HRABRE DUGINE OBITELJI

Kad je Nada najboljim prijateljima povjerila da je njezina kćerka Marina lezbijka, grubo su je otepli: “Da smo na tvom mjestu, mi bi je zaklali, to je sramota!” Bila je šokirana. Nije mogla vjerovati što čuje od onih od kojih je očekivala podršku a ne primitivnu osudu. Naravno, povrijeđena i razočarana odmah je raskinula lažno prijateljstvo. “Na žalost, još uvijek ne živimo u društvu u kojem je biti gay nešto normalno. Bojim se da mi sin neće moći naći zaposlenje zbog toga, bojim se da će ga netko izudarati na cesti. S time se pokušavam nositi od trenutka kad mi je priznao, i to nije lako. Kroz glavu mi prolaze strašne slike, priznajem da se bojim za njega. I to prvenstveno zbog okoline u kojoj živimo”, iskreno iznosi Jadranka svoje zebnje, otkada joj je sin, još kao trinaestogodišnjak, priznao da je gay. Priče ovih zagrebačkih majki tek su dio složenog odnosa roditelji-djeca-društvo. Novog rasporeda snaga koji se rastvara iz osjetljive ljušture nakon što je dijete hrabro autalo svoje pravo na drukčiju seksualnost. Pravo na posebnost, sreću, ljubav i život punim plućima. Dijete, u pravilu, prvo skuplja snagu otvoriti se, priznati sebi i okolini svoju intimu drugosti, ponos, samosvojnost, svoju posebnost u odnosu na društvenoproklamiranu “prihvatljivu” većinu. Svima ostalima, porodici i društvu, do te je hrabrosti puno teže doći. Posebno u histeričnim, konzervativnim i diskriminatorskim sredinama koje najčešće reagiraju pukim nasiljem.

“U prvom trenutku kada mi se Marina otvorila, moram priznati da sam se osjećala neobično. No, to je trajalo tek nekoliko sekundi. Poslije mi ta činjenica da je moja kći lezbijka nije predstavljala problem. Vjerojatno zbog ljubavi. Iz ljubavi prema svojoj kćeri. Jer, ipak je to najvažnije u cijeloj priči. To njezino hrabro priznanje nije pogoršalo naš odnos nimalo. Dogodilo se zapravo nešto sasvim suprotno. Moja kći i ja postale smo nakon toga mnogo bliže, čini mi se da smo se počele razumijevati na jednoj višoj razini”, povjerila se majka Nada. Roditeljima nije lako. Ne bore se svi istom ustrajnošću s vlastitim predrasudama, s vlastitim naslijeđenim krutim odgojem. Djeca se najčešće poput ranjivih latica prvo otvaraju majkama koje uzimaju zadatak da oca pripreme na to da mu je “sinčina” zaljubljena u muškarca. I da ta ljubav sija nesmanjenim sjajem u odnosu na onu masovniju.

Kako će u društvu ionako naići na mučnu netrpeljivost i otvorenu diskriminaciju, jako je bitno da tim mladim bićima ne uzmanjka ljubavi i podrške u roditeljskom domu. Svaka pomoć u trauamtičnom susretu roditelja s drukčijim, iznimno je dragocjena. Kada se radi o netipičnim obiteljima, razgovor sa drugima u sličnim životnim okolnostima može biti vrlo koristan i ohrabrujući. Zagreb Pride prošle je godine po prvi put organizirao susret LGBT roditelja, kako bi podijelili svoja iskustva, probleme, strahove i nade. Sudionici su bili iznimno zahvalni i zadovoljni, stoga će se i ove godine (14. listopada u zagrebačkom klubu MAMA) okupiti Dugina obitelj – grupa podrške LGBT roditelja/ica. Organizatori pozivaju sve LGBT roditelje i roditeljice te one koji to žele postati na prvi susret kako bi se upoznali i razgovarali o svojim potrebama, interesima, očekivanjima… Pa da međusobno razmijene i ponosno podignu ogorčeni glas, poput onog Splićanke Bianke: “Puna mi je kapa te takozvane hrvatske tradicije. Ovo se mora napraviti, ovo se ne smije, ovo se očekuje od tebe i slične gluposti. Većina bi moju kćer najradije poslala na Goli otok ili u ludnicu!”

Napišite komentar

Filed under Društvo

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s