Monthly Archives: Lipanj 2012

SKIDANJE DO KRAJA

“Ne trebam seks, Vlada me jebe svaki dan”, pisalo je na majici snimatelja jedne domaće privatne televizije. Čovjek je 2009. kamerom pratio sjednicu Vlade pod predsjedanjem Jadranke Kosor i naravno da se hadezeovski trust obeznanio. Pogotovo premijerka-kaćiperka, glumstveno cmizdrava a realno neosjetljivija od gojzerice za naftne platforme. Uvrijeđena primadona na kraju je sjednice “apelirala na urednike medija da njihovi djelatnici neprimjerenim ponašanjem ne vrijeđaju instituciju Vlade.” To što je gramziva banda srozala istu tu instituciju u blato i niže, to nema veze. Uglavnom, snimatelj je, zbog majice davno kupljene u Las Vegasu, već sutradan ekspresno dobio otkaz. Premijerka i društvo kleli su se u dijamantne broševe i blindirane beemveje da oni nemaju ništa s odmazdom. Privatna televizija, privatne pare, reći će lakonski promatrači, tvrtkino je pravo da obriše zaposlenike svučenim majicama, kad god se sjeti. Okej, a što ćemo s javnom kućom? Ne bi li u studijima Hrvatske televizije sloboda govora morala imati na raspolaganju najbogatiji svjetlosni park? Ne bi li svi tamošnji reflektori trebali osvijetliti pojedinca dok se demokratski bori za svoje stavove? Ako ste na prethodna pitanja zaokružili odgovore DA, onda ste nepopravljivi naivci, dragi moji čitatelji. Kao što je to bio i Leonardo Marčac, aktivist udruge Naša zemlja. No, krenimo redom, priča je poučna i pokazna za svu moralnu bijedu recentne Hrvatske. U utorak, 26. lipnja, čini se, završena je sedmogodišnja borba između uvoznih korporativnih interesa i interesa lokalne zajednice malenog istarskog mjesta Potpićana. Nakon što je još u travnju od Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja dobila uporabnu dozvolu, danska tvornica kamene vune Rockwool svečano je otvorena uz tehno performans. Eelco van Heel, predsjednik Uprave Rockwool Grupe, Bo Erik Weber, danski veleposlanik u Hrvatskoj, ministar graditeljstva i prostornog uređenja Ivan Vrdoljak te zamjenik direktora HUP-a Bernard Jakelić, istovremeno su pritisnuli četiri ikone na iPadu. Ikone predstavljaju 4 osnovne karakteristike i temeljne vrijednosti kamene vune – protupožarnost, održivost, zaštitu od buke i dugotrajnost. Zanimljivo, ikona zagađenja nije ugrađena. Progres dosta prezrivo gleda na histeriziranje ekoloških udruga i stanovnika tamo neke istarske pripizdine. Vlasnici Rockwoola ističu da je tvornica pod stalnim nadzorom inspekcijskih službi i da radi u skladu s vrlo strogim nacionalnim propisima, poštujući visoke standarde zaštite okoliša i ljudskoga zdravlja. U svakom slučaju, udrugama građana predstoji borba i uloga stalnog kontrolora tvorničkom biznisu. Ali bezočno je kako se bez imalo pardona licemjerna HTV svrstala u korporativne poluge. Možemo samo zamisliti kojih će sve trikova biti nakon što se izglasa da saborska većina bira HTV upravu. Elem, u pulskom studiju HTV-a na spomenuti su povijesni dan Rockwoolovog trijumfa naumili pozvati dvije sukobljene strane (jer se na Katedrali duha gaji čisti oltar objektivnog novinarstva), uz direktno uključenje u središnji Dnevnik. Tako su se pojavili predsjednik Uprave Rockwool Grupe Eelco van Heel, čovjek u bezličnom poslovnom odijelu i Leonardo Marčac iz Naše zemlje. Ali, ne lezi vraže, Marčac je imao majicu s natpisom “Ubija me Rockwool”. Tada je glasnogovornica tvrtke graknula da ili nek se obnaži a lažljivu majicu podere, spali, ili baci mačkama, ili ništa od sudjelovanja u kontrasučeljavanjima pred nacijom. Tvrdi i ponosni Marčac, striptiz je naravno odbio. Urednica pulskog studija se, dakako, složila s PR-ovicom i rekla da riječ “ubijanje” ne može pred kamere HTV-a. To da mogu daleko gori prizori mržnje, vjerojatno se nije dosjetila. Naposljetku, kao deus ex machina, kao posljednji ljigež pod cipelama moćnog kapitala, javila se telefonom urednica Dnevnika lično. I naložila da se riješe udava s majicom. Tako je prostor očišćen, a Van Heel je mogao nepristrano izreklamirati čija majka crnu vunu prede.

Komentiraj

Filed under Društvo, Ekologija

UČITELJICA IZ VICA

U teoriji, Historija je mudra učiteljica života. U praksi, osobito primitivnih društava kao što je naše, ona je više učiteljica iz vica. Jedva je prošla sklepani kurs opismenjavanja, vuče se natečenih nogu u borosanama, frustrirana i senilna naivkuša. Evo, premotajmo malo zapise s netom proslavljenog Dana državnosti. Prije gala-koncerta Zagrebačke filharmonije u Hrvatskom narodnom kazalištu, reporterka Hrvatske televizije javila se uživo iz kazališnog hola i, sva zajapurena od ganuća tisućljetnog sna, razmahala se buntom pozivnica: “Daaaa, dragi gledatelji, ovo je pozivnica koju su po gradu ponosno pokazivali oni koji su je dobili! Jer, sve ono najbolje što Hrvatska ima, večeras je ovdje!” Opa, bato! Kužite povijesnu kvaku? Ne samo da je najveći nacionalni gutač poreznog novca opet pozornica ukočenom državnom sletu (ih, kad je dr. Tuđman ovdje ukrućeno duvao u rođendanske svjećice) nego to pompezno bilježe terenci Katedrale duha, javne medijske ustanove raspadnute od korupcije i kriminala. I još vele da je ono što prenesu njihove kamere, jedino što vrijedi u Hrvatskoj. Ostalo je, biće, goli kurton. Lijepo, jer kad je prijenos krenuo, ukazala se golema a groteskno poluprazna dvorana! Toliko o eliti. Možda da se pozvalo delegate iz plejade od 350.000 nezaposlenih, one ogorčene bez otmjenih pozivnica u zlatotisku, možda da ih se pripustilo pod štukature prvog nacionalnog hrama pa barem da se odmore na tom plišu. Kad su već zaslužni zdimili.

“Za ovo što imamo danas, ljudi su davali živote, zdravlje, dušu i tijela. Moramo izvući maksimum potencijala iz sebe, alibija više nema”, rekao je premijer Milanović na svečanoj sjednici Vlade. A što zapravo slavimo i za kog su đavla ljudi slali glave pred cijevi a kožu na doboš, moglo se vidjeti večer uoči praznika, u celebrity magazinu jedne privatne televizije. Usred najglamuroznijeg dijela Venecije gdje je kvadratura basnoslovno skupa, kreveljila se dizajnerica, naše gore list, ispred svoje nove butige. Saznali smo da je gospođin životni moto novac i samo novac, te da ona nema vremena za pesimizam. Razvedenica nekadašnjeg hrvatskog kralja mlijeka (što je bogatstvo stekao švercajući šlepere jugoslavenskih dinara početkom devedesetih), s prebogatom otpremninom, jedna je iz niza profiterske bulumente basne o državnosti. Krijumčari oružja, nafte, paradajza i karanfila danas rentaju ovo malo države-kifle bolje nego da su u Dubaiju. Po svemu sudeći, niti Milanovićeva Vlada neće imati muda napraviti reprivatizaciju, isprintati imena pljačkaša i konfiscirati im nenarodnu imovinu.

“Čestitam vam svima rođendan naše domovine. Danas se prisjećamo svih onih koji su za našu domovinu dali svoj život. Prisjećamo se brojnih uspjeha koje smo do sada ostvarili, ali ovo je također i dan kada razmišljamo o našoj budućnosti”, poručio je predsjednik Ivo Josipović iz zagrebačkog HNK-a. Kad govorimo o prisjećanju i o prošlosti, jako je važno da je Povelju Republike Hrvatske predsjednik Josipović dodijelio Documenti – Centru za suočavanje s prošlošću, kao ohrabrujući znak prepoznavanja značaja osobnog, društvenog i institucionalnog procesa suočavanja s povijesnim mrakom. “Čin dodjele priznanja od strane predsjednika Josipovića, a u povodu Dana državnosti organizaciji za zaštitu ljudskih prava pokazuje i koliki su civilizacijski iskorak napravile vladine institucije ove zemlje od vremena kad su od strane prvog predsjednika Republike upravo akteri civilnog društva bili etiketirani kao ‘žuti, zeleni i crveni vragovi’, a u Zagrebu nije bilo mjesta za Trg žrtava fašizma”, ističu u Documenti.

Međutim, ne možemo se zadovoljiti samo ovjerenim poveljama, ako na terenu pokažemo prezir prema onome što smo tako svečano pečatirali. Ne bi li se sadašnja Vlada, barem nevinih žrtava radi, morala više zapitati što njen ministar kad se vrati dolje, u lokalnu razinu, i dalje radi u koaliciji sa strankom koja podupire osuđenog ratnog zločinca? Bijedne izjave da je pitanje lokalne politike tek pitanje kanalizacije i parkirnih koncesija, ne drže vodu. Naime, iz kanalizacije i leševi zaudaraju, ne samo tamponi i višak hrane.

Komentiraj

Filed under Društvo, Politika

VLADIKA DOBROTE

Nedjeljni ručkovi kuhaju se od gomile ljubavi i nešto dobre hrane. Najnovije izdanje Stankovićeve emisije “Nedjeljom u dva” serviralo nam je dodatne obroke hranjivog spokoja. Televizijski medij ne treba precjenjivati, ali iz ekrana je zaista strujala melemska riječ vladike Grigorija i ne moraš biti vjernik da se poslije nje osjećaš bolje. Gost Aleksandra Stankovića, episkop zahumsko-hercegovački i primorski, možda je poznat kojem promilu hrvatske javnosti, jer su mediji na kapaljku (a trebalo je udariti na sva zvona) zabilježili njegov prevažan gest u dubrovačkoj katedrali, u siječnju ove godine. Tom su prilikom dubrovački biskup Mate Uzinić i njegov mostarski komšija episkop Grigorije, zajednički sudjelovali na ekumenskom bogoslužju. Pravoslavni je velikodostojnik tada izgovorio toplo, dalekosežno pomazanje, govoreći o jednoj čarobnoj riječi koju prečesto zaboravljamo u škrgutu mržnje: “Nikome nije zabranjeno da iskrenim srcem i smirenim duhom izgovori tu riječ, svjestan njene težine i smisla, a ta riječ glasi – oprosti. Treba reći uvijek i iznova: oprosti nam, Bože, grijehe naše. I jednako tako snažno i iskreno – oprostite, braćo i sestre, jer Otac naš oprostit će nama duge naše, kao što i mi oprašatamo dužnicima našim. Večeras, na ovom svetome mjestu, u ovoj prelijepoj katedrali i u ovom čudesnom gradu, imam potrebu, kao kršćanin i episkop izgovoriti ovu kršćansku riječ – oprostite.” Duhovnik, u doslovnom smislu toga poslanja, imao je željeznu snagu duha da zatraži oprost od Dubrovčana za njihova stradanja u posljednjem ratu, učinio je to a da njegova ruka nije jedan kamen na Grad bacila. Tražiti oprost u ime tuđih grijeha, to mogu samo ljudi kojima je čovječnost postankom usađena. “Svaka srušena kuća je rana na čovjeku”, rekao je vladika za Stankovićevim stolom. “Kada sam vidio kako ruše Dubrovnik, imao sam osjećaj kao da je moj brat pretukao nježnog dječaka.” Začudna je simbioza čovjeka i doma koju vladika očigledno nedjeljivo poštuje kao istinski božanski otisak. Razoriš li jedno, drugome nema života. Kuće bez ljudi, ma kako velebne bile, samo su prazni grobovi. Preživjeli ljudi zauvijek gube sreću kad prvi put kleknu na zgarište vlastitog praga.

Jedan od najmlađih vladika (rođen 1967. u Varešu, zamonašen 1992.) Srpske pravoslavne crkve, u mnogočemu je neortodoksan primjer crkvenog starješine. Voli boks (često sanja o tome kako boksa u meču za pojas europskog šampiona), igra nogomet, analizira filmove Mela Gibsona i Andreja Tarkovskog, otvoreno tvrdi da zločinci za ratne zločine moraju sjediti u Haagu. Za njega je rat “užasno intenziviran život”. I ponovio je onima koji žele čuti, kakva se božanska snaga krije u multikulturalnosti, u koktelima nacija, u stoljećima “miješanih brakova”, a kolika je poguba u gaženju tih plodova. Svjestan je da je univerzalnost teži put, put Golgote. Do jednostrane netrpeljivosti čovjek dođe bez po muke. Kaže vladika da je još kao dječak, čuvajući stado ovaca, čitao Dostojevskog. Tako nekako i zamišljam Aljošu Karamazova. Naravno, nije episkop Grigorije bez kontroverzi. Priznajući da je oduvijek bio alergičan na komunizam, jednostrano otpisuje Tita kao običnog lopova. Nije baš ni o biznisu crkve koju vodi (hoteli, kafić, vinarija…) uspio objasniti ne kosi li se to s iskonskim crkvenim naukom isposništva. Niti je odviše komentirao svoje dobre veze s političarima, osobito s Miloradom Dodikom, premijerom Republike Srpske. Uostalom, vladika Grigorije i sam za sebe veli da je čovjek, grešan i pun mana i lenonovski kaže: “Džaba ti i vjera i nada ako ne voliš – Boga i ljude.” Bila je to nedjelja puna malih uskrsnuća dobrote. Blagodarim, Stankoviću.

Komentiraj

Filed under Društvo, Religija

LJUDI OD MRAMORA

Udarnik poljske i svjetske kinematografije Andrzej Wajda svoju bi duologiju lagodno mogao nastaviti kod nas. U bijeloj prašini bračkog Jadrankamena, recimo. Ili na bilo kojem zombijevskom škveru. Možda u isisanim željezarama koje budzašto kupuju lovaroši istih prezimena ozloglašenih likova iz Krležine literature. Wajdine filmske priče (“Čovjek od mramora” iz 1977. i “Čovjek od željeza” iz 1981.) žestoka su posveta radnicima, anonimnim herojima bitke za život od žuljeva. Njegovi kolosi, zidari i livci, stradavaju u komesarskim manipulacijama izrođenog Novog doba. Padaju kao žrtve, pune iskonskog komunističkog poštenja. Sazdani od “arhaične” vjere u pravo na rad.

Krene li Wajda u trilogiju, bilo bi šteta da njegov genij ne zagrize u Jadrankamen. Ovdašnji scenarij ima sve karakteristike savršene priče o prodaji posljednjih čovjekovih ideala. O bescijenju gaženja zadnje krhotine socijalne pravde. Likovi i dramaturgija su filmični do neba:

1) omladinska teniska zvijezda koja je prokockala seniorsku karijeru i polakomila se za prvobitnom akumulacijom kapitala na balkanski način

2) diktator nove feudalne državice kojemu plavušan s reketom udvornički pušta gemove i setove a zauzvrat dobija Jadrankamen da ga eksploatira i pljačka

3) moguli navodno lijeve Vlade, kojima je agresivni neoliberalizam fetiš kao nekima štikle ili najlonke

4) prezreni radnici čija se žudnja za radom svako malo nađe na udaru pendreka policijskih specijalaca

Kao što je poznato, u vrzinom kolu pohlepe, javašluka i državnog egoizma, niti nakon promjene stečajnog vodstva Jadrankamena proizvodnja nije pokrenuta. Obećanja (države kao glavnog vjerovnika) ostala su samo ludom radovanja. “Stečajna upraviteljica nije obavila svoj posao i pokrenula proizvodnju. Samo nam je podijelila otkaze koje većina nas nije prihvatila”, rekao je Tonči Drpić, predstavnik Nezavisnog sindikata, najavivši da će se radnici uskoro odlučiti na očajnički čin – posve zauzeti tvornicu. Kada je stečajna upraviteljica Anči Bašić u srijedu 20. lipnja pokušala ući u Upravu zgrade u Pučišćima naišla je na živi zid. Poput očajnika iz vremena Francuske revolucije, stotinjak radnika Jadrankamena, pojačani mještanima i aktivistima udruge Žene kamene, zapriječili su ulaz Bašićevoj. A kada je još pred njihovim očima zamahala oholom “crvenom krpom” i htjela strugnuti luksuznim terencem u vlasništvu Jadrankamena, udarnici su zasukali rukave. Odšarafili su gume s auta, uz obrazloženje da kao dio stečajne mase ne smije napuštati tvornički krug!
Pa se represija opet pokrenula.

U četvrtak u zoru izvršena je nova akcija interventnih policajaca. Njih dvadesetak, u pet policijskih automobila uz dvije marice, uhapsilo je četvoricu radnika, mahom članova sindikata i boraca za obranu Jadrankamena, i privelo ih na krim-obradu u splitsku policiju. Hapšenje je temeljeno na prijavi koju je protiv njih podnijela stečajna upraviteljica.

“Pozivamo sve koji smatraju da svojom intervencijom, radom ili organizacijom događanja mogu razotkriti mehanizme vladajuće obmane i dati doprinos u kreiranju zajedničkog duhovnog prostora koji bi mogao dati odgovore na konkretna radnička i društvena pitanja. Osnovno pitanje glasi: Možemo li zajedno osmisliti drugačiju politiku koja uključuje svakoga i koja umjesto u egoizmu ima temelj u ljubavi?” kažu iz splitske Mreže solidarnosti čiji su aktivisti održali prosvjed ispred Prve policijske postaje u Splitu i najavili sličan prosvjed u Zagrebu.

Komentiraj

Filed under Društvo, Politika

LJUBAV I BATINE

Ljubav, kuća, mržnja, plaža, zakon, bezakonje… Tako bi se u sms formi mogle opisati dvije svježe epizode iste priče o pravu na ljubav. Jedna puna sreće, druga puna boli. Obje nedvojbeno ispričane iz života hrabrih, ustrajnih žena.

Zagrepčanke Danijela (45) i Ivana (35) već su deset godina u sretnoj vezi. Zajedno odgajaju dvije Danijeline kćerke (jedna je već punoljetna, druga ide u srednju školu) iz prvog braka. Njihova predivna ljubavna priča ispunjena je harmonijom, nježnošću i porodičnom snagom.

“Živim sa sestrom, mamom, njenom curom i psom”, prirodno je starija kćerka, još kao petnaestogodišnjakinja, svoju obitelj predstavila na prvom školskom satu. I, srećom, imala je normalnu profesoricu (a ne nekog zadrtog homofoba) i kolege kojima je sve to bilo baš “cool”. Cure su, zapravo, posve neopterećeno, svoje mame autale još u osnovnoj. “Kad imaš djecu, ne možeš uvijek birati kome ćeš reći jer djeca odrade pola posla”, mudruju Danijela & Ivana, zadovoljne snažnim emotivnim vibracijama njihove male obitelji.

Na užas klerikalnih ajatolaha, a u skladu s istinskim čuvstvom vjere, Ivana ne vidi nikakav problem da bude gej i vjernik. U početku je naišla na zid u svojoj župi, ali je nakon razgovora sa svećenikom i tog lokalnog pastira uvjerila da Bogu ljubav, kakva god da je predznaka, ne može biti mrska. Zato je ta unutranja snaga bespoštedne ljubavi supervumenski spremna za hvatanje u klinč s nemalim spoljnim problemima, posebice pravne prirode. Danijela je svojedobno prošla kroz duge brakorazvodne parnice s bivšim suprugom, koji je to što je ona gej koristio kao podlo oružje u borbi da joj preotme djecu. Ivana (dogodi li se kakva nesreća Danijeli) nema nikakva prava za daljnju skrb o djeci koju obožava.Ili, ukoliko je Danijela spriječena a djeca su bolesna (što je posebice bio problem u njihovoj mlađoj dobi), Ivana nema zakonsko pravo na bolovanje radi djece. U svakom slučaju, očekuju da najavljeni zakon o registriranom partnerstvu počne rješavati te svakodnevne probleme.

Na žalost, u nedjelju 17. lipnja pred zoru, na splitskoj plaži Bačvice dogodilo se okrutno cipelarenje grupice djevojaka. Napalo ih je krvožedno krdo muškaraca, jer su u svojim nozdrvama nanjušili nešto što tim drekovima od ljudi nije bilo po volji. “Lezbače, svi ste vi bolesni, sve vas treba ubiti!” derali su se gore od hijena dok su mlatili nesretnice. Jedna je uspjela pozvati policiju, no tek je tada počelo poniženje njihove ranjene ženskosti. Patrola je više suosjećala s poludjelim siledžijama i iživljavala se nad curama. Kada su u policijskoj postaji pokušale prijaviti zločin iz mržnje, bile su ismijane i izvrijeđane, a našao se tu i uniformirani idiot koji zna “kako bi to Hitler riješio…” Premlaćene djevojke obratile su se pravnom timu Iskoraka i Kontre za pomoć. Te su udruge odmah reagirale, izražavajući najstrožu osudu najnovijeg homofobnog napada i ovakvog ponašanja djelatnika splitske policije. Zbog sramotnog postupanja policijskih službenika podnijet će prijave Odjelu za zakonitost postupanja policije, kao i Odjelu unutarnje kontrole pri Ministarstvu unutarnjih poslova. Protiv počinitelja podnijet će kaznenu prijavu zbog kaznenog djela nasilničkog ponašanja, prijetnje i razbojništva a sve u vezi sa zločinom iz mržnje.

Dogodilo se opet da su žrtve naletjele na klasičnu zamjenu teza, tako omiljenu u našim krajevima: žrtva je uvijek kriva. Silniku pripada ordenje i simpatija okoline. Sympathy for the Devil.

Komentiraj

Filed under Društvo

MAJMUNI MARŠIRAJU

Put u pakao odvajkada je popločan i dobrim namjerama. Recimo, crveno-bijelim pločicama. Većina normalnih navijača koja je skucala pare i zapucala do Poljske ima plemenite namjere sudjelovati u spektaklu, popiti koje pivo i navijati za vrhunski nogomet. Dio njih zasigurno gaji patriotske osjećaje, i to im pravo (ako ne faulira pravo drugog) nitko ne osporava. Ali nipošto nije minoran broj divljaka –kako to naši mediji uporno prikazuju- sklepanih u improvizirane naci-falange. Onih kojima je Hrvatska navodno u srcu a ksenofobna mržnja im kulja iz polupraznih mozgova, vrelija od lave. Da je tih “huligana” tek stotinjak, kako nevješto zbrajaju domaći indolentni sportski komentatori, valjda bi odavno bili spakovani iza rešetaka. Neprovjerene glasine tvrde da smo pravna država, u čemu je, dakle, problem? Ali delirični majmuni omotani hrvatskim zastavama što travnjake zasipaju bengalkama a igrače druge boje kože gađaju bananama, tek su izdanak šireg projekta netrpeljivosti. Pred kamerama višemilijunskog auditorija krdo je dobilo svojih pet minuta sramote. Međutim, mržnja se sitematski proizvodi po bijednim tekmama hrvatske lige i u bogatim funkcionarskim foteljama Hrvatskog nogometnog saveza. U najpraznijem otužnom stadionu domaće Mrduše uvijek će se naći previše zadojenih koji će “promašiti ceo fudbal”. Odnosno, savršeno im je nevažan povod zbog kojeg su platili ulaznicu, nego spremno marširaju na tovare, purgere, Srbe, Židove, komunjare, pedere… Njihove desnice umjesto prema kokicama prečesto lete visoko uvis, a, vrag će ga znati zašto, ne pada im na pamet da ljube slike nogometnih zvijezda nego strasno grle jumbo plakate s likovima ratnih zločinaca. No, ponavljam, oni su nasilni, primitivni alat. Programe im oblikuju bogato plaćeni mastodonti, markovići, šukeri, mamići… čijim se “zaslugama za narod” debelo pokriva mizerija necivilizacijskog mentaliteta. Odlazeći sa zacementirane funkcije predsjednika HNS-a Vlatko Marković pobrinuo se izvaliti da ga “briga za Židove”, jasno dajući do znanja što misli o tome da reprezentacija Hrvatske učini počast žrtvama nacističkih monstruma, kao što su to učinile druge sudionice Eurošampionata. Na jedvite jade, tek nakon što se do javnosti probilo ovo bezosjećajno štopanje, na brzinu je sklepana delegacija koja je ipak otišla do spomenika zlu u Auschwitzu. Uostalom, faraon Vlatko i 2010. je imao prostački, homofobni ispad: “Dok sam ja predsjednik HNS-a, homoseksualci sigurno neće igrati za hrvatsku reprezentaciju. Na svu sreću, u karijeri nisam susreo niti jednog takvog, nogomet igraju samo zdravi ljudi.” Neuračunljivog dr. Markovića UEFA je za ovu dijagnozu rebnula s deset tisuća eura kazne. Da se zagušljiva tvrđava HNS-a neće promijeniti u svjetonazoru nego i dalje dilati teoriju za terenske barbare, odaje čovjek kontinuiteta, budući predsjednik Davor Šuker. Još dok je igrao za Real, od tolikih znamenitosti Madrida Šuker je 1996. nepogrešivo izabrao grob poglavnika Ante Pavelića, na groblju Cementerio Sacramental de San Isidro. I da se nađe narednim pokoljenjima za uspomenu, uredno se slikao. “Zna se kojoj opciji Davor Šuker pripada i da sam se uvijek borio za hrvatski predznak. Bio sam na grobu kao i svaki hrvatski državljanin, uslikao sam se. Išao sam tamo kao što drugi idu u Berlin ili Auschwitz”, nije ni pokušao muljati čovjek-predznak. Ono, netko manje iskren, tvrdio bi da je u pitanju zabluda, da je zapravo bio napušen, da je cijelo vrijeme mislio kako se obreo u Parizu, na grobu Jima Morrisona. Tada bismo blagonaklono odmahnuli rukom i uzdahnuli: “Tja, mladost-ludost.”

 

 

 

 

 

Komentiraj

Filed under Društvo, Sport

UDARNICI CIVILNOG ŽIVLJENJA

Povijest civilnog sektora u Hrvatskoj nije nimalo ružičasta. Zapravo, razvijala se sporo i mukotrpno. U više od dvadeset godina, nevladine udruge u ovoj zemlji prošle su doista tretmane svake vrste. Mnoge građanske inicijative nailazile su na ignoriranje njihova rada od strane režima, što je bila blaža varijanta. Dapače, često su trpjele izravno miniranje svoje djelatnosti i onemogućavanje rada, uz nimalo bezazlena sumnjičena za nacionalnu izdaju. Ili prodaju za “judine škude” u tko zna kakvim bjelosvjetskim zavjerama. Nemjerljiv je doprinos civilnih udruga koje su i usred ratne histerije nastojale saditi klice građanskog društva u Hrvatskoj. Odlučno se boreći protiv svih anomalija u devedesetima – od totalitarnih metoda vlasti do ratnih zločina.

Subjektivne zapreke u razvoju civilnog društva kriju se i u onoj vječnoj ovdašnjoj podozrivosti prema udrugama kao gutačima budžetskog novca. Dakako, nije ni NGO sektor imun od netransparentnosti (jave se i ovdje pojedinci čija gramzivost pojede plemenite ciljeve), ali ni približno kao upravljački sektor države, u svim desno-lijevim izmjenama do danas. Objektivna je kočnica civilnog prosperiteta u prepoznatljivosti udruga u javnosti. Primjerice, 2005. je Institut društvenih znanosti Ivo Pilar proveo terensko istraživanje (reprezetativan uzorak od 1008 ispitanika) anketom u kućanstvima. Tada je dosta demotivacijski djelovao podatak da od 80% onih koji su jedva “čuli” za nevladine organizacije, čak 40% uopće ne zna u čemu je njihov smisao. Narednih sedam godina situacija se ipak mijenjala na bolje. Prepoznatljivost udruga prokrčila je put, ali opća medijska nezainteresiranost za ozbiljno praćenje bilo čega što nije žuto estradno smeće, i dalje predstavlja problem za prezentiranje projekata od civilnog značaja.

Zato su Dani udruga (Zagreb, od 14. do 16. lipnja, organizatori: Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske, TACSO – ured tehničke pomoći organizacijama civilnog društva u RH i Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva) dragocjen alat ne samo informativnog nego i formativnog karaktera. Marnim civilnim aktivistima mogu donijeti korisne feedbackove javnosti u slamanju predrasuda. Da se ne bi događalo, kako ističe predsjednica Savjeta za razvoj civilnoga društva Slađana Novota, da ih dio javnosti smatra teretom društva u doba recesije. Također su Dani udruga izvrsna prilika za smanjivanje distance između nevladinog i vladinog pojasa, jer građanske udruge su kvalitetan partner a ne protivnik vladajuće administracije.
Kvaliteta više, prvi put uvedena ove godine, jest da će se zadnjega dana manifestacije, u subotu, 16. lipnja, u petnaest hrvatskih županija održati Dani otvorenih vrata udruga. Od 10 do 13 sati udruge će građanima praktično predstaviti svoj rad, programe i projekte koje provode, posebno one koji su financirani iz javnih izvora. Tako će, na primjer, jednakom energijom vukovarska Mirovna grupa mladih Dunav prezentirati važnost urbane kulture na Vurban Street Festivalu i multimedijalnog projekta za socijalnu inkluziju mladih. A aktivnosti Europskog doma Vukovar pojasnit će građanima čitav niz projekata za prevladavanje ratne traume, poboljšanje psiho-fizičkog zdravlja i smanjenje napetosti u zajednici te iznalaženje novih, alternativnih načina rješavanja životinih problema, prije svega problema nezaposlenosti. Dakle, otvorimo širom vrata civilnog života. Svi zajedno. Udarnički.

Komentiraj

Filed under Društvo