Monthly Archives: Kolovoz 2012

OKUPACIJA OČAJA

“Ne možemo više ovo izdržati! Ne možemo! Ne možemo! Ako je neko ovdje odlučio poubijati rudarske obitelji, razrezat ćemo se!” vrisnuo je rudar Stefano Meletti pred kamerama, izvadio nož i prerezao si vene. Ovaj strašni reality čin luzerstva dogodio se u srijedu u rudniku ugljena na Sardiniji. Tamošnji rudari od nedjelje su zabarikadirani u grotlima sa 700 kilograma eksploziva. Protestiraju protiv najave kompanije Carbosulcis da će zatvoriti rudnik kao nerentabilan iako ima oko 600 milijuna tona zalihe ugljena. Melettijev krvavi čin dogodio se za vrijeme press-konferencije održane u rudniku. Eksplozija nataložene nemoći doslovce je šiknula iz rudarevih vena. Prema liječničkim izjavama nesretnikov je život izvan opasnosti, a dramatična pat-pozicija njegovih drugova nastavlja se u još dubljim iskopima jada.

Strašna je pogreška podcjenjivanje nečijega očaja. Ili lakonsko odmahivanje rukom na ključanje socijalne bombe. Naime, vlasti u Hrvatskoj, bez obzira na ideološku poziciju, u ovih sedam godina galopirajuće krize prečesto su razne oblike građanskoga bunta proglašavale običnim šegačenjem. Osviješteni izlasci na ulične forume posprdno se odbacuju kao egzotični performansi, a govornike civilnog neposluha političari najčešće gledaju kao obične ridikule. Odgovornost javne uprave leži u doličnom poštivanju svačije muke, ma i najmanjeg razloga za zebnju i socijalnu nesigurnost u kaosu agresivnog kapitalizma. Odgovorna demokracija ne smije podcijeniti mogućnost drastičnog slučaja kao što je slučaj rudara Melettija. Nedopustivo je da vlasti ostanu gluhe na krikove “Ne možemo više!” I dok se, recimo, vladama zapadnih zemalja opravdano kosa diže na Occupy pokret (globalno je najpoznatija filijala Occupy  Wall Street) u nas se aktivisti toga revolucionarnog gibanja na žalost i dalje tretiraju kao turistička atrakcija ili romantični eksces dokonih ljevičara. Occupy Croatia, uz svoje redovno večernje okupljanje četvrtkom na Jelačićevom trgu u Zagrebu, 30. kolovoza je razvila gorljivi jutarnji transparent na Markovom trgu, ispred sjedišta Vlade. NACIONALIZIRATI A NE PRIVATIZIRATI – pisalo je na transparentu kojeg su držali aktivisti. Upozoravajući na otrovne temelje najvećeg dijela ovdašnje privatizacije: čistu pljačku! Elem, niti jedan ozbiljan političar neće si dozvoliti rugalačku reakciju prema bilo kojem obliku javne prozivke kao što si to dozvoljava Radimir Čačić. “Sutra dajete ostavku, jel istina?!” doviknuo je Čačiću sjedokosi građanin, držeći kraj transparenta. “Vjerujte, to je sasvim sigurno”, ironično se nacerio prvi potpredsjednik Vlade. Ono, brate, možeš ti posegnuti za stotinama argumenata kojima ćeš građaninu izreći zašto smatraš da si i dalje nazamjenjiv, zašto želiš svoj mandat odraditi do kraja, ali samo mu se nemoj bahato kesiti u lice. I nemoj njegove ideje legitimnog otpora prezirati kao šašavi egzibicionizam.

“Elita želi zarađivati sve više i više, a narod može birati hoće li se pobuniti ili ‘umrijeti’ polako i bolno. Promjena Vlade ne donosi promjene, jedino promjena sustava. Hoće li se građani pobuniti i kada, odlučuju sami”, manifestno poručuju iz Occupy Croatia. Njihove poruke uopće nisu apsurdne. Možda nisu ostvarive ali pošteno se rađaju u gorčini svakodnevice. Pitanje je svačije savjesti da li će ih shvatiti ozbiljno ili ćušnuti pod tepih.

Komentiraj

Filed under Društvo, Politika

MUKE PO LUKI

“Najvažnija vijest dana glasi: Luka Modrić napokon u Realu!” obnarodovala je, sva zajapurena, od uha do uha nacerena, dežurna hateveovka. Tek su potom uslijedile tričave vjestice, kao što su tamo neki požari u Dalmaciji, orkani u Istri, sindikalne borbe i nove tisuće nezaposlenih… Ukoliko ste mazohistički točno u 19.30 na taj historijski dan otvorili središnji Dnevnik Hrvatske televizije, mogli ste prisustvovati jednoj od žešćih perverzija sa Prisavlja. Iz ekrana se izlila bljutava čorba svarena od indignacije, snishodljive idolatrije, prezira prema stvarnosti i socijalne neosjetljivosti. Koja mora biti razina ponižavajućeg medijskog autizma da se pakleni rušilački stampedo na obali prebaci u second hand robu? Da li se to urednicima “v.d. reformirane” državne televizije čini da će nakon blještavog Evanđelja po Luki biti dosadno promatrati opožarena garava lica, spaljena imanja, iznemogle gasitelje po obali i dalmatinskom zaleđu? Pitam se zašto bi milijunske štete poharane imovine malih ljudi bile manje vrijedne od glamuroznih milijuna nogometne zvijezde? HTV se odlučila servisirati gotovo religijsku fascinaciju prema bogatstvu trenutnog heroja nacije a medijski pljunuti siromaštvo društvenog zgarišta. Sirovom metodom pokondiruše i sponzoruše, HTV drhti oko nadrealne moći sretnika u zlatnim kopačkama a nad realnom nesrećom mase anonimaca uvredljivo gasi kamere. Privatni mediji si takav stav mogu dopustiti, mjereći ga tvrdom valutom. Znaju valjda izračunati svaki cent koji im donosi vrišteći naslov ili kadar u primetimeu: LUKA NAPOKON U REALU! “Napokon” je šifra za olakšanje koga? Luke, Reala i Tottenhama. Nikoga više. Šta onaj nesretnik sa sprešanim automobilčićem (a nisu mu ni sve rate otplaćene) pod deblima u Umagu ima od Modrićevih 150 tisuća eura tjedno? Baš ništa. Javna televizija, plaćena pretplatničkim novcem tog uraganski pokošenog građanina, ponaša se kao da je osim Lukinog trona, sve ostalo nedostojno života. Što je nedopustiv cinizam.

Naravno da nemam ništa protiv dečkovog meteorskog uspjeha. U nogomet se uopće ne kužim, ali jasno mi je da je uz kraljevski talent trebalo uložiti strašno mnogo odricanja, rada, divlje borbe, uspona i padova da bi se u 27. godini zabila golčina doživotne slave i egzistencije. Iako, možda je to plod moje neobaviještenosti o tajnama nogometa, teško me je zaista uvjeriti da je Lukino srce, mjerljivo u eurima, baš toliko kozmičkih milja vrednije od nekog iz mase od 5,7 milijuna nezaposlenih španjolskih indignadosa. Ili neke od iscrpljenih blagajnica po izrabljivačkim trgovačkim lancima u Hrvatskoj, koja Lukinu tjednu plaću zaradi za otprilike četrdeset godina. Sretna, jadna, da ima posao.

4 komentara

Filed under Društvo, Sport

PONIŽENE MAME

“Šteta za onu malu, strašno je talentirana, primili bismo je isti čas, ali ima jedan veliki problem…”, zakrzmao je uvaženi predsjednik komisije, otpivši gutljaj votke. “Problem što ima malu bebu.” Bila je rana jesen 1992. i zagrebačka Akademija dramskih umjetnosti odlučila je ponovo otvoriti područnu osječku glumačku klasu. Bife Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku nekoliko dana se doslovce gušio, pretrpan mladim ljudima željnim da zagrizu u glumački kruh sa milijun kora. Atmosfera je nalikovala današnjim audicijama za kojekakve supertalente. Tu se recitiralo po hodnicima, udaralo u gitare, izbacivalo nabrijane monologe, plakalo i smijalo, otpadalo iz širih a upadalo u uže izbore. Nešto je plemenito, obećavajuće strujalo iz žudnje mladih ljudi da se bave glumačkim umjesto kilerskim ili lopovskim zanatom, tako omiljenim u olovnim devedesetima. Barabe su carevale, a ne djeca željna sreće stvaranja. Elem, komisija je zasjela za stol u kutu bifea, donijela odluku o jedanaest sretnika koje će pripustiti u hram ADU-a, pa se relaksirano prepustila komentarima upravo obavljenog suđenja. Sjeo sam k njima, zanimale su me pojedinosti o novoj klasi. I tada je predsjednik komisije (naš uvaženi redatelj, redovni profesor na Akademiji i umjetnički savjetnik na paušalu u najmanje desetak kazališta) izrekao svoj čuveni vrijednosni atest za djevojku s ogromnim talentom i “problematičnim” majčinstvom. Zapitao sam lukrativnog procjenitelja budućih umjetničkih dostignuća zašto misli da mlada mama ne bi mogla uz svog bebirona brijati po aleksandrincima i učiti geste? Odnosno, zašto ne sačekaju njezine eventualne propuste u obavljanju studentskih zadataka pa neka ju onda prebrišu u indeksu? “Neće moći s bebom, u startu je hendikepirana…”, mantrao je profesor, otpisujući jedan mladi život s akademskom prepotencijom. Žigosana junakinja naše priče tih se dana sa svojim živahnim pelenastim paketićem u nosiljci vratila iz austrijskog izbjeglištva. Tko zna kojim bi se smjerovima kretao njen životni put da je učila za glumicu? Ono što pouzdano znam da je toga podneva u haenkaovskom bifeu njezino umijeće diskriminirano i brutalno prekriženo na listi jedne nade. Gurnuta je na puteve raznih poslova u kojima nije uživala ali ih je radila da prehrani svoju bebu. Radila je na policijskim šalterima, u kockarnicama, po novinama… Uvaženi ocjenjivač tuđih sudbina u ovih je dvadeset godina svoje apanaže samo umnožio.

Podsjetih se toga davnog slučaja dok slušam o hladnokrvnom primjeru slične “egzekucije” šansi i dostojanstva koji se dogodio u Đakovu. Telekomunikacijska firma traži prodavače usluga i u Đakovu je organizirala razgovore za posao. Među zainteresiranim kandidatima obrela se i mlada majka s djetetom. Nije ga mogla ostaviti baki jer se baka već brinula o drugom, bolesnom unučetu. Postupak kandidatkinje je šokirao telekomunikacijskog brendiranta koji je, naravno, dobio slom živaca. “Zar ćete s djetetom ići i na posao?!” derao se i jednostavno ju otjerao: “Molim vas, samo izađite!”

Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić kaže da ovaj slučaj reflektira širi društveni kontekst: “Sigurna sam da mlada majka ne bi povela dijete na razgovor za posao da ga je imala kome ostaviti na čuvanje i da joj hitno ne treba posao. A sama činjenica da je majka, ne smije biti razlog ne samo bezobraznom ponašanju pojedinaca, već i diskriminaciji prilikom zapošljavanja. Slučaj pokazuje da je briga za djecu danas još uvijek prepuštena isključivo majkama, o čemu svjedoče i dostupni podaci koje sam objavila u svom izvješću o radu za 2011. Hrvatskom saboru, a koji pokazuju poražavajuću činjenicu da su trudnice i žene koje su nedavno rodile žrtve spolne diskriminacije od strane poslodavaca.”

Naravno, korporativni biznis nikako ne smije zasrati tamo neka kašica ili zaglušiti preglasna zvečkica. Brendirant je procijenio da bi milijarde eura istoga časa mogle doći u pitanje zbog neodgovorne ženetine, pa se, preventivno, uklonio riziku. Od gazda je vjerojatno i nagrađen za ovu ženomrzačku dovitljivost – besplatnim impulsima ili kakvom zgodnom navlakom za mob.

6 komentara

Filed under Društvo

PLODOVI GNJEVA

Ne bih sad nagađao koliko je članova recentne Vlade pročitalo remek-roman Johna Steinbecka “Plodovi gnjeva” ili pogledalo istoimeni remek-film Johna Forda. Oni koji jesu, biće da su zaboravili svaki redak, svaki kadar. Inače bi znali koliko se naturalističke muke krije u poharanoj zemlji, koliko je tanka opna između dotučenog farmera i lumpenproletera. Znali bi da Velika depresija nije stanje svijesti (kako laprda potpredsjednik Vlade i ekonomski strateg Branko Grčić) nego gruba realnost. I da se vuče opakija od zvečarke, spaljenim prerijama Llana Estacada alias Hrvatske. Od isušenih polja istoka do karbonizirane Istre na zapadu, iz slamova oko sjevernih deponija prema drači juga i lažnih turističkih resorta. Cijela zemlja doslovce vrišti na rubu kolapsa, a aktualna administracija tvrdi da smo debili kad ne vidimo da nam cvate hiljadu cvjetova, jer, da je pola Europe u klincu (čitajte Grčića u Globusu, ako meni ne vjerujete) a nama da je još super. Bez olova. Ono, ne puca se po narodu.

Usprkos kaotičnoj situaciji, stvari stoje kao u lošim skečevima. Prvi potpredsjednik Vlade vratio se osunčan s odmora i spreman za nove fantazmagorije. “Prvi pomak bit će 2013. godine, a nakon toga sam sasvim siguran da mi imamo rast BDP-a. Porast BDP-a znači i bolji život, veće zapošljavanje i bolji društveni standard”, prodaje maglu i pušta magijske golubove Radimir Čačić, najavljujući neviđene investicijske cikluse. Za to vrijeme, premijer Zoran Milanović obišao je pustinje u Slavoniji. Razgovarajući s gnjevnim seljacima, uopće nije ni pokušao sakriti jalovost svoga tima: “Bog je htio drugačije, velike su vrućine i sada će sve biti skuplje.” Ova bogobojazna rečenica dobre je namjere ove Vlade odavno popločala putem u pakao. Milanovićeva družina, ubijte me ako nije tako, odaje dojam da jedva čeka pa da kidne s položaja. Da zaboravi sve nedaće koje nije znala ili nije htjela riješiti. Niz je ljudi na ovom tlu koji se ne žele miriti s tim ciničnim relativizmom sadašnje uprave. “Tragično je kako opet protječe dragocjeno vrijeme za preobrazbu ove zapuštene zemlje, kako se izgubila socijalna pravda. Curi vrijeme za nužno ulaganje u školstvo, za ukidanje stotina besmislenih općina i desetak županija, za konačno procesuiranje zločina, za povrat opljačkanog dok pljačkaši ljetuju na slobodi i cere nam se u lice, za definitivno odvajanje crkve od države, za oplemenjivanje javne komunikacije. Milanovićevi glasači očekivali su radikalno napuštanje primitivnog hadezovskog urlanja. Uljuđeniji diskurs Milanovićeve vlade je presitno olakšanje prema nepodnošljivom sanader-kosorskom patrijarhalnom modelu, ili barbalukinskom vođenju saborskih sjednica, ali sve je to premalo”, govori mi Ivica Buljan, redatelj koji je na Splitskom ljetu postavio “Adio kauboju”, gorak izrešetani bluz Olje Savičević Ivančević.

Da živimo u klasičnom western obrascu u kojem je mrva pravde odavno izgažena mamuzama u prašini, bit će još jasnije na slijedećim lokalnim izborima 2013. Bit će jasno da i ovoj pseudolijevoj Vladi itekako odgovara stanje na divljem terenu. Tamo gdje zakon linča, kazališnih intendantura, cijene vode, parkirališnih koncesija, ksenofobije i brutalnih likvidacija po koralima/garažama, propisuju i potpisuju isključivo lokalni šerifi.

Da je ova država slučajna država, rekao je prije neki dan Milanović na usijanim pustopoljinama. Ta mu valja, moram priznati. I bolje zvuči, zar ne? Majka-Država nije nastala na zločinu i pljački, kako se to obično misli, nego na čistom slučaju. Uuuppps, puko kurton!

 

Komentiraj

Filed under Politika

BRENDIRANA PLJUVAČINA

Nije istina da Hrvatska ništa ne proizvodi. O, da, imamo mi jedan proizvod, radimo ga ko od šale, izbacujemo ga u hiljadama primjeraka u sekundi. Ne trebaju za njega ni infrastruktura ni sirovina, ni znanje, ni uesbe priključci na EU-fondove… Bogme, u svjetskom smo vrhu po udarničkoj produkciji jednog sirovog brenda: otrovne pljuvačine. Nema toga upornog marljivog rada i posijanih klica talenta koji se ovdje neće hračnuti, osumnjičiti, razapeti ili zlurado isprdati. Kazalište Ulysses jedna je od omiljenih meta ovdašnjih jalovih redaljki. Od svog porinuća prije dvanaest godina, visoki obraz ove teatarske i društvene avanture trpi niske bljuvotine dežurnih nikogovića. Cipelarenje Šerbedžije & CO zaista se ne odvija pod siromaštvom ideja. Kolumnisti trećerazrednih novina ili reporteri paradržavne televizije, na tezgama svojih uvreda drže sve i sva – od ksenofobije i otvorenog rasizma do optužbi za pljačku društvenih para. Naravno, ovoga ljeta pljuvači su jedva dočekali da iskopaju svoje ljigave alate protiv “obnove Jugoslavije na Brijunima”! Mudar estetski i financijski potez Ulyssesovog koprodukcijskog umrežavanja s lancem snažnih teatarskih kuća iz Beograda, Novog Sada, Skoplja, Ljubljane i Zagreba (praizvedba “Odiseja” Gorana Stefanovskog) te produkcija Nušićevog “Pokojnika” dočekani su ili relativizirajućim medijskim žutilom ili, pak, nabadanjem na zahrđale noževe. Iskovanim u kovačnicama isfolirane brige za čistunstvo nacije.

“Imamo kvalitetne predstave koje možemo pokazati svijetu, ali nam je teško doći do Zagreba, jer jednostavno nemamo novca. A kada tamo igramo, reakcije publike su divne, a neke novine opet pišu: tko je to platio, zašto dolaze?” izjadao se Rade Šerbedžija u nedavnom razgovoru za Večernji list. “Ne krademo novac, nego stvaramo umjetnost. Dvanaest godina moja žena i ja za taj posao nismo dobili ni kune. Ne odmaramo se i ne ljetujemo, ja se ni jednom nisam okupao… Ali proći će i to.” Ono, zvjezdani kalibar koji ladno može živjeti od hollywoodskih A-produkcija, svjesno ovdje pristaje biti poligon za iživljavanje baraba. Tužno i plemenito, zar ne? Kada su Šerbedžija i Borislav Vujčić 2001. zaplovili u neizvjesnost umjetničke žudnje na Brijunima, tamošnja je atmosfera bila siva i ozloglašena, nabijena ostacima tuđmanovskih brifinga, iskopiranih mandarina i stenograma etničkog čišćenja. Sjećam se, uz predivnu paštu u Borislavovom i Marininom zagrebačkom domu, okružen brodovima koje su on i njegov Borna zaneseno modelarili, Boro mi je u rano proljeće 2001. pričao o kristalnoj soli brijunskog sna. I ubrzo, u gerilskim uvjetima pustog Malog Brijuna, na zidinama tvrđave Minor, pod žilavim rukama dviju žena, producentice Tatjane Aćimović i redateljice Lenke Udovički, postavljen je Shakespeareov “Kralj Lear”, sa vrhunskim Radetom u naslovnoj ulozi, predstava koja se dvanaestu godinu žestoko drži. Do danas ju je odgledalo, uključujući i gostovanja, skoro 30.000 ljudi. “Prag Kazališta Ulysses je sazdan od nepodmitljive odluke i duhovnog blagoslova”, zapisao je Vujčić, tankoćutni introvert s licem tarantinovskog revolveraša, pisac koji je zauvijek obogatio našu misao, a nepovratno ju je osiromašio preranim uminućem 2005. Ta se ODLUKA zdušno svih ovih godina ispisuje monaškim posvećenjem ekipa koje rade predstave u krilu Kazališta Ulysses. Ono što provincijalni pakosnici tumače kao “hedonističko brijunsko ljetovanje”, na svoje oči sam se uvjerio da je više nalik tvrdim uvjetima u palestinskim izbjegličkim kampovima. Posebno su mi kretenaste opaske da Ulyssesovo žarište nema odjeka izvan granica lokalnog ljetnog festivala?! Dušebrižnici naravno nemaju pojma tko su Vanessa Redgrave, Annette Bening, Amanda Plummer, Caroline Jones, Lynn Redgrave, Samuel Finci… i što doista znači njihova česta pojava na Ulyssesovim hridima. Za Angelinu Jolie ti su domaći polupismeni procjenitelji navodno čuli, pa ju ipak otpisuju kao glamurozni trik Radetove ujdurme.

I još koja o fanatičnoj ljubavi između Kazališta Ulysses i njegove publike. Usred premijere Shakespeareove “Oluje” 2010., nebesima je valjda bilo dosta Prosperovih/Šerbedžijinih šamanskih izazivanja, pa se odjednom prosula gadna olujčina, pravi potop. Ali publika ne mrda. Glumci nastavljaju. Sve dok se zaista više tehnički nije mogla izazivati sudbina – kad su reflektori stali krepavat, predstava je prekinuta. Strpljivo se ostajalo ispod tribina i po Minorskim tunelima, svi zajedno, zbijeni jedni uz druge. Pa kad se Nebo napokon smilovalo, eto prvog Duška Ljuštine, producentskog maga tvrdog brka, kako nosi naramak suvih jastuka za vjerne gledaoce. Sve ostalo je šutnja, što bi rekao stari Will, šutnja puna nedokučivog dara.

Komentiraj

Filed under Kultura

MACINA POBUNA

Od Macine pobune (najbezazlenije ću prevesti rasno ime ruskih punkerica, koje tako moćno vrije u milijunima svojih poruka) šire se goleme lekcije za sve nas. I preko nas, sve do, navodno, prosvijećenog Zapada. Kao što je poznato, Maria Aljohina, Nadežda Tolokonikova i Ekaterina Samucevič, 21. veljače upale su u moskovsku sabornu crkvu Krista Spasitelja i ispred monumentalnog zlatnog ikonostasa izvele legendarni performans. Gerilska trojka kodnog imena Pussy Riot otprašila je svoj žestoki vrisak: “Sveta mati, Blažena Djevice, izbavi nas od Putina!”, najdoslovnije upozoravajući na gvozdeni brak između moćnika Ruske pravoslavne crkve i Vladimira Putina. Tada se valjalo predizborno vrijeme, za nabrijane političke igre bila bi dovoljna i manja kap da prelije čašu. Cure su uhapšene pod otrcanom a efikasnom optužbom svih bjelosvjetskih režima: da vrijeđaju religiozne osjećaje vjernika. Naravno, niti jednim slovom performerice nisu dirnule u istinsko vjersko nagnuće bilo koga, nego su protestirale protiv bahatog miješanja Crkve u svjetovnoj borbi za vlast. Odmah su ih spakirali u ćuzu, a 17. kolovoza dočekale su i presudu – odrapilo im po dvije godine zatvora.

Uz valove podrške i oštrih zahtjeva pojedinaca i međunarodnih asocijacija da se Pussy Riot pusti na slobodu, pojavili su se već i neki komentari koji cijelu vrelu akciju tumače kao dobro tempiran, prozapadnjački dirigiran marketing?! Moram priznati da mi se gade takvi komentari. Dajte se na jedan dan tako reklamirajte i paradirajte pod pendrecima ruskih specijalaca. Ili mogu samo zamislit šta će da im rade službujuće komesarske merzerice u zatvoru. Maria Aljohina, Nadežda Tolokonikova i Ekaterina Samucevič naprosto imaju muda, ako smijem upotrijebiti taj nepouzdani termin za njihovu drčnost u borbi za slobodu. Uzgred, s koliko su osviještenosti ove kontrašice izvele svoj prepad na institucije vlasti pokazuje i njihovo pozivanje na gene tradicije. Pravi mali literarno-filozofski traktat (plovi već portalima i društvenim mrežama, možete ga čitati) izrekla je je u svojoj završnoj riječi Tolokonikova, podsjećajući da njihovim venama teče krv Gogolja, Dostojevskog, Vvedenskog, Harmsa… Između ostalog, ona briljantno kondenzira vječnu cijenu ljudskosti: “Cijena učešća u stvaranju istorije ljudima je uvijek bila zapanjujuće visoka. Ali upravo je u tom učešću sama draž ljudske egzistencije. Biti siromašan ali obogatiti mnoge, nemati ništa ali posjedovati sve.”
Je li moguća slična radikalna akcija u Hrvatskoj? S dijeljenjem beskompromisnih packi talibanskom vrhu Katoličke crkve kojemu su odavno otkazale kočnice duhovnog pastirstva. A pred očima im bljesnuo grimiz vlastohleplja, bogaćenja i ideologijskog iživljavanja. Bojim se da ćemo na slične drastične akcije morati pričekati. Zato su jako vrijedni usamljeni i stidljivi potezi poput onoga ženske skupine Le Zbor. Koje su govorile o stanju u Rusiji ali i o smeću na našim pragovima. Mnogobrojnim akcijama podrške Pussy Riot diljem svijeta Le Zbor se pridružio akcijama pred veleposlanstvom Ruske Federacije u Zagrebu kao i u zagrebačkoj katedrali. “Smatramo da treba podržati borbu ruskih aktivistkinja jer smo i mi u Hrvatskoj suočene sa sustavnim uplitanjem crkve u politiku, i obrnuto. Političari često koriste osjećaje vjernika ne bi li se promovirali u kampanjama, a Crkva se također prerevno bavi sekularnim temama poput uređivanja zakona o istospolnom partnerstvu, medicinski potpomognutoj oplodnji ili seksualnom odgoju, a nisu joj strane ni preporuke s propovjedaonice za koga glasati ili ne na parlamentarnim izborima. Tako je i blagdan Velike Gospe obilježilo mnoštvo diskriminatornih poruka s oltara. Smatramo da je nedopustivo da vjerske dogme utječu na zakonodavstvo i funkcioniranje sekularne države. Očekujemo oslobođenje djevojaka iz Pussy Riot i da će Rusija prepoznati zamku sintagme ‘vjerski osjećaji’ te da se ona u budućnosti neće moći korisiti kao alibi za kršenje ljudskih prava”, kažu Zboristice.

Komentiraj

Filed under Politika

ODLJEV MOZGOVA SA ZRĆA

Nešto nije u redu! Već par sekundi ni vjestice o tome kako je na Zrću?! Da nije zaratilo? Ili, da se nije kakav tsunami prelio do naše sinje kloake?! Da nisu očajni radnici Dine ipak pustili otrove i poslali sve u vražju mater?! Ništa od navedenog. Biće neki kvar, jer ubrzo su nauljene guze vrisnule iz pjene, mediji se pribrali i obavijestili nas da je Dembelija i dalje u zanosnom ritmu. Elem, premijer Milanović se izgleda informira na tim zrćanskim kronikama, ono s natučenim ogromnim partijanerskim naočalama psihodeličnih boja, dok blaženo na Hvaru izjavljuje: “Sljedeća će godina biti bolja, očekujemo rast, i to nije vjerovanje nego to govore pokazatelji, a ova je godina vrijeme konsolidacije.” Zato mislim da je nestrpljiva reakcija Mreže mladih Hrvatske. Ishitreno su djelovali, ne čekajući vrijeme konsolidacije i rast standarda o kojem premijer mantra u ove ljetne dane. Ili se ta djeca napajaju nekim paralelnim sustavom obavještavanja? Valjda prečvrsto stoje na crnoj zemlji a ne lebde na reklamnim kurtonima i tripovima jeftine kemije, pa znaju ono što Zrćani i Papayani ne znaju. Okupivši se na zagrebačkom Markovom trgu, predstavnici Mreže mladih odjeveni u crnu odjeću, simbolički su “(ne)obilježili” Međunarodni dan mladih (12. kolovoza), želeći upozoriti institucije i javnost na besperspektivno stanje mladih. “Ove godine nismo htjeli organizirati prigodne programe jer, problemi su postali preveliki da bi se taj dan obilježio samo radi obilježavanja i slavlja”, rekla je Mirela Travar, glavna tajnica MMH-a. Pa onda te, u crno zavijene duše, nabrajaju dosta čudne razloge da se ne tulumari do jaja: nemogućnost zapošljavanja mladih nakon završetka obrazovanja, nemogućnost rješavanja stambenog pitanja (čekaj, šta fali čučati kod staraca do pedesete i dalje?), “odljev mozgova”… Mirela Travar upozorava da se crna statistika odlaska obrazovanih mladih ljudi u inozemstvo na rad približava brojkama u vremenima ratnih godina! Sve po drastičnom principu gdje si bio, nigdje, šta si radio, ništa. Prosto je ko pasulj: Hrvatska odavno halucinira u procijepu između dviju stvarnosti. Jednu posreduju mediji i politička elita. Ta se Hrvatska nikada ne zaustavlja, surfajući po moru prekvarcanih silikona, ni sama jadna ne zna gdje je šuplja. Druga stvarnost se odmah ukaže čim skinete šarene naočale. Jer, tange idu na vodu sve dok ne postanu omča za vješanje.

Problematična je činjenica da, usprkos gomili dreka u kojem se valja ova zemlja, i dalje vlada izrazita pasivnost mladih ljudi u Hrvatskoj. Pogotovo u odnosu na Grčku i Španjolsku, s kojima je Hrvatska u istom dark-klubu besperspektivnosti nezaposlenih mladih stanovnika. No, na španjolskim i grčkim ulicama upravo mladi predvode žestoke protestne marševe. Mirela Travar to porazno stanje objašnjava time što u Hrvatskoj ne postoji veliki broj kritičnih mladih ljudi koji su politički aktivni. Niti postoji sustav djelovanja mladih u političko-društvenim procesima u smislu njihove uključenosti u donošenje odluka važnih za zajednicu. U svakom slučaju, potrebni su nam angažirani fluidi poput Mreže mladih, snažna svijest o tome da se beznađu može i mora stati na rep. Ne očekujemo valjda da revoluciju izvedu gljive i gljivani sa Zrća?

 

Komentiraj

Filed under Društvo