Monthly Archives: Svibanj 2012

NACI-BUBAMARE

Nema tog svemira koji bi pratio turbo brzine idiotluka. U našem cyberspaceu, glupost i mržnja odavno već voze na atomski pogon. Još se, dakle, Josipovićev apaurinski oblog (“Ovogodišnji splitski gay pride je test naše demokratičnosti koji možemo i moramo proći”) nije pravo ni osušio, a splitske gradske vlasti pokazale su mu dugi nos. Licemjerno popuštajući zahtjevima netrpeljivog krda. Iza suhe administrativne odluke kojom “Grad Split mijenja Zaključak o davanju na privremeno korištenje javnih gradskih površina Lezbijskoj grupi Kontra na način da će 9. lipnja 2012. godine dati na privremeno korištenje javne gradske površine Strossmayerov park, Ulicu kralja Tomislava, Marmontovu ulicu i Trg Republike (Prokurative) u vremenu od 14 do 19 sati radi postavljanja bine i organiziranja povorke Split Pride 2012.”, praktički su povučeni koridori izvan kojih homo svijet ne smije ponosno zakoračiti. Inače, moglo bi se dogoditi da mu ponosna glava pukne brže od lubenice. Koliko god se pilatovski peru da “ne zabranjuju uredno prijavljene javne skupove niti se miješaju u poslove sigurnosti građana”, ali da su poštovali inicijativu udruga građana koje su zatražile promjenu trase kretanja gay povorke jer da, “kako se pokazalo i lani, završetak povorke na Obali Hrvatskog narodnog preporoda (Rivi) nije najbolje sigurnosno rješenje…”, splitske vlasti imaju raskliman alibi. Zvali to kako im drago, ali na djelu je loše zamaskirana faktična ZABRANA Split Pridea. Točnije doziranje njegova prava na kapaljku. Ako nečija ljudska prava strogo kontrolirate i propuštate ih kroz “sanitarne inspekcije”, tada gazite ljudska prava. Svojedobno se i židovskom narodu, obilježenom žutim trakama na rukavima, skretala trasa – s pločnika na cestu. Pa tako s ceste na pruge, željezničke, prema logorima… Sve iz puste arijevske brige za njihovu sigurnost.

“Ovo je neozbiljno! Radi se o manipulaciji zakonskim ingerencijama Grada Splita, nije njihovo da mijenjaju rutu – mogu samo odobriti naš prijedlog ili odbiti ga. Mi ostajemo pri svome i idemo na Rivu!’ najavila je Mirjana Kučer, koordinatorica udruge Domine.

A pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić upozorava da je ova odluka grada Splita izričito protivna Zakonu o ravnopravnosti spolova i znači izravnu diskriminaciju na temelju spolne orijentacije. Bijedna diskriminacija prešla je i granice. Ministar za ljudska prava pri britanskom Ministarstvu vanjskih poslova, Jeremy Browne, izrazio je iskrenu zabrinutost najnovijim razvojem događaja oko Split Pridea: “Zabrinuti smo zbog činjenice da su lokalne splitske vlasti promijenile rutu povorke, kao i zbog diskriminacije i ponovne moguće eskalacije nasilja prema sudionicima i organizatorima”, navodi se u priopćenju, što je, nakon Tuđmanove ere, prvi put da britanski Foreign Office reagira na negativna događanja u Hrvatskoj. Eto nas u prokletim devedesetima, a da se nikud nismo pravo ni maknuli.
Naravno da su histerični homofobni “intelektualci” iz kafića Bubamara na splitskom Žnjanu, suflirali vlastima: sve, sve, samo Riva ne, za te pedere, lezbače i ostalo protuprirodno smeće. Tradicijski je riva iznimno važna u mediteranskom sustavu vrijednosti. To je izlog, ponos i nada Grada. Dolazeći s mora prvo ugledate mišćansku rivu kucavicu i lica njenih stanovnika. Na toj lokaciji naci-batinaši žele praviti reda, demolirati nadu jedne sigurne luke. E, pa ne može tako, red je da urliknemo svi zajedno, jer već sutra može biti dockan.

Komentiraj

Filed under Društvo

PREDSJEDNIČKI SEDATIV

Iznimno je važan predsjednikov apaurinski posjet Splitu. Ako nakon Josipovićeva subotnjeg govora, bude makar jedna okravljena glava manje, bit će to veliki iskorak nade. Vjerujmo da će njegova iskrena neprotokolarna poruka posve razoružati idiotske brusače toljaga. Nadajmo se da će oni 9. lipnja tek flegmatično stajati sa strane (to im demokratsko pravo nitko ne oduzima, dakle budi konzerva ali za svoj račun), nervozno se premještati s noge na nogu i gunđajući proklinjati čudan svijet ljubavi. Svijet koji ne razumiju, što ne znači da ga imaju pravo razbijati.

“Možda će biti malo nervoze, ali siguran sam da će Split i Splićani biti na visini ugleda koji imaju. Bez obzira na osobni odnos prema istospolnim zajednicama, sve ljude moramo prihvatiti kao ravnopravne i jednake. Ovogodišnji splitski gay pride je test naše demokratičnosti koji možemo i moramo proći”, kazao je predsjednik Ivo Josipović u Splitu. Za razliku od brojnih ministara iz Vlade, predsjednik neće sudjelovati u povorci Split Pridea, najavljenoj za 9. lipnja, no zato je eksplicitno dao podršku organizatorima iz udruga Iskorak, Kontra i Domine. “Čuju se i neki glasovi protiv, i to je demokracija, no siguran sam da će Split u najboljem demokratskom duhu odraditi ovogodišnji Pride”, rekao je nakon sastanka s LGTB udrugama. Posebno je važno upamtiti riječ TEST, jer nikad dovoljno testiranja krhkih sklonosti ka toleranciji. Josipović je također komentirao da su neosnovane spekulacije o naknadnoj promjeni ruta iz sigurnosnih razloga. Što bi samo značilo getoiziranje Pridea u zabačene ulice i ormare. “Pravo na mirno okupljanje je ustavna kategorija i vjerujem da će MUP donijeti odluke u okviru svoje nadležnosti”, rekao je predsjednik u svom poznatom sedativskom stilu. Kordinatorica udruge Domine, Mirjana Kučer također tvrdi da je naknadna promjena rute besmislena: “Policija je već izdala sve potrebne dozvole. S obzirom na to da nemamo podršku lokalnih vlasti, voljeli bismo da grad Split prihvati Pride kao važan demokratski događaj. Radi se o ustavnim i zakonskim pravima, besmisleno je odlučivati o tome imaju li ljudi pravo na slobodno okupljanje i izražavanje mišljenja, stavova i potreba. Gay Pride nikoga ne ugrožava.”

Pravo je svakoga građanina, da nenasilno izrazi svoje kontra mišljenje. No, ispad nekih splitskih “intelektualaca” okupljenih na terasi lokalnog žnjanskog kafića macho naziva Bubamara, doista izaziva gađenje. Neuvijeno su ustvrdili da je Antonija Bilić neizravna žrtva lanjskog gay pridea u Splitu, da je nestala i vjerojatno ubijena djevojka nastradala jer je zbog osiguravanja prošlogodišnje splitske parade “tisuće policajaca na četiri dana povučeno iz potrage”!! Dakako, bubamare baš sebe drže pravim žrtvama terora: “Ako se uskrati suglasnost za najavljenu paradu, spriječit će se nasilje nad nedužnim sugrađanima i zaštiti najslabije u našoj političkoj zajednici, a to danas nisu oni koji paradiraju u povorkama.” Zato od gradskih vlasti traže otkazivanje Pridea, a u najmanju ruku njegovo humano preseljenje. Valjda na neki pusti, goli otok.

Komentiraj

Filed under Društvo

LOŠE MATURSKO BRAŠNO

Da me izvedete pred streljački vod ni ja ne znam koje je boje Juditina… narukvica, prsten, šta već pitaju u testu? Ili koliko se prokletih ribarskih prigovarača nakrcalo u Hektorovićev čamac? Možda se među kreatorima testa iz hrvatskog jezika na ovogodišnjoj državnoj maturi i našao neki perverznjak koji je maturantima uvalio par nepodopština za Milijunaša. Ali, baš nikako se ne mogu upucati u razloge napumpane dreke. I opravdati đačko-roditeljsko-medijsku buku kakva se razlila ovom državicom od srijede, 23. svibnja, u ime istjerivanja maglovite pravde. Ništa ne sluteći, ministar obrazovanja Željko Jovanović se u četvrtak vozio u Split na regionalnu konferenciju o prevenciji debljine i šećerne bolesti, kad mu se počeo bjesomučno tresti mobitel. Iz misli o prekomjernom holesterolu, ministra su prenuli nervozni maturanti, njihovi očevi i majke, jebući mu sve po spisku. Da mu Ujevića, i baščansku, i onog propalog Gaja proizvođača namještaja… Ne budi lijen, Jovanović je odmah pozvao Gorana Sirovatku, ravnatelja Centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja (u čijem je resoru inkriminirana matura) i nakon sastanka pokušao ohladiti strasti: “Ako skupina profesora hrvatskog jezika koji će rješavati test hrvatskog jezika, a koji su maturanti rješavali, procijeni da je bio težak te rezultati državne mature pokažu da su ista pitanja bila problematična, ta će pitanja biti suspendirana.”

Čekaj, u čemu je stvar? U krajnjoj liniji ovim testom (s nespretnim pretencioznim premazom ili ne, o tome možemo raspravljati) je zahtijevano određeno ZNANJE. Fejsbuk revolucija se digla zbog besramnog traženja da maturanti pokažu NAUČENO!! Ma nemojte. Uvrijeđeni kao stare frajle, tako su vrištali maturanti, na žalost ponovo ostajući flegmatični prema pravim sranjima ovog društva. Traljavost obrazovnog sustava često je bljutavija od lošeg brašna kojim, nakon posljednjeg školskog sata, zasipaju nedužne prolaznike. Ali, svi ti prosvjetni truleksi, samo su odraz opće niskosti kriterija. Vladavina prosječnosti, ideal stjecanja isfoliranih pozicija bez muke, to je ono što punoljetna djeca prebrzo usvajaju, bez želje da se pobune. “Više ne osjećam ljutnju, osjećam samo žalost i jad”, piše anonimna maturantica, u mailu dostavljenom medijima. “Osjećam se kao tisuće i tisuće maturanata na koje je netko bacio cipelu i pogodio ih ravno glavu.” Blago njoj, ako u ovdašnjoj stvarnosti ne prepoznaje milijun drugih razloga za poniženje, tugu i jad. Činjenica je da se naši buntovi progresivne mladosti, srednjoškolaca i studenata, uvijek vrte oko problematike vlastitog dupeta. Testovi, iksice, špageti bolonjeze, besplatne karte za prijevoz… Kada su se 2009. maturanti digli i srušili Primorčev pilot državne mature, istovremeno ih je bolila ona stvar za to što taj isti ministar obrazovanja javno uživa u Thompsonovim nacispektaklima.

“Ne postoje ilegalni ljudi!” ogorčeno su vikali mladi Bečani u jesen 2010. Temeljem represivnog Zakona o azilu, arapskoj obitelji koja već godinama živi u Austriji, prijetio je izgon. Po gimnazijalku Araksyu policija je došla u školu. Što je opako razbijesnilo njene školske drugove, zabarikadirali su se u školu, a Araksyu sakrili. Zatim su izašli na ulice. “Ne želim živjeti u državi u kojoj policija otima djecu iz razreda i deportira ih”, rekao je 18-godišnji Moritz Wild, jedan od vođa male bečke revolucije.

Sjećate se kako je nedavno skoro linčovana romska obitelj u Škabrnji? Jeste li možda primijetili kojeg mladog bijesnog čovjeka da je izletio na ulice Zadra ili Knina, i vrisnuo protiv te diskriminacije? Ja nisam.

Komentiraj

Filed under Društvo

BEBE IZ KUĆNE RADINOSTI

Mene rodilo kod kuće. I ništa mi ne fali. Iz razumljivih razloga, atmosfere svog nultog rođendana nejasno se sjećam. Ali i burazera mi donijela roda. E, to već bolje pamtim. Danima je vladala prilična napetost, bilo je nekoliko lažnih uzbuna, a majka i otac značajno su najavljivali da bi se svaki čas u našem malom stanu trebalo pojaviti nešto što se zove brat. Ultrazvuka nije bilo, ali postojala je u Osijeku jedna ultrazvučna gospođa, Julijana P. Ta je nepogrešivo znala šta se iza brda valja, bila je u stanju samo pogledati uspuhanu trudnicu i proreći koju boju benkice da nabavlja: roza ili plavu. Legenda kaže da je teta Julijana u svom životnom stažu asistirala kod rođenja nekoliko hiljada osječkih bebirona. I ja sam među njima. Bila je obučena medicinska sestra a držala je, da tako kažem malu kućnu radinost. Radila je kao babica (tada se tako primalja nazivala, ljepše i toplije), na poziv bi obula gojzerice, zajahala svoj stari bicikl, ponijela najnužnije i selila se u porodicu sretnog očekivanja. U noći kad se taj najavljeni tajanstveni tip imao pojaviti potjerali su me na spavanje. Da ne smetam, rekla je teta Julijana i značajno mi namignula. Ćale je narezao mezu, pripremio rakiju, a mater je čudesno svjetlucala. Ili je to bio znoj na njenom čelu? Kad sam se probudio, imao sam šta i vidjet. Teta Juliška spretno drži nekog uplakanog žapca iznad lavora a majka mu polako spužvom pere lice. Ostao sam bez riječi. “Teta Juliška, može jedna šljiva na sabajle?” pitao je otac i razdragano se smiješio.

U ta komunistička vremena alternativa kućnih poroda dosta često se birala. U ta nazadna komunistička vremena, nisu nas zaboravljali u matičnom sustavu – nas porođene u vlastitom domu. Niti su nam majke sumnjičili kao ilegalke. Kaos liberalnog kapitalizma iz čiste obijesti melje i to prirodno ljudsko pravo. “Bilo je lijepo iskustvo”, poneseno je govorila Ivana Pojatina, nakon što je četvrto dijete odlučila roditi doma, uz asistenciju stručne osobe, primalje. Ljepota joj je ubrzo prisjela. Stalna pedijatrica njezine djece nije htjela pregledati novorođenče pa je našla novu, kao i drugog ginekologa, jer njezin dotadašnji također nije pokazao razumijevanje. Srećom, Pojatina jedino nije naišla na probleme pri upisu u Maticu rođenih, jer su u njezinoj općini već imali iskustvo sa sličnom “ekstravagancijom”, pa su se pripremili! Razočarana i uskraćena, jer sukladno odredbama Ustava i Konvencije o ljudskim pravima, nije naišla na razumijevanje hrvatskog zdravstvenog sustava, Ivana Pojatina je uz pomoć Centra za mirovne studije i Udruge Roda odlučila zadovoljštinu potražiti na Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu.
Na bizaran i neodgovoran tretman žena koje se odluče na porođaj kod kuće upozorava Branka Mrzić Jagatić iz Rode: “Brojni su slučajevi prijavljivanja policiji i centrima za socijalnu skrb, prijetnji oduzimanjem djeteta, čak i opasnih vaginalnih pregleda žena neposredno nakon porođaja da bi se utvrdio porod, razdvajanja majke i djeteta u rodilištima te kasnije poteškoća pri upisu djeteta u maticu rođenih.” Na djelu je, naime, naša klasična zamjena teza. Prema traljavim važećim uzusima pojedinac bi se trebao podrediti državi a ne država pojedincu. Zbog takvog arogantnog tretmana, ljudi su naprosto zbunjeni i veličanstven čin rođenja djeteta preraste im u noćnu moru. “Ovo je primjer nečega što ne bi trebalo postojati u demokratskoj zemlji: da se ljudi prilagođavaju sustavu umjesto da je sustav ovdje za njih i prilagođava se potrebama ljudi. Ukoliko netko želi kućni porođaj sigurno neće odustati zbog toga što sustav ne zna kako prijaviti dijete koje nije rođeno u bolnici”, kaže Iva Podhorsky Štorek, predsjednica Hrvatske udruge primalja koja se i sama odlučila roditi četvrto dijete kod kuće. Dakle, žena koja ne govori u prazno, nego se našla s obje strane male kućne radinosti.

1 komentar

Filed under Društvo

DRŽAVA TO SMO MI

Šibenik je u sebi ugradio neobičan spoj vitaliteta i dešperatnog sarkazma. Njegova mediteranska brijačina začas se osjenča zasoljenim bedom – i obratno. Pobjednički mentalitet u tom se gradu i danas mjeri svemirskim koševima Dražena Petrovića, a opet, Šibenčani su u stanju mračnim humorom sahraniti vlastito beznađe. Na momente je gizdaviji od kanskog glamura, odjednom oporiji od getoizirane favele. Zato je valjda neponovljiv, i u njega se zaljubljujete bez ostatka. Samo je u Šibeniku moguće da s prijateljima onako nabrzinu upadnete u konobu da smažete fenomenalni “orzo i fažol” (prevedimo ako treba: ječam s grahom), a tamo vrhovi gradske vlasti opušteno marendaju na grubim klupama. Pa još političari uzmu gitaru i odvale Azru, Bajagu, ranu Čorbu, Majke… pa ostanete neplanski dugo i jedva stignete na probu u HNK. Kazalište koje udarnički prebacuje svoje ljudske i novčane kapacitete, u kojem direktorica doslovce otrči u market po šlag-pjenu za rekvizitu.

Da je Šibenik rođen u nekoj normalnoj zemlji, živio bi i cvao isključivo od svoje ljepote, arhitektonske i prirodne. Promatrao sam fascinacijom iskolačene oči grupe Francuza zatravljenih pred remek-djelom Jurja Dalmatinca, katedralom Svetog Jakova. Krka, Kornati i cijeli šibenski akvatorij nepresušni su rezervoari turističke privlačnosti. Kao i ostale vrijednosti u ovoj državi, ni šibenske nisu imale drukčiji tretman nego haračlijski. Beskrupulozno opelješene ili jednostavno zanemarene. Od likvidacije industrije do ukidanja Carinarnice Šibenik i direktnog HTV-prijenosa prevažnog Međunarodnog dječjeg festivala.

Ali Šibenčani su žilaviji od onog sjajnog kamena po kojem hodaju. Evo, gledam motivacijski filmić znakovito nazvan “Novac na cesti”. Projekt Udruge Šibenik-Grad djece i skradinske socijalne zadruge Zaposleni, odaslan na adrese odgovornih institucija, medija i običnih građana. U mnogim našim gradovima poznato je tavorenje mrtvih kapitala u nekadašnjim kasarnama Jugoslavenske narodne armije, odnosno kasnijeg sljednika Hrvatske vojske. Nakon procesa iseljavanja uniformi iz gradova, ti se solidni objekti goleme kvadrature šutaju po kompliciranim procedurama između Ministarstva obrane i lokalnih vlasti. A novac (koji leži na cesti) baca se u vjetar – u milijardama kuna. “Ovakva država ne samo da ne štiti svoju imovinu, nego ne štiti niti nas koji se borimo da nam svima bude bolje. Mi više ne možemo čekati da netko preuzme odgovornost, te sve vas dobronamjerne pozivamo da spasimo što se spasiti da, jer država to smo mi”, poručuju iz spomenutih šibenskih udruga. Građani su, kako se to u filmu jasno prikazuje, konkretnom akcijom čišćenja u korov, drač i kalašnjikove (da, po mrtvim zakucima pronalazili su i duge cijevi) obraslih objekata, naumili animirati bržu tranziciju tih nekretnina u službu javnosti. Riječ je o vojarnama Bribirski knezovi, Minerska (ovdje je sniman kultni Brešanov urnebes “Kako je počeo rat na mom otoku”) i Palacin. To su najkapitalnije ruine od ukupno 21 vojne nekretnine koje je MORH otpisao kao neperspektivne za svoje potrebe, a dosad su uglavnom zjapile prazne i zapuštene. Upravo bi ovih dana Grad Šibenik trebao dobiti u posjed ili u trajno vlasništvo sve vojarne i vojne objekte koje su zatražene u zahtjevu Agenciji za upravljanje državnom imovinom. Zanimljiv je primjer Bribirskih knezova, jer dio te kasarnetine već drugu godinu živi žestokim hip-hop životom. Ondje brije Festival Terraneo, koji se već lani nametnuo kao prvorazredna glazbeno-aktivistička open air atrakcija privukavši više od 30.000 posjetitelja iz cijele Europe. Krilatica festivala je urbana zabava garnirana osviještenim socijalnim stavom. Zato Terraneo (ove godine održava se od 7. do 10. kolovoza) producira i najrazličitije poteze civilnog uređenja. Elem, prije tjedan dana festivalski aktivisti organizirali su i poveli brojne građane u akciju čišćenja tvrđave Sveti Nikola, još jednog frapantnog renesansnog dragulja šibenskog područja. Bio je to hiphoperski potez čiste obnovljive energije.

Komentiraj

Filed under Društvo

OD AUSCHWITZA DO OSCARA

Sijedi proćelavi muškarac u besprijekornom smokingu, čvrsto je stisnuo zlatni kipić u ruci, zagledao se u publiku i drhtavim glasom rekao: “Moj broj je bio 83317, ja sam preživio holokaust. Dug je put od Auschwitza do ove pozornice.” U tom je trenutku Dorothy Chandler Pavilion eksplodirao ovacijama. Bila je 66. dodjela Oscara i do te glamurozne martovske noći 1994. godine, a ni do dan-danas, niti jedan čovjek nije prošao hodočašće kakvo je prošao Branko Lustig. Život ga je protutnjao od najcrnjeg dna zemaljskog pakla do trijumfa na vrhu nezemaljskog svijeta iluzije. Kao desetogodišnjak iz rodnog je Osijeka u vagonima otpremljen u daleke žice konclagera, žigosan kao životinja, doveden u situaciju da mu koža vrijedi manje od odbačenog opuška stražara na kapiji. U 62. dočekao ga je Oscar za produkciju “Schindlerove liste” u režiji Stevena Spielberga, najboljeg filma o holokaustu ikad.

Maestralna priča temeljena je na stvarnom životu Oscara Schindlera, njemačkog industrijalca koji je u Poljskoj, u vrijeme Drugog svjetskog rata, spasio 1200 Židova od smrti u nacističkim pećima. Vrhunaravnom stvaralačkom inspiracijom i humanim poštenjem Spielberg je ispričao potresnu sagu o pogromima Židova, snažnim vriskom opominjući da se nikad više slični užasi ne ponove. Također je zauvijek ostavio predivnu posvetu ljudskom preobraćenju. Prateći Schindlerovu katarzu (golem je tu doprinos suspregnutog vulkana Liama Neesona) od beskrupuloznog kapitalista i člana nacističke stranke kojem je pohlepa profita jedina vodilja, do čovjeka koji shvaća da je život bližnjega jedini stvarni kapital. U Schindlerovom otkrivanju hrabrosti dobra u sebi i odlučnom otporu zlu, prepoznajemo ono što je Danilo Kiš neponovljivo zapisao: “Lični stav i građanska hrabrost u teškim vremenima mogu da izmene sudbinu koju kukavice smatraju neminovnom i proglašavaju je fatumom i istorijskom nužnošću”.

Te bitne noći u Los Angelesu, prvo je Clint Eastwood otpečatio kovertu i u njoj pročitao ime najboljeg redatelja. Bio je to prvi Oscar u Spielbergovoj karijeri. Zatim je došla na red kategorija najboljeg filma. Prezenter Harrison Ford ponosno je objavio svijetu: “And the Oscar goes to… Schindler’s List!” Na stage se popeo uzbuđeni producentski trio, Spielberg, Gerald Molen i Lustig. Ganuti Spielberg posebno se obratio milijunima onih koji odgajaju našu budućnost: “Molim vas, podučavajte o tome u školama. Molim vas, u ime 350.000 onih koji su preživjeli holokaust.”

Važnosti memorije na nepodnošljive klice zla upućen je i šesti po redu Festival židovskog filma u Zagrebu. Ove godine tematski posvećen toleranciji. Od 20. do 26. svibnja, publici će biti prikazana 54 filma (dugometražni i kratki igrani, animirani, dokumentarni) povezana sličnim misijama: edukacija o židovskoj kulturi, holokaustu, promoviranje multikulturalnog dijaloga, poticanje zajedništva u nacionalno i vjerski različitim okruženjima.

Snažnom odgojnom faktoru festivala uz jak filmski medijski efekt posebice su dragocjena Edukacijska jutra, na kojima se učenicima osnovnih i srednjih škola kroz priču o stravičnim iskustvima holokausta govori o nenasilju i prihvaćanju različitosti. Ove će godine djecu podučavati historičar Johann Chapoutot, nagrađivani francuski stručnjak za povijest nacionalsocijalizma. O vlastitoj sudbini u logorima Auschwitz i Berg-Belsen govorit će Branko Lustig, počasni predsjednik Festivala. “Iz godine u godinu, svakog svibnja, ovim festivalom progovaramo i upozoravamo na strahote koje su se događale za vrijeme holokausta, ali i podsjećamo na to da danas još uvijek nema dovoljno interesa, tolerancije i ljubavi da se užasi genocida i ratova zaustave”, kaže Lustig.

Na žalost, u pravu je časna starina kad upozorava kako je ljudskost neopisivo krhka. Samo tri godine prije nego što je Lustig dobio Oscara za produkciju časti, jednom našem drugom oskarovcu, Dušanu Vukotiću, autoru slavnog “Surogata”, zabranjen je ulaz u Zagreb film. Samo zato što je, “krivo” rođen.

Komentiraj

Filed under Kultura

ODRASTANJE U VREĆICAMA

Teško je procijeniti kojom će brzinom mala plastična vrećica nestajati iz naših zagađenih gradova i sela. Preduboko se zavarila u sve pore života da bi se tek tako rastopila. Ipak, kad 1. mamurnog siječnja 2013. stupi na snagu, “ekološki porez” će, vjerujem, biti jedan od načina da si skinemo plastičnu omču s vrata. Pošteno rečeno, sami smo je i namakli.

Kad se točno ta šušketava polimerska prevarantica uvukla u dobar dan, nemoguće je odrediti s pouzdanom povijesnom točnošću. Dok je društvo bilo normalno a horizonti siromašni, u dućan i na pijac išlo se opremljeno cekerima i korpama. Pa kad izabereš mladi luk ili tek pristigli grašak, prodavač ti ga istovari pravo s vage u korpu –bez plastičnih uljeza- a u korpi se lijepo zazeleni, zamiriše rosa i odmah si dobre volje. Za korpu ili ceker i dijete se čvrsto moglo uhvatiti, pa tapka uz babu dok ova spokojno brblja s rumenim proizvođačicama sira i kajmaka. Zatim su crvi sumnje počeli nagrizati našu ambalažnu nevinost. Sjećam se da smo prvo počeli patiti za ogromnim papirnatim vrećicama u koje su platinaste žene iz američkih filmova tovarile i tovarile sve one lude stvari po marketima, nosile ih u crvene kabriolete, potom istovarale u blještavim kuhinjama. I nikad se nebi raspuknule, te vrećice, ma koliko potrošačkog obilja nakrcale u njih. Potom su iz ruku rođaka gastarbajtera i prvih duty-free shopova počele češće stizati plastične vrećice u raskošnim bojama reklama. Nisi bio niko i ništa ako patike za školu nisi trpao u kesu s iscerenim kaubojem i Marlborom u zubima ili s kakvim Levi’s dupetom ili golom Ruskinjom u krznu koja vukovima nazdravlja ledenom Smirnofficom…

Naposljetku su vrećice postale biznis. Zagušile nas metodičkom banalnošću svoje proizvodnje. “Naaaajlon vreći-ceee!” derali su se po pijacama sitnoposjednici jeftinog gerilskog biznisa koji se dao podići u svakoj garaži pokrivenoj otrovnim salonitom. U jednoj od legalnih osječkih šatri preprodavača najlon vrećica, krajem osamdesetih cvala je ilegalna mjenjačnica deviza. Pare su se prale ručno. Biznis se širio. Dok smo stigli do megaturbomarketa proces je bio već dovršen. Nismo ni primijetili da su nas preplavile, s namjerom da nikad više ne odu. Da li je počela era obračuna s tim malim nemanima (jedna kesica se prirodno razgrađuje više od sto godina!) vidjet ćemo.

Kako je najavila ex-dark ministrica Mirela Holy, prema novom pravilniku o ambalaži i ambalažnom otpadu, Ministarstvo zaštite okoliša i prirode od slijedeće godine namjerava zakočiti kolanje besplatnih plastičnih vrećica u trgovinama i na tržnicama. Odnosno, onim nepopravljivim džankijima plastičnih kesa, ostaje mogućnost da svoju ovisnost plate – najvjerojatnije 2 kune po vrećici. Vlada se nada da će taksa malo-pomalo destimulirati potrošnju tog sitnoplastičnog đubreta, a dobijene pare ići će u Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost.

Naravno, najavljena ofenziva protiv merkantilnih “šuškavaca” izazvat će i brojne protuakcije. Onih koji hoće imat vrećicu i usput zajebat državu. Za očekivati je da koliko sutra na prekograničnim šoping izletima bjesomučno lete od tezge do tezge i poluludi od apstinentske krize otimaju free plastiku od komšija. Neka zaliha.

Komentiraj

Filed under Ekologija

MALA KUĆNA ETIKA

Kćerka mojih dragih prijatelja diplomirala je početkom prošle godine na Ekonomiji. U roku i s odličnim ocjenama. Bila je to prelijepa kućna fešta od sastavljenih stolova, smijeha i ponosa gušćeg od šlaga. Za vrijeme studija, junakinji ove priče (nazovimo je, recimo, Sonja) nije na pamet padalo da bi se objesila isključivo na grbaču svojih predaka. Starci su joj ono što se u nas još rastezljivo zove srednja klasa. S hipotekama, mršavom ušteđevinom oglodanom inflacijama i neuništivom željom da ne izgube ono malo dvorišta u kojem popodne još mogu popiti kavu. Kćerki i sinu dali bi i posljednji zalogaj iz usta. Ali njihova djeca to ne zloupotrebljavaju kao resurse bez dna. Niti su im geni takvi, niti su odgajana za džabalebaroše. U kući mojih prijatelja uvijek se onako “staromodno” cijenio rad s vjerom da se to jednom mora isplatiti. Djeca su im tu vjeru stostruko vraćala, trudeći se najbolje što su mogla. Tako je Sonja, uz marljivo studiranje, radila desetke honorarnih poslova. Mnoge noći provela je u halama novinskih štamparija, ulažući prospekte po vrućim, masnim novinama. Ili stojeći kao hostesa po provincijskim sajmovima, strpljivo se smiješeći supijanim poduzetnicima. Konobarila je i u Americi, nije joj bilo ispod časti prati podove u rana jutra, nakon fajronta. Zaradila je koji dolar i vidjela svijeta.

Usprkos sjajnim ocjenama, Sonja još nema stalni posao u struci. U zemlji razjebane ekonomije baš nije neka jagma za diplomiranim ekonomistima. Ona je do jučer bila brojka u koloni od 323.722 (statistika u travnju) osobe na burzi. Sonja i dalje ne prezire niti jedan posao koji joj se ponudi. Mala kućna etika ne dopušta joj isprazne tlapnje, gubljenje godine u praznom hodu. A nije ni rentabilno. Sonja je zato objeručke dočekala Zakon o poticanju zapošljavanja i već radi u jednoj agenciji za apliciranje i distribuciju programa EU. Ona ne misli da je sramotna cifra od 1.600 kuna. Ta svota koju država trenutno može izdvojiti (uz plaćanje mirovinskih i zdravstvenih doprinosa) kao naknadu mladima uz stjecanje prvog radnog iskustva. U svjetonazoru koji je upila u roditeljskom domu, Sonja je naučila da je svaka pošteno zarađena para razlog da se čelo ozari srećom. I da je u budžetu ipak najgora Nula, a da ga jebeš 1.600 kuna plusa je vražjih 1.600 kuna plusa. Šanse ionako nisu velike, i nema šanse da ih uhvatiš sjedeći u sobici, buljeći u medu iz djetinjstva. Sonja nije takav igrač, no way.

Na žalost, u stvarnosti našeg moralno i materijalno devastiranog društva, još uvijek ima previše inercije. Prekomjernog biranja odustajanja ili podozrivog alibija za preuzimanje životne odgovornosti. Znate ono čuveno: “Za tu lovu ne isplati mi se izaći iz kuće.” Ne, puno je isplativije čekati notornog Godota. Koji, kao što je poznato i onim krajnje neinformiranima, uglavnom zajebe svoje ukazanje.

I još nešto. Brojne su žestoke rasprave pratile Mrsićev zakon i prije njegova donošenja. Kako ova ponuda mladima da steknu kakvu-takvu početnu šansu za stručno usavršavanje ne garantira stalni radni odnos, od strane protivnika je posprdno proglašavana “uzaludnim volontiranjem”. Mislim, otkud je volonterski rad dobio prefiks nečeg manje vrijednog? Zašto je dobrovoljni rad za opće dobro odjednom postao nešto čega se društvo treba stidjeti?

 

1 komentar

Filed under Društvo

ŠIŠANJE DO GOLA

Šišanje odvajkada spada u najdraže trikove totalitarnih organizama. Poniziti čovjeka nasilnim redizajnom njegova identiteta, to jednoumne firme i pojedinci naprosto obožavaju. Od čerupanja onih nesretnica prije bacanja na lomaču, do sladostrasnog izbrijavanja robijaša ili regruta po armijama. “Nemoj da te ja ošišam, znašššš!” i dan-danas se poneki mali učiteljski tiranin grozi nad pramenovima đaka koji su prekardašili zamišljene aršine normalnosti. A ostaci ostataka velikih inkvizitora imaju baš posebnu slabost prema dugim kosama. Naprosto svršavaju, ti provincijali u mantijama, kad uspiju izbrijati nepoćudnu pastvu. Tupim škarama, električnim mašinicama, bejzbol palicama, tako je svejedno. Bitno je da protuprirodnjake ogule do gola da ih slučajno raj ne bi prepoznao. Elem, zamislite stanovitog velečasnog Ivana Varoščića, svećenika iz Županje, kako zlurado svjetluca očima prema nježnim dugim uvojcima svoga prvopričesnika. Dječak je vjerojatno pažljivo slušao upute što mu je i kako činiti kad prvi put na jezik primi tijelo Kristovo. Naprotiv, njegovom je dušebrižniku na umu bilo samo đavolsko poniženje slabijeg bića. “Ej, curo, curo…!” dozivao je pastir dječaka i vjerujem da se sav uslinio od svog autentičnog smisla za humor. Kad se dijete napokon odvažilo proturiječiti velečasnom šaljivdžiji i promucalo da nije djevojčica, don Ivan se namah pobrinuo za inkvizitorsku logiku: “Dakle, kad odrasteš, bit ćeš bolestan i peder!” Ispostavilo se i da pretpostavljeni znaju za metode vragolana u svojim redovima, čak i to da se “neka djeca pomokre prilikom prve ispovijedi” dok s druge strane rešetke grijeha kleči stručnjak za frizure Varoščić. Znaju, fino bogami, i što poduzimaju? Ništa. Neka su pune gaće, ganuća ili straha, kao da je bitno za crkvene poglavare.

Sličnu atmosferu brijanja glava do krvi idealno podgrijava i splitska filijala bezgrešnog začeća. Atmosferu rabijatnog folklora uoči Drugog Split Pridea (a do 9. lipnja ostalo je manje od mjesec dana) uveliko lože oni kojima bi sa hostija trebalo krckati jedino milosrđe. “Ta antiprocesija je vrijeđanje kršćanskih vrednota. Nijedan vjernik ne mora podnositi takvo izrugivanje”, lijepo je, u vrijeme blagdana Svetog Dujma, svećenik Ante Mateljan blagoslovio budući linč gay hodočasnika. Uostalom, mi smo se onomad nagledali svetih vodica koje su devedesetih škropile topove i kalašnjikove. Dakle, ovo je tranzicijski učipkano isto.

Organizatori Split Pridea, udruge Kontra, Iskorak i Domine, odmah su reagirali i zatražili od Državnog odvjetništva da pokrene odgovarajuće radnje da bi sankcioniralo ovakav nimalo prikriveni govor mržnje. “Smatramo zabrinjavajućim izjave Ante Mateljana, profesora Katoličkog bogoslovnog fakulteta. U kontekstu događaja od prošle godine smatramo to otvorenim pozivom na nasilje prema sudionicima/cama javnog okupljanja Split Pride”, stoji u njihovom priopćenju.

Srećom, ima i ljekovitih primjera. Dobrog tamjana što uzdiže nadu. Takva je inicijativa ministra branitelja Predraga Freda Matića koji je pozvao braniteljsku populaciju da učine civilizacijski iskorak i svojim mišićima zaštite potlačenu manjinu – povorku homoseksualaca. Šteta, splitski veterani ideju su glatko odbili. Međutim, zapamtimo riječi Josip Klemma, predsjednika Udruge specijalne policije, koji je bio spreman podržati ministrov prijedlog: “Ne slažemo se sa stavovima homoseksualaca, ali ne želimo ih osuđivati što su drukčiji niti to ikome daje za pravo da im razbijaju glave. Onaj tko je bio u ratu vrednuje ljudske živote.” Nije li to napredak? Spor, mršav, ali ipak napredak.

Komentiraj

Filed under Društvo

KARAMARKO LOŠE SANJA

Na raskošnom wallu duž cijele svečane dvorane bljesnuo je magičan podatak: 99,99 % GLASOVA – TOMISLAV KARAMARKO! Službeni spiker razdragano je huknuo u mikrofon: “Dame i gospodo, pozdravimo aklamacijom novog predsjednika Hrvatske demokratske zajednice!!” a Žak Fatalist Houdek već je tenorizirao onu staru “Božeeee, čuuuvaaaj Hr-va-t-s-kuuu!” Stasiti muškarac preznojen u bijeloj debeloj rolki i sakou od listera (već mu je probila izdajnička mrlja od tetejca pod lijevim pazuhom), obnevidio od suza radosnica neoprezno je zgazio buket što mu ga je baš uručila Jadranka Kosor. No, ubrzo se otresao njenih poljubaca, popeo se na binu i tek što je zaustio prisegnuti “Sve pod Hrvatsku, Hrvatsku budzašto” kad se rastvoriše vrata. Uz buku, tresku i prodorno “Uraaaa, drugoviiii!!!” nahrupiše čete spodoba u čizmama, s kašikarama oko pojasa i jarkocrvenim zvijezdama na kapama. Prsan, Boško Buha, Sirogojno, Valter, komandant Mark, Bata Živojinović… sve najgora banda kidiše na poštenu inteligenciju hadezeja. Na čelu horde Maršal Tito glavom, u rođendanskoj uniformi s Drvara i odrješito zapovijeda: “Prvo onog crnog u dolčeviti, taj im je kolovođa!”

Kud Tito okom, partizanen skokom i sklepaše Tomislava na pravdi Boga. Zavezali ga improviziranim trakama od crvenih marama, navukli mu lisice, ugurali morsku zvjezdaču u zamrlo grlo, pa razvukli harmonike i opleti drmež…

“Arghhhhhhh!” zastenje Karamarko, i sve nogama šutira posteljinu brižno uštirkanu.

“Crni Tomislave, ne ritaj se, pobogu”, doziva ga svijesti zabrinuta supruga. “Polako, nešto si ružno sanjao, napet si ovih dana…”

“Crveni… tu su… U Kumrovcu, Žikino kolo, brzo…”, bunca Karamarko i onako bunovan, u pidžami s Tuđmanovim likom, istrči na balkon.

Ima šta i vidjeti. Usred Zagreba, srca Kroacije.

Dolje na pločniku, obasjani mjesečinom, rasporedili se neki smutljivci i samo da bi njega iritirali, nema drugog objašnjenja, rastegli pozamašan transparent: 8.5. DAN OSLOBOĐENJA.

“Kakav jebeni dan oslobođenja?! Marš otale, stoko jedna sitnog zuba, zvaću policiju!” dere se Karamarko.

Za to vrijeme druga skupina pred njegovim izbezumljenim očima razvija još veće platno: UJEDINJENI PROTIV FAŠIZMA.

“Aaaaa, mene ste našli, je li?!” zaleti se Karamarko i bio bi skočio s balkona da potamani ilegalce, samo da ga nije supruga na vrijeme zgrabila za pidžamu i odvukla u sobu.

Bio je to prenaporan dan za umorne živce bivšeg ministra policije. Po Karlovcu je zbijao redove lokalnog HDZ-a, osiguravao njihove glasove za svoju titulu predsjednika stranke i gorljivo ih upozoravao da crveni neprijatelj ni u snu ne spava: “Mi protiv sebe nemamo respektabilnog protivnika koji nešto može ponuditi ovom narodu, jer 60 posto naroda diše onako kako diše duh HDZ-a. Mi smo narodna stranka, imamo iste navike, nedjeljom smo išli na mise i vjeronauk. Naši lijevi drugovi to nemaju, oni nikada nisu ni htjeli hrvatsku državu, dijelili smo se onda, a i danas na one koji su htjeli i na one koji nisu htjeli hrvatsku državu.”

I dok je on po Karlovcu zvonio na uzbunu, za to vrijeme nekakvi sumnjivi građani, okupljeni oko inicijative Ujedinjeni protiv fašizma, na više lokacija po Zagrebu podsjetili su transparentima da su 8. svibnja 1945. jedinice Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije oslobodile grad od mračne četverogodišnje naciustaške okupacije. Od 1991. taj se Dan oslobođenja Zagreba nasilno ukinuo i zatro. “Danas, kada nas kriza pritišće sa svih strana, bitno je podsjetiti da su ljudi ti koji mogu pobijediti bilo kakvog neprijatelja i izgraditi napredno i pravedno društvo. Želimo vratiti u grad sjećanja na slavna vremena otpora i revolucije, podsjetiti da je ovo društvo izgrađeno na vrijednostima solidarnosti i hrabrosti ljudi koji su se žrtvovali za bolje sutra”, stoji u priopćenju inicijative Ujedinjeni protiv fašizma. Eh, sad ti objasni Karamarku i bratiji da bi Hrvatska svijeću zahvalnicu morala paliti za antifašiste. Svaki dan. Zauvijek.

Komentiraj

Filed under Politika