OČI ALEKSANDRE ZEC

Pobijesnim kad čujem bijedne laži “da je ljudima dosta ratnih tema” i da bismo jednom više “trebali zaboraviti prošlost i okrenuti se budućnosti!” Zvuči prelijepo, kao da smo se preko noći probudili u sređenoj Švicarskoj prelivenoj čokoladom, sirom i zlatom. A nismo i vjerojatno nećemo nikada osvanuti u sličnoj alpskoj zori. Još jedino stanovništvu u jaslicama možemo poturati bozu o tome da je ova država ikada građena po načelu pravednosti. Možda na nekom papiru, koji je, čim je pečatiran, bačen u smeće. Tezu o zaboravu gadnih tema uporno potpaljuju oni koji su nepovratno omastili ruke – što pljačkom, što krvlju (ne zaboravimo da je krv masna), a ormari su im prepuni kostura. Nema tog tepiha, taman da ga ispletu do kvadrature cijele Hrvatske, pod koji bi se uspješno pomeli rani brutalni radovi ove zemlje zalazećeg sunca. Devedesetih je šačica desperadosa van zakona ustrojila ovu ilegalnu državu sumnjivih pasoša. Namjerava li se ona ikada legalizirati, mora pretresti svaki jebeni pedalj zločina učinjen u prošlosti u ime budućnosti.

Što još treba procuriti u ovdašnju javnost da bi i najlakovjernijima bilo jasno: samo je smrt spasila Generalita Tuđmana i kanadskog pizzamana Šuška od zaslužene  Haške ćelije. Kolika se niže rangirana HDZ-ovska bratija iz Brijunskih plenuma pod granama Tuđmanovih mandarina, danas nezasluženo paca u raskošnoj dobiti, jer je djelovala u poslušnom lancu zločina i grijeha “radi nacionalnih interesa”. Zločini uredno opravdani paradržavnim sredstvima, unaprijed okajani pomazanjem u ime višnjeg vizionarskog naloga (kojega mi obični smrtnici nismo niti svjesni) valjda su najogavnija kategorija na skali ljudskog zla. Sve se to pred kamerama i pod nosom novinarskih laptopa odmotava na suđenju bivšem savjetniku MUP-a Tomislavu Merčepu. Poznatijem kao šefu rezervnih delija na redovnom platnom spisku, kojima ništa ljudsko nije bilo strano, tako da su se 1991. bogme naradili da to ljudsko temeljito odstrane. Naročito ako im je bližnji u šakama imao i kapljicu nehrvatske krvi plus višak imovine. Zloglasni logor u Paviljonu 22 na zagrebačkom Velesajmu, Pakračka poljana, jame po Sljemenu, bili su poligoni za iživljavanje primitivnih eskadrona smrti.

Rmpalije s miligramom mozga bili su automatizirani kileri. Njihove konce povlačili su daleko inteligentniji gospodari s mračnim planovima u malom prstu. Kao što je bilo u slučaju hladnokrvne egzekucije zagrebačke obitelji Zec, Mihajla i Marije te njihove dvanaestogodišnje kćeri Aleksandre. Jedan od ondašnjih mogula političke scene, Joža Manolić, svjedočeći na procesu Merčepu, izjavio je da je predsjednik Tuđman gorke suze prolio kad je čuo za tragediju porodice Zec i toliko ga je to kosnulo da je odmah odlučio sve zakopati u amneziju! Manolić svjedoči, dakle, da je usprkos saznanjima o krvavom pokolju na Sljemenu, kao i o ostalim zločinima Merčepovih legionara, državni vrh na čelu s Tuđmanom donio odluku da se zločini ne procesuiraju jer bi to “politički štetilo Hrvatskoj, a pomoglo drugoj strani.” Presedani Tuđmanove bande u jagmi za teritorij, posijali su toliko repova da i danas vijugaju kao zmije otrovnice. Oči male Aleksandre nad ovom će velesajamskom jamom svijetliti još dugo, dugo. Učinimo sve da se napokon spokojno zaklope.

Napišite komentar

Filed under Politika

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s