Monthly Archives: Srpanj 2012

TOPOVSKO MESO

Bio sam izviđač. Volio sam to. Naučiš cijeniti prijateljstvo, prirodu i rad. Naučiš da nikad nisi sam ako si u stanju prepoznati tuđu samoću. Odeš rano iz roditeljskog doma, zatekneš se tamo gdje se kazan mora dobro izribati, inače ti sutradan prisjedne grah. Ili samo o tebi ovisi hoćeš li se u noći probuditi na kiši bez šatora koji je odletio. Negdje u petom osnovne u  školu nam je došao debeli brko u plavoj košulji s plavom beretkom i plavo-žutom maramom oko vrata. Rekao je da je on iz odreda izviđača zrakoplovaca, ispričao ukratko o čemu se radi, zainteresirao nas i prijave su počele pljuštati. Odred izviđača je nosio ime velikog partizanskog pilota Franje Kluza i nešto od njegova herojstva pjevalo se uz vatre. Tada smo prvi put na jaknama starijih vidjeli likove Ive Lole Ribara i Che Guevare. Vezani izviđačkim čvorovima proputovali smo cijelu Jugoslaviju, prvi put vidjeli koralje na Zlarinu i slušali pjegave francuske skautkinje kako božanstveno pjevaju napjeve iz Provanse. Ovladaš pod tom izvidničkom beretkom mnogim korisnim vještinama – od “samovanja” do gladovanja, orijentacije u prirodi i izrade improviziranih nastambi od granja i lišća. Ali nikada, baš nikada nismo došli u dodir s oružjem. To je bilo u ona komunistička pokvarena vremena, a vremena se, kao što znamo, mijenjaju. Na gore.

Centar za mirovne studije nedavno je upozorio pravobraniteljicu za djecu Milu Jelavić o nedopuštenim slučajevima militarizacije djece u udruzi Karlovački počasni vod ZNG-91. Pravobraniteljica je odmah reagirala i osudila navedenu praksu udruge. “Zahvaljujemo se pravobraniteljici na promptnoj reakciji, te najavljujemo da ćemo u slučaju da Ministarstvo uprave i tijelo državne uprave nadležno za registraciju udruga ne postupe po zahtjevu Pravobraniteljice, pokrenuti postupak za zabranu djelatnosti udruge prijavom nadležnom državnom odvjetništvu, a u skladu sa Zakonom o udrugama”, ističu u Centru za mirovne studije.
U Statutu spomenute karlovačke udruge (gdje nedvosmisleno stoji da se radi o “povijesnoj postrojbi” naglašavajući tako njen vojni karakter) piše da je cilj okupljati “mladiće i djevojke, osnovnoškolce, srednjoškolce, studente i zaposlene od 13/14. do 25/26. godina života a i kasnije ako to žele” te da pripadnici prolaze predviđeni “Plan i program izobrazbe i obuke”, usklađen s Priručnikom za vođe patrola izviđača i planinki SIH-a, Javorovi listovi. Među navedenim vještinama posebno u oči upada “nastava gađanja”?! Jedan od životno potrebnih zanata, zar ne, osobito među djecom osnovnoškolske dobi. Na fotografijama i video-clipovima obješenim na webu Karlovačkog počasnog voda, lijepo se mogu vidjeti klinci u maskirnim vojnim uniformama, naoružani dugim cijevima. Pod krinkom obilježavanja sjećanja na Domovinski rat, ovu djecu netko gadno instrumentalizira.

“A mladi članovi udruge prezentirali su brojne vještine važne za boravak u prirodi”, drombulja neki ćoravi moron od novinara u off-u dok ide snimka djece kako rastavaljaju i sastavljaju puške! Za kakav ih to boravak spremaju i gdje? Za neko novo topovsko meso?

Komentiraj

Filed under Društvo

GETOIZIRANA PRAVA

Vlada premijera Milanovića sve više se ponaša kao francuska sobarica – istovremeno bi htjela biti i jebena i poštena. Eh, dušo, ne može to tako. Mi te i jesmo izabrali jer smo bili siti nataloženog đubreta prije tebe. Zaokružili smo te na glasačkom listiću zato jer smo htjeli da ovdje više prestanu kalkulacije, retrogradne pogodbe i ples oko interesa. Draga Vlado, namigušo, ili kako da te nazovemo, nije li krajnje vrijeme da prestaneš namigivati svima, da na tren zaustaviš svoje tragikomično drhtanje nad svakom foteljom. Izabrali smo Milanovića & CO kao tim za promjene a ne tapkaroše za zamjene teza. Nismo valjda anarhoidni avanturisti ako od trenutnih direktora ove zemlje zahtijevamo višak odlučnosti u rezovima gnojnih čirova društva.

Pripremajući Zakon o registriranom (životnom) partnerstvu, kojim će regulirati prava istospolnih zajednica, Vlada opet pokušava učiniti nekakav korak naprijed ali sa desecima koraka natrag. U stvari, takvim smušenim retrogradnim ponašanjem, gazi sama sebe. Ne mogu se određena prava dijeliti na kapaljku. Recimo, čemu licemjerna vrludanja oko pitanja treba li gay partnerima dopustiti posvajanje djece? Valjda se prihvatljivijim čine tužne sudbine djece ostavljene u domovima ili duga čekanja hetero parova u borbi s kompliciranim birokracijama za posvajanje. Pobogu, nije li najvažnije da djeca dobiju istinsku ljubav?!

Premijer Zoran Milanović izjavio je da će se samo određena “statusna i materijalna” pitanja rješavati novim zakonom, dok druga prava osoba koje žive u istospolnim obiteljima i njihove djece ova Vlada nema namjeru urediti. Obrazloženje koje se daje za ograničenje ljudskih prava osoba koje žive u istospolnim zajednicama jest “da se ne izazove bijes Katoličke crkve i konzervativnog dijela građana.”

Udruge Iskorak i Kontra reagirale su na ovakvo kompromisersko taktiziranje Vlade, jer ne možete otvoriti važno poglavlje ljudskih prava pa ga odjednom getoizirati. “Uloga države je upravo da štiti ljudska prava svih svojih građana i građanki, osobito prava manjina koja su ugrožena. Sramotne prakse referenduma o ljudskim pravima nikako ne bi smjele biti uzori koje navode predstavnici Vlade. Kao građani i građanke ove države očekujemo da se naša Vlada vodi zakonskim rješenjima iz naprednih država koje imaju najviše standarde u zaštiti ljudskih prava svojih građana i građanki općenito, kao što su Velika Britanija, Belgija, Danska, Nizozemska, Njemačka, i druge, a ne rješenjima iz okolnih zemalja, gdje su generalni standardi poštivanja ljudskih prava još uvijek loši”, navodi se u reakcijama Iskoraka i Kontre.

Doista, što znači neizazivanje bijesa kod provođenja odgovorne civilizacijske politike? Milanović se iz posve nedokučivih razloga prečesto obazire na konzervativnu šaku moćne većine. Umjesto da se kao osviještena vlast potrudi da u zaštitu uzme najizloženije manjine. Krupna, blještava ideologija Crkve & Kapitala u Milanovićevoj družbi sve češće izaziva prave napade idolatrije. Dokle, pobogu?

Komentiraj

Filed under Društvo, Fenomeni, Politika, Religija, Sociologija

RESORTI ZA ROBOVE

Turistički dileri i ministri ove ubave zemlje, bez obzira koja je Vlada trenutno na valovu, uporno nas muljaju. Printaju opsjenarske razglednice o Hrvatskoj kao turističkoj velesili. Uz poznatu furku o neviđeno razvedenoj obali i plavetnilu mora (svaka jebena administracija uvijek iznova smatra da je baš ona zaslužna za postanak Jadrana kao takvog) najdraže su im grandiozne iluzije o vrhunskim smještajnim kapacitetima. Kao poručenim za najplatežniju svjetsku elitu. Malo morgen, rekli bi stvarni poznavaoci stanja. I najpovršnija analiza naših hotela dovodi do poražavajućih rezultata. Većina ih uopće ne odgovara kategorizaciji. Prastari televizori u sobama i dalje se vode kao neviđeni luksuz a žohari, plijesan, razlupane sanitarije i progoreni tepisi ozbiljno ruše zvjezdice na zaglavlju hotela. Ministar turizma Veljko Ostojić obrecnuo se na tendenciozno pisanje medija, prilično uvrijeđen zašto novinari iskrivljuju stanje stvari. Što sad tu cjepidlače i ruše ugled nadaleko slavnih spa-beach-wellnes-turbo-holiday aduta Lijepe naše. By the way, ministar Ostojić ne vidi razloga zašto se protestira protiv visokih cijena trajektnih linija, jer, to su kratkovidni interesi. Treba gledati vizionarski, kako to lijepo grunfovski gleda ministar turizma u Milanovićevom timu. “Moramo na otocima izgraditi luksuzne hotele s visokim cijenama usluga, pa će onda u ukupnoj stavci 400 kuna za trajekt ispasti malo”, otprilike je obrazložio genijalni plan koji će nam namaknuti milijarde eura. Realno, globalna elita ovdje nema što tražiti. Odnosno ako i nabasa na naše uvale ili Dubrovnik, manje-više se ionako ne miču sa svojih nosača aviona. Laž je, dakle, da imamo resorte za bogove. Ali za robove, bogme imamo.

Sindikat Istre i Kvarnera upozorava da se nitko u Hrvatskoj ne pridržava normativa i standarda koji bi radnike u turizmu trebali štititi od izrabljivanja. Rad od jutra do mraka, bez dnevnih pauza i slobodnih dana, nizanje prekovremenih sati izvan svih zakonskih granica, neplaćanje doprinosa i minimalne plaće – kriju se iza kulisa turističke inudstrije Hrvatske, realno jedine industrije koja uopće još opstaje. “Turizam u Hrvatskoj najveća je nevidljiva tvornica invalida. Također zbog takvog maltretiranja radnika, iscrpljujući ih do iznemoglosti, osobe starije od 50 godina nemaju što tražiti u turizmu jer jednostavno fizički ne mogu odgovoriti zahtjevima poslodavca te se i ne javljaju na sezonske poslove. Bilo bi zanimljivo da se na nivou Hrvatske napravi analiza koliko je sezonskih radnika u dobi od 50, 55 i 60 godina. Rezultat bi bio stravičan i ne bi se puno razlikovao ni kod stalno zaposlenih radnika kada bi se izuzela administracija”, kaže Bruno Bulić, predsjednik Sindikata Istre i Kvarnera.

Pompeznim kreatorima hrvatske sajamske taštine valjda se ne uklapa priznati istinu – poput zemalja trećeg svijeta i Hrvatska je uzorno skladište ropske radne snage. Svaka jadnica ili jadnik koji su se dokopali konobarenja, hotelskih zaprški, sobarenja, vešeraja i ispiranja bazena, robuju svakom bolje plaćenom bravaru ili domaćici iz najrazvijenijih zemalja Zapada i Sjevera. Od nasukanih izbjeglica na plutajućim brodicama i domaće turističke radničke klase razlika je tanja od žileta.

 

2 komentara

Filed under Društvo

DOBRE KNJIGE DOBRO GORE

Knjige su živa stvorenja, imaju dušu, ranjive su i trebaju svu našu zaštitu i ljubav. Tu sam istinu naučio napamet, još kao balavac. Nisam ni u školu pošao a dobio sam važnu životnu lekciju. Nesebično mi ju je otkrila jedna susjeda moje bake – teta Lili. Žena koja je izgledala kao blizanka Ingrid Bergman, žena nesalomljive blagosti duha. Čak ni to što je istrpila konclagerski staž nije u nju ulilo ni kap mržnje prema ikome. Žena koja je ljepotu vidjela i u uvenuloj salati a gdje neće u knjigama. Ona i njen suprug posjedovali su gomile knjiga. Nježno su ih čuvali u crnim lakiranim bibliotekama, svaki hrbat od tih milijuna ljepotica (meni se kao klincu činilo da ih je valjda bezbroj, više od zvijezda na nebu) blještao je zlatnim odsjajem a na njima nikada nije bilo prašine. Nije se stigla ni uhvatiti, jer njima se uvijek bavio netko od ukućana. Knjige nikada ne smiju samovati predugo. Jednom na tjedan odlazio sam preko plota do tete Lili, moje dobre Aleksandrije. Svaki put dobio bih na posudbu jednu knjigu. Teta Lili bi prvo održala kratko predavanje o tome što će knjiga pričati, zatim bi nježno pogladila korice, pedantno ih uvila u plavi pak-papir i predala mi knjigu na uživanje. Bez rokova i penala zbog kašnjenja (teta Lili nikad ne bi mogla biti knjižni policajac) samo s beskrajnim povjerenjem udijeljene ljubavi.

Za pisanje i čitanje knjiga potrebna je vječnost. Za njihovo uništenje dovoljan je jedan škljocaj trofejnog Zippoa. Olovnih devedesetih -s ratom kao alibijem a primitvnom mržnjom podivljale nacije kao idealnim oruđem- država Hrvatska podjarivala je bijes na sve što nije uopće ili nije dovoljno hrvatskog porijekla. Sirote, slabe i nijeme, prve su na udaru stradale knjige. Jadna je utjeha da nije bilo zvanično naređenih javnih lomača kao u Farenheitu 451, ali su spontane lomače, kontejneri i rezališta sasvim dobro poslužili svrsi. Kad se um zamrači, knjiga postanka se više ne otvara. Preko noći su dekretima nestajala djela srpskih pisaca ili autora nepoćudne, odjednom proskribirane lijeve misli. U marljivoj sterilizaciji sudjelovao je čitav lanac – od najviših vrhova državne i prosvjetne vlasti do one revnosne tihe knjižničarske mase. Ćirilica je proglašena đavolskim pismom, a svaka čizma nacionalistička brisala je blato stružući po obrazima Crnjanskog, Nušića, Ćopića, Miljkovića… Pod ciničnom formom “otpisa knjiga”, iz zabitih školskih knjižnica sve do velebnih nacionalnih biblioteka u metropoli, u rezališta je deportirano gotovo 2,8 milijuna knjiga ili 13,8 posto ukupne građe. O ovom užasnom, sramnom podatku svjedoči Ante Lešaja, autor upravo objavljenog kapitalnog izdanja “Knjigocid – uništavanje knjiga u Hrvatskoj tijekom 90-ih” (suizdavači Profil i Srpsko narodno vijeće). “Nije mi bilo važno je li negdje uništeno sto ili sto tisuća knjiga. Važan je princip i odnos društva. Ova knjiga rezultat je želje da to dokumentiram, da ne prepustimo zaboravu”, objašnjava Lešaja, umirovljeni sveučilišni profesor ekonomije koji se posljednjih petnaest godina bavio prešućenom temom sterilizacije knjižnica po ideološkom ili etničkom ključu.

Međutim, knjigocid se danas nastavlja perfidnijim sredstvima, kako točno upozorava Viktor Ivančić: “Danas, 2012. godine, praktički ni u jednoj knjižari u Hrvatskoj ne možemo kupiti knjige koje su objavljene u Srbiji ili Bosni i Hercegovini. Blokada je potpuna. Liberalni kulturni poslenici, puni sladunjavih fraza o multikulturalnosti i sličnim tricama, čak posvećeni kulturnoj razmjeni festivalskog tipa, u tome uopće ne vide naročiti problem. Ako nam je, međutim, organiziranim putem uskraćen dodir s ‘tuđim’ knjigama – premda su one na jeziku koji nam je svima savršeno razumljiv (odnosno baš zato!) – što je to nego nastavak knjigocida sredstvima kapitalističkog tržišta? Čak se i tišina čini boljom od pljeska opranih ruku.”

Mrzitelji knjiga mrze i žene. Jer, ne znaju, jadni u svom zloćudnom mraku, za prostu tajnu vječnog spokoja. Samo knjigu i ženu moraš prvo omirisati i duboko udahnuti pa da bi ti otvorila sve svoje blago.

Komentiraj

Filed under Društvo, Politika

VRATIT ĆE SE RODE

Kao u onoj nježnoj seriji “Vratit će se rode”, prošao se dug put, kroz gomilu padova, gorčina i suza, da bi se na kraju ukazao osmijeh olakšanja. Jednak smješku podojene, zasanjane bebe. Siguran sam da ima neke dobre simbolike u tome što je jedan od najvažnijih i najhumanijih zakona u mizernoj historiji ove kratke zemlje, donešen u Petak 13. Toga dana su medijima uobičajeno kružile stupidne ankete s pitanjima “Bojite li se kad vam crna mačka presiječe put?” I blještale su kristalne kugle vračara s hororastim prognozama gadnog datuma, a starlete sponzoruše drčno pobrkale periodu užasa pa ‘ladno izjavljivale da baš obožavaju te evente kad je Noć vještica. Stvarnost je kao i uvijek slala dovoljno vijesti o pravim strepnjama ukomiranog društva – od jadnika koji prodaju željezo upropaštene firme za tanjur graha do priznanja ministra financija da smo odavno u izvanrednom stanju.

Zato je bitno duboko umemorirati 13. srpnja 2012. kao dan u kojem se porodila majušna klica ljudskijeg društva. Izglašavanjem u Saboru (88 glasova za, 45 protiv, 2 suzdržana) usvojen je novi Zakon o medicinski pomognutoj oplodnji, zakon čije su regule i pravni mehanizmi isključivo usmjereni sreći, ljubavi i plemenitosti. Iza njegovih pravničko-medicinskih paragrafa ne vrebaju partikularni lobiji ni pohlepni profiti, nego čista žudnja za potomstvom, ushit stvaranja a ne razaranja, emocije umjesto grubosti. Tim sramotnije, neciviliziranije, ogavnije i bezdušnije zvuče javno izrečeni iskazi protivnika rečenog zakona. Ono što su preko jezika izvaljivale konzervativno-desničarsko-crkvene spodobe ni u ludilu se ne može tolerirati kao rasprava s argumentima. To nije pitanje svjetonazora nego nepatvoreni idiotluk! Kakve su tu samo usporedbe padale, spomenuti zakon koji se bori za stvaranje života ti su tipovi izjednačili s logorima smrti, blajburzima…! Skaredno je da među njima ima mnogo liječnika kojima bi radi ovakvih izjava smjesta trebalo oduzeti licencu. Ministar branitelja Predrag Fred Matić (čovjek koji je prošao ratno grotlo Vukovara pa zaista zna što je istinski izbor života i smrti) s neskrivenim gađenjem govori o toj vrsti političara ili crkvenih licemjera. “To stvarno mogu samo bešćutni i zaslijepljeni političari! Sramota je da tako nešto može izaći iz nečijih usta. To je pretjerivanje i uvreda svoj djeci koja su došla na svijet na takav način. Ja sam na Vladi glasao za taj zakon, jer ljudi koji žele dijete imaju pravo na potomstvo i nitko im to ne može oduzeti, pogotovo ne HDZ ili Crkva. Uza sve dužno poštovanje prema Crkvi, svećenik koji kaže da su takva djeca manje vrijedna, taj je idiot. Zaista nemam drugu riječ”, neuvijeno je ogorčen Matić na ovakve iskazane niskosti.

Dobro je što je na dan donošenja Zakona o MPO odmah reagirala Udruga Roda uputivši apel pravobraniteljici za djecu i pučkom pravobranitelju da spriječe daljnju diskriminaciju osoba koje se odlučuju na postupke medicinski pomognute oplodnje te njihove djece. “Apeliramo na sve protivnike MPO-a da prestanu s lažima i obmanama o postupcima MPO-a te s daljnjim vrijeđanjima i napadima na neplodne parove koji biraju ove metode liječenja. Time potiču na mržnju, diskriminaciju i ugrožavaju djecu začetu u postupcima medicinski pomognute oplodnje. Nijedno dijete ne bi trebalo slušati kako mu/joj je život započeo ‘nakaradnom praksom’, ‘nemoralnim činom’ ili ‘ubojstvom’, kao niti to da njegove/njezine roditelje netko, zbog načina liječenja bolesti, potpuno neutemeljeno i zlonamjerno uspoređuje s nacistima i fašistima”, stoji, između ostalog, u Rodinom apelu.

Komentiraj

Filed under Društvo

MATERNICA POŠTENJA

Gusto je naseljena skala demoliranih vrijednosti ove zemlje. Moralni krmež naselio se u baš sve pore poživinčenog društva. Naravno da novinarstvo nije izuzetak. Bogate su zalihe šljama i bezdušnog dreka po domaćim medijskim platformama. Zato je svaka antiteza sumorne istine uvijek dobrodošla, a vrijedne pojedince koji junački nose štitove poštenja i rada, morali bismo uzgajati kao zrnca zlata u riječnom mulju. Među tim “staromodnim” medijskim udarnicima svakako je novinarka i snimateljica Željka Kovačević, dobitnica nagrade Europske unije za izvještavanje o volontiranju. U profesionalnom i ljudskom fokusu ove mlade žene (rođene 1981. u Splitu) nikad se nisu koprcali raporti o kilama usijanog mesa na Zrću ili bilježili plastificirani zahvati nad crvenotepihiranim nesretnicima. Strpljivim, pozadinskim radom (od Radija 101, RTL-a do recentnog angažmana u produkcijskoj kući Fade In) Kovačevićeva istražuje i stvara društveno korisne zapise o društveno korisnim naporima drugih. Odnedavna je i studentica geštalt psihologije na malteškom Gestalt Psychoterapy Training Institutu. Geštalt psihoterapija polazi od pretpostavke da smo svi rođeni s potencijalom da živimo kreativan i ispunjavajući život te uči kako se suočiti s poteškoćama koje život donosi. Željka vjeruje u terapeutsku misiju osnaženja ljudi, žestoki je protivnik toga da ih ponižavamo i odbacujemo kao staru ambalažu.

Dosad je potpisala 400 reportaža, gotovo 2000 minuta, najčešće na temu ekologije i ljudskih – dječjih i manjinskih prava. Osjetljiva je na svaku vrst diskriminacije i segregacije: “Među mojim važnijim reportažama je i ona o novom Vukovaru, koja govori o školskom sustavu podijeljenom za srpsku nacionalnu manjinu i hrvatsku većinu.” Ona daje sve od sebe da se takve teme ne prešućuju. Ili da se ne utope u glibu ravnodušnosti i fast foodu javnog interesa.

“Nedostaje nam istraživačkoga novinarstva, da se teme sistematski obrađuju, mjesecima proučavaju i tek potom pišu. A ne da se piše o svemu pomalo, zapravo ništa ni o čemu”, podsjeća Željka koliko je bljutava medijska nezainteresiranost uzela maha. Zato nam se i dogodilo da je glas javnosti slabašan, prostituiran ili temeljito isprdan od moćnika. Udarnici poput Željke Kovačević jednostavno ne žele pristati na tu apatičnu poziciju. Svoje nemirenje ona nesebično prenosi i na mlade. Kao regionalni koordinator za Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Sloveniju radi na jednogodišnjem projektu (organizacija beogradske Slobodne zone i zagrebačkog Fade Ina), Kampu angažiranog dokumentarnog filma za srednjoškolce iz svih zemalja bivše Jugoslavije. Sada se snimaju filmovi koji su pobijedili u konkurenciji 14 sudionika Kampa, koji će potkraj godine biti prikazani u Beogradu, na festivalu Slobodne zone. “Poanta Kampa je mladim ljudima približiti svijet angažiranoga dokumentarnog filma, osvijestiti im probleme i naučiti ih da o njima progovore kroz medij filma”, objašnjava Kovačevićeva, svjesna koliko smo potrošne mizantropije uspjeli ostaviti najmlađima u naslijeđe. I riješena je da ponudi lijek. Uz hrabrost društvenog istupa uvijek ide i odlučnost suočenja sa samim sobom. Željka upravo radi na autorskom dokumentarcu, nazvala ga je “Razgovori s maternicom”, kombinacija geštalta i novinarskog žanra. “Prikazujem vrijeme između dvaju ginekoloških pregleda, od prvoga, na kojem je postavljena očajna dijagnoza, do sljedećega koji će tek uslijediti. Kroz to vrijeme, rješavam značajne odnose u životu, s roditeljima, prijateljima, bivšim dečkom i samom sobom. Linija filma je neka vrsta meditacije, kreativne vizualizacije koja uključuje razgovore s maternicom što ih izgovaram u kameru: lik sam ispred kamere, kada se ispovijedam, ali sam i iza nje, kada snimam razgovore s drugima.”

Komentiraj

Filed under Društvo

ISKONSKI FEJSBUKERI

Ima li Beatriz Valenzuela Garcia koju kap argonautske krvi, tko bi to znao u vjekovnim mediteranskim preplitanjima. Ali, poput antičkih putnika, znatiželjna je cura dolutala iz rodne Barcelone do Murtera i opčinila se otočkim tajnama. Proučavajući fotografije mlade (22) španjolske umjetnice odmah vam je jasno kakva nju strast goni. Ona žudnja za otkrićem životnih misterija koje se, već tisućama godina, kriju u jednostavnim mrvama ljudskog trajanja. Da bi mogla proniknuti u nedokučivo a tako blisko, Beatriz se morala opremiti golemim zalihama ljubavi i strpljenja. Ova studentica psihologije, i pasionirana zaljubljenica u fotkanje, na Murteru boravi u vrijednoj misiji. U programu Europske volonterske službe volontira pri Edukacijskom centru za održivi razvoj otoka i priobalja murterske udruge Argonauta. Dok su brijale zimske bure, Beatriz je došla na zanimljivu ideju i zajedno s učenicima Osnovne škole Murterski škoji povela dokumentarističko-artistički projekt. Devet mjeseci objektivom je “zamrzavala” stvarne živote četrdesetak starih mještana te slušala i bilježila njihove priče, osobito one anegdotalne ili na rubu otočkih legendi. Nastali radovi prezentirani su početkom srpnja (izložba će trajati do 31. kolovoza) u udruzi Argonauta pod nazivom “Lica i Uspomene – Tragovi vremena na licima starijih žitelja Murtera”. Ispod fotografija su efektno ukomponirani kratki reporterski rezovi.

“Cijeli svoj život radila je ili kao kuharica ili u polju, te smo bili ugodno iznenađeni kada nas je odlučila naučiti kako se pljevi vrt. Na kraju mi je zaželjela da nađem dobrog dečka i naravno da se udam u Hrvatskoj”, zabilježila je Beatriz ispod slike Lidije Markov (83), none nemirne divlje plavičastosrebrne kose i pronicljivih, užagrenih očiju boje mora. Ili uz crno-bijeli kadar, uz meštra Špiru Juragu (74) koji kao da dolazi iz Smojinog zaboravljenog svijeta, eno sad će reći da “neće politiku u svoju butigu”, stoji zapisano za pamćenje: “Kada je kao dječak sa svojih 13 godina započeo posao frizera i brijača nije ni slutio da će taj posao obavljati više od 61 godinu…” Statistika postanka i opstanka, jednostavna i savršena kao grumen soli.

Korist ovakvog memoriranja patinastog življenja na škoju, bila je višestruka. Osnovci su vježbali engleski i dobro se edukativno zabavili, surađujući s energičnom došljakinjom. Buduća psihologinja itekako se natovarila iskustvom i mudrošću, u neposrednim kontaktima s veteranima tvrde egzistencije. A, rekao bih, najviše su profitirali stari murterini. Mogu samo zamisliti s koliko su zahvalnosti i oduševljenja dočekali činjenicu da im netko poklanja pažnju. Da ih netko želi čuti, saslušati i zapamtiti njihove iskonski ofejsbučene statuse. Da još ikom mogu izgovoriti što ih tišti, povjeriti čemu se vesele a od kojih suza nikad neće oprati svoje tuge, presretni da netko hoće s njima još jednom odžudjeti njihove uminule ljubavi. Trebalo bi ovom malom murteranskom Amarcordu omogućiti da doplovi i na kopno. Neka putuju njihove bore i sjedine, neka posjete sve gradove po zaleđu. Zaslužile su.

Komentiraj

Filed under Društvo