ODRASTANJE U VREĆICAMA

Teško je procijeniti kojom će brzinom mala plastična vrećica nestajati iz naših zagađenih gradova i sela. Preduboko se zavarila u sve pore života da bi se tek tako rastopila. Ipak, kad 1. mamurnog siječnja 2013. stupi na snagu, “ekološki porez” će, vjerujem, biti jedan od načina da si skinemo plastičnu omču s vrata. Pošteno rečeno, sami smo je i namakli.

Kad se točno ta šušketava polimerska prevarantica uvukla u dobar dan, nemoguće je odrediti s pouzdanom povijesnom točnošću. Dok je društvo bilo normalno a horizonti siromašni, u dućan i na pijac išlo se opremljeno cekerima i korpama. Pa kad izabereš mladi luk ili tek pristigli grašak, prodavač ti ga istovari pravo s vage u korpu –bez plastičnih uljeza- a u korpi se lijepo zazeleni, zamiriše rosa i odmah si dobre volje. Za korpu ili ceker i dijete se čvrsto moglo uhvatiti, pa tapka uz babu dok ova spokojno brblja s rumenim proizvođačicama sira i kajmaka. Zatim su crvi sumnje počeli nagrizati našu ambalažnu nevinost. Sjećam se da smo prvo počeli patiti za ogromnim papirnatim vrećicama u koje su platinaste žene iz američkih filmova tovarile i tovarile sve one lude stvari po marketima, nosile ih u crvene kabriolete, potom istovarale u blještavim kuhinjama. I nikad se nebi raspuknule, te vrećice, ma koliko potrošačkog obilja nakrcale u njih. Potom su iz ruku rođaka gastarbajtera i prvih duty-free shopova počele češće stizati plastične vrećice u raskošnim bojama reklama. Nisi bio niko i ništa ako patike za školu nisi trpao u kesu s iscerenim kaubojem i Marlborom u zubima ili s kakvim Levi’s dupetom ili golom Ruskinjom u krznu koja vukovima nazdravlja ledenom Smirnofficom…

Naposljetku su vrećice postale biznis. Zagušile nas metodičkom banalnošću svoje proizvodnje. “Naaaajlon vreći-ceee!” derali su se po pijacama sitnoposjednici jeftinog gerilskog biznisa koji se dao podići u svakoj garaži pokrivenoj otrovnim salonitom. U jednoj od legalnih osječkih šatri preprodavača najlon vrećica, krajem osamdesetih cvala je ilegalna mjenjačnica deviza. Pare su se prale ručno. Biznis se širio. Dok smo stigli do megaturbomarketa proces je bio već dovršen. Nismo ni primijetili da su nas preplavile, s namjerom da nikad više ne odu. Da li je počela era obračuna s tim malim nemanima (jedna kesica se prirodno razgrađuje više od sto godina!) vidjet ćemo.

Kako je najavila ex-dark ministrica Mirela Holy, prema novom pravilniku o ambalaži i ambalažnom otpadu, Ministarstvo zaštite okoliša i prirode od slijedeće godine namjerava zakočiti kolanje besplatnih plastičnih vrećica u trgovinama i na tržnicama. Odnosno, onim nepopravljivim džankijima plastičnih kesa, ostaje mogućnost da svoju ovisnost plate – najvjerojatnije 2 kune po vrećici. Vlada se nada da će taksa malo-pomalo destimulirati potrošnju tog sitnoplastičnog đubreta, a dobijene pare ići će u Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost.

Naravno, najavljena ofenziva protiv merkantilnih “šuškavaca” izazvat će i brojne protuakcije. Onih koji hoće imat vrećicu i usput zajebat državu. Za očekivati je da koliko sutra na prekograničnim šoping izletima bjesomučno lete od tezge do tezge i poluludi od apstinentske krize otimaju free plastiku od komšija. Neka zaliha.

Napišite komentar

Filed under Ekologija

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s