DUĆANI POKVARENE ROBE

“Vrag ih dal i cigane, preveč ih se sim dopelalo!” zasiktala je Štefa, ćušnuvši konzervu natrag na gomilu. Rok trajanja sardina izlizao se odavno, opasno su i nabubrile, u dućan već dugo nitko nije svraćao, ako ne brojimo one što kupe pivicu-dvije i cijeli dan kunjaju na gajbama pred ulazom. Štefa nije bila sigurna koliko će još dugo moći disati na škrge a da ne zabravi trgovinu zauvijek. To što su megamarketi, golemi lanci i toweri progutali i posljednju mušteriju, ili što je Hrvatska oglodana do koske, ili što je svjetska kriza, ništa nije iznerviranoj Štefi tako zagorčalo obrt, kao što su joj zagorčali sugrađani loše boje kože. “Pak Varaždin nigdar ni bil ciganjski!” uzrujano je palila cigaretu za cigaretom, žaleći se prvoj komšinici. I onda jednoga dana, prije dvije godine, dođoše dvije djevojke (“Znate, suseda, to su te… Romkinje kak im sad, praf za praf, veliju”) s uljudnom molbom da u njenoj butigi odrade školsku praksu. Zamračila je tada građanka Štefa, Bara, Zdenka, ili kako je stvarno ime varaždinske prodavačice koja je prezirno odbila zahtjev za odrađivanjem prakse, uz hladno gadljivo obrazloženje: “jer su Ciganke”.

Šokirane, ponižene i uplašene našle su se Lidija Ignac i Željka Balog, učenice 1. i 3. razreda varaždinske Gospodarske škole, kad su čule da im je samo to što su romske nacionalnosti postala stigma za posao. “Kada nismo primljene na praksu, bila sam jako tužna i zabrinuta da ću možda pasti razred”, priznaje Lidija, djevojka koja je htjela savjesno učiti. Srećom, imale su normalne nastavnike i omogućena im je praksa. Odlučile su prijaviti rasistički nastrojenu trgovkinju, obratile su se udruzi Romi za Rome, te uz pomoć Centra za mirovne studije i Ureda pučkog pravobranitelja, u ulozi umješivača u postupku, pokrenule tužbu. Sporom, ali dostižnom pravdom, ovih je dana vlasnica trgovine nepravomoćno osuđena za diskriminaciju na temelju etničke pripadnosti. Iako postoji već nekoliko presuda Europskog suda za ljudska prava u kojima je ustanovljena diskriminacija prema romskoj nacionalnoj manjini, ovo je prva presuda za isto nedjelo na nekom od domaćih sudova. Mali korak za svijet ali veliki za lokalnu nadu Hrvatske. “Ova presuda, iako nepravomoćna, pokazala je hrabrost i etičnost sudskog postupka Općinskog suda u Varaždinu”, naglasila je odvjetnica Tihana Gregov koja je djevojke zastupala. A Lidija Ignac ushićeno je izjavila: “Nakon ove presude, osjećam se sretno jer znam da će pomoći i drugima u ostvarivanju njihovih prava.”

I dok se slučaj varaždinske netrpeljive dućandžijke može tretirati kao njena kućna metoda segregacije, što reći kad se ispadi slične vrste događaju iz usta institucija. Posebno onih koje bi trebale štititi građane izložene nasilju. Tako se, nema tome dugo, ministar policije Ranko Ostojić u Međimurju zapleo u statistiku pa pljusnuo neprobavljivu glupost: “Uvažavajući ljudska prava svih nacionalnih manjina u Hrvatskoj moram naglasiti da više od 50 posto imovinskih delikata na području Međimurja počine pripadnici Romske nacionalne manjine. Da nema tih djela, Međimurska bi županija bila među najsigurnijim županijama u Hrvatskoj”.

Jedan njegov podređeni terenac, baš u vrijeme donošenja ove bitne varaždinske presude, bio je još konkretniji. Sa zebnjom čitam što je šef PU Osječko-baranjske Željko Prša izreferirao vijećnicima Gradskog vijeća, podnoseći izvještaj o stanju sigurnosti. Između ostalog, i Prša osebujno veže kriminalitet, grabež, provalu, uz etničku pripadnost. Kako Eskimi nisu skoro navraćali, načelnik primjećuje da: “Na našem području pojavilo se dosta Roma, koji su stigli kamperima i provaljuju u kuće. Provaljuju djeca, trudnice, starije žene, a teško im je ući u trag ako ih ne zateknete na mjestu događaja. No, i tada se javlja problem. Zaštićena manjina, znate kako to ide. Ne zna hrvatski jezik i onda sto problema.” Šerif Prša je zdvojno izvijestio da jest povećan broj patrola, ali da to neće biti dovoljno za rješenje povećane stope provala. Ili za brzi kurs pohrvaćenja jezika neodgovornih manjinaca. Ipak, nikad ne reci nikad, spasonosno rješenje je nadomak pendreka. Samo kad bi načelnik ulovio mig odobrenja. Jer, evo, kako se lijepo dosjetio: “Jedino da ih nekako potjeramo s našeg terena. Druge neće biti.” Čime da ih potjeramo? Bagerima, tenkovima, Patrijama? Možda da ih napojimo akumulatorima i pobacamo nizvodno. Duboko je Crno more. Ili da ih kompostiramo? Da bude bolja zemlja.

 

Napišite komentar

Filed under Društvo

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s