PROKOCKANE MENZE

U pljačkaškim ofenzivama kojima su brisane tvornice s površine ove zemlje, ujedno su likvidirane i radničke menze. Kad je jednom zgažena institucija rada, naravno da su i skromni hramovi radničke marende završili u razvalinama. Marenda, užina, jauzna, gablec…, kako li se sve nisu zvale te vremenske pauze s obrisima zasluženog kulta, zasluženog odmora između etapa fizičkog rada. Uz debrecinke i senf, paštufažol ili ćufte u paradajz sosu, kantina bi se negdje oko pola deset ujutro punila zadovoljnim radnicima. Njihovo jutro imalo je težak korak zadovoljstva učinjenim. A ruke koje su već do prve pauze stvorile konkretne proizvode svoje budućnosti, poletno su kidale kruh i slasno ga umakale u pristojnu tvorničku spizu. Možda se ovo čini kao socrealistička patetika, ali u pitanju su činjenice. Kantine su bile ona domaća, prisna pozornica za zasluženo punjenje trbuha i za bistrenje dnevne politike. Na njihovim stolicama, ne skidajući radne kute i kombinezone, sjedili su sretni ljudi, znajući da uvijek mogu pogledati jedni drugima u oči i ne osjećati se beskorisno i odbačeno poput pasa lutalica.

Kada je pohlepa razorila sve pred sobom, tvornice i tvorničke menze postale su kockarnice, skladišta kancerogenih boja, oružja ili ilegalnih jadnika u trgovini ljudima. “Ništa teže od gladi: kako su radničke kantine postale kockarnice” – naslov je nove edicije Zidnih novina Bacača sjenki, transdisciplinarnog panela/apela posvećenog pogubnim posljedicama ove pošasti. Zidne novine (Bacači sjenki produciraju ih od 2007.) su vrijedan zagrebački komunikacijski kanal o promišljanju grada, javnom i privatnom prostoru, urbanitetu, suživotu i identitetu. U najnovijem izdanju, autorica Ana Janjatović Zorica, sociologinja i učiteljica kuhanja prirodne prehrane, ponudila je mapu za čitanje, danas nevidljivih, tragova zbrisanih javnih prostora radničke egzistencije, kantina i mliječnih restorana. I memoriranje njihove (često nasilne) prenamjene u neproizvodne baze potrošačke histerije. Kockarnica ili monopolistički lanac trgovina često se svode na isto: krajnje izrabljivanje kao jedino pogonsko gorivo.

Mliječni restorani bili su posebna priča. Kao neka postaja na putu između kuće i radnog mjesta. Ondje bi se stoječki prezalogajio jogurt, mlijeko, burek ili pogačice od čvaraka. Bijeli brkati otisak iznad usana nije egzistirao kao marketinška dosjetka nego kao fina pređa koja je radnika spokojila za dan koji se budio pred njim.

Napišite komentar

Filed under Društvo

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s