TRST JE NAŠ!

Hrvatska ništa nije slutila. Veliki četvrtak je granuo, pospajalo se neradnih dana, valja šunku nabavljat, jaja oglancat, kruzerima mahat… A onda je slovenski nosač aviona mučki udario. Budući povijesni analitičari imat će rutinski posao. Jer, jasno je ko dan i prosto ko pasulj: u četvrtak 5. travnja 2012. Slovenija je, ničim izazvana, napala Hrvatsku na moru. Po hiljaditi put u svojoj tisućljetnoj uljudbi, čuvarica predziđa kršćanstva osjetila je isto – podli dušmani udariše, da joj sjeme zatru. I to gdje, majku im provokatorsku?! Baš tamo gdje na tvrdoj stini ova mučenica svoju povist piše, na sinjem moru pod slobodarskim krilom galeba proljećara! Jeknuše uglas staroslavne duše neretljanskih pirata i mornara s Domagojevih lađa, pravedničkim gnjevom bodre narod i Banske dvore da ne čase časa. Svako oklijevanje može biti dockan, a slovenska peraja, čizma, osvanut će na hrvatskom ramenu. “Ko jebe arbitraže!” poručuje iz mitskih daljina neki senjski harambaša, pardon, rodoljub, s handžarom u zubima i crnim povezom preko oka. Prošloga četvrtka, oko 9 ujutro, slovenski sovražnici su već nekoliko čvorova debelo zadrli preko Sutle, mislim, te sredine Savudrijske vale, a Hrvati su još uljuljkano dokoličarili. Papaline ili kamenice? Pinot noir ili stolno crno prokislo? Mlada paška janjetina ili matora ovčetina u konzervi na bonove? Eto kakvim su se prizemnim dilemama bavili Hrvati u praskozorje prošloga četvrtka dok se Domovina našla na meti agresora.

Srećom, savudrijski ribari nisu spavali niti im je kakva sirena zavrtila mozgom. Nego, čim se sjena nosača aviona nadvila nad hrvatski akvatorij, zloslutnija od silnika Bedanca nad malim Kekecom, ribari digoše uzbunu. Shvativši da je opet kucnuo čas da boj bije svijetlo oružje, harpuni, udice i pokoja raketa. Dobro je da su ribari imali dosta plavog dizela u rezervoarima svojih drčnih trabakula, te su utekli ispred nosa slovenske armade. Jedan se od naših vižlastih morskih ilegalaca uspio javiti u eter Radija Rijeke.

“Ča me čujete? Iščite pomoć!!!”

“Naravno da vas čujemo, ta znate li vi da naša čujnost seže čak do Zagreba?” mljela je dežurna u riječkom studiju. “Imate sreće, stekli ste pravo sudjelovati u nagradnoj igri našeg sponzora, opatijskog lanca solarija Zambezi…”

“Ki lanci? Ni mi do tega… Vapor, Janezi, kurbe!” grcavo je siromah pokušavao javiti o kakvoj je pogibelji riječ.

“Da, da, dragi nestrpljivi prijatelju, vjerujemo da pitanje neće biti osobito teško… Dakle, slušajte me pažljivo: Maleni Isusek se rodio u štalici, sauni ili solariju? Imate dvadeset sekundi…”

Hrabri pošteni barba je ipak nekako uvjerio dekoncentriranu spikericu da su Slovenske lađe već pod Medvedgradom. I da je krajnje vrijeme da probudi ministra obrane Kotromanovića, senjske alkare ili trenkove pandure, koga već prvog dobije, mater mu i velikom četvrtku kad više niko ne radi.

Elem, proradili su jedva diplomatski kanali. Vesna Pusić bez daha je odjurila u ministarstvo vanjskih te nazvala slovenskog kolegu Karla Erjavca da mu oštro naredi da povuče mornaricu dok je vrijeme ili će vidjet čija majka crnu vunu prede. Razum je ipak prevladao. Zveckanje oružjem utihnulo. Slovenski je agresor otplovio uz pjesmu “Maslina je neubrana”, alkari vratili atove u konjušnice, ona dva se miga negdje spustila… Šteta. Očekivao sam da će se sva domaća flota stuštit u slovenske vode, razbucat ih tamo sve do Ponte Rossa. I onda lijepo uđe naša pješadija u grad, sve junak do junaka, hitnu kape u zrak i ponosno objave: Trst je naš!

Napišite komentar

Filed under Društvo, Fenomeni, Politika

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s