DJEVOJKE, FINE I MRTVE

Doznali smo najnoviju cijenu diskriminacije u Hrvatskoj: 1200 kuna mjesečno. Bez režija. Toliko će vam odrapiti iznajmljivači jednosobnog stana na zagrebačkoj Trešnjevci, pod uvjetom da ni mrtvi ne priznate ljubav. Prema osobi istoga spola. Možete, naravno, ući u rizik. Hladno zanijekati da imate nešto s njim/njom, da ste vas dvoje tek slučajni sustanari u podstanarskoj avanturi, da iz čisto praktičnih razloga dijelite taj komp, kojeg upravo istovarate iz raspadajućeg renaulta četvorke, i escajg, rasparene tanjure, plišanog medu kojem fali jedno uho. Možete, naravno, stisnuti zube i jezik iza njih, rizikovati i useliti se. Kaparu ste platili, koža vam nije crna, prezime ne smrdi na tuđinu, zaposleni ste, ne liježete kasno, ne razbijate se od tuluma dok pošteni svijet na dvorište pušta turbonacifolk. Trebalo bi sve biti u redu. Jebiga, sanjarite vi, kad zatvorite vrata pljesnive gajbe, nekako ćete ukrasti zatomljene poljupce, vi ilegalci svakodnevni, šmugnut ćete jedno drugom u krevet i pustiti ljubavi na volju. Samo, prigušite sretne uzdahe, gazdarica nosi rezervne ključeve i predatorski vreba. Ukeba li vas u zanosu, kad ste otplovili u ekstazi i zaboravili na gadni svijet oko sebe, uđe li vaša trenutna vlasnica u brižno čuvanu intimu, očekujte njen mračni hropac kao u onoj Matanićevoj melodrami: “Strašno! Ližu jedna drugu! Lezbače!” I dabogda je taj zlehudi bijes, izbačen kao opaki trač, najgore što će vas zadesiti, jer mnogi bi vas htjeli vidjeti mrtve hladne. Tada ste najfiniji.

Istovremeno dok u Gavelli kreću pokusi predstave “Fine mrtve djevojke” u režiji Dalibora Matanića i prema tekstu Mate Matišića (isti tandem je prije deset godina proizveo istoimeni veliki mali film o bogatstvu ljubavi i bijedi mržnje) dvije djevojke kreću u teški fajt za svoju pogaženu ljudskost. Mlade Zagrepčanke četiri mjeseca su u vezi. Nataša (22) radi a Sandra (23) studira. Ljubav, strast, nježnost i troškove žele dijeliti svakodnevno i odlučile su živjeti zajedno. Pa su krenule pratiti oglase. Na jednom portalu su nabasale na spomenuti trešnjevački stan, ponuda im se učinila okej, Nataša i radi u blizini. Otišle su pogledati. Dočekao ih je mlađi muškarac, izverglao osnovne informacije o režijama, režimu plaćanja i o tome da, ako usele, ostaju u aranžmanu “na crno”. Nakon nekoliko dana Nataša je nazvala tipa i obavijestila ga da su se odlučile za stan. Momak ju je prebacio na svoju majku, koja daje konačni certifikat podbnosti za podstanare. Mama je prvo plasirala nekoliko notornih anketnih pitanja o godinama klijentica i zaposlenju, a onda je htjela znati i nešto više: “Gospodična, jel’ vas mogu pitati nešto osobno?” Kimnula je Nataša, u znak pristanka, ajde da i to riješimo pa da useljavamo, a onda je slijedila mučna isljednička scena:

“Vi i ona djevojka koja je s vama došla pogledati stan, vi ste lezbijski par?”
“Ne vidim kakve veze to ima s unajmljivanjem stana?”
“Možete li odgovoriti na pitanje?”
“Jesmo.”
“Aha.”

Ne, ovaj dijalog nije napisao Matišić, niti ga je režirao Matanić, iako trešnjevačka milostiva jako sliči njihovoj izmišljenoj mami Olgi. Gazdarica je prvo zanijemila u šoku a onda je otpravila Natašu s izgovorom da mora razmisliti o svemu. Nataša je kasnije nazvala s posla a dilerica podstanara rekla je da je stan ipak izdala “dobrom, mirnom studentu koji vikendom putuje doma” i još je dodala, da ne bude zabune, “Mi smo liberalna, demokratska, ljevičarska obitelj, ali ništa od stana”. Probe radi, i jedna Natašina kolegica okrenula je isti broj, javio se dežurni sin (ne, ni on nije Daniel iz tamne fikcije Matanića & Matišića) i kad je čuo da bi ova htjela useliti s partnericom, zabezeknuo se: “Partnericom?!” i dodao da stvar mora proslijediti mami.
Izbacivanje iz unajmljenih stanova, odbijanje najma i razna druga poniženja često se događaju LGBT osobama koje podstanarče u Hrvatskoj, no rijetki odluče nešto poduzeti. Nataša i Sandra naumile su boriti se za svoje dostojanstvo i podići tužbu protiv diskriminacije, obrativši se udruženju Zagreb Pride za pravnu pomoć. “Svake se godine u vrijeme Povorke ponosa razviju rasprave u kojima nam se spočitava da nemamo zbog čega izlaziti na ulice kada imamo sva prava. Ovo je tipičan primjer da se naša prava svakodnevno krše”, kaže Sandra. Nataša i Sandra tražit će utvrđivanje diskriminatorskog postupanja i naknadu štete. S obzirom na to da je iznajmljivanje stana tržišna usluga, radi se o izravnoj diskriminaciji, i to u ovom slučaju na temelju seksualne orijentacije. Zatrovani homofobi ili rasisti često ističu trivijalni alibi da sa svojim jebenim privatnim vlasništvom mogu postupati kako žele. Blaženi u svojim brutalnim zabludama, istina je da u svoju netrpeljivu izolaciju ne moraju nikoga pripustiti, ali ukoliko stan izdaju na tržištu, dakle očekuju profit, podložni su zakonima morala i tržišne nediskriminacije. Kao da proizvode margarin pa na njemu velikim štampanim slovima napišu: CRNCIMA ZABRANJENO!

Elem, htio bih vjerovati da je priča o Nataši i Sandri zapravo smišljena u Gavellinu marketingu, kao foršpan za “Fine mrtve djevojke 2”. Ali, tko sam ja da vjerujem. Pogotovo u Hrvatskoj gdje se loše fikcije uvijek ostvaruju.

Napišite komentar

Filed under Društvo

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s