Monthly Archives: Prosinac 2012

ZAUVIJEK MLADI

Prije tri godine sjedili smo u bifeu Ateljea 212, jedva se opuštajući od gorčine predstave “Dokle?!” Milice Piletić, u režiji Alise Stojanović. Jedan je to od onih magičnih, škrto istesanih dragulja, kad poželiš ustati, zagrliti likove i njihovu glumačku djecu, privinuti ih na srce, i dugo ih držati tamo, zauvijek ako može. Ništa manje fascinantna je bila kasnija nježnost koju su dijelili među sobom, heroina priče Dara Džokić (za koju nemam boljeg opisa nego da posudim od Brechta: “Majka hrabrost”) i njezini mladi kolege. Oni su s punim povjerenjem nastavljali ljubav majke i djece, učiteljice i đaka, generacijski prožeti. Uvjereni u blagodet čina kojeg su nam darovali. Te večeri je predstavu došao pogledati i Predrag Ejdus, jedna od onih glumačkih ljudina, planina umijeća i žara. E, pa trebalo je vidjeti kako se žare okice mladih glumaca, presretnih da su s Bardom za istim stolom.
Guste ateljeovske međugeneracijske solidarnosti, sjetio sam ovih kasnodecembarskih dana dok je zagrebačka Udruga Pragma predstavljala zanimljivu, nadam se i dalekosežnu, medijsku platformu. Povodom završetka 2012., Europske godine aktivnog starenja i solidarnosti između generacija, producirano je 12 intervjua s istaknutim javnim osobama u Hrvatskoj, od one sorte kojima su profesionalizam, energija, stvaranje, žudnja i napon, obrnuto proporcionalni s biološkim satom. U intervjuima su sudjelovali Arsen Dedić, Gabi Novak, Ignac Kulier, Vlado Puljiz, Zdenka Kovačiček, Ljubica Uvodić Vranić, Vladimir Gruden, Špiro Guberina, Pero Kvrgić, Tihana Harapin Zelepugin, Saša Zelepugin i Oliver Mlakar. Njihove ispovijedi snažan su alat za demaskiranje bezobzirnog trošenja aktivnog stanovništva Hrvatske. Gdje je strahovitog maha uzelo popuštanje kratkotrajnom teroru “mladosti” a ponižavanje “starosti” kao isluženog balasta na putu maglovitih prosperiteta. Čije ciljeve valjda jedino znaju jalove političke elite.
Nepresušni Arsen iznosi jednadžbu svake umjetnosti i života kao takvog: “Pisao sam u starijoj dobi i mlađima, no ipak moram priznati da nikada nisam dijelio kolege generacijski nego samo po talentu. Talent ili imaš ili nemaš. Ako ga imaš, onda si mi blizak, ako ga nemaš, e onda ga jednostavno nemaš i u glazbenom me smislu ne zanimaš.” Psihologinja Ljubica Uvodić Vranić iznosi vječnu esenciju zajedništva: “Družite se, ljudi, pokucajte na vrata susjeda, tolerirajte mlade i učite od njih – nemojte ih kritizirati jer je čovjek čovjeku najveća potreba.”
Psihijatar Vladimir Gruden ističe da stariji ljudi trebaju naučiti uživati u sebi i vlastitoj vrijednosti. To je (za sve generacije) u ovoj zemlji postala strahovito važna misija, svakodnevno ugrožavana gaženjem vrijednosti. Ostati svoj i tvrdokorno ostati na nogama, cijeniti se, dok ti gadovi pljuju u lice. Biti jači od njih, bez obzira na cijenu.

Komentiraj

Filed under Društvo

STID ZA CRKVENE FARAONE

Imaju li pojma zabludjeli faraoni Katoličke crkve u Hrvatskoj gdje je uopće Ruanda i ubogo selo Kivumu? I vide li išta drugo osim paranoične želje da do kraja sve podčine pod ustajale mantije? Za Afriku su eventualno čuli kao urednog opskrbljivača dijamanata za njihove blještave kostime. No dok glavinjaju od bijesa ne bi li što više dječice preventivno izudarali krampusovim šibama, da ne ogreznu u grijeh zdravstvenog odgoja, ti glavešine s vatikanskim pečatnjacima ne znaju što je istinski nauk vjere. I što je mučno tesanje školstva u prašini bijede odavno žrtvovanog afričkog kontineta. Između duhovnih pastira kao što je fra Ivica Perić i svih ovih silnih benedikta, bozanićevaca, srakića i drugih pozlaćenih kumira s mrenom moći na očima, galaktičke su daljine. Fra Perić, ravnatelj Centra Otac Vjeko u Kivumu, doista dijeli nesebično znanje, obrazujući tamošnju djecu za krojače, stolare, zidare, električare, zavarivače i vodoinstalatere. Fra Perić je i inicijator prikupljanja sredstava za izgradnju srednje škole u selu (o čemu sam već pisao u travnju, kada je izgradnja počela) a pridružio mu se i osječki bračni par, novinari Maja Sajler Garmaz i Željko Garmaz, uključeni u Humanitarnu udrugu Srce za Afriku.
I sad, ovih dana iz tog toplog Srca dođoše fantastične vijesti. Znajući da je jedan od najboljih djevojačkih zborova Hrvatske, osječki Ansambl Brevis, dobio poziv za nastup (21. siječnja 2013.) u prestižnom Carnegie Hallu u New Yorku i da za to važno ali skupo putovanje na sve načine Brevisice prikupljaju sredstva, iz Udruge Srce za Afriku namjerili su pomoći. “Odlučili smo djevojkama iz Vokalnog ansambla Brevis, uručiti 100 komada slika napravljenih neobičnom tehnikom – ljepljenjem kore drveta banane. Djevojke slike mogu ponuditi na humanitarnoj prodaji i tako si osigurati jedan dio potrebnih sredstava. Slike su izradili učenici strukovne škole Centar Otac Vjeko u Ruandi. Budući da brojni Osječani kao i Grad Osijek već godinu dana nesebično pomažu naš projekt izgradnje srednje škole u Kivumuu u Ruandi, djeca iz Kivumua odlučila su se na ovaj način izraziti svoju zahvalnost”, ističu u udruzi.
Moćna lekcija o iskonskim klicama čovjekoljublja. Kad daruju bogati, bez obzira na dobre namjere, uvijek je to i svojevrsno ispiranje savjesti. Kad siromašni daruju, onda je to plemenitost dostojna oltara.

Komentiraj

Filed under Društvo, Religija

MASTERCHEF ŽELJAN LJUBAVI

“Uvijek postoji izlaz, jer na kraju tunela u svakoj situaciji je svjetlo”, gordo je uvjeren Marko Fiket. U tog su 27-godišnjeg mladića optimizam i samopouzdanje nesalomljivi poput najkvalitetnijeg čelika, jer u svom je kratkom životu trpio samo udarce, gomilu podlih udaraca.
“Ponosan sam da sam školu završio, jako mi je to važno za samopouzdanje. Uporan sam, imam svoj stav i vjerujem da ću se ostvariti u životu kao čovjek, suprug, otac i radnik”, iznio je Marko novinaru Novog lista svoj skromni popis želja, za njega kozmički prevažnih. Nisu to blještavocrveni ferrariji, skijanja u Aspenu i Gstaadu, ili veze s Victoria’s Secret modelima… Nego, male iskre čežnje za kojima se ovaj mladić zlopati, rudarski bori i ako ih osvoji, budite uvjereni da bi ih čuvao do posljednjeg daha: ženu, djecu, posao, dom. Ništa od tog sna još nije imao Marko, beskućnik s trenutnom adresom u riječkom Prihvatilištu “Ruže sv. Franje” na Kozali.
Kao bebu su ga u Koprivnici ostavili biološki roditelji, a posvojitelji kojima je dopao šaka (jer, nije to bila ljubav nego sadizam) iživljavali su se nad nesretnim dječakom, zanemarivali ga, nazivali kopiletom, tjerali na težak fizički rad i da kleči na soli. Od posvojitelja je bježao te je mučno djetinjstvo provodio uglavnom u domovima za nezbrinutu djecu po cijeloj Hrvatskoj. Zbog svoje osjetljivosti i povučenosti trpio je šikaniranja ostale djece. “Tražio sam samo malo pažnje i ljubavi, a najčešće nisam dobio ni mrvice od svega toga”, kaže Marko. Usprkos svim nedaćama uspio je završiti školu za kuhara, na žalost posrnuo je i otišao stazama kriminala pa je tri godine proveo u zatvoru u Gospiću, zbog čega se danas gorko kaje. “Naučio sam cijeniti slobodu, ne samo ovu izvanjsku nego i unutarnju, koja mnogima nedostaje pa podižu ruku na sebe, ponajviše zato što ih muči obiteljska situacija, odnosno nedostatak posla dok njihova djeca ovise o njima, a kojima je taj čovjek, bio u zatvoru ili vani bez posla, i dalje uzor kao otac. Uvidio sam da svaki čovjek ima neki njemu svojstveni križ koji nosi”, mučnom zrelošću niže ožiljke svoga kratkog životnog iskustva.
Životni san mu je raditi kao kuhar, a kako veli, praksu je žestoko odradio u zatvoru, kuhajući za više od stotinu ljudi. “Zatvorska hrana, barem u Gospiću, ne razlikuje se od one koja se koristi u domaćinstvima, jer je raznolika i ovisi o godišnjem dobu. Pripremao sam sve i svašta, mahom jednostavna jela. Inače, u zatvoru je rad spas, jer vrijeme brže i ispunjenije prolazi i ne razmišljaš o problemima… Kuhanje je moja ljubav od malih nogu i kada bi mi netko pružio priliku da radim taj posao, imao bi zahvalnog, odanog i kvalitetnog radnika”, kaže prekaljeni masterchef Marko, željan toplih obroka ljubavi.

Komentiraj

Filed under Društvo

AKCIJA DOBROTVORKE MARE

“Kada dođem kući, opet me čeka posao u kojem ljude gledam, slušam njihove probleme i moram brzo stvarati plan akcije kako pomoći… Tu nema ono ‘pa to ćemo sutra ili iduće godine’, vi tog trena morate pomagati”, kaže Mara Čović, kreatorica neprekidnog akcijskog plana filantropije. Vlasnica plemenite osobine da SLUŠA i GLEDA ljude, danas sve rjeđe vještine, nestale poput nestalih zanata. U finišu godine, kada smo zatrpani desecima raznoraznih naj-izbora, a izabrane face šljašte s naslovnica, kioska i crvenih tepiha, šljakerice dobrote poput Mare Čović uglavnom ostaju anonimne. A njihova je svakodnevna borba u očuvanju ljudskosti dostojna planetarne slave.
Regionalna zaklada za lokalni razvoj “Zamah” drugu godinu za redom organizirala je izbor za dobrotvorku godine kojoj se dodjeljuje nagrada Josipa Vancaš. “Nagradom nastojimo naglasiti važnost ženskog doprinosa kroz filantropiju u izgradnji zajednice, podići svijest u javnosti o ženama koje nesebično pomažu članovima/icama zajednice darujući svoje vrijeme, stručnost i novac. Budući da filantropiju smatramo nužnim preduvjetom za razvoj civilnog društva, svrha je nagrade poduprijeti žene u Hrvatskoj da prepoznatljivije i svjesnije koriste filantropiju za društveni boljitak i položaj žena te omoguće promjene u društvu”, naglašavaju u Zakladi Zamah. Ove je godine prijavljeno deset kandidatkinja koje dobrotvornim radom pomažu svojoj zajednici. Njihovi životopisi bili su objavljenji na internetskim stranicama Zamaha, a o izboru dobrotvorke odlučivali su posjetitelji stranica. Najviše glasova dobila je Mara Čović, profesorica pedagogije i sociologije iz Županje. Žena koja ističe da je svoje profesorsko zvanje uvijek shvaćala kao poziv i misiju, jasno je da nema radnog vremena i pauze u nesebičnom davanju. Posebno je posvećena pomaganju socijalno ugroženih, marginalnim skupinama. Ona prepoznaje i njeguje djecu s talentima te pronalazi načine da im pomogne u daljnjem školovanju. Brojni su učenici profesorice Čović ostvarili cijenjene karijere u Hrvatskoj i Europi, upravo njezinim zaslugama.
U maloj i patrijarhalnoj sredini kakva je Županja za angažman pomoći žrtvama obiteljskog nasilja nije samo dovoljna ljubav (koje u gospođe Mare očito ima napretek) nego i građanska hrabrost. Tako je sudjelovala u smještanju majki i djece u sigurne kuće. Brojnim je ženama pomogla savjetima i podrškom u krizama braka i odgoja djece. Prije desetak je godina s hrabrim ženama osnovala žensku udrugu ŽIR, koja u svom programu ima misiju permanentnog pomaganja ženama koje trpe nasilje.
Na osjetljivom, tada još uveliko ratnom području, 1993. godine osnovala je Centar za mir u Županji, koji je bio dio Centra za mir u Osijeku. Uz taj dio angažmana očito su bile važne i ljekovite volonterske radijske emisije “Pogledi pred ogledalom”, u kojima je profesorica Čović na Hrvatskom radiju Županja terapeutski govorila o pozitivnoj psihologiji i optimizmu. Radila je sa stradalnicima rata, a poseban je pristup imala i kroz pedagoške radionice pomažući djeci s ratnim traumama i stresovima.
Idoli gospođe Mare su Mahatma Gandhi i Majka Tereza a njezin životni moto “svaki dan nekome pomoći” nikada se ne gasi.

Komentiraj

Filed under Društvo

IMITACIJA ŽIVOTA

Jadno zvuče prijetnje inkvizitorskih epigona, debelo zaštićenih iza bedema zlatnih oltara. Umjesto što siju netrpeljivost, trebali bi ispočetka pročitati priču o Djetetu koje iskupljuje Svijet. Ili, ako ih mrzi kvariti svoje odnarođene kardinalske i biskupske oči na evanđeljima, možda da pogledaju neki film. Ima, bogme, filmova biblijskih dubina. Za gledanje filmova njima alata ne fali – od ljupke gadgeterije do ekrana u sjedalima po luksuznim terencima i golemih plazmi po mramornim dvorovima. Elem, ako se dosađuju naši vajni crkveni lordovi, ili dok imaju pauzu u pohlepnom nastojanju da Hrvatsku preurede u polje stalnog križarskog rata, predlažem da si puste “Imitaciju života”, remek-djelo Douglasa Sirka iz 1959. Barem finale, u kojem je dosegnuta takva gusta groznica duše i dodir onostranog Spasenja, kakve su okađeni crkveni baruni odavno zaboravili. Dok gospel kraljica Mahalia Jackson pjeva moćnu, razarajuću “Trouble of the World” (Uskoro ću završiti s nevoljama svijeta / Putujem kući da živim s Gospodinom), bijeli vranci vuku crnu kočiju s posmrtnim ostacima tamnopute služavke Annie. Kroz kordon policajaca i novinara (jer, Anniena poslodavka je filmska diva Lora Meredith koja radi karijere zanemaruje vlastitu kćer Susie) uz krike se probija Sarah Jane, Anniena kći, mulatkinja koja se sramila svoje majke i vlastite rase. “Nisam tako mislila, majko, žao mi je… Volim te”, jeca Sarah Jane, lica uronjenog u vijence od bijelih ljiljana. Biblijski je opor i uznosit Sirk dok priča o grijesima i oprostu, suzama razmetnim i suzama bola, razdorima i ljubavima između roditelja i djece, slobodi i gaženju tijela, prokletstvu i pomazanju…
Ali umjesto takvog tankoćutnog pastirskog bdijenja nad čovjekovom dušom, hrvatskim crkvenim prelatima ogrezlim u borbu za materijalno (ista Milanovićeva Vlada na koju kardinal Bozanić sipa antisotonsko drvlje i kamenje, za iduću godinu je povećala iznos Katoličkoj crkvi za čak 122 milijuna kuna, s ovogodišnja 253 milijuna na 375 milijuna kuna!) puno je lakše izbaciti pandže rigidne manipulacije. I zabadati nos u školstvo i obrazovanje, tražeći povratak u srednji vijek, u zemlji koja je, barem na papiru, još uvijek laička država. Sve u ime lažnog dušebrižništva za čistoću dječice.
Dijeleći anateme iz svog autističnog grimiznog bogatstva (hollywoodska raskoš nove biskupske rezidencije u Osijeku, na primjer, smještena je točno preko puta prihvatilišta za beskućnike, da ubogi imaju na čemu oči pasti) visoki kler je posve napustio narod kojem i dalje samo cinično folira. Da nije tako, potrudili bi se i ponovo prolistali iskonsku Bibliju. Ondje ima više nego dovoljno održivog razvoja. Jer, u svima nama, nevjernicima i vjernicima, tinja neka vjera, tlapnja, nada, šta već, da ćemo jednom otići tamo daleko na počinak, a grijesi će nam biti isplaćeni. Priča o nejakom Djetetu koje se rodilo zbog te naše utopije, jedna je od najljepših priča ikada stvorenih.

Komentiraj

Filed under Društvo, Religija

LIKVIDACIJSKA STATISTIKA

Svi nešto palamude o poraznim službenim rezultatima popisa stanovništva u 2011. Od predsjednika države do zadnje izbotoksirane gladne starlete, svi se nešto zgražaju jer nas je u Hrvatskoj tričavih 4,284.889 što je za 152.571 manje nego u 2001. Ma nemoj mi reći, otkud sad ta silna iznenađenja. Naime, statistika je opaka stvar. Pogotovo u državici koja se pravi naivnija od sobarice u starim francuskim vodviljima, a sama iscrpljuje, istjeruje i likvidira svoje građane. I još im za to ispostavlja dodatne kazne.
Elem, obitelj Vuković iz sela Medari kod Nove Gradiške prema okrutnoj statistici se 1. svibnja 1995. našla u krivo vrijeme na krivom mjestu. Ono, šta imaju tražiti u selu u 6 ujutro dok pobjedonosna hrvatska vojska u akciji Bljesak čisti sve pred sobom. Kao u nekoj podivljaloj dječjoj igri (pod geslom: “Ko se nije skrio, pokojni ga bio!”), tog su jutra likvidirani Milutin i Cvjeta Vuković i njihova sedmogodišnja kći Dragana. Zajedno s njima ubijeni su i drugi nesretni seljani, koji nisu uspjeli pobjeći – sveukupno 22 žrtve (troje djece i jedanaest žena) od zatečenih dvadeset i četvero. Dvije djevojke poštedio je jedan vojnik. Sve su žrtve civili, likvidirani mecima iz neposredne blizine.
U strašnoj tragediji koja im je pokosila cijelu porodicu, odnijevši im mlađu sestru, majku, oca, strica, strinu i njihovo dvoje djece, Radmila i Mirjana Vuković statistički su imale sreće. Pokolj su preživjele samo zato što su u to vrijeme bile kod rodbine u susjednoj Bosni i Hercegovini. 2006. godine sestre Vuković su pred Općinskim sudom u Novoj Gradiški pokrenule odštetni postupak zbog ubojstva roditelja i maloljetne sestre. Isti sud je 2009. odbio njihov tužbeni zahtjev kao neosnovan a Građansko-upravni odjel Općinskog državnog odvjetništva u Zagrebu odbio je zahtjev za sklapanjem vansudske nagodbe jer to po njihovom tumačenju slučaja nije ratni zločin, nego su stradali civili ratna šteta. Statistički, dakle, lete glave, lete cigle, prosječno sve pada na istu hrpu stare krame. Eskadron smrti iz tog majskog jutra ’95. eventualno se, dakle, može prekršajno goniti zbog traljavo izvedenih “građevinskih radova” u Medarima.
No, Hrvatska ima još zluradih dosjetki. U pravilu obožava civilnim žrtvama rata još dodatno zabiti do balčaka. Umjesto sudske satisfakcije boli, ispostavlja im račun za plaćanje sudskih troškova nakon izgubljenih parnica. Zbog gubitka parnice u odštetnom postupku, Općinsko državno odvjetništvo u Novoj Gradiški pokrenulo je ovrhu nad nekretninama sestara Vuković. Nad spaljenom imovinom, uništenom u ratu! “Strašno je sve što nam se događa. Prvo smo doživjele strašnu tragediju, a onda sedamnaest godina nakon zločina i ovakvo sudsko rješenje”, izjavile su sestre Vuković koje sada žive u Bosni i Hercegovini.
“Cinizam hrvatskog pravosuđa u ovom slučaju se očituje kroz navod u drugostupanjskoj presudi u kojoj stoji da je prvostupanjskom presudom utvrđeno kako smrt nije nastala tijekom ratnog zločina hrvatske vojske. Iz svega ispada da su žrtve počinile suicid”, upozorava njihov odvjetnik Branko Šerić, koji je o ovom slučaju obavijestio predsjednika Ivu Josipovića te glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića.
Pitam se kad li će onim dugim ubogim kolonama “spontano” protjeranih srpskih civila iz kolovoza ’95., što su na traktorima nosile svoju šaku jada, stići računi za izraubovani autoput ili zagađivanje okoliša. Istrijebiš građane i napuniš budžet – recept male statističke zemlje za doživotni umor.

Komentiraj

Filed under Društvo, Politika

TIHI ROĐENDAN LJUDSKOSTI

Naravno da smo točno u mjehurić informirani koliko su šampanjca ispartijali lokalni selebovi slaveći rođendane. I jedva da nas mogu mimoići podaci o obljetnicama kad je koji paravlasnik Hrvatske prodao svoj prvi kupus, ili prošao prvi kilometar švercajući kajmak, kalašnjikove ili koku. O jubilejima prvih kamen-temeljaca državnosti (poznato je, ova je država nastala još u doba dok su amebe bile neorganizirana banda) kojima se maltretiraju i djeca u vrtiću, ne moramo ni govoriti. No, zato je ovih dana jedan vrijedni dvadeseti rođendan bezobrazno podcijenjen. Minorno odrezan na desetak protokolarnih redaka ili desetak sekundi u montaži, zatrpan vrištećim naslovima prenapuhanih prečih događaja. Uopće se ne čudim, jer uz ovaj se praznik rođenja veže esencijalna mantra opstanka sadržana u riječima GRAĐANSKO, LJUDSKO i PRAVO. Trojci odavno ismijanoj i pogaženoj u našoj virtualnoj zemlji. 20 godina se upravo navršilo kako je osnovan Građanski odbor za ljudska prava, mlada a već tako prekaljena institucija, jedna od onih kojima dugujemo mnogo. Svaku mrvicu očišćene prošlosti i svaku grudicu civilizacijske budućnosti.
“Zadaće i problemi koji će se i u budućnosti pojavljivati bit će dijelom vezani za naše stare poznanike – nacionalističku netrpeljivost, ksenofobiju i rasizam. Neki od njih se ulaskom Hrvatske u EU ne moraju nužno smanjiti, a pojavit će se i novi problemi, kao sve veća socijalna isključivost te sve ugroženija prava na zdravi život”, rekao je Zoran Pusić, predsjednik Građanskog odbora za ljudska prava, na svečanosti u zagrebačkom Muzeju Mimara. Da, Pusić je gorko u pravu, “stari poznanici” su ovdje žilavo usađeni, uvijek su u sjajnoj formi. U borbi sa ksenofobičnom i rasističkom idiotarijom kraj se ni izdaleka ne nazire. A već stasaju “novi” problemi poput socijalne bešćutnosti i radikalnog gaženja elementarnih životnih prava, u sirovim uvjetima našeg priključka na predatorski kapitalizam.
GOLJP je pokrenut 1992., kao nevladina, neprofitna organizacija koja radi na zaštiti i promociji ljudskih prava. Osnovana je kao reakcija na tadašnja masovna kršenja ljudskih prava, činjena pod alibijem ratne situacije. Bilo je to u jeku rata, kada je i sam spomen ljudskih prava izazivao nakostriješene krvožedne uši kod warlordova hrvatskog društva. Aktivisti koji su ’92. osnovali GOLJP, do te su godine već imali bogat i visokomoralan staž u organiziranju ljekovite fronte protiv narastajućeg nacionalizma i buđenja totalitarnosti. 1990. su osnovali Odbor za Trg žrtava fašizma, nevladinu organizaciju (aktivnu do 2001.) koja je upozoravala na opasnosti ponovne pojave fašizma u hrvatskom društvu te zagovarala antifašističke vrijednosti kao europsko naslijeđe. 1991. suosnivači su Demokratskog opozicijskog foruma (DOF) te organizatori Jugoslavenskog pretparlamenta građana, koalicije s ciljem okupljanja svih onih koji su zagovarali i vjerovali u mirno rješenje sukoba na teritoriju bivše Jugoslavije.
Od 1992. aktivisti GOLJP-a pomagali su u rješavanju dobivanja državljanstva i putovnica, suprotstavljali se nasilnom i nezakonitom iseljavanju i zauzimanju stanova i kuća, organizirali potrage za nestalim i razmještenim osobama, tražili raščišćavanje i procesuiranje ratnih zločina. Za svoje aktivnosti najčešće su trpjeli prijetnje i uvrede, a okusili su i policijska privođenja. Stoički su izdržali sve, vjerujući da ono trojstvo u nazivu njihove organizacije još uvijek ima smisla. Hvala im na izdržljivosti.

Komentiraj

Filed under Društvo, Politika

TABLET NA PLATFORMI BOLI

“Vidio je u bolnici kod drugog djeteta tablet. I dobio ga je, uzeli smo ga na rizik u Velikoj Gorici za 600 kuna i to ga je razveselilo. A ja ću ako treba biti gladna kruha”, kaže Zlatica Zec, nezamislivo hrabra žena. Nije ovdje riječ o majčinskom ispunjavanju hirova razmaženog djeteta (kako bismo brzopleto mogli zaključiti) nego o očajničkoj svakodnevnoj borbi za život osmogodišnjeg Nine. Na portalu net.hr objavljen je isječak (turobni slice of life) majčinske bitke, i žestokih napora svih ukućana brojne obitelji Zec, da njihov Nino dane probdije uz što manje boli a da mu nježno djetinje dostojanstvo ostane uspravno i stisnutih zubi.
Možemo li doista pojmiti -dok histerično obilazimo shopping centre birajući platforme i dizajne svojih gadgeta- što znači ovaj tablet na postelji dječaka bolesnog od karcinoma jetre, uređaj doslovce plaćen kruhom kojega su se drugi u kući Zec odrekli. Ili, mogu li oni zlatom optočeni crkveni inkvizitori koji bi i ovakve duše najradije zgrabili pod svoju šapu neobrazovanja, mogu li spoznati kakve iskre žudnje za znanjem pršte iz Nininog izmučenog tijela. Dječak već dvije godine nije bio u školi, a od svojih osam godina života, pet je proveo u patnji, pod kemoterapijama i u bolničkim krevetima, nakon prve runde liječenja tumor mu se opet vratio. Kako li su samo minorne i mizerne bitke za gradonačelničke kandidature ili stranačka podmetanja, ucjene i kabinetska borba za opstanak, pred stvarnim, nadčovječanskim hrvanjem porodice Zec sa životnim nedaćama. Obitelj sa šestero djece iz sela Brežane Lekeničke, život nikada nije mazio. Otac Mišo jedini je hranitelj, radnik u Čistoći, s plaćom od 3.000 kuna. Nakon pet sinova, prije pet godina im se rodila i kći Lucija, njihova “sreća”, kako je svi ukućani zovu. No, iste je godine stigao i gadan udarac – Nini je dijagnosticiran maligni tumor jetre. Za obitelj Zec počela je neravnopravna borba za svaki dan nade, borba koja bi mnoge slomila.
“I dan-danas kad ide na kemoterapije ne da mu se, nema volje, ne može više ni gledati bolnice i uvijek me pita: ‘Mama, kad ću ja biti gotov? Kad ću normalno živjeti? Ja bih išao u školu.’ On samo želi normalan život”, priča Zlatica o željama svoga Nine koji mašta da jednoga dana bude bagerist.
Zlatica navodi da su joj puno pomogli udruge Krijesnica, Krugovi i Ljubav na djelu, te direktor prijevoznika Autopromet Sisak, koji joj je dao kartu za autobus do Zagreba, dok god se Nino liječi. U svome jadu ova nesalomljiva žena ne zaboravlja ni tegobe drugih obitelji, koje je upoznala po bolnicama: “Nadam se da će se u Klaićevoj odjel proširiti da bi majke koje imaju manju djecu i bebe, kao što sam ja imala, mogle biti s njima. Nadam se da će udruga Ljubav na djelu uspjeti u tome što pokušava već godinama – proširiti treći kat. Ja sam htjela biti s njim kad je imao tri godine jer nisam znala hoće li zaspati ili neće, hoću li ga ostaviti uplakanog. To je jako važan i težak dio. Ako ja nisam mogla, da barem u budućnosti majke to mogu.”
Iako su nošeni strašnim iskušenjima, među članovima obitelji Zec vladaju predivne spone ljubavi i uzajamne potpore. Koliko smo puta čuli za suprotne primjere, kad se iz čiste obijesti javljaju nasilje i netrpeljivost a gramzivost izludi život začas i razori sve što stigne. Obitelj Zec se za mikrone svoje nade bori čistom ljubavlju. Divna, tužna, ponosna misija.

Komentiraj

Filed under Društvo

KIKLOP OD LJUBAVI

“Umjesto pizze i ovdje jedem kebab, ovaj put kurdski, u znak potpore imigrantskom jadu, a onda u kasno poslijepodne brod kreće prema jugoistoku…”, opisuje Jasen Boko odlazak iz Ancone prema Krfu, pretposljednjoj postaji prije povratka na Itaku. Ne može se škrtije a bogatije sažeti jedna od najdubljih brazdi kojima plovi fascinantna knjiga “Tragovima Odiseja”. Boko je za svoj Kontroverzni putopis o lutanju grčkog junaka Jadranom na netom završenom 18. Sajmu knjiga u Puli osvojio Kiklopa za publicističku knjigu godine i to je prvi put da putopisni žanr osvaja nagradu u ovoj kategoriji. Mitske su zvijezde, dakle, sretno obasjale Bokino lutalaštvo. A ono što je zaklopio između korica, zapravo je nemoguće jednostrano dešifrirati. Jer, u pitanju je i putopis i autobiografska proza i roman i ep koji ni u 21. stoljeću ne izumire i mit i stvarnosna reportaža… Doista je teško izabrati što u tom zamamnom pletivu (dostojnom izdržljive Penelope) dojmljivije funkcionira. No, ponajprije zrači magična čežnja za komunikacijom, razmjenom ljubavi i povjerenja. Multikulturalnost, prožimanje identiteta i dijalog među ljudima, u Bokinom ruksaku i otisnutim zapisima, nikad nisu pomodna floskula nego esencija života. Stara je istina da se ksenofobija može roditi samo ispod kože onih nevoljnika koji se nikada nisu maknuli sa svoga praga, niti su ikada pokazali istinsku želju da pogledaju čovjeku u oči. Naprotiv, oni koji putuju svijetom, tragajući za sobom i drugima, postaju bogatiji, opremljeniji za bitku u osvajanju ljudskosti.

Koristeći model traganja za rodonačelnikom svih lutanja Odisejem, služeći se Homerovim epovima kao svevremenskim GPS-ovima, Boko smjelo potura tezu da se itinerer Odisejeva putešestvija dobrim dijelom kovitlao po istočnoj strani Jadrana. Da su divlji Lestrigonci zapravo haračili oko današnjeg Omiša, da se Kiklop skrivao u Grapčevoj špilji na Hvaru a zavodljiva Kalipsa ljubovala s Odisejem na Mljetu… Nabijen erudicijom, dobro potkovan znanstvenom prtljagom, Boko trasira format na kojem će ispričati priču o (samo)spoznaji, o spektakularnim vidicima i preziranju svakog oblika uskogrudnosti. Alergičan je na bilo kakvu predrasudu. Recimo, startajući na ishodištu Odisejevog tripa, u maloazijskom turskom gradu Canakkale, pored legendarne Troje, upozorava da je Turska u svijesti prosječnog, manje obrazovanog Europljanina oduvijek kolonijalistički karikirana kao “zabit iz koje dolaze samo gastarbajteri” i da “kulturnu povijest ove zemje i njezinu pravu kulturološku ulogu u povijesti europske civilizacije i danas samo rijetki poznaju…” Ili u jeku ponižavajućih zapadnoevropnjačkih optužbi Grka za džabalebarenje, Boko udivljeno piše: “Znam da Europa Grke smatra lijenima i nezaintersiranima, znam da ih krivi za gospodarsko stanje u zemlji, ali priča s terena govori drugačije. Ova polja nisu zapuštena, netko to obrađuje, a ljudi koji su u stanju boriti se s mediteranskim kršem i oplemeniti ga, sigurno nisu lijenčine koje žive na grbači vrijednih sjevernjaka.”

Nesumnjivo na strani malih ljudi, usputnih protagonista turbulentnog vremena, Boko na svom maršu kroz čežnju, uživa u drugovanju s njima – od brojnih turskih porodica i birtaša po grčkim zabitima što jedva krpaju budžet ili ubogih afričkih izbjeglica po tranzitnim grčkim i talijanskim lukama, do tvrdokorne vlasnice konobe na Mljetu, udovice pomorca ubijenog u nedavnom balkanskom ratu. Dirljive su njegove usamljeničke revizije prijeđenog puta. “Imam pet banki i baš ništa ni od pokretne ni od nepokretne imovine. Što bi rekla moja majka: ‘Nemaš krova nad glavom!’ U pravu je, nemam krova, ali sam prošao svijetom uzduž i poprijeko prenoseći svojoj djeci najbitnije uvjerenje koje imam: uvijek se boriti za vlastiti izbor i nositi se s posljedicama tog izbora (…) Nemam bog zna što ostaviti djeci, ali opet, možda će ta djeca biti ponosnija na ovakvog oca nego na nekog koji bi im ostavio stan u centru Splita, kao što većina ‘uspješnih’ roditelja ostavlja. Možda će biti ponosnija, a možda se samo uzalud nadam… U svakom slučaju, taj će izbor biti njihov”, razmišlja, čekajući autobus za Knossos na Kreti.

Deset Odisejevih godina na putu kući, Boko je prešao za šezdeset dana i podijelio s nama tajnu izdržljivosti, ljubavi za bližnje i kamenčiće sreće na tom kvrgavom oceanu: “Sad znam, Itaka je metafora, život je potraga za njom, mjesto na koje stižemo tek na kraju dugog puta. Nije važan cilj, nego način na koji smo do njega doputovali.” Sjetna, prevažna knjiga za sve nas. Obavezna literatura za ministarstva prosvjete, kulture, turizma, zdravlja, gospodarstva, obrane, policije, okoliša… Nadostavite niz, jer nema mu kraja.

Komentiraj

Filed under Kultura

POVRATAK OTPISANIH

Čovjek u pidžami, obolio od Alzheimera, trči prometnom Slavonskom avenijom u Zagrebu. Policijska kola ga sustignu, a murjak iznutra zapita: “Tko ste vi?!” Bariton iz pidžame, smiješeći se, odgovori: “Ja sam junak vašeg djetinjstva.”

Ova scena, kako ju je prepričao veliki glumac Voja Brajović u subotnjem Jutarnjem listu, istovremeno je fikcija i snažan dokument. Dokumentira memoriju jednog bivšeg doba, ali i najavljuje mogućnosti razdoblja koja su pred nama. S uvijek istim izborom: ili ćemo biti hrabri, pametni i odnositi male životne pobjede ili ćemo biti glupi i zdrobiti sami sebe. Voja glumčina govorio je o snimanju filma Ivone Juke “Drugi”, rađenom u siječnju 2012. “Bio je hladan dan, snimali smo scenu u kojoj glumim oca oboljelog od Alzheimera. Trčao sam po bivšoj Aveniji bratstva i jedinstva koja je bila prometna jer nismo mogli zaustaviti promet, a divna i talentirana Ivona i snimatelj to su iz daljine pratili i simali…”, priča Brajović. Netko je od revnosnih građana očito prijavio da neki luđak trči ulicom u pidžami, jer su se ubrzo uz lika zaustavila patrolna kola policije. “I pita mene jedan od njih: ‘Šta radite ovdje?’ A ja odgovorim: ‘Snimam film’. ‘Kakav film?’ pita opet on. ‘Pa, mislim da je odličan film’, odgovorim mu, a on opet: ‘A tko ste vi?’ ‘Ja sam junak vašeg djetinjstva’, odgovorim, a policajci se u čudu pogledaju. Onaj drugi izviri i kaže: ‘Tihi, jebote, jesi li to ti?'”, završio je ovu anegdotu Brajović. Minijaturu koja fenomenalno govori o dosegnutim standardima naše prošlosti, za koje je bilo vrijedno boriti se. Naime, kao izvanredni primjer stripovske akcije, serija “Otpisani” (ovih je dana na žalost preminula ikona serije Zlata Petković) je početkom sedamdesetih doista ispisala naša djetinjstva, radeći pojednostavljeni žanrovski obrazac borbe Dobra i Zla, bolje nas oblikujući u poštenju dobrote i pripremajući za nadolazeća iskušenja terora, nego sijaset ortodoksnih predavača o partizanskim ofenzivama. Na toj žanrovskoj platformi (ravnoj tadašnjim svjetskim akcijskim standardima) predstavili su se i kalili današnji velemajstori: Brajović, Dragan Nikolić, Miki Manojlović…

Iz prespektive gerilske bitke –kao da je i sama danas pripadnica nekih gangova Otpisanih- mnogo toga može posvjedočiti i sjajna redateljica Ivona Juka. Nakon izvrsnog pobjedničkog niza za svoj dugometražni dokumentarni film “Što sa sobom preko dana” (najbolji dokumentarni film na “goEast Film Festivalu” u Wiesbadenu, Zlatno srce Sarajeva za najbolji dokumentarni film na Sarajevo film festivalu, tri nagrade na 15. Danima hrvatskog filma, nagradu za najbolji međunarodni dugometražni film na Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma DokMa u Mariboru…) jedva se izborila za igrani prvijenac dugog metra. Ali tvrdoglava fajterica, već prekaljena u borbi s klanovima hrvatske filmske “industrije”, uopće ne očajava, naprotiv: “Odbijam biti žrtva, jer je u današnjem društvu strašno ‘in’ biti žrtva.”

Juka ne pristaje na status otpisanosti, status rashoda koji se u nas zna prilijepiti na one koji žele nešto stvarati, bez obzira na generacijsku (ne)zrelost. Rashodovani ovdje možete biti i u dobi od 20 godina. “Današnje društvo kao da potiče kukanje i prenemaganje kako ste ugroženi zbog toga ili onoga.., ali nimalo ne potiče inicijativu. Znate li ijednu ustanovu za hrabre? Udrugu koja
pomaže takvima? Nema takve. A stalno naglašavam kako poznajem i masu svojih muških kolega kojima je jednako teško kao i meni, a ne viču: ‘teško mi je, jer sam muškarac’. Najviše i najbolje što mogu napraviti, jest ‘uzdaj se u se i u svoje kljuse’. Radim onoliko koliko mogu i kako hoću, a bome, obzirom na fondove koji me finaciraju, dokaz je kako me nitko od tih smradova ne može ni u čemu zaustaviti. Iako su pokušali, a vjerojatno će i dalje pokušavati”, veli Ivona Juka, mlada žena koja ne misli napustiti ring.

 

Komentiraj

Filed under Kultura