Muka mi je kad naši političari serendaju o gladnim Slavonijama, Dalmacijama, Likama… Ako su makar jedan afrički prizor smrti od gladi vidjeli, morali bi se stidjeti svojih glupih metafora. No, debelokošci debelokožniji od nilskog konja, u takvim slučajevima brže-bolje grabe daljinac i mijenjaju kanal.
Postoje, međutim, ljudi s posve drukčijim senzorima. Nježne osjetljivosti spram nesreće drugih. Njima tuđa bijeda nije egzotika ili poen za političku perverziju. Oni su sposobni da u očima bližnjih, čak i kad su preponosne, pročitaju vapaj za pomoć. I na taj poziv smjesta odgovaraju svim snagama svojih malih tvornica nesebičnosti. Takvi skromni proizvođači dobrote su bračni par Garmaz i njihov “čo’ek u Africi”, fra Ivica Perić. Osječke novinare Maju Sajler Garmaz i Željka Garmaza šira javnost jedva da poznaje. Ne pišu turboekskluzivnosenzacionalne nikadviđene tekstove, niti krstare s predsjednicima i premijerima, ne vode patetične talk-showove o stanjima nacije, ne posjeduju lažnu medijsku firmu koja reketari i pere pare. Bogme, ne znamo da li je Maja slaba na birkinice a koju vrstu kubanskih cigara preferira Željko. Ne, niste mogli na duplericama čitati o njihovom romantičnom bijegu na Sejšele gdje su se vjenčali u bungalovu od 500 kvadrata i gdje je Željko kleknuo pred Maju pružajući joj prsten optočen dijamantima. Zato što su njihove životne vrijednosti posve drukčije posložene. O medenom mjesecu Sajlerovih možda nešto više znaju njihovi nasmiješeni afrički prijatelji. “Provesti mjesec dana u selu bez struje, gdje ljudi žive u kućicama napravljenim od blata i kravlje balege nešto je što te mora promijeniti. Tamo djeca jedu topli obrok dva do tri puta tjedno. I unatoč tome, unatoč doista teškim životnim uvjetima, oni su uvijek vedri, sretni i nasmijani!” kaže Maja. Nakon vjenčanja 2006. otputovali su u Ruandu. Pripremajući se za put, slučajno su došli do kontakta s misionarom fra Ivicom Perićem koji službuje u selu Kivumu, četrdesetak kilometara od glavnog grada Kigalija. I rodilo se prijateljstvo, zasnovano na otvorenim srcima. Fra Perić je također “netipičan” svat, duhovnik koji svoje plemenito poslanje ne shvaća kao manifestaciju moći i pohlepe, nego kao borbu za sreću bližnjega. U svojoj misiji obrazuje djecu za krojače, stolare, zidare, električare, zavarivače i vodoinstalatere. Fra Ivica djeci i kuha, koristeći namirnice iz samostanskog vrta. Iz ruku toga svećenika doista se puši božja milost.
Nakon povratka iz Ruande, Garmazovi su htjeli ostaviti dokumentarnog traga o onome što im je zauvijek promijenilo život. Napisali su i u vlastitoj naknadi objavili knjigu “Naš čo’ek u Africi”. No, njihova misija ide i dalje. Odlučili su odreći se bilo kakve zarade od prodaje knjige (moguće ju je naručiti mailom: srce.za.afriku@gmail.com), knjiga se poklanja u zamjenu za donaciju od 80 kuna, a sav prihod ide u fond za izgradnju srednje škole u Kivumu. Njihova akcija potakla je i druge donacije, tako da su sredstva za prvu fazu prikupljena.
Za koji dan će Garmazovi opet na put. Jer, radovi na izgradnji škole upravo počinju. “Idemo doslovno zabiti prvu lopatu u zemlju!” ushićeno govore. Vjerujem da je osjećaj njihove sreće nenaplativ. A oči povjerenja i zahvalnosti tamošnje djece, grijat će ih u dugim zimskim noćima. Tisuću godina, najmanje.
Civilka 
koji tračak svijetla u vremenima kada su sve vrijednosti u društvu srozane i kada nijedna institucija nema kredibilitet više; svaka čast na ljudskosti i čistom srcu