MUKE PO LUKI

“Najvažnija vijest dana glasi: Luka Modrić napokon u Realu!” obnarodovala je, sva zajapurena, od uha do uha nacerena, dežurna hateveovka. Tek su potom uslijedile tričave vjestice, kao što su tamo neki požari u Dalmaciji, orkani u Istri, sindikalne borbe i nove tisuće nezaposlenih… Ukoliko ste mazohistički točno u 19.30 na taj historijski dan otvorili središnji Dnevnik Hrvatske televizije, mogli ste prisustvovati jednoj od žešćih perverzija sa Prisavlja. Iz ekrana se izlila bljutava čorba svarena od indignacije, snishodljive idolatrije, prezira prema stvarnosti i socijalne neosjetljivosti. Koja mora biti razina ponižavajućeg medijskog autizma da se pakleni rušilački stampedo na obali prebaci u second hand robu? Da li se to urednicima “v.d. reformirane” državne televizije čini da će nakon blještavog Evanđelja po Luki biti dosadno promatrati opožarena garava lica, spaljena imanja, iznemogle gasitelje po obali i dalmatinskom zaleđu? Pitam se zašto bi milijunske štete poharane imovine malih ljudi bile manje vrijedne od glamuroznih milijuna nogometne zvijezde? HTV se odlučila servisirati gotovo religijsku fascinaciju prema bogatstvu trenutnog heroja nacije a medijski pljunuti siromaštvo društvenog zgarišta. Sirovom metodom pokondiruše i sponzoruše, HTV drhti oko nadrealne moći sretnika u zlatnim kopačkama a nad realnom nesrećom mase anonimaca uvredljivo gasi kamere. Privatni mediji si takav stav mogu dopustiti, mjereći ga tvrdom valutom. Znaju valjda izračunati svaki cent koji im donosi vrišteći naslov ili kadar u primetimeu: LUKA NAPOKON U REALU! “Napokon” je šifra za olakšanje koga? Luke, Reala i Tottenhama. Nikoga više. Šta onaj nesretnik sa sprešanim automobilčićem (a nisu mu ni sve rate otplaćene) pod deblima u Umagu ima od Modrićevih 150 tisuća eura tjedno? Baš ništa. Javna televizija, plaćena pretplatničkim novcem tog uraganski pokošenog građanina, ponaša se kao da je osim Lukinog trona, sve ostalo nedostojno života. Što je nedopustiv cinizam.

Naravno da nemam ništa protiv dečkovog meteorskog uspjeha. U nogomet se uopće ne kužim, ali jasno mi je da je uz kraljevski talent trebalo uložiti strašno mnogo odricanja, rada, divlje borbe, uspona i padova da bi se u 27. godini zabila golčina doživotne slave i egzistencije. Iako, možda je to plod moje neobaviještenosti o tajnama nogometa, teško me je zaista uvjeriti da je Lukino srce, mjerljivo u eurima, baš toliko kozmičkih milja vrednije od nekog iz mase od 5,7 milijuna nezaposlenih španjolskih indignadosa. Ili neke od iscrpljenih blagajnica po izrabljivačkim trgovačkim lancima u Hrvatskoj, koja Lukinu tjednu plaću zaradi za otprilike četrdeset godina. Sretna, jadna, da ima posao.

4 komentara

Filed under Društvo, Sport

4 responses to “MUKE PO LUKI

  1. Mislim da se srca ne mjere eurima. Nego da čovjek vrijedi onoliko koliko je drugih ljudi učinio sretnima. Makar i umjetno.
    A Luka, mislim, tu šije i nezaposlene indignadose i iscrpljene blagajnice. (velim, “mislim” jer se ne kužim u nogomet, nit pratim. Al eto pratim vaš blog :D)

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s