Monthly Archives: Listopad 2012

KAVICE MEĐIMURSKIH MAMA

Ja zaista vjerujem da se sreća pojedinca i društva krije u malim stvarima. Recimo, u šalici kave. Dok jednim okom nadgledate puzanje svojih klinaca, i s prijateljicama srčete espresso, moguće je pokrenuti korisnu civilnu udrugu. Dokazuju to Međimurske mame i trudnice (Udruga za poboljšanje života djece i obitelji), službeno udružene početkom listopada, no inicijalno su ideje počele razmjenjivati u proljeće 2011. U to se vrijeme u Čakovec iz Slavonije doselila Dragana Darmopil, mlada majka koja je u novoj sredini tražila društvo. Ali ne u besplodnom tračanju ili kukanju nad sudbinama, nego u kvalitetnoj gradnji življenja. Dragana je otvorila grupu na Facebooku “Međimurske mame i trudnice”, od nekoliko članica u startu danas se brojka popela na 2.500, a od početnih neobaveznih fejsbučenja došlo se i do umrežavanja ozbiljnih pitanja i problema sadržanih u roditeljstvu i porodici.

“Prošle smo se jeseni počeli sve više družiti, razmjenjivati iskustva. Poveli bismo djecu sa sobom i otišle na kavu u jedan trgovački centar koji ima igraonicu. Djeca bi se igrala, a mi bismo se družile. Onda smo u prosincu prošle godine organizirale prvu humanitarnu akciju za djevojčicu iz Virovitice koja je bila na liječenju u Zagrebu, a roditelji koji su željeli biti s njom u bolnici nisu imali financijskih sredstava za smještaj”, kako je sve krenulo objašnjava Daliborka Fundak, tajnica Udruge i jedna od administratorica grupe. Otkad su te familiholičarke, marljive inženjerke obiteljskih duša, u socu ispod okrenute šalice kave odlučile tražiti isključivo dobru budućnost, korisne akcije su se samo redale: skupljanje humanitarnih priloga za čakovečko rodilište, za malu Stephanie iz Zadra, za Leonu Mihalić iz Karlovca…Tada su shvatile da će svoje naume lakše provoditi u djelo ako se organiziraju u udrugu. Udomaćeni “baby buvljaci” u kojima mame trampe benkice i ostale stvari iz neiznošene garderobe bebirona, izvrstan su temelj za otvaranje trgovine rabljenom odjećom, što je samo jedna od ideja MMT-a. Žene planiraju još sijaset dobrih poteza – edukativne radionice o trudnoći, porodu, dojenju, maloljetnim trudnoćama, platnenim pelenama i slično, koje bi vodile osobe iz struke, ali uz mame s iskustvom koje bi sve demonstrirale svojim primjerima. Osim gugutavog blaženstva, Međimurske mame svjesne su teške prtljage razorenog društva i brojnih devastiranih obitelji. Zato žele inicirati akcije pomoći bolesnoj, nemoćnoj, napuštenoj ili siromašnoj djeci, socijalno ugroženim porodicama, nezaposlenim i samohranim roditeljima te majkama žrtvama obiteljskog nasilja. Možda bi megalanci krupnog kapitala mogli štošta naučiti od poduzetnih međimurskih žena. Njihov je lanac definitivno put do sreće. Umnožen u hiljadama pruženih ruku i ručica.

Komentiraj

Filed under Društvo

RADMAN NA PORTI

S kakvim će osjećajima Goran Radman opet ući kroz portu Hrvatske radiotelevizije? Hoće li makar na trenutak osjetiti mrvicu zdravog trijumfa, onog melema protiv gorčine i davnašnje nepravde? Lako je potisnuti, ali teško je zaboraviti dan kad su te istjerali na ulicu kao psa. Kad osvane jutro u kojem tvoje ime, tvoja uvjerenja ili tvoje oči imaju krivu boju. Kad povampirenim križarima novog poretka zazvučiš nepodobno, opasno i prokleto, i kao takav si crvenim podvučen u raskupusanoj portirskoj teki. Jednoga jutra 1990. Goran Radman se ustao i krenuo na posao generalnog direktora HRT-a, tada Televizije Zagreb, ali tuđmansko-vrdoljačke dobrovoljačke jedinice već su obavljale marljivo pospremanje. Bacajući namještaj i ljude van, neka ih đavo nosi što dalje od Katedrale duha koja se gradila pred kamerama operetnog nacionalističkog koncepta. Čije surove posljedice su bile sve samo ne operetne i zabavne. U divljem makeoveru Televizije Zagreb, lijeve ideje najmlađeg direktora te kuće u povijesti (kad je Radman 1987. preuzeo rukovodeću funkciju imao je trideset godina) zbrisane su među prvima. Radmanov politički i svjetonazorski pedigre (posljednji lider Saveza socijalističke omladine Jugoslavije) na pozornici prevažnog medija bio je neprobavljiv Tuđmanovoj diktaturi i svim nižerangiranim staračkim apetitima retro države u zametku. Nikoga nisu zanimali Radmanovi visoki standardi u kreiranju i provođenju novih neortodoksnih vizija, suprotnih mastodontskom birokratskom aparatu. Kao svojedobni predsjednik zagrebačke organizacije omladine, sredinom osamdesetih inicirao je čitav niz bitnih medijskih i kulturnih platformi: osnivanje Omladinskog radija (današnji Radio 101) i Omladinske televizije (kasnije OTV-a), logističko i tehnološko uređenje OKC-a (današnji prostor važnog Zagrebačkog kazališta mladih)… Sva ta bogata iskustva, unatoč mladosti, Radman je počeo ugrađivati i u Televiziju Zagreb. Ali novi režim smatrao je da je vrijeme za odmazdu. Crnom ironijom, Radman je smaknut neposredno nakon euforičnog Eurosonga u Zagrebu na kojemu je nova Hrvatska slala lažnu kičerajsku Tajči-razglednicu staroj Europi.

Našavši se na ulici, kao i hiljade drugih nepoćudnih, Radmanu je ostalo ili da pukne u očaju ili da stisne zube i sposobnosti te pokuša ostati na nogama. Briljantna karijera koja je zatim uslijedila – do pozicije šefa Microsofta za Jugoistočnu Europu – samo je sve više kalila reference staloženog i temeljitog čovjeka, spremnog na borbu i znanje. Za Radmana kao novog glavnog ravnatelja HRT-a bit će puno posla. Ta je kuća u ovih 22 godine pretrpjela pogrom zapuštenosti, korupcije, nacionalističke histerije (čiji brojni tragovi tamo udobno djeluju i danas) i pljačke. No, Radman ima sve potrebne alate da krene u raščišćavanje ruševina. Zato je odluka Hrvatskog sabora da mu pokloni povjerenje itekako dobra vijest. Izabran je sa 92 glasova za, 21 protiv i jednim suzdržanim. U parlamentarnoj raspravi je bilo onih tragikomičnih spadala koji pokazuju da je desničarski retro pobrkanih lončića još uvijek u modi. I da je možda glup, ali nije neopasan. “Novi ravnatelj trebao bi biti iz provenijencije katoličkog intelektualca jer je to provenijencija većine naroda, a vaši su kriteriji samo politika, ateizam i prošlost iz socijalizma”, petljao je HDZ-ov zastupnik Dujomir Marasović. Treba li reći da nije bio u stanju ni izreći tu provejenijebatgaciju kako spada. SDSS-ov zastupnik Milorad Pupovac staloženo je Marasoviću pokušao utuviti u glavu da je Hrvatska sekularna država u kojoj ne postoje religijske grupacije koje bi trebale biti zastupljenije od ostalih. Dovraga, kad se jednom digla Katedrala duha, sad ti dokaži da ne biraš kardinala nego šefa medija. Težak zadatak. Do stoljeća 23. Najmanje.

 

Komentiraj

Filed under Društvo

GAZI, GAZI PEDEREEEE!

Nasilnici su uvijek nasilnici, bez obzira na pogonsko gorivo. Ali valjda su mi najogavniji tabadžije “izazvani” ljubavlju. Oni bijedni zločinci iz kojih mržnja gejzirski pokulja jer se pred njihovim očima netko drznuo voljeti!

Zamišljam dvoje isfrustriranih, mrzilačkih stvorenja kako se neko veče drndaju u zagrebačkom autobusu. Ponoć je prošla, tko zna na što su dotad utrošili isječak svog mizernog života. Jesu li pred nekom drugom silom morali pokunjiti glave, jesu li dokrajčili koje pivo iz dućana, smotali trećerazrednu travu i ne znaju kud bi sa sobom. On i Ona drmusaju se u tom prokletom sporom busu, mrze sebe i cijeli svijet kao bonus, samo im treba netko da im naleti pod šake. I tada, kao naručeni, u zamućeni vidokrug upadnu im dvojica mladića kako nježno izmjenjuju poljupce. Zaljubljeni, sretni i nesvjesni da se švercaju u autobusu za rugobnu stvarnost. Jedan još i govori španjolski, stranac dakle provokatorski. Mmmmm, kakva poslastica za iživljavanje! Da im treba jebat majku pedersku, prva se (kažu očevici) nabrijala Ona –visoka djevojka, tamne kose prošarane svijetlijim pramenovima- i počela ložiti svog druga u mržnji. A On –mladić svjetlije puti, jako kratke kose, oko 175 visine, u ranim dvadesetima-, ne budi lijen, jer mržnja nikad nije lijena, prvo izbljuva bujicu uvreda: “Pederčine, gubite se odavde! Koji kurac radite ovdje?!” Pa, sve bodren curinim vriskovima, skoči s verbalnog na konkretno divljanje. Šakama i nogama mlatio je po nesretnim dečkima, puštajući im krv, neometan ni od koga u tom mračnom autobusu, zaustavljenom na stanici ispred Tehničkog muzeja u Zagrebu. Brutalno cipelarenje prestalo je tek kad je vozač uspio zatvoriti vrata (?!) i riješiti se siledžija koji pobjegoše u noć. Poniženi i premlaćeni mladići, 24-godišnji zagrebački student i njegov partner, državljanin Španjolske, prijavili su policiji ovaj zločin iz mržnje. Iako se nasilnicima nitko nije pokušao suprotstaviti, policija ima iskaz jednog svjedoka a Udruga Zagreb Pride je došla do tri svjedokinje koje su spremne svjedočiti u korist oštećenih. Dakako, o sramnom, najnovijem zločinu iz mržnje izazvanom spolnom diskriminacijom, obaviještena je i španjolska ambasada, a Zagreb Pride će podnijeti i kaznenu prijavu protiv zasad nepoznatih počinitelja.

Da korijeni brutalnih paranoja i nasilnog potčinjavanja zriju i u svakodnevnim, banalnim i neobaveznim ponašanjima, upozoravaju sa Sveučilišta u Alberti, Kanada. Kao “socijalno ogledalo” pokrenuli su web stranicu (NoHomophobes.com) koja reflektira i bilježi casual homophobiu, sustavno prati učestalost u brzopletom, nepromišljenom, potrošnom korištenju anti-gay izraza poput “peder” ili “lezba” u kolokvijalnoj komunikaciji. Brojke, snimljene u istraživanju, uistinu su nevjerojatne: izraz “to je tako gay” u Twittosferi unutar tri mjeseca korišten je 800.000 puta, a nedvojbeno najkorišteniji izraz je “peder” i to 2,4 milijuna puta! Na primjer, neka djevojka, učenica medicinske škole, tvita o tome da joj je blesavo u propisanoj bijeloj kuti i da se u njoj osjeća “tako pederski”!

“Na našoj stranici ni na koji način ne dajemo naslutiti da su oni koji su koristili takve riječi to činili s namjerom i iz homofobije. Riječi mogu povrijediti i želimo da ljudi promisle prije njihove upotrebe”, kaže dr. Kristopher Walls sa Instituta za studije seksualnih manjina albertskog Univerziteta. Od nevinih zajebancija i “štosnih” etiketa često je premalen korak do otvorene mržnje. Koja kupuje autobusnu kartu samo u jednom smjeru – smjeru destrukcije.

 

Komentiraj

Filed under Društvo

LOGOR ZA RUSKE CARICE

Bezmudi kreteni koji su žestoku gerilu Pussy Riot prezrivo napljuckali kao “marketinški performance”, sigurno broje nove dokaze za svoju teoriju. Dvije od tri ruske Carice iz progonjenog benda, strpane su u logor. Njihov agresivni marketing zaista nema granica. Šta sve neće izmisliti samo da se domognu medija i dodvore se zapadu!

Podsjećam da su Marija Aljohina, Nadežda Tolokonjikova i Ekaterina Samucevič 21. 02. 2012. usred saborne crkve Krista Spasitelja u Moskvi ispržile svoju punk molitvu (“Sveta mati, Blažena Djevice, izbavi nas od Putina!”) igrajući na sve ili ništa, upozoravajući na karakter združene (para)državne moći gdje podjela “Bogu božje, Caru carevo” stvara začudne profitabilne utrške u vladanju imperijem. I nije to, dakako, samo ruski recept. Tim prije komandosice slobode zavređuju sav respekt. Šest mjeseci nakon akcije, drčne su žene osuđene na dvije godine zatvora zbog “huliganstva” i “poticanja na vjersku mržnju”. Desetog listopada drugostupanjski sud potvrdio je presude Tolokonjikovoj (22) i Aljohinoj (24) dok je Samucevičeva (30) “pomilovana” i kazna joj je preinačena u uvjetnu. Protekloga vikenda stigao je novi udarac. Nadežda i Marija otpravljene su u radne logore! Nadežda je poslana u okolicu Mordovije (500 km istočno od Moskve) a Marija u okolicu Perma, na Ural.

U rujnu, nakon izricanja presude, Nadežda je dala interview njemačkom tjedniku Spiegel (pitanja su joj u zatvor dostavljena preko odvjetnika) i na pitanje kako je iza rešetaka, odgovorila:”Podnošljivo, ipak je to ruski zatvor sa svojim sovjetskim šarmom. Na ovom polju nije bilo puno napretka, zatvorski sistem je još uvijek mješavina kasarni i bolnica. Budimo se u 6 ujutro, onda doručkujemo, a onda nas izvode u zatvorsko dvorište. Ostatak dana pišem ili čitam. Danas sam čitala Bibliju i nešto od Slavoja Žižeka. Ograničena sloboda kretanja se ne reflektira na slobodu misli.” Kakva će im biti sudbina u logoraškom smještaju, možemo samo nagađati. Jer, vremena su se možda promijenila ali ne i običaji. Kategorizacija “radni logor” sigurno ne predviđa heklanje, pečenje piroški ili tečajeve balalajke. Za ove mudate titanke iskušenja ledenog robijašenja bit će opaka, i trebat će im nevjerojatna snaga volje da izdrže. U logorskom napoju zaista je teško držati čelo i uvjerenja iznad površine. Svojim se osviještenim umjetničko-društvenim angažmanom Pussy Riot nastavlja na rusku bujicu pobjede uma nad kladama sirove moći. Tužno je ali istinito da im je suđeno bilo da se i za njima zalupe vrata logora, nešto zapadnijih od zloglasnog Sibira. Od Dostojevskog do Solženjicina svi su bili tamo, s robijaškom korom na dlanovima.

“Ako se plašite vukova, nemojte ići u šumu. Ja se ne plašim vukova. Borim se za to da moja kćerka odrasta u slobodnoj zemlji. Zakonski gledano, sud je u najgorem slučaju trebalo da nas osudi za prekršaj. Suđenje za krivično djelo je Putinova lična osveta i niko ne može predvidjeti kada će se autoritarni sistem osvetiti”, odgovorila je Nadežda Spiegelovom novinaru na pitanje nije li, zbog svojih postupaka, neodgovorna prema vlastitom četverogodišnjem djetetu.

Nad novim teškometalnim poglavljem ovih herojskih žena kao da lebdi moćna tužbalica Partibrejkersa:

 

Tamo gde je srce, tamo sija sunce
Tamo gde je strah, tamo živi mrak

Marijo, majko Božija
Da li vidiš šta rade sa tvojom decom

 

 

 

 

 

Komentiraj

Filed under Politika, Svijet

VRT NJEGOVANE SREĆE

“Mnogo puta došlo mi je da spavam na krovu. Zvijezde nad glavom zvuče prilično dobro”, zaneseno priča Boris a njegov prijatelj Vedran kaže: “Nedavno sam i ispit spremao učeći među cvijećem”. Njih dvojica i Nenad, kao treći nerazdvojni frend iz jednog trešnjevačkog nebodera, ne dangube vrijeme u favelama oko svoga kvarta. Oni ne odlaze u divlje nasilne ekspedicije do Zapruđa i Utrina, ne šoraju slabe po ulicama, ne dilaju drogu i ne fiksaju se besciljno. Njihov mali gang of three uzgaja sjeme dobrog života i uživa u svakom listiću na krovu 15-erokatnice u Susedgradskoj – iz njihove sretne vizure nedvojbeno krovu Svijeta. Dečki su i prije obožavali zapuštenu terasu na vrhu, maštali su o tome što i kako napraviti s tim prostorom na dobrobit svih stanara, a onda se u tu zagrebačku zgradu doselio Stjepan Škrinjarić i kao nekakav zen-guru iz bajke, posadio prve klice…

U mrkom obilju katastrofičnih priča, depre i gubitništva, fantastično je zamirisala priča iz subotnjih Nekretnina, priloga u Jutarnjem listu. Mala, prividno nevažna (u konkurenciji žestokih tema političko-ekonomske bijede, domaće i svjetske) a bogata poput starozavjetne mudrosti. Prije svega pokazuje i dokazuje po milijuniti put da je uređenje, spokoj vlastitog praga ono što daje snagu za opstanak. Da je građanska svakodnevna volja da raskrče džunglu nevolje na stubištu svoje zgrade, onaj najžilaviji korijen, predujam za napredak društva. I da te oaze nikako ne moraju biti fatamorgane poput hrđave države. Umjesto smrknutih oborenih pogleda u ispljuvanom liftu, umjesto trulih terasa i podrumskih šupa za samoubojstva, moguće je posaditi želju vitalnosti. Ona će uvijek donijeti plodove, možda majušne i neugledne, ali pune dobrog nektara.

“Kad sam doselio na zadnji kat shvatio sam da je preko puta moga stana terasa koja je posve prazna, a prostor je naprosto mamio da se nešto učini s njim. Prvo sam posadio penjačice, a potom bambuse i razno bilje…”, priča Stjepan, volterovski vođa ove zgrade: “To me koštalo desetak tisuća eura, ali mislim da je vrijedilo. Svi koji vide našu terasu oduševljeni su, mladi ljudi dolaze i druže se, uživaju u mirisu biljaka, pomažu sa zalijevanjem i dopremanjem novog bilja. Želim da svi uživamo na našem krovu.” A tamo gore, niču ruže, brusnice, bosiljak, maslina, oleandar, ružmarin, cherry paradajzići… Svakodnevno je netko zadužen da uzme šmrk u ruke i zalije tu bašću ni na nebu ni na zemlji. Stjepanovi mladi sljedbenici kažu da budu tužni kad neka biljka ne uspije, ali i to je život. “Mama me nekad pošalje po koji listić peršina, a činjenica da on raste na zgradi nas oduševljava. Pa tko to još ima?!” ushićen je Boris, jedan od mladih pionira održivog razvoja. Začinskih ideja ovim vrednicama nikada ne manjka. Iako se slažu da su im zvijezde najljepše osvjetljenje, planiraju gore provesti i struju, pa da mogu gledati filmove na otvorenom. Nekako vjeruješ da nema te kataklizme koja bi pokorila Stjepanov neboder. Uvijek će se naći koja preživjela maslina ili papričica. Raj je ponekad doista nadohvat ruke i počinje već na petnaestom katu.

Komentiraj

Filed under Društvo, Ekologija

SANJAJ LIJEPO, EMMANUELLE

“Preminula je u snu”, objavila je novinarima Marieke Verheren, glasnogovornica filmske ikone Sylvie Kristel. Kako bi drukčije i mogla otići žena kojoj milijuni duguju tople snove i slobodu. Diva koja je utjelovila “Emmanuelle”, jedno od najvažnijih djela pop kulture 20. stoljeća, mnogo je više od kraljice raskošne erotske egzotike u rukama redatelja Justa Jaeckina. Kada se 1974. pojavila u mraku filmskih dvorana, dvadesetdvogodišnja nizozemska manekenka Sylvia Kristel u goloj koži Emmanuelle djelovala je nedodirljivo poput Jamesa Bonda. I jednako ubojito za licemjerni, zgrčeni moral. Iza prelijepog porculanskog lica, gotovo divlje ošišane kratke kose i putenog tijela, krila se moćna unutarnja snaga žene voljne da se bori za svaki pedalj samosvijesti. Tjelesne i duševne. Da bespoštedno objavi rat onim lošim momcima, često skrivenim iza dvostrukih religijsko-buržujskih regula, koji bi od tuđe žene pravili tek vreću za istresanje, a od svoje uškopljenu sveticu. U žanrovskom erotskom obrascu kojeg je Emmanuelle franšiza instalirala (četiri filma ove erotske sage vidjelo je 650 milijuna ljudi!) Kristelova je kao popartistička ikona seksa doslovce otvorila put ženskoj emancipaciji. Na fonu tajlandske mistike, po prvi put se u masovnoj kulturi moglo vidjeti prizore i lezbijske ljubavi. Dapače, Sylvia je otvoreno izjavljivala da su joj lezbijske scene puno prirodnije išle.

Prva “Emmanuelle” u Jugoslaviju je stigla sa sedam godina zakašnjenja. Gledao sam je 1981. u sivomaslinastoj uniformi JNA, u Leskovcu, Južna Srbija. Ispred kina u kojem je Carica napokon zavladala, borile su se nepregledne kolone civila i armije. Na mnogu se vojničku stražu tada odlazilo s mišlju na usnulu Sylviu, a bezlični su kasarnski kreveti nakratko letjeli u daleki Bangkok.

Iza blještave pin-up karijere, stajala je odlična glumica i snažna žena. Sa Rogerom Vadimom (“Igra zavođenja”, 1976.) i Claudeom Chabrolom (“Alice ili posljednja eskapada”, 1977.) napravila je fenomenalne uloge, no u većini je redateljskih glava isključivo tretirana kao puki predmet želja. Da je život nije mazio, naprotiv, imala je snage izreći u autobiografiji. U dobi od devet godina seksualno su je zlostavljali stariji muškarci koji su odsjedali u hotelu njenih roditelja. Posljednju filmsku ulogu izvrsno je odigrala 2010. u u filmu Ognjena Sviličića “2 sunčana dana”. Na blesava pitanja žutoidnih hrvatskih novinara o tome kako se osjeća kao bivši seks-simbol, mudro je odgovarala: “Božice ljubavi ili tzv. seks simboli, u svijetu filma jednostavno nemaju posla nakon 35. godine. Svijet showbiza ih pregazi. To je tužna činjenica. Zato je jako važno naučiti cijeniti život nakon toga i pronaći nove načine za osobnu sreću. I nešto raditi, naravno. Sada otkrivam čari kazališnih dasaka što je mnogo drukčije u odnosu na glumu pred kamerama.”

Cijenila je život i žestoko se borila za njega, čak i kad je obolila od raka. Nikada nije imala potrebu plastificirati i zategnuti svoje lice ili štogod drugo na duši tog veličanstvenog tijela. Zaspala je zauvijek u 60. godini. Vječno mlada.

2 komentara

Filed under Kultura

DJEVOJKE, FINE I MRTVE

Doznali smo najnoviju cijenu diskriminacije u Hrvatskoj: 1200 kuna mjesečno. Bez režija. Toliko će vam odrapiti iznajmljivači jednosobnog stana na zagrebačkoj Trešnjevci, pod uvjetom da ni mrtvi ne priznate ljubav. Prema osobi istoga spola. Možete, naravno, ući u rizik. Hladno zanijekati da imate nešto s njim/njom, da ste vas dvoje tek slučajni sustanari u podstanarskoj avanturi, da iz čisto praktičnih razloga dijelite taj komp, kojeg upravo istovarate iz raspadajućeg renaulta četvorke, i escajg, rasparene tanjure, plišanog medu kojem fali jedno uho. Možete, naravno, stisnuti zube i jezik iza njih, rizikovati i useliti se. Kaparu ste platili, koža vam nije crna, prezime ne smrdi na tuđinu, zaposleni ste, ne liježete kasno, ne razbijate se od tuluma dok pošteni svijet na dvorište pušta turbonacifolk. Trebalo bi sve biti u redu. Jebiga, sanjarite vi, kad zatvorite vrata pljesnive gajbe, nekako ćete ukrasti zatomljene poljupce, vi ilegalci svakodnevni, šmugnut ćete jedno drugom u krevet i pustiti ljubavi na volju. Samo, prigušite sretne uzdahe, gazdarica nosi rezervne ključeve i predatorski vreba. Ukeba li vas u zanosu, kad ste otplovili u ekstazi i zaboravili na gadni svijet oko sebe, uđe li vaša trenutna vlasnica u brižno čuvanu intimu, očekujte njen mračni hropac kao u onoj Matanićevoj melodrami: “Strašno! Ližu jedna drugu! Lezbače!” I dabogda je taj zlehudi bijes, izbačen kao opaki trač, najgore što će vas zadesiti, jer mnogi bi vas htjeli vidjeti mrtve hladne. Tada ste najfiniji.

Istovremeno dok u Gavelli kreću pokusi predstave “Fine mrtve djevojke” u režiji Dalibora Matanića i prema tekstu Mate Matišića (isti tandem je prije deset godina proizveo istoimeni veliki mali film o bogatstvu ljubavi i bijedi mržnje) dvije djevojke kreću u teški fajt za svoju pogaženu ljudskost. Mlade Zagrepčanke četiri mjeseca su u vezi. Nataša (22) radi a Sandra (23) studira. Ljubav, strast, nježnost i troškove žele dijeliti svakodnevno i odlučile su živjeti zajedno. Pa su krenule pratiti oglase. Na jednom portalu su nabasale na spomenuti trešnjevački stan, ponuda im se učinila okej, Nataša i radi u blizini. Otišle su pogledati. Dočekao ih je mlađi muškarac, izverglao osnovne informacije o režijama, režimu plaćanja i o tome da, ako usele, ostaju u aranžmanu “na crno”. Nakon nekoliko dana Nataša je nazvala tipa i obavijestila ga da su se odlučile za stan. Momak ju je prebacio na svoju majku, koja daje konačni certifikat podbnosti za podstanare. Mama je prvo plasirala nekoliko notornih anketnih pitanja o godinama klijentica i zaposlenju, a onda je htjela znati i nešto više: “Gospodična, jel’ vas mogu pitati nešto osobno?” Kimnula je Nataša, u znak pristanka, ajde da i to riješimo pa da useljavamo, a onda je slijedila mučna isljednička scena:

“Vi i ona djevojka koja je s vama došla pogledati stan, vi ste lezbijski par?”
“Ne vidim kakve veze to ima s unajmljivanjem stana?”
“Možete li odgovoriti na pitanje?”
“Jesmo.”
“Aha.”

Ne, ovaj dijalog nije napisao Matišić, niti ga je režirao Matanić, iako trešnjevačka milostiva jako sliči njihovoj izmišljenoj mami Olgi. Gazdarica je prvo zanijemila u šoku a onda je otpravila Natašu s izgovorom da mora razmisliti o svemu. Nataša je kasnije nazvala s posla a dilerica podstanara rekla je da je stan ipak izdala “dobrom, mirnom studentu koji vikendom putuje doma” i još je dodala, da ne bude zabune, “Mi smo liberalna, demokratska, ljevičarska obitelj, ali ništa od stana”. Probe radi, i jedna Natašina kolegica okrenula je isti broj, javio se dežurni sin (ne, ni on nije Daniel iz tamne fikcije Matanića & Matišića) i kad je čuo da bi ova htjela useliti s partnericom, zabezeknuo se: “Partnericom?!” i dodao da stvar mora proslijediti mami.
Izbacivanje iz unajmljenih stanova, odbijanje najma i razna druga poniženja često se događaju LGBT osobama koje podstanarče u Hrvatskoj, no rijetki odluče nešto poduzeti. Nataša i Sandra naumile su boriti se za svoje dostojanstvo i podići tužbu protiv diskriminacije, obrativši se udruženju Zagreb Pride za pravnu pomoć. “Svake se godine u vrijeme Povorke ponosa razviju rasprave u kojima nam se spočitava da nemamo zbog čega izlaziti na ulice kada imamo sva prava. Ovo je tipičan primjer da se naša prava svakodnevno krše”, kaže Sandra. Nataša i Sandra tražit će utvrđivanje diskriminatorskog postupanja i naknadu štete. S obzirom na to da je iznajmljivanje stana tržišna usluga, radi se o izravnoj diskriminaciji, i to u ovom slučaju na temelju seksualne orijentacije. Zatrovani homofobi ili rasisti često ističu trivijalni alibi da sa svojim jebenim privatnim vlasništvom mogu postupati kako žele. Blaženi u svojim brutalnim zabludama, istina je da u svoju netrpeljivu izolaciju ne moraju nikoga pripustiti, ali ukoliko stan izdaju na tržištu, dakle očekuju profit, podložni su zakonima morala i tržišne nediskriminacije. Kao da proizvode margarin pa na njemu velikim štampanim slovima napišu: CRNCIMA ZABRANJENO!

Elem, htio bih vjerovati da je priča o Nataši i Sandri zapravo smišljena u Gavellinu marketingu, kao foršpan za “Fine mrtve djevojke 2”. Ali, tko sam ja da vjerujem. Pogotovo u Hrvatskoj gdje se loše fikcije uvijek ostvaruju.

Komentiraj

Filed under Društvo

KROJAČ ČISTOG OBRAZA

Mostarac Budimir Budo Koprivica mora da je sretan čovjek. U prošlom ratu je spašavao komšije od smrti a svoj obraz od sramote. Uspio je i u jednoj i u drugoj misiji. Ne znaš koja je opasnija, za koju treba više snage. “Opet bi to uradio. Opet ne bi dijelio ljude po vjeri”, govori ostarjeli, stameni Budo, nebeskoplavih očiju, likom isti Jean Gabin, u dokumentarnom filmu “Čovjek čistog obraza”. Srbin Budimir Koprivica, za svoju nesebičnost u zaštiti sugrađana Bošnjaka i Hrvata, ovogodišnji je dobitnik nagrade za građansku hrabrost “Duško Kondor” koju dodjeljuje sarajevska Nevladina organizacija Gariwo. Osnovana 2001. kao dio međunarodne mreže Gariwo (Gardens of the Righteous Worldwide) udruga aktivno promovira njegu građanske hrabrosti, civilnog društva, tolerancije i nenasilne borbe protiv konformizma i društvene apatije. Priča o mudrom Budi upravo je pretočena u dokumentarac “Čovjek čistog obraza” autorice Svetlane Broz i u produkciji Gariwoa.

Đubre se može biti na milijun načina. Biti i ostati čovjek unikatno je iskustvo svakoga pojedinca. Dobar majstor, vrijedan i ugledan šnajder Budimir Koprivica živio je početkom devedesetih u mostarskom kvartu Carina, na lijevoj obali Neretve. U proljeće 1992. lijevu obalu zaposjele su snage JNA i srpske paravojne formacije. Da udari, opljačka ili barem obilježi dušmana komšiju, očekivalo se i od Koprivice. Kriva adresa, što se njega tiče. Ni pod uvredama (da je srpsko smeće urlali su na njega vojni i paravojni otpadnici njegova naroda), ni pod prijetnjama smrću, Buda nije odustajao od svoga uznositog a tako jednostavnog životnog koncepta: “Komšije su zato tu da paze jedni druge.” Osim što je čuvao kuće susjeda od paleža i grabeža, otvorio je zajedničku kuhinju za one što su ostali bez imovine te je svoju kuću na moru prepustio izbjeglicama. U danima markiranja domova nečiste krvi, Budimir je pokazao visprenost i nemalu odvažnost. Kad su mu naredili da bijelim krpama označi srpske kuće u naselju, da bi ih vojska poštedila, isjekao je bijele plahte i podijelio ih hrvatskim i bošnjačkim komšijama, i još ih nagovorio da na kapijama napišu srpska prezimena. Zahvaljujući tome mnogi su spašeni. Ne i Budina kuća, koja je u ratu do temelja opelješena i spaljena.

Titova unuka i poznata aktivistkinja za ljudska prava Svetlana Broz, na mostarskoj promociji filma govorila je o onom gadnom građanskom kukavičluku, autističnoj nijemosti, koja se javlja i kad je mržnja pod tepihom: “Postoji puno ljudi u ovom gradu koji šute kada niko ne puca i kada ih niko ne stavlja uz zid, a vaš sugrađanin Budimir Koprivica je stajao uz zid i nije šutio, borio se za ono što je smatrao da je normalno i da je moralno.” A krojač Buda, onaj što je sašio izdržljiv štof svoje dobre duše i ojačao ramena zagrljajima bližnjih, on i dalje strpljivo provlači konac kroz ušicu životne igle: “I moj otac je govorio: ‘Znaš sine, ljudi su ljudi, gledaj kakav je ko čovjek a ne kakvo mu je ime. Jer, sve što čovjek stekne, stekne s ljudima’.”

Komentiraj

Filed under Društvo, Politika

ZRINSKI NA ĆIRILICI

Zamišljam užasnuto lice prosječnog hrvatskog nacionalista da mu danas u ruke dođe beogradski list Mika Miš s datumom od 4. aprila 1941. Na naslovnici se u daljini propinje tvrdi grad Ozalj a u prvom planu su zamišljene brkate figure Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana. Kuju urotu protiv habsburških gazda. Iznad njih leluja pergament s dramatičnim naslovom: “Zrinski i Frankopan – narodni mučenici”. I to sve na ćirilici. Samo šest dana kasnije od izlaska ovih strip novina, u Zagreb su umarširali Pavelićevi dugi noževi. Dark sile došle su po svoje, a vječni prosječni hrvatski nacionalist mogao je odahnuti.

Da se mostovi kultura i životne vitalnosti kaligrafski grade (strpljivim ispunjavanjem svakog kvadratića avanture ljudskosti) a da ih bezumnici ruše preko noći, dokaz je i prvorazredna monografija Rudija Aljinovića i Mladena Novakovića “Kad je strip bio mlad” u izdanju zagrebačke Udruge prijatelja stripa STRIPFORUM. Koncentriravši se na žanrovsko razdoblje između dva velika svjetska rata, što je globalno zlatno doba stripa (tridesetih izlaze kapitalci Flash Gordon, Mandrake, Dick Tracy, Fantom, Princ Valiant, Superman, Batman), autori su ovim “prilozima za povijest hrvatskog stripa” dokazali da je u tom periodu hrvatski strip bio ništa manjeg zlatonosnog sjaja. A da su Maurović, braća Neugebauer, Lechner, Fuis, Čukli…, znalački stvarali okvir za jednu veličanstvenu epohu uzleta, kratkotrajno stiješnjenu između katastrofalnih tragedija. U poglavlju Stripovski most Zagreb-Osijek-Beograd dokumentirana je upravo ona komunikacijska vrijednost stripovskog medija koja je sažimala i dijelila bogate umjetničke napore, s ciljem snaženja stupnja kulture, obrazovanja i vrhunske zabave. Pogledajmo samo kako je spektakularno Mika Miš najavljivao strip “Zrinski i Frankopani” scenarista Branka Kovača i Waltera Neugebauera: “Pored vernih istoriskih činjenica i tačnih zapažanja, trudili smo se da i crtački roman odgovara dobu i prilikama kakve su vladale u najtragičnijim danima hrvatske istorije. Zbog toga je uredništvo poverilo izradu novoga romana g. Valteru Najgebaueru, poznatom zagrebačkom crtaču, čije je ime dovoljna garancija da je roman uspeo.” Primjerak Mike Miša koštao je tadašnji 1 dinar Kraljevine Jugoslavije. Pojele su ga inflacije i krvava historija. Njegova je stvarna vrijednost neprocjenjiva, ne samo u kolekcionarskim vodama.

U zemlji gdje se antifašizam uporno minorizira, koja se svoga antifašizma uglavnom srami i odbacuje ga kao zavjeru crvene bande, u zemlji gdje Branka Lustiga i njegov govor o holokaustu cijeli jedan grad izvrgava ruglu i samoći kino-dvorane, u takvoj zemlji je izdavanje monografije “Hrvatski antifašistički strip” kapitalan događaj za kulturu i savjest društva. Kao još jedan izdavački pothvat STRIPFORUMA, na izvanredan način objedinjuje misiju slobode i neugasle vatre artizma. Nakon što prvi put prođete njene uzbudljive ofenzive, uvjerit ćete se da ova panorama obiluje ubojitom gerilskom municijom. I kapitalnim, hitoidnim senzacijama. Da primjenjeni kod ne mora biti zapreka kreativnosti dokaz je što se ovdje našlo i nekoliko samosvojnih remek-djela. U najoštrijim antologijama svjetskog stripa uvijek mjesto mogu naći: Maurovićevi “Brodolomci na otoku Mega”, “Demonja” (čisti pop-art!) Žarka Bekera, “Diverzanti” Julesa Radilovića, Bednjančeva “Mećava”… Osobito je potentno da se ispod tematske kape partizanskog stripa kuha sjajna ponuda tijesno isprepletenih žanrova. “Jedan od mojih osobnih motiva kao urednika bila je i želja da se demantira predrasuda da su ti stripovi naivna propaganda obojena isključivo komunističkom ideologijom”, objašnjava Mladen Novaković razloge hommagea antifašističkom stripu: “Ovo su, ipak, samo stripovi s univerzalnom humanom porukom sadržanom u akcijskim prikazima borbe protiv zla, zločinaca i okupatora u jednom okrutnom razdoblju naše povijesti.” Slično je u predgovoru napisao i predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović: “Ova retrospektiva hrvatskog antifašističkog stripa nosi visoku umjetničku vrijednost i pokazuje kako se i kroz strip mogu poslati jasne moralne poruke te promovirati antifašizam i njegove humane vrijednosti na kojima je utemeljeno hrvatsko društvo.” Uostalom, strip junaci na strani Dobra uvijek su bili ubojiti i dovodili Zlo do nemoćnog ludila. Kažu da je Goebbels izbezumljeno gazio stripove tandema Siegel & Shuster i vrištao: “Superman je Židov!”

Komentiraj

Filed under Kultura

ŠKOLA PROTIV SEGREGACIJE

Gotovo cijelo desetljeće oni grade vrijednu školu koja bi odgojnim procesima ustala protiv zadrte segregacije. Sve dosad, na njihove planove su vlasti Republike Hrvatske ostajale gluhe. Tradicionalno, ovdje se mućkama, izdajama i destrukciji uvijek brže daju državni blagoslovi i novčani poticaji. Pravi stvaralački potezi uglavnom nailaze na podmetanja ili ignoranciju. Elem, Nansen dijalog centar u Osijeku od 2003. provodi projekt Nova škola – program otvaranja prve integrirane i interkulturalne osnovne škole u Vukovaru. “Nova škola nastala je kao odgovor na etnički podijeljene škole u Vukovaru. Cilj projekta bio je ostvariti školu koja bolje odgovara na potrebe multietničke zajednice kakav Vukovar jest”, objašnjava Suzana Agotić, projektna koordinatorica Nansen dijalog centra u Osijeku. U gradu gdje segregacija hrvatske i srpske djece počinje u vrtiću a nabrijava se u osnovnim i srednjim školama, gdje je smjenska nastava uvjetovana nacionalnom čistoćom a kad se rasporedi “tuku” pazi se na odvojene ulaze da se djeca slučajno ne pomiješaju, e u tom gradu je svaka suprotna inicijativa vrijedna i hrabra kao put u svemir. Posebno je važno reći da to nije tek blazirano laboratorijsko implementiranje “skandinavskog modela” obrazovanja, kako podozriva javnost i cinični mediji nagađaju. Agotićeva, baš naprotiv, ističe da je inicijativa krenula iz skupina roditelja i nastavnika vukovarske zajednice. U kurikulum Nove škole izrazito su ugrađene vrijednosti koje su u ovom gradu zapuštene ili nasilno prebrisane a nasušno je potrebno njegovati ih i razvijati kod djece: prihvaćanje i poštovanje drugih, prihvaćanje različitosti, inkluzivnost, solidarnost, načela jednakih mogućnosti, nenasilja i mirne koegzistencije.

Početkom rujna 2012. u Uredu predsjednika Republike Hrvatske organiziran je sastanak vezan uz inicijativu osnivanja Nove škole u Vukovaru. Na sastanku su sudjelovali svi akteri zaduženi za obrazovanje u RH kao i predstavnici ureda Pravobraniteljice za djecu, predsjednik Zajedničkog vijeća općina iz Vukovara te Veleposlanik Kraljevine Norveške u Republici Hrvatskoj. Po prvi put, gotovo 10 godina od kada je ovaj projekt započeo, inicijativa Nove škole je dobila političku podršku svih uz jasnu poruku da bi škola trebala zaživjeti već početkom sljedeće školske godine 2013./2014. Politička volja napokon postoji. I bilo bi nedopustivo da se ovaj plemeniti projekt ne pokrene ili zanemari. Nova škola nije zamišljena kao privatna škola, nego uključena u redovni obrazovni sustav Republike Hrvatske s nastavom na hrvatskom jeziku i pismu. Za razliku od postojećih vukovarskih škola na hrvatskom jeziku i pismu u Vukovaru, Nova škola posebno bi njegovala različitost i razvijanje tolerancije prema drugima i drugačijima (i to ne samo u etničkom smislu), u nastavi bi se primjenjivale nove metode rada, veću bi ulogu u radu škole imali roditelji, škola bi nudila mnogo izvannastavnih sadržaja i produženi boravak. No, dvije su posebnosti koje još više osvjetljavaju Novu školu kao izvrsno podneblje za učenje i svladavanje ljubavi i tolerancije. Kao interkulturalna vannastavna aktivnost predviđen je predmet “Kulturna i duhovna baština zavičaja” koja omogućuje i potiče sve učenike da nauče više o svojoj povijesti, kulturi, tradiciji, identitetu, a zatim i o kulturi, tradiciji, povijesti, običajima svih naroda koji žive na tom području. Istina, nacionalni okvirni kurikulum teoretski  predviđa uvođenje interkulturalnih sadržaja u nastavu, ali kako primjećuje Suzana Agotić: “Činjenica je da većina ne uči ništa, ili uči jako malo o pripadnicima manjina s kojima stoljećima živi na ovom prostoru, a manjine uče o većini i naravno, svojoj manjini, zanemarujući ostale manjine u zajednici.” Druga posebnost Nove škole je “Učenje manjinskih jezika kao jezika zavičaja” kroz koji će učenicima škole, bez obzira na etničku pripadnost biti ponuđena mogućnost zajedničkog učenja jezika i pisma koji se koristi u njihovom zavičaju – rusinski, mađarski, srpski, ukrajinski, romski…

Ukratko temelje se na njegovanju malih, svakodnevnih, zavičajnih dragocjenosti. Projekt Nove škole mudro shvaća da bi nacionalni talambasi odavno trebali biti prevaziđeni. A da se ona bliska zavičajnost grada i ulice, onaj vitalni komšiluk međusobne vjere i potpore, itekako zaslužuju rekreirati.

Komentiraj

Filed under Društvo