Monthly Archives: Rujan 2012

ZAKLADA SRCA I PAMETI

U rijetkim medijima koje još zanima dobrobit društva a ne prostituiranje najnižih profitnih nagona, svježe inicijative iz Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva morale bi odjeknuti poput revolucije. Ili bi im se barem morala pružiti dolična medijska njega, prostor i poticaj. Mislim, u državi u kojoj se jedva išta proizvodi, u kojoj se najčešće švercaju poluproizvodi, škart ili dilana roba sumnjivog kvaliteta, u klimi gdje se sve više prezire i gazi rad, sama činjenica stvaranja novog dobra već je vrijedna poštovanja. A kad se još radi o proizvodima samozatajnog društvenog blaga, onog neprofitnog kapitala nužnog za opstanak društva sretnih ljudi, e tu zaista treba poduprijeti proizvodnju iz sve snage. Elem, Nacionalna zaklada raspisala je natječaj (otvoren do 11. listopada ove godine) za dodjelu nagrada za društvene inovacije u 2012. “Cilj je potaknuti pozitivne promjene u društvu inovativnim rješenjima koja se temelje na uključivosti i solidarnosti te učinkovitosti i ekonomičnosti. Prvo desetljeće u trećem tisućljeću pokazalo se kao jedno od najsloženijih razdoblja u razvoju čovječanstva jer su razni oblici krize koji su zahvatili svijet od krize morala do krize financijskih sustava ukazali na potrebu iznalaženja novih puteva i modela rješavanja postojećih problema”, stoji u ciljevima natječaja. Nedvosmisleno se želi okuražiti preobrazba zapuštenih društvenih djelatnosti i institucija, jasno je markirano da je kriza morala neodvojiva od krize stvaranja kapitala. Kod nekontroliranog bogaćenja nauštrb temeljnih društvenih vrijednosti, posebice socijalne pravde, društvo je osuđeno na propast. Pozvane su sve zainteresirane udruge i zaklade koje djeluju u Republici Hrvatskoj (registrirane prije 1. siječnja 2012.) da na natječaj prijave inovacije u području zaštite prirode i okoliša, održivog razvoja, smanjenja siromaštva, socijalne skrbi, zaštite zdravlja, obrazovanja, brige o djeci, kulture, zaštite i promicanja ljudskih prava…, dakle onih vanrednih društvenih napora često nevidljivih pred očima površnih moćnika. Na ovaj natječaj mogu se prijaviti znanstvene, tehničke i tehnološke inovacije a uz plakete dodijelit će se i do 10 novčanih nagrada po 7.500 kuna.

Kako se pozitivne vrijednosti u čovjeku stvaraju i strpljivo njeguju od malih nogu (za dobre vibracije zaista nikad nije prerano početi) iznimno je poticajan natječaj za nagradu “Otisak srca” za razvoj volonterstva djece i mladih. Natječaj je namijenjen (rok za prijavu je također do 11. listopada) osnovnim školama i srednjim školama. Dodijelit će se ukupno do 10 nagrada za osnovne škole i do 5 za srednje škole, a svaka nagrada uključuje novčani dio od 10.000 kuna za provedbu nagrađene inicijative ili modela volontiranja te plaketu “Otisak srca”. Ovakav oblik ohrabrivanja plemenitosti i zajedništva u vremenu kad su djeca okružena agresivnim primjerima bezdušja, upravo je fantastičan.

Naposljetku, svakako treba spomenuti i Pozivni natječaj za uspostavljanje razvojne suradnje u području centara znanja za društveni razvoj u Republici Hrvatskoj. Otvoren (rok do 11. listopada) je isključivo za one udruge koje su u proteklih pet godina ostvarile financijsku podršku Nacionalne zaklade te kroz razne oblike vrednovanja koje je provela Nacionalna zaklada dokazale kvalitetu i profiliranost svog djelovanja.

Listajući najnovije projekte Nacionalne zaklade zapazit ćete promišljen i jedini održiv poziv na razvoj novog modela ljudske egzistencije “koji se temelji na modernizaciji, inteligentnom pristupu i dijeljenju. Te su promjene ujedno i pozivnica svima nama da se promijenimo u zajedničkom radu za bolje sutra.”

3 komentara

Filed under Društvo

HRABRE DUGINE OBITELJI

Kad je Nada najboljim prijateljima povjerila da je njezina kćerka Marina lezbijka, grubo su je otepli: “Da smo na tvom mjestu, mi bi je zaklali, to je sramota!” Bila je šokirana. Nije mogla vjerovati što čuje od onih od kojih je očekivala podršku a ne primitivnu osudu. Naravno, povrijeđena i razočarana odmah je raskinula lažno prijateljstvo. “Na žalost, još uvijek ne živimo u društvu u kojem je biti gay nešto normalno. Bojim se da mi sin neće moći naći zaposlenje zbog toga, bojim se da će ga netko izudarati na cesti. S time se pokušavam nositi od trenutka kad mi je priznao, i to nije lako. Kroz glavu mi prolaze strašne slike, priznajem da se bojim za njega. I to prvenstveno zbog okoline u kojoj živimo”, iskreno iznosi Jadranka svoje zebnje, otkada joj je sin, još kao trinaestogodišnjak, priznao da je gay. Priče ovih zagrebačkih majki tek su dio složenog odnosa roditelji-djeca-društvo. Novog rasporeda snaga koji se rastvara iz osjetljive ljušture nakon što je dijete hrabro autalo svoje pravo na drukčiju seksualnost. Pravo na posebnost, sreću, ljubav i život punim plućima. Dijete, u pravilu, prvo skuplja snagu otvoriti se, priznati sebi i okolini svoju intimu drugosti, ponos, samosvojnost, svoju posebnost u odnosu na društvenoproklamiranu “prihvatljivu” većinu. Svima ostalima, porodici i društvu, do te je hrabrosti puno teže doći. Posebno u histeričnim, konzervativnim i diskriminatorskim sredinama koje najčešće reagiraju pukim nasiljem.

“U prvom trenutku kada mi se Marina otvorila, moram priznati da sam se osjećala neobično. No, to je trajalo tek nekoliko sekundi. Poslije mi ta činjenica da je moja kći lezbijka nije predstavljala problem. Vjerojatno zbog ljubavi. Iz ljubavi prema svojoj kćeri. Jer, ipak je to najvažnije u cijeloj priči. To njezino hrabro priznanje nije pogoršalo naš odnos nimalo. Dogodilo se zapravo nešto sasvim suprotno. Moja kći i ja postale smo nakon toga mnogo bliže, čini mi se da smo se počele razumijevati na jednoj višoj razini”, povjerila se majka Nada. Roditeljima nije lako. Ne bore se svi istom ustrajnošću s vlastitim predrasudama, s vlastitim naslijeđenim krutim odgojem. Djeca se najčešće poput ranjivih latica prvo otvaraju majkama koje uzimaju zadatak da oca pripreme na to da mu je “sinčina” zaljubljena u muškarca. I da ta ljubav sija nesmanjenim sjajem u odnosu na onu masovniju.

Kako će u društvu ionako naići na mučnu netrpeljivost i otvorenu diskriminaciju, jako je bitno da tim mladim bićima ne uzmanjka ljubavi i podrške u roditeljskom domu. Svaka pomoć u trauamtičnom susretu roditelja s drukčijim, iznimno je dragocjena. Kada se radi o netipičnim obiteljima, razgovor sa drugima u sličnim životnim okolnostima može biti vrlo koristan i ohrabrujući. Zagreb Pride prošle je godine po prvi put organizirao susret LGBT roditelja, kako bi podijelili svoja iskustva, probleme, strahove i nade. Sudionici su bili iznimno zahvalni i zadovoljni, stoga će se i ove godine (14. listopada u zagrebačkom klubu MAMA) okupiti Dugina obitelj – grupa podrške LGBT roditelja/ica. Organizatori pozivaju sve LGBT roditelje i roditeljice te one koji to žele postati na prvi susret kako bi se upoznali i razgovarali o svojim potrebama, interesima, očekivanjima… Pa da međusobno razmijene i ponosno podignu ogorčeni glas, poput onog Splićanke Bianke: “Puna mi je kapa te takozvane hrvatske tradicije. Ovo se mora napraviti, ovo se ne smije, ovo se očekuje od tebe i slične gluposti. Većina bi moju kćer najradije poslala na Goli otok ili u ludnicu!”

Komentiraj

Filed under Društvo

PREBIJANJE ŽENA

Nemilosrdna statistika kaže da u Hrvatskoj svakih 15 minuta neko muško đubre poželi razgovarati sa nekom ženom. I onda dugo komunicira s njom – šakama, nogama, pendrekom, opasačima, stolicama, šta mu već padne pod pomahnitalu ruku. Svakih 15 minuta u ovoj zemlji blagorodnoj za nasilje, jedna žena trpi fizičko zlostavljanje. 204 žene ubijeno je u zadnjih jedanaest godina. To su crni evidentirani podaci. Onih bijelih mrlja, skrivenih od javnosti i sankcija, daleko je više. Posebno mentalnog zlostavljanja žena unutar porodičnih zidova ili na radnom mjestu, gdje sofisticirani “bijeli ovratnici” znaju biti sirovi monstrumi prema svojim podređenim zaposlenicama. U remek-djelu “Rose Madder” Stephen King je punokrvnim angažmanom, a u žanru horora, opisao stravu u spavaćoj sobi. “Dođi da porazgovaramo”, kao na automatskoj traci, danima i godinama, sluša Rose riječi svoga supruga policajca. Uporno mu vjeruje, i prilazi, nada se da će šaka jednom postati nježan dlan, ali uzalud, divlji branitelj poludjelih muškaračkih zakona bljuje svoju snagu. Lomi čovječnost i samopoštovanje na laticama fragilne Rose. Sve dok Rose jednoga dana ne veli dosta. I uzvrati udarce.

Policajac je bio i Mato Oraškić, čovjek koji je 22. rujna 1999. došao na zagrebački Općinski sud zbog brakorazvodene parnice. Parnicu je pokrenula nesretna Gordana Oraškić, želeći na taj način raskrstititi s mužem zlostavljačem. Mato je zamračio, krvavo zamračio i usred sudnice pištoljem zauvijek presudio trima ženama: Gordani, njezinoj odvjetnici Hajri Prohić i sutkinji Ljiljani Hvalec. Teško ranjena, pokolj je preživjela sudska zapisničarka Stanka Cvetković. Ubojica je osuđen na 40 godina zatvora a tragičan datum ovog zločina proglašen je Nacionalnim danom borbe protiv nasilja nad ženama i obilježava se od 2005. “Napredovali smo u odnosu na vrijeme prije 20 godina, jer danas možemo vrlo otvoreno govoriti da je najveći broj stradalih žena zlostavljan u braku i vlastitoj obitelji, ali i na radnom mjestu gdje se bore protiv nasilnika i zlostavljača”, rekla je u subotu potpredsjednica Vlade i ministrica socijalne politike i mladih Milanka Opačić, polažući vijenac i paleći svijeće za žrtve na zagrebačkom Općinskom sudu. Strašno je bitno što je ministrica Opačić još jednom naglasila koliko je važno da se u škole uvodi predmet za odgoj djece za nenasilno rješavanje sukoba. Teorija i brutalna praksa pokazali su da, nažalost, djeca koja trpe nasilje u obitelji kad postanu odrasli isti nasilni obrazac primjenjuju na vlastite supruge i djecu.

“Krajnje je vrijeme da sigurne kuće, skloništa za žrtve nasilja, prestanu puniti žene i djeca. Znači da oni ne napuštaju svoje domove, nego bi domove morali napustiti zlostavljači, za što postoje mehanizmi”, istaknula je Opačić. Na svim istitucijama ovoga društva, od zakonodavno-represivnih do socijalnih i odgojnih zaista je red da te mehanizme iskoriste do krajnjih granica. Svaki dan. Ne bi li se spriječile siledžije koji nemaju snage da prebiju dugove sa svojim demonima, nego prebijaju nemoćne žene. Dok ih ne preubiju.

 

Komentiraj

Filed under Društvo

PARTY ZA PORAZ LJUBAVI?!

Ni opaki žuti simptomi Hepatitisa C nisu ravni javnom žutilu koje izjeda ovu zemljicu. U tragalačkoj groznici za kvazislavom, siroti robovi medijske pažnje više nemaju kompasa. Izvinite, ali meni je tragikomična novinska duplerica slijedećeg sadržaja. Dotjerane partijanerice raskošno se osmjehuju, šampanjcem i suhim martinijima nazdravljaju slavljenici koja šeretski poručuje: “Potpisala sam papire za razvod. Sad idemo tulumariti do jutra!” Dakle, ako sam ja dobro shvatio, i u hrvatsku vukojebinu je stigao globalni trend divorcepartyja, ili u prijevodu, tulumarenja nad ostacima bračne/vanbračne veze. Slava jednog poraza, budimo realni. Vani je cijela industrija ustrojena iza ideje ove zabavljačke trošarine – od ultimativnih skupih modnih uputa ili specijalnih poklončića za uzvanike na partijanju do glamuroznog menija s bizarnim naglaskom na jela koja je mrzio bivši/bivša. Domaći replikanti spomenute industrije pokušavaju parazitirati nad sličnim trendy-žrtvama. A protagonisti jednog životnog rastanka, muškarci i žene, bez razloga se daju servirati kao medijska hrana. Zbog čega? Radi samodokazivanja da smo civilizirano izašli iz jednog pakla ili nesporazuma, ili radi pet minuta jadne slave?

“Nema tu neke velike filozofije: ljubav dođe i ode. Odlučili smo da želimo iskusiti neke nove stvari. I evo, nakon godinu dana odvojenog života pokazalo se da smo donijeli dobru odluku. Nastavili smo dalje, sretni smo oboje, iako razdvojeni”, rekla je novinarima jedna uspješna zagrebačka poduzetnica, partijajući s frendicama službeni kraj 13-godišnjeg braka. Da je ta ženina odluka ostala intimna (dođe ti i da u intimnom krugu s prijateljima do zore zapiješ jedno završeno raskršće u svom životu) još bih shvatio, ali ona odluku masovno dijeli na žutoozvučenoj duplerici, estradno poručujući LJUBAV JE NESTALA, SRETNI SMO! Da se razumijemo, nema razloga i sekunde ostajati u braku ili vanbračnoj vezi u kojoj vlada nasilje. Nema rezona ni da se predugo, iscrpljujuće, bori za ljubav. Ako ona, usprkos svemu, hlapi i blijedi sve dok ne izblijedi. Veze se stvore u trenutku strasti, ljubav podivlja a zablude su moguće. Ali zašto, pobogu, potreba da se jedan gubitak podijeli na ofucanom redcarpetu lažne dekadencije. Da se jedan ožiljak pretvori u cipelu Manolo Blahnik. I u najgorim ljubavima desila se makar ona početna sekunda zbog koje je, jednom, vrijedilo. Zašto bismo slavili gorčinu što te sekunde više nema. Te čestice vremena koja se nekad činila kao vječnost. Ne bih volio da ikad prestanu žudnje i čežnje zbog kojih sam zaljubljen u ženu svog života i zbog kojih želim da je na jastuku gledam do svog posljednjeg daha. Niti bih smatrao, ako se rascijep dogodi, da je to još jedan razlog za tulum više. Otrezniš se a nje nema.

 

Komentiraj

Filed under Društvo

PREDŠKOLE RASIZMA

Srce mi se zgrčilo od mračnog prizora zgaženog djetinjstva: cvrkutava dječica s torbama na leđima stigla otvorenih srca da oprobaju školu. A sabilo ih u tor, ogradilo i uprlo u njih prstima mržnje. Što li su morali upiti u svoja mala, nebranjena, neselektivna bića? Kakve su ožiljke ponijeli u očima od te prve prašnjave lekcije u Gornjim Hrašćanima točno u podne? Kakve će posljedice imati nakon što su vidjeli iskolačena lica svojih komšija? Hoće li ikada više imati povjerenja u ljude? Da li će ikada povjerovati da je njihova baršunasta koža barem toliko vrijedna kao u onih koji ih tjeraju poput odbačene štenadi? Odjavljujući prilog o novom domaćem ispadu netrpeljivosti, Zoran Šprajc se u centralnom Dnevniku HTV-a sav uzdrman okretao na stolici, tražeći kameru kojoj će se obratiti. Jer, bilo je kao da nas je neko testerom raspolovio, toliko se nemoći nakupilo u kadrovima zagubljenog međimurskog sela koje propast naplaćuje poniženjem romske manjine. I to najslabijeg krila te manjine – njihove djece.

Gorka je istina da tamo gdje postoje područne škole, sigurno ne teče med i mlijeko. Nego redukcija i pustoš ječe s kućnih pragova. U takvoj atmosferi, mještani Gornjih Hrašćana istjeruju svoje luzerstvo iživljavajući se nad onima koji su im najmanje krivi. Kako je matična škola Macinec skučena, odlučeno je da šezdesetak mališana, od kojih 44 romske nacionalnosti iz Paraga, tzv. predškolu pohađa u područnoj školi u Gornjim Hrašćanima. I tada su Hrašćanci zaboravili da su i sami roditelji, pustili bijesu da pukne a žući da se razlije, dograbili najbližu batinu a to je uvijek blaćenje drugog. Izabrali su mučni aršin rasizma, roditelji koji nisu toga podneva, u ponedjeljak, 17. rujna 2012., bili na visini svoje skrbi za potomstvo. Ni za svoje a kamoli tuđe. Naprotiv, pali su na najniže osovine običnog krda koje vlastite gubitke istjeruje pod znakom linča. Tražeći da se pridošlice smjeste u druge okolne škole (o, kako se taj prokleti alat “humanog raseljavanja” nikada neće istrošiti) mještani su nasilno zapriječili ulazak djece u školsko dvorište. Pred kordonom policajaca i novinara urlali su da oni nemaju ništa protiv romske djece nego samo žele “zaštititi svoju djecu jer romska djeca u školu dolaze s manjim predznanjem i bez higijenskih navika”. Kakvo sljepilo tih skrenutih ljudi što misle da im je koža bjelja od pameti. Zamislite gorkog prizora u kojem međimurski župan Ivan Perhoč poziva seljane da se smire, uvjeravajući ih da im šestogodišnjaci neće nauditi! U “talačkoj krizi” ojađeni roditelji romske dječice prijetili su da će bojkotirati redovnu nastavu i da stariju djecu više neće slati u školu u Macinec. Naposljetku je postignut dogovor, Hrašćanci su kao povukli barikade, a ustrašeni klinci su sutradan u predsoblje surove životne škole dopraćeni pod osiguranjem policije. I to je tek ugašena jedna od brojnih vatri koje ostavljaju paljevinu na nevinim srcima.

U zemlji gdje saborski zastupnik i gradonačelnik Splita Kerum kevće mržnju po Srbima kao po srdelama, a da mu neće ni vlas pasti s parlamentarnog dupeta, zašto bi se rasizmu po zabačenim seoskim avlijama itko čudio.

 

1 komentar

Filed under Društvo, Politika

OČI ALEKSANDRE ZEC

Pobijesnim kad čujem bijedne laži “da je ljudima dosta ratnih tema” i da bismo jednom više “trebali zaboraviti prošlost i okrenuti se budućnosti!” Zvuči prelijepo, kao da smo se preko noći probudili u sređenoj Švicarskoj prelivenoj čokoladom, sirom i zlatom. A nismo i vjerojatno nećemo nikada osvanuti u sličnoj alpskoj zori. Još jedino stanovništvu u jaslicama možemo poturati bozu o tome da je ova država ikada građena po načelu pravednosti. Možda na nekom papiru, koji je, čim je pečatiran, bačen u smeće. Tezu o zaboravu gadnih tema uporno potpaljuju oni koji su nepovratno omastili ruke – što pljačkom, što krvlju (ne zaboravimo da je krv masna), a ormari su im prepuni kostura. Nema tog tepiha, taman da ga ispletu do kvadrature cijele Hrvatske, pod koji bi se uspješno pomeli rani brutalni radovi ove zemlje zalazećeg sunca. Devedesetih je šačica desperadosa van zakona ustrojila ovu ilegalnu državu sumnjivih pasoša. Namjerava li se ona ikada legalizirati, mora pretresti svaki jebeni pedalj zločina učinjen u prošlosti u ime budućnosti.

Što još treba procuriti u ovdašnju javnost da bi i najlakovjernijima bilo jasno: samo je smrt spasila Generalita Tuđmana i kanadskog pizzamana Šuška od zaslužene  Haške ćelije. Kolika se niže rangirana HDZ-ovska bratija iz Brijunskih plenuma pod granama Tuđmanovih mandarina, danas nezasluženo paca u raskošnoj dobiti, jer je djelovala u poslušnom lancu zločina i grijeha “radi nacionalnih interesa”. Zločini uredno opravdani paradržavnim sredstvima, unaprijed okajani pomazanjem u ime višnjeg vizionarskog naloga (kojega mi obični smrtnici nismo niti svjesni) valjda su najogavnija kategorija na skali ljudskog zla. Sve se to pred kamerama i pod nosom novinarskih laptopa odmotava na suđenju bivšem savjetniku MUP-a Tomislavu Merčepu. Poznatijem kao šefu rezervnih delija na redovnom platnom spisku, kojima ništa ljudsko nije bilo strano, tako da su se 1991. bogme naradili da to ljudsko temeljito odstrane. Naročito ako im je bližnji u šakama imao i kapljicu nehrvatske krvi plus višak imovine. Zloglasni logor u Paviljonu 22 na zagrebačkom Velesajmu, Pakračka poljana, jame po Sljemenu, bili su poligoni za iživljavanje primitivnih eskadrona smrti.

Rmpalije s miligramom mozga bili su automatizirani kileri. Njihove konce povlačili su daleko inteligentniji gospodari s mračnim planovima u malom prstu. Kao što je bilo u slučaju hladnokrvne egzekucije zagrebačke obitelji Zec, Mihajla i Marije te njihove dvanaestogodišnje kćeri Aleksandre. Jedan od ondašnjih mogula političke scene, Joža Manolić, svjedočeći na procesu Merčepu, izjavio je da je predsjednik Tuđman gorke suze prolio kad je čuo za tragediju porodice Zec i toliko ga je to kosnulo da je odmah odlučio sve zakopati u amneziju! Manolić svjedoči, dakle, da je usprkos saznanjima o krvavom pokolju na Sljemenu, kao i o ostalim zločinima Merčepovih legionara, državni vrh na čelu s Tuđmanom donio odluku da se zločini ne procesuiraju jer bi to “politički štetilo Hrvatskoj, a pomoglo drugoj strani.” Presedani Tuđmanove bande u jagmi za teritorij, posijali su toliko repova da i danas vijugaju kao zmije otrovnice. Oči male Aleksandre nad ovom će velesajamskom jamom svijetliti još dugo, dugo. Učinimo sve da se napokon spokojno zaklope.

Komentiraj

Filed under Politika

RUSKI RULET

“Ne bojim se smrti, ali bojim se da neću imati vremena ispraviti sve ono što sam uneredio. Nadam se da ću živjeti dovoljno dugo da se stignem iskupiti svojoj obitelji”, trpko svodi račune Jure Grlić (50), u priči novinarke Željke Godeč u najnovijem broju Globusa. Mučan mali ep o uneređenju života, o grijesima i iskupljenju, o zločinu i kazni, dnu i nadi, kao da dolazi sa stranica Dostojevskog. Djeluje kao grubi raster pojedinca i društva. Gola, poučna, tvrda epizoda koja je počela kao obijest, nastavila se kao pokora i slabost, a završila kao žilava čovjekova vjera u novu šansu. Priču bi trebalo umnožiti u milijune kopija i deponirati u najsigurnije trezore naše krhke budućnosti. Jer, pokazuje koliko se paklenih iskušenja često krije unutar naizgled sretnih zidova. I koliko je važna snaga ljubavi i porodične vjere da bi se čovjek odbacio od dna, pobijedio svoje poraze i zajahao život sa svjetlije strane.

Jure Grlić (o kojemu se u produkciji Kadra 22 upravo snima i dokumentarni film) nesumnjivo je hrabar čovjek. Okusio je i smrad rata kao dobrovoljac na Baniji, a tamo se našao ne iz kvazirodoljubne histerije, mržnje ili pljačke nego iz elementarne potrebe da brani svoju kuću: “U rat sam otišao samo zato što je crta bila blizu i mislio sam – ako ne odem, nisam ništa učinio za svoju obitelj.” Još više je hrabrosti Jure pronašao u sebi obračunavajući se sa samim sobom, s vlastitim demonima. A bilo ih je, demona, za sto života a ne za jedan. Nakon što je 1992. skinuo uniformu, prvo je vodio ugostiteljske objekte za druge vlasnike, sjajno je zarađivao ali sve više se lijepi za novu zabavu u svom životu – kocku. Zabava u tami casina prebrzo postaje ovisnost i tjera Juru da mahnito bježi iz krila svoje ljubavi, iz zagrljaja supruge Božene i djece Ane i Franeta. U međuvremenu, pokreće i vlastiti biznis, zalogajnicu s pitama i burecima, ali kockarnica Jocker u Velikoj Gorici postaje Jurin svakodnevni ruski rulet. “Nema tu nikakvih osjećaja kad gubiš. Zadnjih 7-8 godina sam dolazio ne da dobijem novac, nego da zadovoljim adrenalinske, ovisničke potrebe”, opisuje ropstvo u jednom od najopakijih narkotika današnjice. Za petnaestak godina kockanja proćerdao je oko 800.000 eura. Gubitke koje je posijao u srcima svojih najdražih ne može ni izračunati. Izgubio je sve, najviše samopoštovanje. A onda mu je u prosincu 2008. puko film: “Moj mozak nije mozak kriminalca. Ali kad sam svaki božji dan ostavljao tamo novac, rodila se želja za osvetom. I jebi ga! Fantomka na glavu i ajmo!” Opljačkao je kockarnicu u kojoj se trošio njegov život. Dvaput. Drugi put su ga otkrili. Pao je dublje od dna. Dobio je četiri godine zatvora, potom mu je kazna smanjena na tri a zbog dobrog vladanja dug je društvu odsjedio u dvije godine i četiri mjeseca. Žena mu nikad nije uskratila ljubav i armiranu želju za pobjedom. Morao je proći i fazu krpanja rana razočarenja koje je nanio sinu u osjetljivom odrastanju. Danas je Jure slobodan, sretan i sjetan, nakon dugog putovanja kroz noć. Na vlastitom iskustvu pokazuje kako društveni sistem zakazuje u pomoći izgubljenima. Iako mu je uz zatvorsku kaznu propisana obavezna mjera liječenja od ovisnosti, da sam nije u zatvoru zatražio pomoć psihijatra, ostao bi prepušten đavlu koji ga je izjedao. “Sustav je inertan i represivan, ništa ne radi na rehabilitaciji, ne samo ovisnika o kocki nego ni s narkomanima. Njih kljukaju metadonima i čekaju da ih se riješe!” ogorčen je Grlić.

Osim što je ponovo pronašao spokoj, vratio se poslu s burecima, Jure nije zaboravio na dijeljenje vlastitoga bolnog recepta za borbu. Upravo priprema osnivanje Udruge za ovisnike o kocki. “Za takvu udrugu ima barem tristo tisuća razloga. Toliko je i kockara u Hrvatskoj”, kaže Jure, čovjek koji je odigrao ruski rulet. I pobijedio.

2 komentara

Filed under Društvo