NE POGUBITI SE…

“Na žalost, ne mogu ostati do kraja”, tužno je rekla prekrasna Ramona i zaklopila duge baršunaste trepavice kojima ni milijarde dobro plaćenih ekstenzija ne bi naudile. Ustala je, protresla kosom od crnih bisera i otišla. Na vratima je dreždio njen otac, nestrpljivo psujući.

Prije desetak godina, u “kameno doba” komunikacijskih alata, s kolegom sam u Zagrebu držao trodnevni komunikacijski workshop za udruge civilnog društva. Među najaktivnijim sudionicama (radionica je bila namijenjena isključivo ženskim organizacijama) već prve večeri istaknula se mlada Romkinja Ramona. Ljepota, znanje i prodorna inteligencija u te su djevojke oblikovale začudnu kombinaciju dostojnu CNN-a, BBC-a i Zuckerberga zajedno. Frizerka po zanimanju, imala je ambicija, želje i strasti da od svog života izgradi nešto više. Na žalost, prepreke pred njenim čežnjama nisu bile male. Otac ju je čekao i te prve večeri. Odvodeći ju, nešto je bijesno komentirao. Drugi dan, kod pauze za ručak, prišla nam je i rekla da joj je žao ali da mora odustati. Ramona se borila protiv dvostruke ignorancije: nerazumijevanja unutar željeznog patrijarhata svoje obitelji te društva koje napretku i obrazovanju pripadnika njezine nacije postavlja diskriminacijske prepreke.

Ne znam gdje je danas Ramona i da li je uspjela izboriti se za svoje izbavljenje, ali sjetio sam se njezinog slučaja čitajući priču novinara Siniše Bogdanića, rađenu za Deutsche Welle. “Siromaštvo i nedostatak osnovnih životnih uvjeta bez tekuće vode i struje dovodi do odbačenosti koja pak rezultira ranim napuštanjem obrazovnog sustava i nesnalaženjem na tržištu rada”, podsjeća Bogdanić na zatvorene krugove marginalizacije Roma. Jedna od onih koji ustraju, i čije iskustvo je posve suprotno (porodično i socijalno) jest zagrebačka Romkinja Melanija Mešić, učenica trećeg razreda Prve ekonomske škole. Jedina Romkinja u školi, imala je sreću te nikada nije iskusile rasističke uvrede, niti bilo kakav teror netrpeljivosti. Melanija ima petlje preskočiti sve barijere koje joj ovo društvo i naslijeđe postavljaju. Planira upisati Ekonomski fakultet u Zagrebu, ali tu joj nisu granice, htjela bi pokušati i vani, recimo biznis i menadžment u Velikoj Britaniji. U osnovnoj školi je u njenom razredu bilo još šestero djece romske nacionalnosti, ali, osim Melanije, ni jedno od njih nije završilo osnovno obrazovanje. “Pogubili su se negdje na tom putu, padajući iste razrede i po nekoliko puta da bi na kraju odustali”, kaže Melanija: “Meni je tata rekao da ću, ako ne budem išla u školu, morati raditi. Rekao je da me neće financirati. Vjerojatno bih se morala i udati. Učim na tuđim greškama.”

Ne pogubiti se… Melanijin recept izdržljivosti mogli bi zapisati i naučiti mnogi. Težak je, mnogo je odricanja potrebno, ali donosi plodove.

Napišite komentar

Filed under Društvo

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s