NUŠIĆ SE VRAĆA KUĆI

Početkom devedesetih, dok još razni veniši nisu bili ni izumljeni, Hrvatska je marljivo očišćena od riznica srpske pameti. Tako kazališni intendanti možda nisu urudžbirali formalni indeks zabranjenih autora, ali itekako su se trudili da ih samoinicijativno posmiču s repertoara. Neki bi za fotelju prodali i rođenu mater, pa gdje neće Nušića ili Steriju. Zadnja cajketina slobodno je izvozila svoj trash iz Srbije u Hrvatsku, ali za kvalitetne srpske klasike i suvremenike dugo je vladao opaki muk na hrvatskim pozornicama. Sve tamo do početka novog milenija. Branislav Nušić poseban je slučaj. Nakon raspada Jugoslavije, što se Hrvatske tiče, najveći srpski komediograf svih vremena (1864.-1938.) duboko je zakopan u stečajnoj masi. Do dana današnjega nije dobio ulaznu vizu. Četvrt stoljeća Nušić nije igran na hrvatskim scenama i nove generacije publike, glumaca i redatelja pojma nemaju u čemu je taj gubitak.

Podsjećam, srpski se teatar nikad nije odrekao Držića ili Krleže, nego je svih ovih godina crpio najbolje iz punokrvnog zajedničkog naslijeđa. Zato je prvorazredna odluka dviju hrvatskih kazališnih kompanija da napokon stave Nušića na repertoar. Prvo se 2. kolovoza na Malom Brijunu ukazao “Pokojnik”, posljednji i možda ponajbolji majstorov komad, u režiji Lenke Udovički i produkciji Kazališta Ulysses. Na jesen, pak, u Satiričkom kazalištu Kerempuh kao prvu premijeru postavljaju “Gospođu ministarku” u režiji Olivera Frljića. Bit će to šanse i da se mnogi uvjere u Nušićevu vitalnu eksteritorijalnost. Naime, sporadična gostovanja iz Srbije ili Bosne i Hercegovine s predstavama po njegovim tekstovima, nailaze na sjajne reakcije ovdašnje publike, ali se te predstave u javnosti, posebno u medijima, isključivo tretiraju kao egzotične pljuske tuđim palanačkim manama. Kao, nama je to strano. Mi nismo takvi. Kakva zabluda! Genijalnost Nušićeve anarhoidne satire jest upravo u tome što je još početkom 20. stoljeća vizionarski izvrnuo naglavačke sve naše primitivne balkanske vukojebine i ogolio ih istim grohotom – zauvijek. Nešto kao Tesla za kvarne ljudske duše. Uostalom, ne budimo sitničavi: bogme, našlo bi se sijaset Nušićevih likova i po globalnom selu, sve do vrhova svjetske moći. Ali, zadržimo se ipak na lokalnim mentalitetima.

“… Polovi, tragični i komični, u toliko su bliži jedan drugome, razmak između njih je u toliko kraći, u koliko je jedna društvena sredina mlađa i u fazi nezavršenog formiranja. U našoj sredini gde je tako nagao i vrtoglav skok od opanka do fraka, komedija ne može uvek izbeći tragičnu stranu smešnoga kao ni komičnu stranu tragičnoga”, objašnjavao je Nušić temeljni spleen svog britkog pajtonovskog nagona. Fantastično je umio zarezati pod kožu našeg poludivljeg prostora i ljudi koji očajnički žele progutati epohe u jednom danu, u jednom mandatu. Istina je da mi još nismo prebrojali ni sve žrtve naše prvobitne akumulacije kapitala a već se ponašamo kao da smo u brzini agresivnog neoliberalizma. Jesmo, klinac. Sredina koja radi pukog egzistencijalizma ili pohlepne nadgradnje bešćutno otpravlja ljude među pokojnike (stvarno ili administrativno, Nušić s pravom opaža da je grijeh isti) i umrtvljuje identitete, kronično je bolesna sredina. Ili gdje je vlast i danas takav prokleti narkotik da se svaki načelnički a kamoli ministarski kabinet doživljava kao ulaznica za raj. Kakvih smo se sve hulja, baraba, tragikomičara i pogubljenih karaktera nagledali u ovoj vječnoj nušićevskoj zemlji. Ražalovanih generala koji vode operetni feud; nakresanih ideologa; debelokožih premijerskih manekena što nemilice privatiziraju Bukovce, Rolexe i milijarde narodnih para; ubogih kaćiperki što se vinuše do šefovanja državom; obavještajnih ćata u parlamentarnim klupama… Ako je Sanader mrčio da ga se ni najbriljantniji nušićevski prevarant ne bi postidio, ako je Jadranka Kosor cmizdrila od ganuća što može parkirati torbu pored Obamine vaze a nije suzu odvojila za upropaštene podanike, i ako mislimo da je za nas i Nušića napokon zastor spušten, varamo se. Blindirani buldožer Čačić spletkari i brije preko “leševa” kao da je glavom Agaton Arsić iz “Ožalošćene porodice”, premijer Milanović kao da je reinkarnirana Živka ministarka. Živkin ushit nad lažnim konzulima Nikaragve ravan je Zoranovim zatravljenim stavom prema NATO-društvu u kojem se, jadan, smio pojaviti. Evo, spustimo zabrinutost na sreski nivo. Zaživi li ideja kvazilijeve Vlade da se, u ime rezova, plaće u zdravstvu i školstvu delegiraju u ruke lokalne samouprave, možemo li u najluđoj mašti zamisliti kakvih će tu sve ucjena i gramzivih obrata pasti?! Elem, život u burleski opakih posljedica nastavlja se na opću radost publike. Zato je dobro da se Nušić vratio kući.

Napišite komentar

Filed under Kultura

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s