Monthly Archives: Studeni 2012

ZAGORKI SABORSKA PENZIJA

Hrvatska demokracija i Hrvatski sabor kao njena krovna udruga, do žena i novinara drže kao do pišljiva boba. Nijanse toga odnosa su ambivalentne, ovisno koja je administracija na vlasti, gdje se politička živa ukopala na “lijevo-centar-desno” skali, ali odnos je prema ove dvije populacije najčešće ignorantski i potcjenjivački. Prosječni priučeni političar ove zemlje strašno strepi i od žena i od novinara. Naročito je u paranoji zbog pametnih, samosvojnih, hrabrih žena i novinara. Koliko su novinari, sve tamo od 1990., istražili i producirali istinitih storija o najmračnijim stranama hrvatskog društva a da bi se nasukali na sante debelokožačkog oligarhijskog prezira. Isto tako, nebrojeno su puta žene baš u Parlamentu slušale vulgarne vašarske uvrede, pa je Vesni Pusić dobacivano da je “samo za madraca” ili šta se sve naslušala Milanka Opačić kao majka usvojenog djeteta, ili kako su brisali pod Mirelom Holy njeni stranački kolege a prali od nje ruke koalicijski partneri.

Elem, kad se u istoj osobi iskemija pametna žena, spisateljica i novinarka, tu znaci za uzbunu vrište kao da je nuklearni rat počeo. Muško leglo naprosto je obezglavljeno, valjda im se pričinja da je sama Godzila krenula u pohod. Tako je na ovim divljim prostorima otkako je svijeta i vijeka. Zato je od ogromne važnosti zapamtiti datum 28. studenog 2012. jer se, makar na simboličkoj razini, odalo poštovanje jednoj kulterici, legendarnoj Mariji Jurić Zagorki. Pod raskošnim saborskim vitrajima stoljećima se licitiraju prevažni povijesni datumi. Ali ovo zaista jest za povijest. Onu malu, slabu i ljudsku, koja neće osvojiti historijske čitanke, ali trebala bi se nastaniti u svačije normalno srce.

Nakon inicijative Centra za ženske studije da se Novinarska soba u Hrvatskom saboru nazove Zagorkinim imenom, to se u srijedu, 28.11. zaista i dogodilo. “Marija Jurić Zagorka bila je posebna žena u posebno vrijeme koje je nije razumjelo, ali ona je razumjela buduće vrijeme više nego drugi, zbog toga je imala problema. Zagorka, kao prva hrvatska novinarka, proširila je granice slobode, ne samo žena, nego i muškaraca, jer bez vidika što znače žene, što mogu, muškarci su bili hendikepirani. Obrazovana i pametna žena ima tisuću neprijatelja, ali to su sve glupi muškarci”, rekao je predsjednik Sabora Josip Leko, otkrivajući spomen ploču na ulazu u novinarsku sobu.

Osim ove akcije, Centar za ženske studije, brojnim je aktivnostima ovoga tjedna obilježio Dane Marije Jurić Zagorke. U ime Centra, Sandra Prlenda je podsjetila kako je Zagorka početkom 20. stoljeća bila prva politička novinarka koja je izvještavala iz ugarskog parlamenta u Budimpešti, što je 1906. izazvalo pravu senzaciju.

Lucidna, jezičava, oštroumna, neprikosnovena, samostalna protofeministkinja u ovom zatucanom ćošku Europe, na muške je suvremenike djelovala poput prave vještice. Uostalom, sve njezine junakinje su takve fajterice da ti pamet stane. U najmodernijem smislu. Zato, ako je netko zaslužio saborsku penziju, onda je to M.J. Zagorka.

2 komentara

Filed under Društvo, Politika

PUTNICI BEZ BARIJERA

Ljetos u Dublinu, supruga i ja, bauljali smo jutarnjim gradom. Pivo se već točilo u udarničkim pubovima, a čistači su ispirali tragove noći. Na Dame Street ukazao se čudesan prizor hrabrosti, nesalomljivosti duha i najčišće emocije. Ispred nas hodalo je dvoje postarijih turista, sigurno preko sedamdeset su ostavili na životnom skladištu. Po naglasku reklo bi se Amerikanci. Opremljeni golemim ruksacima, kamerama, bočicama vode, s bedekerima u džepovima. Ona je raširila mapu grada i nešto mu objašnjavala. On je nosio bijeli štap. Kod semafora u blizini Dublin Castlea naumili su prijeći ulicu i čvrsto se uhvatili za ruke. Osim promjene kolora, dublinski semafori oglašavaju se i zvučnim signalom. Amerikanka, možda je bila i slabijeg sluha, tek, zadubivši se u kartu, loše je pomislila da je signal namijenjen njima i već automatski zakoračila na cestu, kad li ju je muž povukao, savršeno procjenjujući da je zvuk bio znak za start automobila.

Ona je bila njegovo oko. On je bio njeno uho. Ona mu je opisivala slike grada na rijeci Liffey, on je njoj pričao o najtajnijim zvucima i mirisima istih ulica koje je doticao jagodicama prstiju. Bilo je to malo veliko junaštvo želje za prelascima barijera, čežnja za novim granicama. Naposljetku, bila je to ljubav bez premca. Jer ona nije njega ostavljala, niti on nju, zajedno su bili jači od nepoznatog Svijeta. Lako si ih mogao zamisliti i kako se penju na Mount Everest: ona pazi da ih ne spali ledeno sunce varljivo i maže mu nos najvišim zaštitnim faktorom, podrobno opisujući ljepote glečera, a on budno osluškuje da ih lavina ne prevari i još prevodi po koju riječ izravno iz Neba.

Ako u budućnosti nabasaju na Travabled, ovi dublinski Amerikanci sigurno će biti njegovi vjerni sljedbenici. Naime, pod motom “Svijet bez barijera” (World without barriers) portal Travabled bit će prvi online putnički savjetnik u svijetu namijenjen osobama s invaliditetom. Idejni začetnik i pokretač portala je Stipe Splivalo, 37-godišnji Zagrepčanin koji od 14. godine života pati od kalpainopatije, jedne vrste mišićne distrofije, zbog čega je u invalidskim kolicima. Ovaj po struci diplomirani novinar već 15 godina bavi se grafičkim i web dizajnom, vlasnik je tvrtke Arterion. Na svojoj koži je osjetio koliko sustav može biti trom i neučinkovit za rješenje problema osoba s invaliditetom, posebno njihove želje da si, unatoč hendikepu, ne uskraćuju brojne životne potrebe.

“Dok sam se kretao po gradu, događalo se da sam poželio nešto pojesti ili popiti. No, kako je invalidski skuter veći od običnoga, nisam znao na koja mjesta mogu doći s njim. Postoji popis mjesta za invalide koji izdaje Grad Zagreb, no nedostaju podaci o kvaliteti i dostupnosti. Stoga sam često razmišljao kako bi bilo super da na mobitelu mogu otvoriti aplikaciju uz pomoć koje bih našao najbliži restoran gdje mogu doći sa skuterom, prethodno pročitavši iskustva drugih invalida koji su bili na tom mjestu”, kaže Splivalo. Konkretna ideja Travableda sazrela je kad je prije nekoliko godina boravio kod rodbine u Amsterdamu. U to je vrijeme otvorena amsterdamska ispostava Muzeja Madame Tussauds. Stipe je silno želio posjetiti Muzej, pa je provjerio da li je dostupan za invalide. Rekli su mu da je potrebna prethodna najava, jer ne mogu primiti dva invalida istodobno. Kad je došao tamo, shvatio je da je to mali muzej u kojem je vladala neopisiva gužva. “Ništa nisam vidio i jedva sam čekao da izađem van. Pomislio sam kako bi bilo zgodno na internetu objaviti komentar o tome i osobi sa sličnim problemom sugerirati da se raspita kojim je danom manja gužva. Onda sam razmišljao o tome da bi bilo zgodno imati portal sa savjetima za invalide”, objašnjava Splivalo kako je sve počelo.

Travabled se pažljivo gradi, osmišljava i montira već tri godine, uz Splivala suosnivači su Tomislav Križić (zadužen za sadržaj) i Petar Pavić (marketing i razvoj poslovanja).

Kako je Travabled portal za cijeli svijet, bit će na engleskom jeziku, no, plan je da bude višejezičan. Preko Travableda će osobe s invaliditetom moći pronaći smještaj, rezervirati letove, surfati kroz ponudu restorana, muzeja… te naći i sve ostale usluge i servise koji su važni na putovanju.

Zaželimo dobro surfersko more ovom portalu koji ruši sve barijere pred sobom i pomiče granice svijeta.

Komentiraj

Filed under Društvo

LIČANKE ZA SHAKESPEAREA

Shakespeare se odnekud zadovoljno smješka. Ličanke iz Prospera baš su junakinje njegova kalibra: mudre, poduzetne, vješte, drčne a tankoćutne, odlučne pred izazovima svijeta. Njih ni oluje ne mogu pomesti. Iz Gračaca, svoga rubnog kutka stvarnosti, pletu čvrste petlje kao mala otporna sidra za globalne izazove. Udruga Prospero nosi ime Shakespeareova čarobnjaka iz bardove testamentarne drame “Oluja”. Vladara koji je iskustveno osjetio koliko su bijedna šarlatanska prikazanja (posebno kad dolaze pod palicama slijepe moći) a kakvim vječnim sjajem odiše i najmanji atom čistog stvaralaštva. Stvarati produkte žilave mašte koji imaju i nesumnjivu praktičnu vrijednost, a usred opustošenog ličkog područja, zaista je hvalevrijedno. Puno vjere u vlastite mogućnosti. Prosperovke nemaju vremena misliti o tome hoće li ova država ikada imati pravu šifru za oživljavanje Like i drugih ubavih a zamrlih krajeva. Prosperovke same stvaraju život, proizvode upotrebne lijepe komade vlastitog identiteta. Čak i od otpadnog materijala koji, inače, zagađuje svijet.

Udruzi Prospero sjajno je priznanje stiglo na prošlom Startup Weekendu (16.-18. studenog) održanom na Zagrebačkoj školi ekonomije i managementa, hrvatskom doprinosu globalnog trenda razvijanja poslovnih ideja i poduzetničkih vještina. Kroz 54 sata 11 timova je radilo na svojim idejama, da bi ih prezentirali sucima. Prosperovke su odnijele pobjedu svojim originalnim proizvodom – Torbakom, cekerom od recikliranih najlon vrećica. Tako su se našle među 138 država koje imaju šansu ući u uži izbor za Global Startup Battle u Rio de Janeiru. No, potrebno je i daljnje glasanje (traje do 27. studenog), na FB stranici Startup Weekend, pa ne budimo lijeni, podržimo Prosperovke.

“Ceker od recikliranih vrećica nije prvi nagrađeni proizvod kojega su izradile naše žene. U našoj keramičkoj radionici nastala je ‘Hrvatska ovčica’, izvorni hrvatski, lički suvenir. Osim keramičke i tkalačke radionice, imamo i edukaciju filcanja vune te izradu predmeta od vune i konca. Važno nam je učiti nove vještine jer osim što se družimo i odmorimo od svakodnevnih briga, učinimo i ovako nešto lijepo i korisno”, kaže Slavica Iličić, predsjednica udruge koja ima četrdesetak članica.

Robusno-nježnim Ovčicama svakako bih dodao i figuru Čiče Ličanina (posjetite stranicu http://www.udruga-prospero.hr. i uvjerite se), kao sjajne dokaze da rukotvorina, suvenir mogu biti miljama udaljeni od kiča, imati vlastoručni potpis podneblja. “Unapređenje položaja žena i izgradnja civilnog društva putem savjetovanja i edukacija” te “osnaživanje i aktivnost žena za dobrobit obitelji i zajednice”, zabilježeni su kao vizija i misija Prosperovki. I nema toga što će ih zaustaviti u tom željeznom naumu.

Komentiraj

Filed under Društvo, Ekologija

ŠAPICE DAJU AUTOGRAME

On se opušteno ispružio na plakatu (unaprijed se ispričavam ako je pozirala Ona) i odmah vidiš njušku superstara. Urođenu sposobnost da bude Titov Luks sa Sutjeske, Rin Tin Tin, komesar Rex ili Lassie. Iznad šapica i ušiju zvjezdanog krznaša, lebdi blockbuster naslov “Božićna priča”, najavljujući filmsku gala premijeru u Zagrebu, za koju se očekuje prava opsada fanova i medija. Hrvatskoj kinematografiji napokon se smiješe sunčani dani, jer, megahit čiji se foršpani već naveliko dilaju, po svemu sudeći probit će sve rekorde gledanosti. Iznad glavne zvijezde ide najava: “Ovog Božića poklonite ljubav…”, a ispod su poredane fotografije lijepih žena, koje su ovdje ipak samo epizodistice. Iako su dale sve od sebe, trčale na castinge i lobirale kod producenta, ali hijerarhija se u star-sistemu mora znati.

Radi se o divnom, šarmantnom, plemenito ciljanom happeningu koji će se u organizaciji vukovarske Udruge za zaštitu životinja “Daj šapu” održati ove subote (24. studenog, od 10 sati) u Caffe baru Kolaž u Amruševoj u Zagrebu. Ideja je lucidna, jer fingirajući filmski glamour, skreće pažnju na nezbrinuta, napuštena četveronožna bića, koja se često nalaze u položaju domaće kinematografije: iskorištena, odbačena i prepuštena ulici. Na plakatu stoji da su u glavnim ulogama vukovarski psi beskućnici, a u sporednim njihovi udomitelji. Šapicama se, naime, u organizaciji pridružilo šest dama, koje su već i same udomile (ili su zasad još kume-donatorice) ljubimce putem vukovarske udruge. Kazališne i filmske gumice Csilla Barath Bastaić, Lada Bonacci, Nataša Janjić, Iva Mihalić i Ana Majhenić te kazališna redateljica i znanstvenica Snježana Banović, ovim gestom daleko su od razuzdane gomile celebrity špica. Naprotiv, skromno pokazuju koliko je dara i čistoće srca potrebno uložiti da budeš odgovoran za bića kojima je potrebna ljubav. Svjesno odabravši “epizodnu sjenu”, one će, zapravo, na subotnjoj premijeri biti dolične srčane prezenterice svojim krznenim četveronožnim prijateljima. Izložit će vlastita iskustva udomljavanja. Upoznati sve zainteresirane s pitanjima odgovornosti, mogućih zabluda, grešaka i nenaplativih emotivnih dobitaka, od onoga dana kada su u svojim domovima zbrinule jedno zahvalno, prestrašeno biće.

“Pridružite nam se na promociji udomljavanja općenito, rada naše udruge, ali i svih ostalih koje se iz dana u dan bore za spas još jednog odbačenog života. Dođite, poklonite srce nekom od naših štićenika, usrećite sebe – zaslužujete oboje!”, stoji u pozivu Udruge “Daj šapu”.

Na subotnjem će lajavom spektaklu biti moguće i priložiti novčana sredstava (svako popijeno piće toga dana je donacija) ili darovati hranu. Bit će to oskarovski dan, veći od Hollywooda, veći od života. Uvjeren sam.

Komentiraj

Filed under Društvo

PIPPI DUGA ČARAPA

Ima jedna organizacija, iz globalne visine čini se manjom od makova zrna, a stvarno je veća od mliječne staze. Pipilota je ime te udruge, baš duplo zvuči: kao topla kolijevka i kao neobuzdana igrica. Zanjihana da pruži kreativnost života. Onog svakodnevnog, nasušnog, punog pionirskog duha. U nesigurna vremena i usred ugaslih ljudskih ambicija – divan potez. Dolazi iz ruku zahuktale zagrebačko-pulske družine, zasad počivaju samo na kvartetu, ali kao da ih je već na milijune. “Toliko je novih, kreativnih ideja koje je lako realizirati, no još uvijek ih nema u priručnicima. Stoga smo ih htjeli prikupiti i usmjeriti na razvoj pojedinca, a onda i razvoj društva”, priča Zagrepčanka Martina Nemet, učiteljica razredne nastave i likovne kulture koja uz sugrađanke Maju Maček (defektologinju) i Teu Lončar (defetkologinju-tiflopedagoginju) te Puljanina Marka Maviju (defektologa) čini Udrugu Pipilota. Uoči Međunarodnog dana prava djeteta, portal Civilno društvo i novinarka Maja Celing Celić, objavili su priču o Pipiloti, malenoj udruzi drčnoj poput znatiželjnog djeteta. Aktivisti Pipilote znaju da su formativne godine najpresudnije, a da se ljubav, plemenitost, samosvojnost i komunikacijske vrline najbolje usvajaju dahom djetinjstva. Ili, pak, gube svaku šansu ukoliko su djetinjstva izložena grubostima. Zato će početkom iduće godine, kao jedan od svojih planiranih programa, u Osnovnoj školi Gustav Krklec u Travnom pokrenuti radionicu nenasilne komunikacije. Djeca i njihovi nastavnici u šest tjedana moći će učiti i razmjenjivati iskustva o toj fragilnoj metodi odnosa među ljudima. Vještini koja nam se čini jednostavna, a zapravo je strahovito komplicirana i iziskuje nadljudsku njegu i upornost. Barem je tako u današnjem nasilnom svijetu. Koji najradije komunicira bejzbol palicama i krstarećim raketama. “Grad Zagreb nam je odobrio sredstava za radionicu o nenasilnoj komunikaciji koju ćemo provoditi kroz dramske i likovne radionice. Voljeli bismo raditi što više na razvijanju kreativnosti kako kod djece i mladih tako i kod nastavnika. Naime, djeci je danas sve ponuđeno i do svega putem medija lako dolaze. Zato je važno raditi na razvijanju njihovih vještina kako bi sami mogli stvoriti nešto novo. Ne treba im dati gotovu stvar. Nastavnicima to predstavlja problem jer u tom slučaju njihov dosadašnji način rada nema smisla. Način na koji predaju djeci je dosadan”, izvanredno dijagnosticira Maja Maček. Izbombardirani fast food medijima, klinci se zaista sve više predaju amorfnom, nekreativnom stanju. I tako postaju preparirani za ravnodušnu masu kasnijih građana, apolitičnih i apatičnih, nezainteresiranih da društvo kreiraju po mjeri pojedinca.

“Naučio sam da čovjek ima pravo gledati drugog čovjeka odozgo samo onda kad mu pomaže da ustane”, rekao je Gabriel Garcia Marquez, a te je važne riječi Pipilota uklesala na svoj facebook profil. I uopće me ne čudi porijeklo njezina imena, izvađeno iz duže verzije imena Pippi Duge Čarape (Pippilotta Viktualia Rullgardina Krusmynta Efraimsdotter Långstrump) kultne junakinje švedske spisateljice za djecu Astrid Lindgren. Ta, tko bi mogao zaboraviti zaboravljeno i zapostavljeno siroče koje od vlastite neustrašivosti i žeđi za otkrićima, gradi život. Nepresušni dvorac s blagom.

 

3 komentara

Filed under Društvo

VUKOVAR I RAZDERANA DJEVOJKA

Ne, nisam sretan ovih dana, ni ponosan, ni euforičan. Samo sam tužan, poražen i nosim kamen u stomaku. Jer, zašto se, pobogu, masovni trijumf razlio ulicama Hrvatske, od petka 16. studenog? Korijeni toga slavlja su ipak u ratu, zar ne, a rat je zlo. Rat sije žrtve na obje strane iskopanog rova, kosi živote a preživjelima ostavlja ožiljke. Oslobađajuća haška presuda Gotovini i Markaču melem je njihovoj sedmogodišnjoj zatvorskoj čamotinji, gdje su sjedili za tuđi račun, i satisfakcija njihovim obiteljima. Kad se njihova privatna sreća slegne, ostat će im dovoljno vremena da sami sebe preispitaju jesu li učinili dovoljno da spriječe zločine sitnih fukara i lešinara. Tim sumnjama, vjerujem, budili su i svoje zatvorske noći. Sumnjama koje nosi i svatko od nas, koji rat nismo željeli, ali ni danas ne znamo da li smo doista učinili sve da ga spriječimo. Zašto su, zapravo, stale škole u petak, a najmanja djeca povedena u nacionalnu ekstazu? Čemu su klicale stotine hiljada po trgovima Hrvatske? I zašto me zebe oko srca da su u to ime povađene uniforme iz ormara? Porazna činjenica da smo prije sedamnaest godina odživjeli još jedan rat, u najmanju ruku traži sućut prema toj gadnoj etapi naših života. Života ljudi na svim stranama zemlje koja se nekada zvala Jugoslavija. Sućut prema tisućama hrvatskih vojnih i civilnih žrtava, poginulih, invalida i raseljenih, izgubljenih domova i razorenih ili napuknutih porodica. Ali i pijetet za bližnje koji su se našli s druge strane nišana, jer i kad ubiješ u samoobrani opet si, kvragu, ubio čovjeka. I ta činjenica nije razlog za slavlje nego za muku. Ili se, u protivnom, samoobrana pretvara u samoobmanu. Osim toga, za tisuće ubijenih, protjeranih u egzodus i poniženih civila srpske nacionalnosti, krivci moraju odgovarati. Nemoćne starce u Varivodama ili Gruborima nije pojela maca nego je zgromila čizma legitimnih osloboditelja koji se povampiriše u nelegitimnu fukaru. Podsjećam da ubojstva, pljačku i palež u postolujnom deliriju ’95. do danas Hrvatska nije sankcionirala. Dakle, ugasimo trijumfalne pokliče, spustimo glave i odšutimo koji dan, u ime svih nestalih, mrtvih i poniženih ljudi. Životinje su tu pametnije od nas, sklupčaju se u kut i cvile. Posebno mi je nejasna egzaltacija i pomazanje Hrvatske kao dosegnutog sna o sreći, nakon svih ovih godina trežnjenja. Nakon posvemašnjeg urušavanja svih institucija društva. U trenucima dok je više od 300.000 ljudi bez posla i grca na rubu egzistencije, što li će ti isti jesti – zastave? Dvadesetak je godina ovdje trajalo mljevenje pojedinca, njegovo pljačkanje i havarija ljudskosti. Zašto su ti prezreni, preko noći zaboravili kako su ih namagarčile nacionalne elite i bacile ih u prolijevanje krvi, riješile ih se da se mogu na miru opariti. “Hoće li sloboda umeti da peva, kao što su sužnji pevali o njoj”, besmrtni su stihovi Branka Miljkovića i nitko nije savršenije opjevao varljivu prirodu slobode. Dok su jedni naivno mislili da brane svoje njive, ploče, knjige, žene i kavicu na terasi, drugi su slobodu koristili za golo vlastohleplje, šverc nafte, oružja, osnivanje narkokartela i useljavanje u vile na Pantovčaku i Dedinju. O kakvoj nevinosti mi govorimo ako još uvijek odzvanja škrgut mitomanskog generalita Tuđmana kako je presretan što mu žena nije ni Srpkinja ni Židovka. Ili dok “znanstvenički” na salvetama mrljači podjele Bosne ili dok sa Slobom Miloševićem dogovara humana preseljenja nehumanim metodama i tranšu nove pošiljke nafte za tenkove podno Vukovara. Ne bi li, kad je već taj grad poslužio kao bezumno žrtvovana kreditna kartica za upeglavanje nove Domovine (znate ono dok Mile Dedaković Jastreb vapije na liniji da se barem dvije hiljade djece oslobodi iz pakla, a dr. Franjo, između gema u tenisu, kaže ne može, ali dajte mi to faksirajte…), ne bi li Vukovar mogao doživjeti nešto drugo osim protokolarnog sjećanja na dan 18. studenog. Jer i danas je to grad gdje je život sramotno najskuplji – potrošačka košarica ovdje najviše košta! Nakon bogate multikulturalnosti, danas je to grad segregacije u školama, zatrovanih djetinjstava zbog naslijeđenih roditeljskih mržnji, grad prespore obnove (da se cigla na rukama nosila već bi se u 15 godina obnovio, ali curi lova na sve strane u ovoj korumpiranoj državi, drpa se i podmićuje, pa ne preostaje za ovakve izranjene slučajeve), grad u kojem civilne udruge biju tešku bitku da mu vrate njegove višestruke identitete, napredujući korak po korak. Uostalom, grad čiju će se tragediju tek onda posve oplakati kad se sjetimo hiljada mobiliziranih nesretnih dječaka u uniformama JNA, onih koji nisu imali bogate roditelje da ih pošalju u London, a koji su izdahnuli u blatu vukovarske opsade.

I dok se, recimo, u petak Split opijao ritmovima gosta iznenađenja Marka Perkovića Thompsona (ček, ček, nije li to onaj momak što spremno diže ruku uvis i vrišti “Za Dom spremni!” ali za plaćanje poreza nije spreman) u istoj opijenoj večeri na hitnu pomoć je iz Podstrane dopremljeno razderano tijelo silovane 20-godišnjakinje. Nakon teške operacije probudila se iz kome ali joj život i dalje visi o koncu. Bude li imala sreće i preživi, psihičke traume će nositi cijeli život. Silovatelj je priveden, a o četvorici s tuluma koji su očito sudjelovali kao pasivni promatrači nasilja, mediji ni policija ne govore ništa. I zato ne potežimo olako metafore o nebeskoj Sreći koja se spustila s milostivog neba, a med i mlijeko navodno je poteklo i prevelo ovu nevinu zemlju direktno u Raj. Jer, upravo je brutalno poniženo i izmrcvareno tijelo nesretne djevojke mučno točna metafora trenutka u kojem se nalazimo. Da imam djecu ne znam kako bih im danas objasnio što je zlo a što dobro. I da li bi umio obraniti ih od budućnosti koja dolazi.

226 komentara

Filed under Društvo, Politika

ODRŽIVI RAZVOJ GRAĐANINA

Teško je nabrojati sve pore zapuštenosti našeg ubrloženog društva. Dvadeset i dvije godine neprekidni tajfuni brišu ovdašnje institucije normalnog življenja. A iza tih toksičnih nepogoda, zemlja i ljudi postaju sve osiromašeniji u moralnom i ljudskom smislu. U tome nije najtragičnija financijska kriza (naravno, bez para se ne može), ali bijeda duha, svijest o institutu građanina kao središta, kao generatora oko kojega se država mora vrtjeti, to je u Hrvatskoj poharano kao da je napalmom sravnjeno. Pobogu, ovdje je vertikala građanina pojedinca postala skoro pa sramotna pojava. Nisi li dio nekog klana, krda ili udruženog zločinačkog pothvata, teško da će se čuti tvoj glas. Što nipošto ne znači da nema nade, da je nemoguće početi od nule i početi veliko pospremanje poniženih ljudskosti. Posla je puno, ali svaki mali korak u pravcu održivog razvoja građanstva je od neprocjenjive vrijednosti. Da bi se iznurenim, iznerviranim građanima vratilo samopovjerenje, samopoštovanje i vjera u dignitet, potrebno je krenuti bukvalno od malih nogu. Od školskih klupa. Tamo gdje se poniženja počinju učiti češće od abecede, gdje se nasilje uvježbava češće od skoka u dalj. Da bi se u divljim nasadima Hrvatske uspješno primila i razvila društvena kohezija u kojoj građani aktivno sudjeluju u svim društvenim procesima i životu zajednice, u škole je nasušno potrebno uvesti građanski odgoj i obrazovanje. Od osnovne preko srednje škole do visokog obrazovanja. Pri tome se znanja, vještine i stavovi moraju razvijati u svih šest dimenzija – političkoj, ljudsko-pravnoj, društvenoj, kulturološkoj, gospodarskoj i ekološkoj. I da vidiš plodova, mic po mic, ali što su krhkiji ti plodovi koje odnjegujemo, bit će slađi. Održivosti građanskog odgoja i obrazovanja (s naglaskom na izazove u područjima posebne državne skrbi, gdje su građanska prava zaista smlavljena) nedavno je posvećen skup u Daruvarskim toplicama. Organizatori su bili Mreža mladih Hrvatske, Centar za mirovne studije i GONG, a uz njih su na skupu sudjelovali: Forum za slobodu odgoja, Documenta – centar za suočavanje s prošlošću, Direktna demokracija u školama, Ženska soba, CESI, Hrvatski centar za dramski odgoj, Koordinacija udruga za djecu, Kuća ljudskih prava, Volonterski centar Osijek, Ženska udruga Izvor, Udruga romskog prijateljstva Luna i Udruga za rad s mladima Breza. Prezentirajući svoje programe neformalnog građanskog obrazovanja i suradnje sa školama, udruge su istaknule niz iskustvenih opažanja od kapitalnog značaja za institucije koje će nositi razvoj građanskog odgoja.

Kao prvo, iznimno je važno osigurati kvalitetu i ujednačenost nastave građanskog odgoja i obrazovanja, što podrazumijeva jasnije određivanje nastavnog programa i određivanje osnovnih sadržaja. Znamo li kakve kaotične prilike haraju domaćim sustavom obrazovanja, posve je jasno da se pripremama građanskog odgoja mora pristupiti delikatno i najstručnije moguće. Zatim, potrebno je jasno predvidjeti nastavne sate, uz omogućavanje dovoljno slobode školama da osluškuju interese učenika i učitelja. Nužno je osigurati korištenje raznolikih metoda poučavanja s naglaskom na participativne metode i iskustveno učenje, bez brojčanog vrednovanja građanskog odgoja i obrazovanja. Uz sve to, neće izostati borba sa specifičnim terenskim problemima nerazvijenih oblika civilnog društva, nezaposlenosti, nacionalne i etničke diskriminiranosti. Zato je združena, vibrantna želja da se zanemareni građanski resursi ponovno odlede i stave u život, nešto što je gotovo pa urgentno pitanje opstanka ove zemlje. I sreće svakog njenog Građanina.

 

Komentiraj

Filed under Društvo