BRENDIRANA PLJUVAČINA

Nije istina da Hrvatska ništa ne proizvodi. O, da, imamo mi jedan proizvod, radimo ga ko od šale, izbacujemo ga u hiljadama primjeraka u sekundi. Ne trebaju za njega ni infrastruktura ni sirovina, ni znanje, ni uesbe priključci na EU-fondove… Bogme, u svjetskom smo vrhu po udarničkoj produkciji jednog sirovog brenda: otrovne pljuvačine. Nema toga upornog marljivog rada i posijanih klica talenta koji se ovdje neće hračnuti, osumnjičiti, razapeti ili zlurado isprdati. Kazalište Ulysses jedna je od omiljenih meta ovdašnjih jalovih redaljki. Od svog porinuća prije dvanaest godina, visoki obraz ove teatarske i društvene avanture trpi niske bljuvotine dežurnih nikogovića. Cipelarenje Šerbedžije & CO zaista se ne odvija pod siromaštvom ideja. Kolumnisti trećerazrednih novina ili reporteri paradržavne televizije, na tezgama svojih uvreda drže sve i sva – od ksenofobije i otvorenog rasizma do optužbi za pljačku društvenih para. Naravno, ovoga ljeta pljuvači su jedva dočekali da iskopaju svoje ljigave alate protiv “obnove Jugoslavije na Brijunima”! Mudar estetski i financijski potez Ulyssesovog koprodukcijskog umrežavanja s lancem snažnih teatarskih kuća iz Beograda, Novog Sada, Skoplja, Ljubljane i Zagreba (praizvedba “Odiseja” Gorana Stefanovskog) te produkcija Nušićevog “Pokojnika” dočekani su ili relativizirajućim medijskim žutilom ili, pak, nabadanjem na zahrđale noževe. Iskovanim u kovačnicama isfolirane brige za čistunstvo nacije.

“Imamo kvalitetne predstave koje možemo pokazati svijetu, ali nam je teško doći do Zagreba, jer jednostavno nemamo novca. A kada tamo igramo, reakcije publike su divne, a neke novine opet pišu: tko je to platio, zašto dolaze?” izjadao se Rade Šerbedžija u nedavnom razgovoru za Večernji list. “Ne krademo novac, nego stvaramo umjetnost. Dvanaest godina moja žena i ja za taj posao nismo dobili ni kune. Ne odmaramo se i ne ljetujemo, ja se ni jednom nisam okupao… Ali proći će i to.” Ono, zvjezdani kalibar koji ladno može živjeti od hollywoodskih A-produkcija, svjesno ovdje pristaje biti poligon za iživljavanje baraba. Tužno i plemenito, zar ne? Kada su Šerbedžija i Borislav Vujčić 2001. zaplovili u neizvjesnost umjetničke žudnje na Brijunima, tamošnja je atmosfera bila siva i ozloglašena, nabijena ostacima tuđmanovskih brifinga, iskopiranih mandarina i stenograma etničkog čišćenja. Sjećam se, uz predivnu paštu u Borislavovom i Marininom zagrebačkom domu, okružen brodovima koje su on i njegov Borna zaneseno modelarili, Boro mi je u rano proljeće 2001. pričao o kristalnoj soli brijunskog sna. I ubrzo, u gerilskim uvjetima pustog Malog Brijuna, na zidinama tvrđave Minor, pod žilavim rukama dviju žena, producentice Tatjane Aćimović i redateljice Lenke Udovički, postavljen je Shakespeareov “Kralj Lear”, sa vrhunskim Radetom u naslovnoj ulozi, predstava koja se dvanaestu godinu žestoko drži. Do danas ju je odgledalo, uključujući i gostovanja, skoro 30.000 ljudi. “Prag Kazališta Ulysses je sazdan od nepodmitljive odluke i duhovnog blagoslova”, zapisao je Vujčić, tankoćutni introvert s licem tarantinovskog revolveraša, pisac koji je zauvijek obogatio našu misao, a nepovratno ju je osiromašio preranim uminućem 2005. Ta se ODLUKA zdušno svih ovih godina ispisuje monaškim posvećenjem ekipa koje rade predstave u krilu Kazališta Ulysses. Ono što provincijalni pakosnici tumače kao “hedonističko brijunsko ljetovanje”, na svoje oči sam se uvjerio da je više nalik tvrdim uvjetima u palestinskim izbjegličkim kampovima. Posebno su mi kretenaste opaske da Ulyssesovo žarište nema odjeka izvan granica lokalnog ljetnog festivala?! Dušebrižnici naravno nemaju pojma tko su Vanessa Redgrave, Annette Bening, Amanda Plummer, Caroline Jones, Lynn Redgrave, Samuel Finci… i što doista znači njihova česta pojava na Ulyssesovim hridima. Za Angelinu Jolie ti su domaći polupismeni procjenitelji navodno čuli, pa ju ipak otpisuju kao glamurozni trik Radetove ujdurme.

I još koja o fanatičnoj ljubavi između Kazališta Ulysses i njegove publike. Usred premijere Shakespeareove “Oluje” 2010., nebesima je valjda bilo dosta Prosperovih/Šerbedžijinih šamanskih izazivanja, pa se odjednom prosula gadna olujčina, pravi potop. Ali publika ne mrda. Glumci nastavljaju. Sve dok se zaista više tehnički nije mogla izazivati sudbina – kad su reflektori stali krepavat, predstava je prekinuta. Strpljivo se ostajalo ispod tribina i po Minorskim tunelima, svi zajedno, zbijeni jedni uz druge. Pa kad se Nebo napokon smilovalo, eto prvog Duška Ljuštine, producentskog maga tvrdog brka, kako nosi naramak suvih jastuka za vjerne gledaoce. Sve ostalo je šutnja, što bi rekao stari Will, šutnja puna nedokučivog dara.

Napišite komentar

Filed under Kultura

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s