KOZARAC ZA ŠALOVANJE

Omiljen sport u balkanskim ratovima devedesetih (uz etničko ispiranje, dakako) bio je granatiranje baštine. Šta kurac, palac, te kule, mostovi, renesansa, samo smetaju dok radimo. Napuniš propisno topovsko punjenje i deri, Miško! Zavezanih očiju, ako treba. Kao po nekom zajedničkom pravilu službe, sva ta bagra ponašala se klonirano isto. Nekadašnji skladištari, kamiondžije, ćate i šekspirolozi preko noći se premaskirali u vojvode, banove, generale-amatere, pa sve zvjeraju kroz durbine mjerkajući kako bi što više tuđeg blaga skršili. Po što jednostavnijem azimutu, uz ekonomično trošenje municije. Gruneš, ispratiš đule pogledom i, ups, ode remek-komad Vukovara, Mostara, Dubrovnika, Sarajeva, Šibenika, Trebinja, Banja Luke, Jajca, Peći… u vražju mater. Zatim se priučeni genije razaranja šeretski naceri postrojenoj četi, obriše znoj ispod šljema, gutne prepečenicu u zdravlje pokojnog grada i objavi: “Slušaj vamo, izgradit ćemo još ljepši i stariji!”

Vremena su se promijenila ali nisu običaji. Što bi reko Ljubo Ćesić Rojs-Rojs “ko je rušio, rušio je”, a ko nije, red je da se malo izdovolji. To što su nekad davno delije i domoljubi poravnavali haubicama, danas se rješava megašopingom. I dok se, recimo, na berlinskom Potsdamer Platzu možete uvjeriti kako se stakleni bankarski oblakoder delikatno obavija oko barokne palače, na Balkanu je još uvijek najisplativije smlaviti sve do temelja. Zatrti sjeme i svaku gredu pamćenja. Nismo Švabe, majku mu! Tako se 2010. na gigantskom gradilištu pasioniranog gliseraša Tome Horvatinčića usred zagrebačkog Cvjetnog trga skupilo društvance pisaca, glumaca i aktivista Prava na grad. Uzaludno protestirajući što je rodna kuća pjesnika Vladimira Vidrića netragom nestala pod armaturama budućeg šopinga. Evo, dvije godine kasnije i nešto istočnije, sličnog primjera za šalovanje, pardon, žalovanje. Ivan Kozarac, autor kulterskog romana “Đuka Begović” (u kojem je glavni junak frapantna kombinacija Hucka Finna i Raskoljnjikova), ovih dana u Vinkovcima služi kao daska za šalovanje. Bauštela na koju će se izliti tone zadovoljnog biznis betona. Zbog propusta vinkovačkog Upravnog odjela za prostorno uređenje, rodna kuća poznatog pisca nije proglašena kulturnim dobrom od lokalnog značaja, što će reći da njezina sudbina ne podliježe ama baš nikakvoj zaštiti. Kapitalistička logika, dakle, ima odriješene ruke i sve je po zakonu. Buldožeri mogu paliti motore za svoj performans. Vlasnici zemljišta i kuće, bračni par Stanić, inače vlasnici lanca trgovina i mjenjačnica Boso, imaju pravo srušiti što god žele na svom posjedu. I ponovo graditi, na očišćenoj ledini, sve što im padne na pamet – od kineskih pagoda do kopije Dubaija. Bosiljko Stanić je potvrdio da Kozarčevu kuću namjerava srušiti, jer je u lošem stanju, ali da će podići njezinu vjernu zamjenu: “Želja nam je kao investitorima napraviti repliku rodne kuće Ivana Kozarca u kojoj bi se nalazila spomen-soba. I kompletna unutrašnjost bila bi uređena u Kozarčevu vremenu.” Okej, ne skačimo odmah u oči Stanićevih namjera, ali sve me to asocira na kopipejstanje Las Vegasa. Nešto kao što Kusturica u Višegradu klonira svjetove Andrićeve ćuprije. Trendovski, nema šta. Kozarac se biće negdje češe u grobu.

Napišite komentar

Filed under Društvo

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s