LIKVIDACIJSKA STATISTIKA

Svi nešto palamude o poraznim službenim rezultatima popisa stanovništva u 2011. Od predsjednika države do zadnje izbotoksirane gladne starlete, svi se nešto zgražaju jer nas je u Hrvatskoj tričavih 4,284.889 što je za 152.571 manje nego u 2001. Ma nemoj mi reći, otkud sad ta silna iznenađenja. Naime, statistika je opaka stvar. Pogotovo u državici koja se pravi naivnija od sobarice u starim francuskim vodviljima, a sama iscrpljuje, istjeruje i likvidira svoje građane. I još im za to ispostavlja dodatne kazne.
Elem, obitelj Vuković iz sela Medari kod Nove Gradiške prema okrutnoj statistici se 1. svibnja 1995. našla u krivo vrijeme na krivom mjestu. Ono, šta imaju tražiti u selu u 6 ujutro dok pobjedonosna hrvatska vojska u akciji Bljesak čisti sve pred sobom. Kao u nekoj podivljaloj dječjoj igri (pod geslom: “Ko se nije skrio, pokojni ga bio!”), tog su jutra likvidirani Milutin i Cvjeta Vuković i njihova sedmogodišnja kći Dragana. Zajedno s njima ubijeni su i drugi nesretni seljani, koji nisu uspjeli pobjeći – sveukupno 22 žrtve (troje djece i jedanaest žena) od zatečenih dvadeset i četvero. Dvije djevojke poštedio je jedan vojnik. Sve su žrtve civili, likvidirani mecima iz neposredne blizine.
U strašnoj tragediji koja im je pokosila cijelu porodicu, odnijevši im mlađu sestru, majku, oca, strica, strinu i njihovo dvoje djece, Radmila i Mirjana Vuković statistički su imale sreće. Pokolj su preživjele samo zato što su u to vrijeme bile kod rodbine u susjednoj Bosni i Hercegovini. 2006. godine sestre Vuković su pred Općinskim sudom u Novoj Gradiški pokrenule odštetni postupak zbog ubojstva roditelja i maloljetne sestre. Isti sud je 2009. odbio njihov tužbeni zahtjev kao neosnovan a Građansko-upravni odjel Općinskog državnog odvjetništva u Zagrebu odbio je zahtjev za sklapanjem vansudske nagodbe jer to po njihovom tumačenju slučaja nije ratni zločin, nego su stradali civili ratna šteta. Statistički, dakle, lete glave, lete cigle, prosječno sve pada na istu hrpu stare krame. Eskadron smrti iz tog majskog jutra ’95. eventualno se, dakle, može prekršajno goniti zbog traljavo izvedenih “građevinskih radova” u Medarima.
No, Hrvatska ima još zluradih dosjetki. U pravilu obožava civilnim žrtvama rata još dodatno zabiti do balčaka. Umjesto sudske satisfakcije boli, ispostavlja im račun za plaćanje sudskih troškova nakon izgubljenih parnica. Zbog gubitka parnice u odštetnom postupku, Općinsko državno odvjetništvo u Novoj Gradiški pokrenulo je ovrhu nad nekretninama sestara Vuković. Nad spaljenom imovinom, uništenom u ratu! “Strašno je sve što nam se događa. Prvo smo doživjele strašnu tragediju, a onda sedamnaest godina nakon zločina i ovakvo sudsko rješenje”, izjavile su sestre Vuković koje sada žive u Bosni i Hercegovini.
“Cinizam hrvatskog pravosuđa u ovom slučaju se očituje kroz navod u drugostupanjskoj presudi u kojoj stoji da je prvostupanjskom presudom utvrđeno kako smrt nije nastala tijekom ratnog zločina hrvatske vojske. Iz svega ispada da su žrtve počinile suicid”, upozorava njihov odvjetnik Branko Šerić, koji je o ovom slučaju obavijestio predsjednika Ivu Josipovića te glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića.
Pitam se kad li će onim dugim ubogim kolonama “spontano” protjeranih srpskih civila iz kolovoza ’95., što su na traktorima nosile svoju šaku jada, stići računi za izraubovani autoput ili zagađivanje okoliša. Istrijebiš građane i napuniš budžet – recept male statističke zemlje za doživotni umor.

Napišite komentar

Filed under Društvo, Politika

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s