ZAUVIJEK MLADI

Prije tri godine sjedili smo u bifeu Ateljea 212, jedva se opuštajući od gorčine predstave “Dokle?!” Milice Piletić, u režiji Alise Stojanović. Jedan je to od onih magičnih, škrto istesanih dragulja, kad poželiš ustati, zagrliti likove i njihovu glumačku djecu, privinuti ih na srce, i dugo ih držati tamo, zauvijek ako može. Ništa manje fascinantna je bila kasnija nježnost koju su dijelili među sobom, heroina priče Dara Džokić (za koju nemam boljeg opisa nego da posudim od Brechta: “Majka hrabrost”) i njezini mladi kolege. Oni su s punim povjerenjem nastavljali ljubav majke i djece, učiteljice i đaka, generacijski prožeti. Uvjereni u blagodet čina kojeg su nam darovali. Te večeri je predstavu došao pogledati i Predrag Ejdus, jedna od onih glumačkih ljudina, planina umijeća i žara. E, pa trebalo je vidjeti kako se žare okice mladih glumaca, presretnih da su s Bardom za istim stolom.
Guste ateljeovske međugeneracijske solidarnosti, sjetio sam ovih kasnodecembarskih dana dok je zagrebačka Udruga Pragma predstavljala zanimljivu, nadam se i dalekosežnu, medijsku platformu. Povodom završetka 2012., Europske godine aktivnog starenja i solidarnosti između generacija, producirano je 12 intervjua s istaknutim javnim osobama u Hrvatskoj, od one sorte kojima su profesionalizam, energija, stvaranje, žudnja i napon, obrnuto proporcionalni s biološkim satom. U intervjuima su sudjelovali Arsen Dedić, Gabi Novak, Ignac Kulier, Vlado Puljiz, Zdenka Kovačiček, Ljubica Uvodić Vranić, Vladimir Gruden, Špiro Guberina, Pero Kvrgić, Tihana Harapin Zelepugin, Saša Zelepugin i Oliver Mlakar. Njihove ispovijedi snažan su alat za demaskiranje bezobzirnog trošenja aktivnog stanovništva Hrvatske. Gdje je strahovitog maha uzelo popuštanje kratkotrajnom teroru “mladosti” a ponižavanje “starosti” kao isluženog balasta na putu maglovitih prosperiteta. Čije ciljeve valjda jedino znaju jalove političke elite.
Nepresušni Arsen iznosi jednadžbu svake umjetnosti i života kao takvog: “Pisao sam u starijoj dobi i mlađima, no ipak moram priznati da nikada nisam dijelio kolege generacijski nego samo po talentu. Talent ili imaš ili nemaš. Ako ga imaš, onda si mi blizak, ako ga nemaš, e onda ga jednostavno nemaš i u glazbenom me smislu ne zanimaš.” Psihologinja Ljubica Uvodić Vranić iznosi vječnu esenciju zajedništva: “Družite se, ljudi, pokucajte na vrata susjeda, tolerirajte mlade i učite od njih – nemojte ih kritizirati jer je čovjek čovjeku najveća potreba.”
Psihijatar Vladimir Gruden ističe da stariji ljudi trebaju naučiti uživati u sebi i vlastitoj vrijednosti. To je (za sve generacije) u ovoj zemlji postala strahovito važna misija, svakodnevno ugrožavana gaženjem vrijednosti. Ostati svoj i tvrdokorno ostati na nogama, cijeniti se, dok ti gadovi pljuju u lice. Biti jači od njih, bez obzira na cijenu.

Napišite komentar

Filed under Društvo

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s