama uplakanom dječaku na šibenskoj pijaci u ponedjeljak. Klincu se prohtjelo nešto za što njegova mater nije htjela ili nije mogla izdvojiti pare, lio je potoke suza i neutješno jecao. Oko njih brije gužva jutarnjeg pazara, jedan od najljepših gradova Mediterana raspada se po šavovima, ali žena strpljivo čuči uz svoga patuljčića. Nije vrištala na dijete, nije čak ni povisila glas, pokazivala je u korpu što su kupili, da je skupoća neizdrživa… Dala je sve od sebe da ga poduči. Imala je svo vrijeme ovoga svijeta. Samo za svoga sina. Dok mu je objašnjavala aršine po kojima bi ljudi tribali živjeti. I, znate šta, mali (a nije mu moglo biti više od dvije godine) je stvarno prestao plakati. Kao da je zaista shvatio poduku za budućnost. Vjerujte mi, u toj maloj brižnoj akciji protiv ljudske pohlepe, mirisala je najčišća majčinska ljubav koju možete zamisliti.

Mamina je emocija snažnija od megatona, e sad, zamislite kolika mora biti u onih koji te majke nesebično glume. Opisani šibenski jutarnji prizor dogodio se u dane dok se stidljivo obilježava jedan plemeniti jubilej izdržljivosti. Dvadeset je godina SOS Dječjeg sela Hrvatska – udruge koja je od 1992. ravnopravni član SOS Kinderdorf Internationala, najveće svjetske nevladine organizacije za pružanje skrbi djeci i mladima, sa sjedištem u Austriji. SOS dječja sela brinu za djecu bez roditelja i roditeljske skrbi, neovisno o njihovoj rasnoj, nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti. Djeca žive u obiteljskim kućama koje vode SOS majke, selo čini 15 obiteljskih kuća integriranih u lokalnu zajednicu. Na području Hrvatske postoje dva Dječja sela za djecu predškolske i školske dobi, u Lekeniku i Ladimirevcima, dok o srednjoškolcima brinu u SOS zajednicama mladih u Zagrebu, Velikoj Gorici i Osijeku.

Sve je ovo teorija, ali probajte samo ući u praksu SOS majki, zamisliti njihove udarničke svakodnevne bitke da “prebace kubike” u svom dublerskom poslu. Jedva da je moguće do kraja osluhnuti srca tih predivnih žena. Često se olako kaže za nekoga da voli svoj posao. Bogme, ovdje ljubav mora biti stostruko veća od platnog stanja. I nema novca kojim je mjerljiva njihova životna gluma. Nekako me te udarnice zaista podsjećaju na filmske dublerke na setu. Ono, daju sve od sebe da bi bile veće zvijezde od one koje trenutno nema. Da bi siročetu odigrale najbolju majku svih vremena, jer je ona prava odavno uminula iz njegova života. Najčešće su anonimne ove žestoke radnice, vrijedne stvarateljice doma koji je (ipak) samo topli surogat. Zato je njihov ponos, kad uspiju sazidati srce obitelji, veći i od raja samog.

20. rođendan SOS Dječjeg sela Hrvatska medijski se vodi uz kampanju “Vaša budućnost ovisi o nama – naša sadašnjost ovisi o Vama”. Protezat će se cijele godine, a može se poduprijeti pozivom na broj 060 9003 kojim se donira pet kuna za pomoć SOS Dječjem selu Hrvatska.

Ključevi i brave budućnosti zaista postoje. Ne dajmo da zahrđaju.

Komentiraj

Filed under Društvo, Fenomeni, Sociologija

S TITOM NAPRIJED!

Broz je ukrao svinjsku glavu! – duhovito je vrištao jedan beogradski grafit krajem osamdesetih. Bilo je to vrijeme bestijalnih ideja o raskopavanju Titova groba i raseljavanju njegovih kostiju, bacanja kletvi na pokojnog Maršala kao hrvatoždera ili srboždera. U jeku mračnih budalaština, podsjećanje na krimen iz kumrovačkog djetinjstva, bila je sjajna zajebancija. Mi stariji znamo napamet epizodu s drpisanjem sušene svinjske glave s tavana, mlađima tek kratak opis: roditelji nisu bili kod kuće, a maloj Jožinoj braći zavijali stomaci. Kud će, šta će, vispren kakav je već bio, budući mag popne se na tavan, skine sušenu glavu i s njom u kotao. Napucala se djeca, legla spavat a teška hrana prizvala im teške snove. Kad su roditelji stigli kući, imali su šta i vidjet. Naravno, Joža se, šarmantan kakav je već bio, izvukao samo s majčinim ukorom.

Ova gurmanska zgoda mogla bi biti dio ponude kumrovečkog Titolanda. Samo kada bismo jednom zauvijek prestali zakerati i shvatili kakva se brendusina krije u tom čelik-oku. Nadam se da neće ostati na deklarativnoj razini nova inicijativa dvojice političara na čijim su teritorijama locirana dva mitska mjesta Titovog epa: Kumrovac i Brijuni. Istarski župan Ivan Jakovčić u posjetu Krapinsko-zagorskoj županiji, s tamošnjim je kolegom i novim ministrom pomorstva, prometa i infrastrukture Sinišom Hajdašom Dončićem, naznačio mogući turistički link Istre i Zagorja baš preko bogatog titovskog shortcuta.

Jakovčić nije propustio podsjetiti, na znanje onim gomilama lobotomiranih i zaboravnih, kako je Tito zaslužan da je Istra vraćena u krilo Hrvatske. Dončić je, pak, rekao istinu koja mnoge i danas svrbi: Tito spada u red najfascinantnijih ikona 20. stoljeća. Pred njim je i Churchill patio od kompleksa inferiornosti. Prije nekoliko godina Fraktura je izdala “Titovu kuharicu”. Autorica Anja Drulović, inače redateljica po vokaciji, inspirativno je ušla u tajne Titovog instinkta za uživanje i opstanak. U njezinoj montaži nižu se recepti Maršalovih omiljenih jela i recepti egzotičnih moćnih gostiju, tadašnje svjetske elite. Obilje dokumentarnog materijala pokazuje kako se u prisustvu Josipa Broza najveće zvijezde doimaju kao statisti. Fenomenalna je, recimo, scena za brijunskim stolom. Očigledno večera nakon filmskog terenčenja na Sutjesci. Tadašnje Brangeline, Elizabeth Taylor i Richard Burton, evidentno izbetonirani Titovim vinima i chivasom, jedva gledaju. Što od cuge, što od glamuroznog odsjaja njihova domaćina. Tito je bio Hollywood glavom. Za razliku od gabarita države koju je Tito vodio, iz ove naše patuljaste banane ispadneš čim malo jače nagaziš gas. Barem bi tu skučenost onda mogla iskoristiti kao komunikacijsku prednost. Mislim, kakav problem da turiste koji ljetuju na Brijunima, ushićeno slušajući priče o Titu, pašti i Sofiji Loren, turistički pregaoci ujutro potrpaju u autobuse i odbace ih do Kumrovca da vide “Tito Begins”. Dotaknu grubu kolijevku u kojoj je JB prvi put prducnuo, ili oglancaju vrh njegove brončane spomeničke čizme – za sreću.

Komentiraj

Filed under Društvo, Fenomeni, Politika, Sociologija