KIKLOP OD LJUBAVI

“Umjesto pizze i ovdje jedem kebab, ovaj put kurdski, u znak potpore imigrantskom jadu, a onda u kasno poslijepodne brod kreće prema jugoistoku…”, opisuje Jasen Boko odlazak iz Ancone prema Krfu, pretposljednjoj postaji prije povratka na Itaku. Ne može se škrtije a bogatije sažeti jedna od najdubljih brazdi kojima plovi fascinantna knjiga “Tragovima Odiseja”. Boko je za svoj Kontroverzni putopis o lutanju grčkog junaka Jadranom na netom završenom 18. Sajmu knjiga u Puli osvojio Kiklopa za publicističku knjigu godine i to je prvi put da putopisni žanr osvaja nagradu u ovoj kategoriji. Mitske su zvijezde, dakle, sretno obasjale Bokino lutalaštvo. A ono što je zaklopio između korica, zapravo je nemoguće jednostrano dešifrirati. Jer, u pitanju je i putopis i autobiografska proza i roman i ep koji ni u 21. stoljeću ne izumire i mit i stvarnosna reportaža… Doista je teško izabrati što u tom zamamnom pletivu (dostojnom izdržljive Penelope) dojmljivije funkcionira. No, ponajprije zrači magična čežnja za komunikacijom, razmjenom ljubavi i povjerenja. Multikulturalnost, prožimanje identiteta i dijalog među ljudima, u Bokinom ruksaku i otisnutim zapisima, nikad nisu pomodna floskula nego esencija života. Stara je istina da se ksenofobija može roditi samo ispod kože onih nevoljnika koji se nikada nisu maknuli sa svoga praga, niti su ikada pokazali istinsku želju da pogledaju čovjeku u oči. Naprotiv, oni koji putuju svijetom, tragajući za sobom i drugima, postaju bogatiji, opremljeniji za bitku u osvajanju ljudskosti.

Koristeći model traganja za rodonačelnikom svih lutanja Odisejem, služeći se Homerovim epovima kao svevremenskim GPS-ovima, Boko smjelo potura tezu da se itinerer Odisejeva putešestvija dobrim dijelom kovitlao po istočnoj strani Jadrana. Da su divlji Lestrigonci zapravo haračili oko današnjeg Omiša, da se Kiklop skrivao u Grapčevoj špilji na Hvaru a zavodljiva Kalipsa ljubovala s Odisejem na Mljetu… Nabijen erudicijom, dobro potkovan znanstvenom prtljagom, Boko trasira format na kojem će ispričati priču o (samo)spoznaji, o spektakularnim vidicima i preziranju svakog oblika uskogrudnosti. Alergičan je na bilo kakvu predrasudu. Recimo, startajući na ishodištu Odisejevog tripa, u maloazijskom turskom gradu Canakkale, pored legendarne Troje, upozorava da je Turska u svijesti prosječnog, manje obrazovanog Europljanina oduvijek kolonijalistički karikirana kao “zabit iz koje dolaze samo gastarbajteri” i da “kulturnu povijest ove zemje i njezinu pravu kulturološku ulogu u povijesti europske civilizacije i danas samo rijetki poznaju…” Ili u jeku ponižavajućih zapadnoevropnjačkih optužbi Grka za džabalebarenje, Boko udivljeno piše: “Znam da Europa Grke smatra lijenima i nezaintersiranima, znam da ih krivi za gospodarsko stanje u zemlji, ali priča s terena govori drugačije. Ova polja nisu zapuštena, netko to obrađuje, a ljudi koji su u stanju boriti se s mediteranskim kršem i oplemeniti ga, sigurno nisu lijenčine koje žive na grbači vrijednih sjevernjaka.”

Nesumnjivo na strani malih ljudi, usputnih protagonista turbulentnog vremena, Boko na svom maršu kroz čežnju, uživa u drugovanju s njima – od brojnih turskih porodica i birtaša po grčkim zabitima što jedva krpaju budžet ili ubogih afričkih izbjeglica po tranzitnim grčkim i talijanskim lukama, do tvrdokorne vlasnice konobe na Mljetu, udovice pomorca ubijenog u nedavnom balkanskom ratu. Dirljive su njegove usamljeničke revizije prijeđenog puta. “Imam pet banki i baš ništa ni od pokretne ni od nepokretne imovine. Što bi rekla moja majka: ‘Nemaš krova nad glavom!’ U pravu je, nemam krova, ali sam prošao svijetom uzduž i poprijeko prenoseći svojoj djeci najbitnije uvjerenje koje imam: uvijek se boriti za vlastiti izbor i nositi se s posljedicama tog izbora (…) Nemam bog zna što ostaviti djeci, ali opet, možda će ta djeca biti ponosnija na ovakvog oca nego na nekog koji bi im ostavio stan u centru Splita, kao što većina ‘uspješnih’ roditelja ostavlja. Možda će biti ponosnija, a možda se samo uzalud nadam… U svakom slučaju, taj će izbor biti njihov”, razmišlja, čekajući autobus za Knossos na Kreti.

Deset Odisejevih godina na putu kući, Boko je prešao za šezdeset dana i podijelio s nama tajnu izdržljivosti, ljubavi za bližnje i kamenčiće sreće na tom kvrgavom oceanu: “Sad znam, Itaka je metafora, život je potraga za njom, mjesto na koje stižemo tek na kraju dugog puta. Nije važan cilj, nego način na koji smo do njega doputovali.” Sjetna, prevažna knjiga za sve nas. Obavezna literatura za ministarstva prosvjete, kulture, turizma, zdravlja, gospodarstva, obrane, policije, okoliša… Nadostavite niz, jer nema mu kraja.

Napišite komentar

Filed under Kultura

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s