Monthly Archives: Prosinac 2012

ZAUVIJEK MLADI

Prije tri godine sjedili smo u bifeu Ateljea 212, jedva se opuštajući od gorčine predstave “Dokle?!” Milice Piletić, u režiji Alise Stojanović. Jedan je to od onih magičnih, škrto istesanih dragulja, kad poželiš ustati, zagrliti likove i njihovu glumačku djecu, privinuti ih na srce, i dugo ih držati tamo, zauvijek ako može. Ništa manje fascinantna je bila kasnija nježnost koju su dijelili među sobom, heroina priče Dara Džokić (za koju nemam boljeg opisa nego da posudim od Brechta: “Majka hrabrost”) i njezini mladi kolege. Oni su s punim povjerenjem nastavljali ljubav majke i djece, učiteljice i đaka, generacijski prožeti. Uvjereni u blagodet čina kojeg su nam darovali. Te večeri je predstavu došao pogledati i Predrag Ejdus, jedna od onih glumačkih ljudina, planina umijeća i žara. E, pa trebalo je vidjeti kako se žare okice mladih glumaca, presretnih da su s Bardom za istim stolom.
Guste ateljeovske međugeneracijske solidarnosti, sjetio sam ovih kasnodecembarskih dana dok je zagrebačka Udruga Pragma predstavljala zanimljivu, nadam se i dalekosežnu, medijsku platformu. Povodom završetka 2012., Europske godine aktivnog starenja i solidarnosti između generacija, producirano je 12 intervjua s istaknutim javnim osobama u Hrvatskoj, od one sorte kojima su profesionalizam, energija, stvaranje, žudnja i napon, obrnuto proporcionalni s biološkim satom. U intervjuima su sudjelovali Arsen Dedić, Gabi Novak, Ignac Kulier, Vlado Puljiz, Zdenka Kovačiček, Ljubica Uvodić Vranić, Vladimir Gruden, Špiro Guberina, Pero Kvrgić, Tihana Harapin Zelepugin, Saša Zelepugin i Oliver Mlakar. Njihove ispovijedi snažan su alat za demaskiranje bezobzirnog trošenja aktivnog stanovništva Hrvatske. Gdje je strahovitog maha uzelo popuštanje kratkotrajnom teroru “mladosti” a ponižavanje “starosti” kao isluženog balasta na putu maglovitih prosperiteta. Čije ciljeve valjda jedino znaju jalove političke elite.
Nepresušni Arsen iznosi jednadžbu svake umjetnosti i života kao takvog: “Pisao sam u starijoj dobi i mlađima, no ipak moram priznati da nikada nisam dijelio kolege generacijski nego samo po talentu. Talent ili imaš ili nemaš. Ako ga imaš, onda si mi blizak, ako ga nemaš, e onda ga jednostavno nemaš i u glazbenom me smislu ne zanimaš.” Psihologinja Ljubica Uvodić Vranić iznosi vječnu esenciju zajedništva: “Družite se, ljudi, pokucajte na vrata susjeda, tolerirajte mlade i učite od njih – nemojte ih kritizirati jer je čovjek čovjeku najveća potreba.”
Psihijatar Vladimir Gruden ističe da stariji ljudi trebaju naučiti uživati u sebi i vlastitoj vrijednosti. To je (za sve generacije) u ovoj zemlji postala strahovito važna misija, svakodnevno ugrožavana gaženjem vrijednosti. Ostati svoj i tvrdokorno ostati na nogama, cijeniti se, dok ti gadovi pljuju u lice. Biti jači od njih, bez obzira na cijenu.

Komentiraj

Filed under Društvo

STID ZA CRKVENE FARAONE

Imaju li pojma zabludjeli faraoni Katoličke crkve u Hrvatskoj gdje je uopće Ruanda i ubogo selo Kivumu? I vide li išta drugo osim paranoične želje da do kraja sve podčine pod ustajale mantije? Za Afriku su eventualno čuli kao urednog opskrbljivača dijamanata za njihove blještave kostime. No dok glavinjaju od bijesa ne bi li što više dječice preventivno izudarali krampusovim šibama, da ne ogreznu u grijeh zdravstvenog odgoja, ti glavešine s vatikanskim pečatnjacima ne znaju što je istinski nauk vjere. I što je mučno tesanje školstva u prašini bijede odavno žrtvovanog afričkog kontineta. Između duhovnih pastira kao što je fra Ivica Perić i svih ovih silnih benedikta, bozanićevaca, srakića i drugih pozlaćenih kumira s mrenom moći na očima, galaktičke su daljine. Fra Perić, ravnatelj Centra Otac Vjeko u Kivumu, doista dijeli nesebično znanje, obrazujući tamošnju djecu za krojače, stolare, zidare, električare, zavarivače i vodoinstalatere. Fra Perić je i inicijator prikupljanja sredstava za izgradnju srednje škole u selu (o čemu sam već pisao u travnju, kada je izgradnja počela) a pridružio mu se i osječki bračni par, novinari Maja Sajler Garmaz i Željko Garmaz, uključeni u Humanitarnu udrugu Srce za Afriku.
I sad, ovih dana iz tog toplog Srca dođoše fantastične vijesti. Znajući da je jedan od najboljih djevojačkih zborova Hrvatske, osječki Ansambl Brevis, dobio poziv za nastup (21. siječnja 2013.) u prestižnom Carnegie Hallu u New Yorku i da za to važno ali skupo putovanje na sve načine Brevisice prikupljaju sredstva, iz Udruge Srce za Afriku namjerili su pomoći. “Odlučili smo djevojkama iz Vokalnog ansambla Brevis, uručiti 100 komada slika napravljenih neobičnom tehnikom – ljepljenjem kore drveta banane. Djevojke slike mogu ponuditi na humanitarnoj prodaji i tako si osigurati jedan dio potrebnih sredstava. Slike su izradili učenici strukovne škole Centar Otac Vjeko u Ruandi. Budući da brojni Osječani kao i Grad Osijek već godinu dana nesebično pomažu naš projekt izgradnje srednje škole u Kivumuu u Ruandi, djeca iz Kivumua odlučila su se na ovaj način izraziti svoju zahvalnost”, ističu u udruzi.
Moćna lekcija o iskonskim klicama čovjekoljublja. Kad daruju bogati, bez obzira na dobre namjere, uvijek je to i svojevrsno ispiranje savjesti. Kad siromašni daruju, onda je to plemenitost dostojna oltara.

Komentiraj

Filed under Društvo, Religija

MASTERCHEF ŽELJAN LJUBAVI

“Uvijek postoji izlaz, jer na kraju tunela u svakoj situaciji je svjetlo”, gordo je uvjeren Marko Fiket. U tog su 27-godišnjeg mladića optimizam i samopouzdanje nesalomljivi poput najkvalitetnijeg čelika, jer u svom je kratkom životu trpio samo udarce, gomilu podlih udaraca.
“Ponosan sam da sam školu završio, jako mi je to važno za samopouzdanje. Uporan sam, imam svoj stav i vjerujem da ću se ostvariti u životu kao čovjek, suprug, otac i radnik”, iznio je Marko novinaru Novog lista svoj skromni popis želja, za njega kozmički prevažnih. Nisu to blještavocrveni ferrariji, skijanja u Aspenu i Gstaadu, ili veze s Victoria’s Secret modelima… Nego, male iskre čežnje za kojima se ovaj mladić zlopati, rudarski bori i ako ih osvoji, budite uvjereni da bi ih čuvao do posljednjeg daha: ženu, djecu, posao, dom. Ništa od tog sna još nije imao Marko, beskućnik s trenutnom adresom u riječkom Prihvatilištu “Ruže sv. Franje” na Kozali.
Kao bebu su ga u Koprivnici ostavili biološki roditelji, a posvojitelji kojima je dopao šaka (jer, nije to bila ljubav nego sadizam) iživljavali su se nad nesretnim dječakom, zanemarivali ga, nazivali kopiletom, tjerali na težak fizički rad i da kleči na soli. Od posvojitelja je bježao te je mučno djetinjstvo provodio uglavnom u domovima za nezbrinutu djecu po cijeloj Hrvatskoj. Zbog svoje osjetljivosti i povučenosti trpio je šikaniranja ostale djece. “Tražio sam samo malo pažnje i ljubavi, a najčešće nisam dobio ni mrvice od svega toga”, kaže Marko. Usprkos svim nedaćama uspio je završiti školu za kuhara, na žalost posrnuo je i otišao stazama kriminala pa je tri godine proveo u zatvoru u Gospiću, zbog čega se danas gorko kaje. “Naučio sam cijeniti slobodu, ne samo ovu izvanjsku nego i unutarnju, koja mnogima nedostaje pa podižu ruku na sebe, ponajviše zato što ih muči obiteljska situacija, odnosno nedostatak posla dok njihova djeca ovise o njima, a kojima je taj čovjek, bio u zatvoru ili vani bez posla, i dalje uzor kao otac. Uvidio sam da svaki čovjek ima neki njemu svojstveni križ koji nosi”, mučnom zrelošću niže ožiljke svoga kratkog životnog iskustva.
Životni san mu je raditi kao kuhar, a kako veli, praksu je žestoko odradio u zatvoru, kuhajući za više od stotinu ljudi. “Zatvorska hrana, barem u Gospiću, ne razlikuje se od one koja se koristi u domaćinstvima, jer je raznolika i ovisi o godišnjem dobu. Pripremao sam sve i svašta, mahom jednostavna jela. Inače, u zatvoru je rad spas, jer vrijeme brže i ispunjenije prolazi i ne razmišljaš o problemima… Kuhanje je moja ljubav od malih nogu i kada bi mi netko pružio priliku da radim taj posao, imao bi zahvalnog, odanog i kvalitetnog radnika”, kaže prekaljeni masterchef Marko, željan toplih obroka ljubavi.

Komentiraj

Filed under Društvo

AKCIJA DOBROTVORKE MARE

“Kada dođem kući, opet me čeka posao u kojem ljude gledam, slušam njihove probleme i moram brzo stvarati plan akcije kako pomoći… Tu nema ono ‘pa to ćemo sutra ili iduće godine’, vi tog trena morate pomagati”, kaže Mara Čović, kreatorica neprekidnog akcijskog plana filantropije. Vlasnica plemenite osobine da SLUŠA i GLEDA ljude, danas sve rjeđe vještine, nestale poput nestalih zanata. U finišu godine, kada smo zatrpani desecima raznoraznih naj-izbora, a izabrane face šljašte s naslovnica, kioska i crvenih tepiha, šljakerice dobrote poput Mare Čović uglavnom ostaju anonimne. A njihova je svakodnevna borba u očuvanju ljudskosti dostojna planetarne slave.
Regionalna zaklada za lokalni razvoj “Zamah” drugu godinu za redom organizirala je izbor za dobrotvorku godine kojoj se dodjeljuje nagrada Josipa Vancaš. “Nagradom nastojimo naglasiti važnost ženskog doprinosa kroz filantropiju u izgradnji zajednice, podići svijest u javnosti o ženama koje nesebično pomažu članovima/icama zajednice darujući svoje vrijeme, stručnost i novac. Budući da filantropiju smatramo nužnim preduvjetom za razvoj civilnog društva, svrha je nagrade poduprijeti žene u Hrvatskoj da prepoznatljivije i svjesnije koriste filantropiju za društveni boljitak i položaj žena te omoguće promjene u društvu”, naglašavaju u Zakladi Zamah. Ove je godine prijavljeno deset kandidatkinja koje dobrotvornim radom pomažu svojoj zajednici. Njihovi životopisi bili su objavljenji na internetskim stranicama Zamaha, a o izboru dobrotvorke odlučivali su posjetitelji stranica. Najviše glasova dobila je Mara Čović, profesorica pedagogije i sociologije iz Županje. Žena koja ističe da je svoje profesorsko zvanje uvijek shvaćala kao poziv i misiju, jasno je da nema radnog vremena i pauze u nesebičnom davanju. Posebno je posvećena pomaganju socijalno ugroženih, marginalnim skupinama. Ona prepoznaje i njeguje djecu s talentima te pronalazi načine da im pomogne u daljnjem školovanju. Brojni su učenici profesorice Čović ostvarili cijenjene karijere u Hrvatskoj i Europi, upravo njezinim zaslugama.
U maloj i patrijarhalnoj sredini kakva je Županja za angažman pomoći žrtvama obiteljskog nasilja nije samo dovoljna ljubav (koje u gospođe Mare očito ima napretek) nego i građanska hrabrost. Tako je sudjelovala u smještanju majki i djece u sigurne kuće. Brojnim je ženama pomogla savjetima i podrškom u krizama braka i odgoja djece. Prije desetak je godina s hrabrim ženama osnovala žensku udrugu ŽIR, koja u svom programu ima misiju permanentnog pomaganja ženama koje trpe nasilje.
Na osjetljivom, tada još uveliko ratnom području, 1993. godine osnovala je Centar za mir u Županji, koji je bio dio Centra za mir u Osijeku. Uz taj dio angažmana očito su bile važne i ljekovite volonterske radijske emisije “Pogledi pred ogledalom”, u kojima je profesorica Čović na Hrvatskom radiju Županja terapeutski govorila o pozitivnoj psihologiji i optimizmu. Radila je sa stradalnicima rata, a poseban je pristup imala i kroz pedagoške radionice pomažući djeci s ratnim traumama i stresovima.
Idoli gospođe Mare su Mahatma Gandhi i Majka Tereza a njezin životni moto “svaki dan nekome pomoći” nikada se ne gasi.

Komentiraj

Filed under Društvo

IMITACIJA ŽIVOTA

Jadno zvuče prijetnje inkvizitorskih epigona, debelo zaštićenih iza bedema zlatnih oltara. Umjesto što siju netrpeljivost, trebali bi ispočetka pročitati priču o Djetetu koje iskupljuje Svijet. Ili, ako ih mrzi kvariti svoje odnarođene kardinalske i biskupske oči na evanđeljima, možda da pogledaju neki film. Ima, bogme, filmova biblijskih dubina. Za gledanje filmova njima alata ne fali – od ljupke gadgeterije do ekrana u sjedalima po luksuznim terencima i golemih plazmi po mramornim dvorovima. Elem, ako se dosađuju naši vajni crkveni lordovi, ili dok imaju pauzu u pohlepnom nastojanju da Hrvatsku preurede u polje stalnog križarskog rata, predlažem da si puste “Imitaciju života”, remek-djelo Douglasa Sirka iz 1959. Barem finale, u kojem je dosegnuta takva gusta groznica duše i dodir onostranog Spasenja, kakve su okađeni crkveni baruni odavno zaboravili. Dok gospel kraljica Mahalia Jackson pjeva moćnu, razarajuću “Trouble of the World” (Uskoro ću završiti s nevoljama svijeta / Putujem kući da živim s Gospodinom), bijeli vranci vuku crnu kočiju s posmrtnim ostacima tamnopute služavke Annie. Kroz kordon policajaca i novinara (jer, Anniena poslodavka je filmska diva Lora Meredith koja radi karijere zanemaruje vlastitu kćer Susie) uz krike se probija Sarah Jane, Anniena kći, mulatkinja koja se sramila svoje majke i vlastite rase. “Nisam tako mislila, majko, žao mi je… Volim te”, jeca Sarah Jane, lica uronjenog u vijence od bijelih ljiljana. Biblijski je opor i uznosit Sirk dok priča o grijesima i oprostu, suzama razmetnim i suzama bola, razdorima i ljubavima između roditelja i djece, slobodi i gaženju tijela, prokletstvu i pomazanju…
Ali umjesto takvog tankoćutnog pastirskog bdijenja nad čovjekovom dušom, hrvatskim crkvenim prelatima ogrezlim u borbu za materijalno (ista Milanovićeva Vlada na koju kardinal Bozanić sipa antisotonsko drvlje i kamenje, za iduću godinu je povećala iznos Katoličkoj crkvi za čak 122 milijuna kuna, s ovogodišnja 253 milijuna na 375 milijuna kuna!) puno je lakše izbaciti pandže rigidne manipulacije. I zabadati nos u školstvo i obrazovanje, tražeći povratak u srednji vijek, u zemlji koja je, barem na papiru, još uvijek laička država. Sve u ime lažnog dušebrižništva za čistoću dječice.
Dijeleći anateme iz svog autističnog grimiznog bogatstva (hollywoodska raskoš nove biskupske rezidencije u Osijeku, na primjer, smještena je točno preko puta prihvatilišta za beskućnike, da ubogi imaju na čemu oči pasti) visoki kler je posve napustio narod kojem i dalje samo cinično folira. Da nije tako, potrudili bi se i ponovo prolistali iskonsku Bibliju. Ondje ima više nego dovoljno održivog razvoja. Jer, u svima nama, nevjernicima i vjernicima, tinja neka vjera, tlapnja, nada, šta već, da ćemo jednom otići tamo daleko na počinak, a grijesi će nam biti isplaćeni. Priča o nejakom Djetetu koje se rodilo zbog te naše utopije, jedna je od najljepših priča ikada stvorenih.

Komentiraj

Filed under Društvo, Religija

LIKVIDACIJSKA STATISTIKA

Svi nešto palamude o poraznim službenim rezultatima popisa stanovništva u 2011. Od predsjednika države do zadnje izbotoksirane gladne starlete, svi se nešto zgražaju jer nas je u Hrvatskoj tričavih 4,284.889 što je za 152.571 manje nego u 2001. Ma nemoj mi reći, otkud sad ta silna iznenađenja. Naime, statistika je opaka stvar. Pogotovo u državici koja se pravi naivnija od sobarice u starim francuskim vodviljima, a sama iscrpljuje, istjeruje i likvidira svoje građane. I još im za to ispostavlja dodatne kazne.
Elem, obitelj Vuković iz sela Medari kod Nove Gradiške prema okrutnoj statistici se 1. svibnja 1995. našla u krivo vrijeme na krivom mjestu. Ono, šta imaju tražiti u selu u 6 ujutro dok pobjedonosna hrvatska vojska u akciji Bljesak čisti sve pred sobom. Kao u nekoj podivljaloj dječjoj igri (pod geslom: “Ko se nije skrio, pokojni ga bio!”), tog su jutra likvidirani Milutin i Cvjeta Vuković i njihova sedmogodišnja kći Dragana. Zajedno s njima ubijeni su i drugi nesretni seljani, koji nisu uspjeli pobjeći – sveukupno 22 žrtve (troje djece i jedanaest žena) od zatečenih dvadeset i četvero. Dvije djevojke poštedio je jedan vojnik. Sve su žrtve civili, likvidirani mecima iz neposredne blizine.
U strašnoj tragediji koja im je pokosila cijelu porodicu, odnijevši im mlađu sestru, majku, oca, strica, strinu i njihovo dvoje djece, Radmila i Mirjana Vuković statistički su imale sreće. Pokolj su preživjele samo zato što su u to vrijeme bile kod rodbine u susjednoj Bosni i Hercegovini. 2006. godine sestre Vuković su pred Općinskim sudom u Novoj Gradiški pokrenule odštetni postupak zbog ubojstva roditelja i maloljetne sestre. Isti sud je 2009. odbio njihov tužbeni zahtjev kao neosnovan a Građansko-upravni odjel Općinskog državnog odvjetništva u Zagrebu odbio je zahtjev za sklapanjem vansudske nagodbe jer to po njihovom tumačenju slučaja nije ratni zločin, nego su stradali civili ratna šteta. Statistički, dakle, lete glave, lete cigle, prosječno sve pada na istu hrpu stare krame. Eskadron smrti iz tog majskog jutra ’95. eventualno se, dakle, može prekršajno goniti zbog traljavo izvedenih “građevinskih radova” u Medarima.
No, Hrvatska ima još zluradih dosjetki. U pravilu obožava civilnim žrtvama rata još dodatno zabiti do balčaka. Umjesto sudske satisfakcije boli, ispostavlja im račun za plaćanje sudskih troškova nakon izgubljenih parnica. Zbog gubitka parnice u odštetnom postupku, Općinsko državno odvjetništvo u Novoj Gradiški pokrenulo je ovrhu nad nekretninama sestara Vuković. Nad spaljenom imovinom, uništenom u ratu! “Strašno je sve što nam se događa. Prvo smo doživjele strašnu tragediju, a onda sedamnaest godina nakon zločina i ovakvo sudsko rješenje”, izjavile su sestre Vuković koje sada žive u Bosni i Hercegovini.
“Cinizam hrvatskog pravosuđa u ovom slučaju se očituje kroz navod u drugostupanjskoj presudi u kojoj stoji da je prvostupanjskom presudom utvrđeno kako smrt nije nastala tijekom ratnog zločina hrvatske vojske. Iz svega ispada da su žrtve počinile suicid”, upozorava njihov odvjetnik Branko Šerić, koji je o ovom slučaju obavijestio predsjednika Ivu Josipovića te glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića.
Pitam se kad li će onim dugim ubogim kolonama “spontano” protjeranih srpskih civila iz kolovoza ’95., što su na traktorima nosile svoju šaku jada, stići računi za izraubovani autoput ili zagađivanje okoliša. Istrijebiš građane i napuniš budžet – recept male statističke zemlje za doživotni umor.

Komentiraj

Filed under Društvo, Politika

TIHI ROĐENDAN LJUDSKOSTI

Naravno da smo točno u mjehurić informirani koliko su šampanjca ispartijali lokalni selebovi slaveći rođendane. I jedva da nas mogu mimoići podaci o obljetnicama kad je koji paravlasnik Hrvatske prodao svoj prvi kupus, ili prošao prvi kilometar švercajući kajmak, kalašnjikove ili koku. O jubilejima prvih kamen-temeljaca državnosti (poznato je, ova je država nastala još u doba dok su amebe bile neorganizirana banda) kojima se maltretiraju i djeca u vrtiću, ne moramo ni govoriti. No, zato je ovih dana jedan vrijedni dvadeseti rođendan bezobrazno podcijenjen. Minorno odrezan na desetak protokolarnih redaka ili desetak sekundi u montaži, zatrpan vrištećim naslovima prenapuhanih prečih događaja. Uopće se ne čudim, jer uz ovaj se praznik rođenja veže esencijalna mantra opstanka sadržana u riječima GRAĐANSKO, LJUDSKO i PRAVO. Trojci odavno ismijanoj i pogaženoj u našoj virtualnoj zemlji. 20 godina se upravo navršilo kako je osnovan Građanski odbor za ljudska prava, mlada a već tako prekaljena institucija, jedna od onih kojima dugujemo mnogo. Svaku mrvicu očišćene prošlosti i svaku grudicu civilizacijske budućnosti.
“Zadaće i problemi koji će se i u budućnosti pojavljivati bit će dijelom vezani za naše stare poznanike – nacionalističku netrpeljivost, ksenofobiju i rasizam. Neki od njih se ulaskom Hrvatske u EU ne moraju nužno smanjiti, a pojavit će se i novi problemi, kao sve veća socijalna isključivost te sve ugroženija prava na zdravi život”, rekao je Zoran Pusić, predsjednik Građanskog odbora za ljudska prava, na svečanosti u zagrebačkom Muzeju Mimara. Da, Pusić je gorko u pravu, “stari poznanici” su ovdje žilavo usađeni, uvijek su u sjajnoj formi. U borbi sa ksenofobičnom i rasističkom idiotarijom kraj se ni izdaleka ne nazire. A već stasaju “novi” problemi poput socijalne bešćutnosti i radikalnog gaženja elementarnih životnih prava, u sirovim uvjetima našeg priključka na predatorski kapitalizam.
GOLJP je pokrenut 1992., kao nevladina, neprofitna organizacija koja radi na zaštiti i promociji ljudskih prava. Osnovana je kao reakcija na tadašnja masovna kršenja ljudskih prava, činjena pod alibijem ratne situacije. Bilo je to u jeku rata, kada je i sam spomen ljudskih prava izazivao nakostriješene krvožedne uši kod warlordova hrvatskog društva. Aktivisti koji su ’92. osnovali GOLJP, do te su godine već imali bogat i visokomoralan staž u organiziranju ljekovite fronte protiv narastajućeg nacionalizma i buđenja totalitarnosti. 1990. su osnovali Odbor za Trg žrtava fašizma, nevladinu organizaciju (aktivnu do 2001.) koja je upozoravala na opasnosti ponovne pojave fašizma u hrvatskom društvu te zagovarala antifašističke vrijednosti kao europsko naslijeđe. 1991. suosnivači su Demokratskog opozicijskog foruma (DOF) te organizatori Jugoslavenskog pretparlamenta građana, koalicije s ciljem okupljanja svih onih koji su zagovarali i vjerovali u mirno rješenje sukoba na teritoriju bivše Jugoslavije.
Od 1992. aktivisti GOLJP-a pomagali su u rješavanju dobivanja državljanstva i putovnica, suprotstavljali se nasilnom i nezakonitom iseljavanju i zauzimanju stanova i kuća, organizirali potrage za nestalim i razmještenim osobama, tražili raščišćavanje i procesuiranje ratnih zločina. Za svoje aktivnosti najčešće su trpjeli prijetnje i uvrede, a okusili su i policijska privođenja. Stoički su izdržali sve, vjerujući da ono trojstvo u nazivu njihove organizacije još uvijek ima smisla. Hvala im na izdržljivosti.

Komentiraj

Filed under Društvo, Politika