KROJAČ ČISTOG OBRAZA

Mostarac Budimir Budo Koprivica mora da je sretan čovjek. U prošlom ratu je spašavao komšije od smrti a svoj obraz od sramote. Uspio je i u jednoj i u drugoj misiji. Ne znaš koja je opasnija, za koju treba više snage. “Opet bi to uradio. Opet ne bi dijelio ljude po vjeri”, govori ostarjeli, stameni Budo, nebeskoplavih očiju, likom isti Jean Gabin, u dokumentarnom filmu “Čovjek čistog obraza”. Srbin Budimir Koprivica, za svoju nesebičnost u zaštiti sugrađana Bošnjaka i Hrvata, ovogodišnji je dobitnik nagrade za građansku hrabrost “Duško Kondor” koju dodjeljuje sarajevska Nevladina organizacija Gariwo. Osnovana 2001. kao dio međunarodne mreže Gariwo (Gardens of the Righteous Worldwide) udruga aktivno promovira njegu građanske hrabrosti, civilnog društva, tolerancije i nenasilne borbe protiv konformizma i društvene apatije. Priča o mudrom Budi upravo je pretočena u dokumentarac “Čovjek čistog obraza” autorice Svetlane Broz i u produkciji Gariwoa.

Đubre se može biti na milijun načina. Biti i ostati čovjek unikatno je iskustvo svakoga pojedinca. Dobar majstor, vrijedan i ugledan šnajder Budimir Koprivica živio je početkom devedesetih u mostarskom kvartu Carina, na lijevoj obali Neretve. U proljeće 1992. lijevu obalu zaposjele su snage JNA i srpske paravojne formacije. Da udari, opljačka ili barem obilježi dušmana komšiju, očekivalo se i od Koprivice. Kriva adresa, što se njega tiče. Ni pod uvredama (da je srpsko smeće urlali su na njega vojni i paravojni otpadnici njegova naroda), ni pod prijetnjama smrću, Buda nije odustajao od svoga uznositog a tako jednostavnog životnog koncepta: “Komšije su zato tu da paze jedni druge.” Osim što je čuvao kuće susjeda od paleža i grabeža, otvorio je zajedničku kuhinju za one što su ostali bez imovine te je svoju kuću na moru prepustio izbjeglicama. U danima markiranja domova nečiste krvi, Budimir je pokazao visprenost i nemalu odvažnost. Kad su mu naredili da bijelim krpama označi srpske kuće u naselju, da bi ih vojska poštedila, isjekao je bijele plahte i podijelio ih hrvatskim i bošnjačkim komšijama, i još ih nagovorio da na kapijama napišu srpska prezimena. Zahvaljujući tome mnogi su spašeni. Ne i Budina kuća, koja je u ratu do temelja opelješena i spaljena.

Titova unuka i poznata aktivistkinja za ljudska prava Svetlana Broz, na mostarskoj promociji filma govorila je o onom gadnom građanskom kukavičluku, autističnoj nijemosti, koja se javlja i kad je mržnja pod tepihom: “Postoji puno ljudi u ovom gradu koji šute kada niko ne puca i kada ih niko ne stavlja uz zid, a vaš sugrađanin Budimir Koprivica je stajao uz zid i nije šutio, borio se za ono što je smatrao da je normalno i da je moralno.” A krojač Buda, onaj što je sašio izdržljiv štof svoje dobre duše i ojačao ramena zagrljajima bližnjih, on i dalje strpljivo provlači konac kroz ušicu životne igle: “I moj otac je govorio: ‘Znaš sine, ljudi su ljudi, gledaj kakav je ko čovjek a ne kakvo mu je ime. Jer, sve što čovjek stekne, stekne s ljudima’.”

Napišite komentar

Filed under Društvo, Politika

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s