PREBIJANJE ŽENA

Nemilosrdna statistika kaže da u Hrvatskoj svakih 15 minuta neko muško đubre poželi razgovarati sa nekom ženom. I onda dugo komunicira s njom – šakama, nogama, pendrekom, opasačima, stolicama, šta mu već padne pod pomahnitalu ruku. Svakih 15 minuta u ovoj zemlji blagorodnoj za nasilje, jedna žena trpi fizičko zlostavljanje. 204 žene ubijeno je u zadnjih jedanaest godina. To su crni evidentirani podaci. Onih bijelih mrlja, skrivenih od javnosti i sankcija, daleko je više. Posebno mentalnog zlostavljanja žena unutar porodičnih zidova ili na radnom mjestu, gdje sofisticirani “bijeli ovratnici” znaju biti sirovi monstrumi prema svojim podređenim zaposlenicama. U remek-djelu “Rose Madder” Stephen King je punokrvnim angažmanom, a u žanru horora, opisao stravu u spavaćoj sobi. “Dođi da porazgovaramo”, kao na automatskoj traci, danima i godinama, sluša Rose riječi svoga supruga policajca. Uporno mu vjeruje, i prilazi, nada se da će šaka jednom postati nježan dlan, ali uzalud, divlji branitelj poludjelih muškaračkih zakona bljuje svoju snagu. Lomi čovječnost i samopoštovanje na laticama fragilne Rose. Sve dok Rose jednoga dana ne veli dosta. I uzvrati udarce.

Policajac je bio i Mato Oraškić, čovjek koji je 22. rujna 1999. došao na zagrebački Općinski sud zbog brakorazvodene parnice. Parnicu je pokrenula nesretna Gordana Oraškić, želeći na taj način raskrstititi s mužem zlostavljačem. Mato je zamračio, krvavo zamračio i usred sudnice pištoljem zauvijek presudio trima ženama: Gordani, njezinoj odvjetnici Hajri Prohić i sutkinji Ljiljani Hvalec. Teško ranjena, pokolj je preživjela sudska zapisničarka Stanka Cvetković. Ubojica je osuđen na 40 godina zatvora a tragičan datum ovog zločina proglašen je Nacionalnim danom borbe protiv nasilja nad ženama i obilježava se od 2005. “Napredovali smo u odnosu na vrijeme prije 20 godina, jer danas možemo vrlo otvoreno govoriti da je najveći broj stradalih žena zlostavljan u braku i vlastitoj obitelji, ali i na radnom mjestu gdje se bore protiv nasilnika i zlostavljača”, rekla je u subotu potpredsjednica Vlade i ministrica socijalne politike i mladih Milanka Opačić, polažući vijenac i paleći svijeće za žrtve na zagrebačkom Općinskom sudu. Strašno je bitno što je ministrica Opačić još jednom naglasila koliko je važno da se u škole uvodi predmet za odgoj djece za nenasilno rješavanje sukoba. Teorija i brutalna praksa pokazali su da, nažalost, djeca koja trpe nasilje u obitelji kad postanu odrasli isti nasilni obrazac primjenjuju na vlastite supruge i djecu.

“Krajnje je vrijeme da sigurne kuće, skloništa za žrtve nasilja, prestanu puniti žene i djeca. Znači da oni ne napuštaju svoje domove, nego bi domove morali napustiti zlostavljači, za što postoje mehanizmi”, istaknula je Opačić. Na svim istitucijama ovoga društva, od zakonodavno-represivnih do socijalnih i odgojnih zaista je red da te mehanizme iskoriste do krajnjih granica. Svaki dan. Ne bi li se spriječile siledžije koji nemaju snage da prebiju dugove sa svojim demonima, nego prebijaju nemoćne žene. Dok ih ne preubiju.

 

Napišite komentar

Filed under Društvo

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s