MALA KUĆNA ETIKA

Kćerka mojih dragih prijatelja diplomirala je početkom prošle godine na Ekonomiji. U roku i s odličnim ocjenama. Bila je to prelijepa kućna fešta od sastavljenih stolova, smijeha i ponosa gušćeg od šlaga. Za vrijeme studija, junakinji ove priče (nazovimo je, recimo, Sonja) nije na pamet padalo da bi se objesila isključivo na grbaču svojih predaka. Starci su joj ono što se u nas još rastezljivo zove srednja klasa. S hipotekama, mršavom ušteđevinom oglodanom inflacijama i neuništivom željom da ne izgube ono malo dvorišta u kojem popodne još mogu popiti kavu. Kćerki i sinu dali bi i posljednji zalogaj iz usta. Ali njihova djeca to ne zloupotrebljavaju kao resurse bez dna. Niti su im geni takvi, niti su odgajana za džabalebaroše. U kući mojih prijatelja uvijek se onako “staromodno” cijenio rad s vjerom da se to jednom mora isplatiti. Djeca su im tu vjeru stostruko vraćala, trudeći se najbolje što su mogla. Tako je Sonja, uz marljivo studiranje, radila desetke honorarnih poslova. Mnoge noći provela je u halama novinskih štamparija, ulažući prospekte po vrućim, masnim novinama. Ili stojeći kao hostesa po provincijskim sajmovima, strpljivo se smiješeći supijanim poduzetnicima. Konobarila je i u Americi, nije joj bilo ispod časti prati podove u rana jutra, nakon fajronta. Zaradila je koji dolar i vidjela svijeta.

Usprkos sjajnim ocjenama, Sonja još nema stalni posao u struci. U zemlji razjebane ekonomije baš nije neka jagma za diplomiranim ekonomistima. Ona je do jučer bila brojka u koloni od 323.722 (statistika u travnju) osobe na burzi. Sonja i dalje ne prezire niti jedan posao koji joj se ponudi. Mala kućna etika ne dopušta joj isprazne tlapnje, gubljenje godine u praznom hodu. A nije ni rentabilno. Sonja je zato objeručke dočekala Zakon o poticanju zapošljavanja i već radi u jednoj agenciji za apliciranje i distribuciju programa EU. Ona ne misli da je sramotna cifra od 1.600 kuna. Ta svota koju država trenutno može izdvojiti (uz plaćanje mirovinskih i zdravstvenih doprinosa) kao naknadu mladima uz stjecanje prvog radnog iskustva. U svjetonazoru koji je upila u roditeljskom domu, Sonja je naučila da je svaka pošteno zarađena para razlog da se čelo ozari srećom. I da je u budžetu ipak najgora Nula, a da ga jebeš 1.600 kuna plusa je vražjih 1.600 kuna plusa. Šanse ionako nisu velike, i nema šanse da ih uhvatiš sjedeći u sobici, buljeći u medu iz djetinjstva. Sonja nije takav igrač, no way.

Na žalost, u stvarnosti našeg moralno i materijalno devastiranog društva, još uvijek ima previše inercije. Prekomjernog biranja odustajanja ili podozrivog alibija za preuzimanje životne odgovornosti. Znate ono čuveno: “Za tu lovu ne isplati mi se izaći iz kuće.” Ne, puno je isplativije čekati notornog Godota. Koji, kao što je poznato i onim krajnje neinformiranima, uglavnom zajebe svoje ukazanje.

I još nešto. Brojne su žestoke rasprave pratile Mrsićev zakon i prije njegova donošenja. Kako ova ponuda mladima da steknu kakvu-takvu početnu šansu za stručno usavršavanje ne garantira stalni radni odnos, od strane protivnika je posprdno proglašavana “uzaludnim volontiranjem”. Mislim, otkud je volonterski rad dobio prefiks nečeg manje vrijednog? Zašto je dobrovoljni rad za opće dobro odjednom postao nešto čega se društvo treba stidjeti?

 

1 komentar

Filed under Društvo

One response to “MALA KUĆNA ETIKA

  1. Magična država, nakon što je vlast umjetno napumpala broj visoko obrazovanih, uvođenjem bolonje, sada će umjetno ispumpati broj nezaposlenih. Sljedeći cilj je, pretpostavljam, uvjeriti nas da zapravo odlično živimo. Jer papar još nije poskupio.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s