DESPERADO HRVATSKOG STRIPA

Nemam pojma koliko sam godina imao kad sam u mraku bakinog tavana otkopao Maurovića. Tek, sjećam se uzbudljive groznice, valjda se tako osjeća današnji klinac kad prvi put dotakne smartphone. Elem, krv sam popio babi dok nije natjerala dedu da mi skine blago s tavana. Bilo je par kofera pretovarenih šuštavim požutjelim sveskama koje su mirisale na Divlji zapad. Zagrabio sam u kompot od višanja, pljuckao koštice i bacio se u avanturu. Nisam još znao čitati, pa sam upijao slike, brzajući stranicama čudnovatog položenog formata. Kroz moje drhtave prste prolazili su vitki melankolični jahači i njihove fragilne ljubavi, zadrigli ubojice i šerifi na rubu zakona, pucali su prerijski horizonti i dimila se unutrašnjost špelunki gdje je život vrijedio jedva gutljaj viskija… Gutajući stripovske kvadrate, zauvijek sam memorirao čudne užarene oči na grubo istesanim licima svih junaka. I, bez razlike, jesu li pozitivci ili negativci, svi su u pokretu, u djelovanju, nosili neku nelagodu. Još jedno čudo kuljalo je s tih hrapavih stranica: egzotični, daleki, fiktivni prizori istovremeno su nosili dozu svakodnene običnosti, kao da sjedim u dedinom podrumskom šnajderaju dok se mušterije muvaju. Kasnije, kad sam narastao i opismenio se, doznao sam da je riječ o fenomenalnom serijalu iz 1936./37.  (“Trojica u mraku”, “Sedma žrtva”, “Posljednja pustolovina Starog Mačka”, “Tvrđava smrti”…) nastalom iz neobuzdane mašte Andrije Maurovića, autora dostojnog najrazmaženijih antologija svjetskoga stripa.

Kad je umro 1981. u Zagrebu, navršivši osamdesetu, postalo je jasno da je znatan dio magnum opusa ovog slikara, crtača, buntovnika, erotomana, partizana i desperada asfalta, posve nepoznat povjesničarima umjetnosti i konzumentima stripovskog medija. Zato se svaki obrok Maurovića ponuđen javnosti, pretvara u slasnu gozbu. Najnovija prvorazredna atrakcija dogodila se 29. ožujka (a trajat će do 11. travnja) na 111. rođendan  velikoga maga. Osječka galerija Waldinger bila je nakrcana spektakularnim brojem stripovskih fanova. U produkciji zagrebačkog Stripforuma i osječkog Striposa izložen je zamamni isječak Maurovićevog kompleksnog medija, iz privatne zbirke Zagrepčanina Mladena Novakovića.

Među 150 izložaka, što je pola zbirke –originalnih strip tabli, grafika, plakata, ulja na platnu, reklama, covera knjiga- gotovo devedeset posto je prvi put prikazano znatiželjnim očima publike. Fizičar po profesiji i biznismen (Novaković je vlasnik ugledne zagrebačke tvrtke koja se bavi zaštitom od zračenja, s brojnom klijentelom u regiji i u zemljama EU) ovaj kolekcionar stripova je na najbolji način u sebi ujedinio sam paradoks stripa: preciznu, fizikalnu egzaktnost i raspaljenu, strastvenu fikciju. Iskreno, s Novakovićem možete razgovarati o nuklearnim procesima ili o naraciji stripovskih heroja. Rezultat je uvijek isti: uzbudljivo i napeto! Uostalom, u vremenu sebičnosti, nije li ugodno čuti Novakovića kako ushićeno veli: “Uživao sam u dijelu Maurovićeve ostavštine koja je u mojoj zbirci, a sada prvi put javno želim užitak podijeliti sa svojim osječkim prijateljima i njihovim gostima.”

Napišite komentar

Filed under Društvo, Fenomeni, Sociologija

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s