VRT NJEGOVANE SREĆE

“Mnogo puta došlo mi je da spavam na krovu. Zvijezde nad glavom zvuče prilično dobro”, zaneseno priča Boris a njegov prijatelj Vedran kaže: “Nedavno sam i ispit spremao učeći među cvijećem”. Njih dvojica i Nenad, kao treći nerazdvojni frend iz jednog trešnjevačkog nebodera, ne dangube vrijeme u favelama oko svoga kvarta. Oni ne odlaze u divlje nasilne ekspedicije do Zapruđa i Utrina, ne šoraju slabe po ulicama, ne dilaju drogu i ne fiksaju se besciljno. Njihov mali gang of three uzgaja sjeme dobrog života i uživa u svakom listiću na krovu 15-erokatnice u Susedgradskoj – iz njihove sretne vizure nedvojbeno krovu Svijeta. Dečki su i prije obožavali zapuštenu terasu na vrhu, maštali su o tome što i kako napraviti s tim prostorom na dobrobit svih stanara, a onda se u tu zagrebačku zgradu doselio Stjepan Škrinjarić i kao nekakav zen-guru iz bajke, posadio prve klice…

U mrkom obilju katastrofičnih priča, depre i gubitništva, fantastično je zamirisala priča iz subotnjih Nekretnina, priloga u Jutarnjem listu. Mala, prividno nevažna (u konkurenciji žestokih tema političko-ekonomske bijede, domaće i svjetske) a bogata poput starozavjetne mudrosti. Prije svega pokazuje i dokazuje po milijuniti put da je uređenje, spokoj vlastitog praga ono što daje snagu za opstanak. Da je građanska svakodnevna volja da raskrče džunglu nevolje na stubištu svoje zgrade, onaj najžilaviji korijen, predujam za napredak društva. I da te oaze nikako ne moraju biti fatamorgane poput hrđave države. Umjesto smrknutih oborenih pogleda u ispljuvanom liftu, umjesto trulih terasa i podrumskih šupa za samoubojstva, moguće je posaditi želju vitalnosti. Ona će uvijek donijeti plodove, možda majušne i neugledne, ali pune dobrog nektara.

“Kad sam doselio na zadnji kat shvatio sam da je preko puta moga stana terasa koja je posve prazna, a prostor je naprosto mamio da se nešto učini s njim. Prvo sam posadio penjačice, a potom bambuse i razno bilje…”, priča Stjepan, volterovski vođa ove zgrade: “To me koštalo desetak tisuća eura, ali mislim da je vrijedilo. Svi koji vide našu terasu oduševljeni su, mladi ljudi dolaze i druže se, uživaju u mirisu biljaka, pomažu sa zalijevanjem i dopremanjem novog bilja. Želim da svi uživamo na našem krovu.” A tamo gore, niču ruže, brusnice, bosiljak, maslina, oleandar, ružmarin, cherry paradajzići… Svakodnevno je netko zadužen da uzme šmrk u ruke i zalije tu bašću ni na nebu ni na zemlji. Stjepanovi mladi sljedbenici kažu da budu tužni kad neka biljka ne uspije, ali i to je život. “Mama me nekad pošalje po koji listić peršina, a činjenica da on raste na zgradi nas oduševljava. Pa tko to još ima?!” ushićen je Boris, jedan od mladih pionira održivog razvoja. Začinskih ideja ovim vrednicama nikada ne manjka. Iako se slažu da su im zvijezde najljepše osvjetljenje, planiraju gore provesti i struju, pa da mogu gledati filmove na otvorenom. Nekako vjeruješ da nema te kataklizme koja bi pokorila Stjepanov neboder. Uvijek će se naći koja preživjela maslina ili papričica. Raj je ponekad doista nadohvat ruke i počinje već na petnaestom katu.

Napišite komentar

Filed under Društvo, Ekologija

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s