SRCE ISPOD PEKE

Prije neku večer, u jednom selu krčkog zaleđa, uživali smo u dobroj trpezi. Konoba s dušom, kruh pravi, maslinovo ulje netaknutog djevičanstva, vanzemaljsko janje ispod peke, krumpir čvrst i mek u istom ugrizu… Divota života. No, uz relaksirajuće zalogaje, ako si htio, mogao si omirisati, saslušati i odgledati niz poučnih epizoda o licu i naličju naše ekonomije, radu i lijenosti, prokletstvu i spokoju, pohlepi i odricanju.

“Aaaa, moji Slavonci, odmah se čuje po govoru!” začavrljala je već na prvoj skalini, mlada simpatična konobarica. Od one sorte kako čovjek u bajkama zamišlja dobre, pouzdane učiteljice. Ubrzo se ispostavilo da i jeste profesorica. Vinkovčanka s diplomom književnosti na osječkom Filozofskom fakultetu, već par godina marno i bezuspješno šalje molbe na sve moguće konkurse za posao u struci. Od posla ne bježi (“Ih, navikla sam ja na polju, kad bereš kukuruze, sve te sjeku oni listovi a ti samo tjeraš!”), radila bi bilo što dok joj se struka ne smiluje i dok namještaljke ne odumru. I tako su je krajem zime, s vinkovačke burze obradovali da su joj pronašli posao na moru. Konobarenje u nekom restoranu u Baškoj. Presjekla je odluku naša profesorica, šta ima čekati bolje dane, i spakirala se put otoka Krka. Dolje ju je čekalo stravično iskustvo.

“Dok živim, to neću zaboraviti”, ozbiljno kaže iza naočala.

Da li je kakav referent na Zavodu za zapošljavanje turio prst u uvo i otaljavao normu pa nije provjeravao gdje šalje radnika, ili je na djelu bila klasična prijevara, tek djevojka se obrela u podrumskoj sobici ispod zapuštenog restorana. Praktički je spavala na podu, bez osnovnih higijenskih uvjeta. Rupu u kojoj je služila, kako sama kaže, svaka normalna sanitarna patrola zatvorila bi u sekundi. Gazda ju je stalno maltretirao i ponižavao, a ostalo osoblje, posebno žene, fizički se iživljavalo na njoj.

“Mislila sam šta je tu je, sad mi natrag nema. Stisnula sam zube i trpila”, priča svoju muku.

Sreća najčešće prati hrabre. Dogodilo se da je slučajno doznala za ovu konobu u kojoj slušamo njenu storiju. Tražili su konobaricu, javila se, i eto je već cijelo ljeto u malom obiteljskom radišnom raju. Vlasnici, marljiv svijet, izdaleka se vidi, sve sami rade. Doslovce je svaki kamen gazda sam ugradio i svaku dasku stola istesao. Ono što je na repertoaru za pojest i popit, uzgojeno je i ulovljeno njihovim rukama. Gazdaricu smo jedva dovabili iz kuhinje da malo popričamo. Ispričavala se da nema vremena, jer ko će na kruh pazit dok raste. Skutu sama mlati s kojom nam je napunila palačinke i zalila ih medom. Naša ravničarska profesorica procvala je, zaposlivši se kod te zahuktale male porodice. Ipak, priznaje da ne odustaje od traženja posla u prosvjeti. Na to se priznanje gazdarica odmah snuždila. Pitamo je li zadovoljna kako mala radi?

“Ja sam sretna s njom!” ushićeno odgovara šefica. “Ona je naša sreća.”

Stvarno, koliko ste poslodavaca čuli da tako govore o svojim zaposlenicima? Da govore o sreći posla kao nepotrošivom punjaču životnih baterija.

“Još da joj muža ovdje nađemo”, smije se sramežljivo gazdarica, ista Eva Ras.

“Nema šanse!” odmahuje glavom mala konobarica s diplomom iz literature. “Ja ću se udat samo za Slavonca.”

Eh, gdje li će je srce odvesti, to stvarno ne znamo. Da će je gazdarica opremit za svatove kao rod rođeni, jasno je ko dan.

Napišite komentar

Filed under Društvo

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s