Monthly Archives: Siječanj 2013

ATOMSKO SKLONIŠTE KREATIVACA

Kako je divno naletjeti na priče o stvaranju dok oko nas caruje destrukcija. Naročito je inspirativno kad se usred apatije ili narasle agresije kojima su zaražene sve mlađe populacije, otkriju suprotne priče. I moramo ih dijeliti svim snagama i mrežama, jer zaslužile su – u njima se krije budućnost, ma koliko se mi koprcali u kaljuži prošlosti.
“Na inicijativu profesora, nekoliko učenika i studenata odlučili smo osnovati udrugu. To je tada bilo važno jer do tada na području Karlovca nije bilo sličnih sadržaja. Udrugom smo na neki način institucionalizirali glazbu i književnost u Karlovcu. Pored školskih prostorija koje su nam ustupljene na korištenje i u kojima je trenutno studio, dobili smo od grada prostor u jednom atomskom skloništu gdje se održavaju probe bendova”, iznosi Pero Desović, voditelj karlovačke udruge Studio 8, kratku povijest malog petogodišnjeg jubileja Osmice.
A krenulo je upravo onako kako bi moralo biti, od pamtivijeka, da škole učiteljice života brinu o tome da im povjerena djeca ne lutaju, da se ne osjećaju nepotrebnima i odbačenima, nego da školu imaju kao zaštitničku bazu za eksplozije svojih kreativnosti. Elem, Studio 8 inicijalno je ponikao još 2006. u Gimnaziji Karlovac, kada su profesori ustupili đacima prostoriju br. 8 i dali im svu podršku za nabavku osnovne opreme glazbenog studija. Stvoreni su tako prostori za prženje prvih proba (zamišljam to kao svojevrsni revival garažnog rocka) i besplatnog snimanja demo albuma, pa se dobre vijesti brzo pročuše među mladima iz Karlovca i izvan grada… Danas udruga broji stotinjak mladih glazbenika, kojima (usprkos ravnodušnom vremenu) itekako raste adrenalin kad ponosni ugledaju vlastitu demo snimku, kao vjeran otisak stvaralaštva, koju mogu puštati frendovima ili lovcima na talente.
Posebno je pohvalno što se njeguje međugeneracijska interakcija, pa se mladi obraćaju iskusnim bendovima i mentorima za savjete. U posljednje tri sezone Studio 8 je ustalio zanimljiv projekt KAbina, zasnovan na dobrim običajima druženja, odrješit u naumu da razbije monotoniju grada, osobito ispod ionako ispraznih vikendaških tuluma. Termin je ponedjeljkom, isprva su to bile književno-muzičke večeri, da bi se došlo do performerske oaze za mlade umjetnike svih umjetničkih kategorija. “Te su večeri uvijek spoj dvije umjetnosti. Uglavnom se održava koncert jednog od mnogobrojnih bendova, često ugošćujemo i bendove iz Zagreba, Siska, Rijeke i drugih gradova Hrvatske, a prije samoga koncerta je književna večer ili kakva likovna ili fotografska umjetnost. Nerijetko se dogodi da sam umjetnik stvara i za vrijeme koncerta”, objašnjava Desović.
U tom malom jakom skloništu žive umjetničke energije, kao jedna od svježih inicijativa njeguje se program “Priče za ponijeti” – svakoga ponedjeljaka jedna priča džepnog formata dijeli se publici. Ima li šta ljepše, nego da kući ponesete darovanu priču? Nema tog atomskog skloništa koje ima jaču zaštitu. Vjerujte mi.

Oglasi

Komentiraj

Filed under Društvo

ĆIRILICA U MOM KRILU

Kad sam pošao u prvi osnovne, puno bolje sam čitao ćirilicu nego latinicu. Rezultat je to bio mojih turnusa na čuvanju kod rođenih baba. Jednoj baki bih se taman popeo na glavu dok mi nije sva ćirilićna slova objasnila, prstom šarajući po dedinoj Politici ili Politikinom zabavniku. Kod nje sam jeo vruć “leb” i “pasulj”, izgovarala je to, dok ih je iznosila na stol, s onom neponovljivom mekoćom od koje ti bude toplo i oko srca, ne samo u zadovoljnom trbuhu. Kad bih, pak, došao na smjenu kod druge bake, red je bio na latinici da me svlada, pa da gnjavim ovu moju latiničnu babu zašto sad odjednom P i dalje nema dvije noge ali nije više R nego P. Ona je iznosila “kruh” i “grah”, te su riječi poprimale nekako tvrđi, reskiji zvuk, podsjećajući da se za život treba i tvrdo boriti. U mojoj načitanoj, razmaženoj glavi prvog unučeta (objema babama bio sam “prvijenac”) tako se rađalo bogatstvo jezika i pisma a da nisam ni bio svjestan koliko sam sretan. I tu prestaje svaka patetika a počinju činjenice: od isprepletenih prava mojih baba da njeguju svoja pisma, punile su se moje životne baterije i sigurno su ispale kvalitetnije.
Zato mi je atmosfera koja se u javnosti podgrijava oko uvođenja ćirilićnih, odnosno dvojezičnih natpisa u Vukovaru (gdje je to ustavno pravo Srba kojih je -prema posljednjem popisu stanovništva- u tom gradu 34,87 posto) krajnje promašena, neproduktivna i vodi u bijedu ljudskih odnosa, pameti i razvoja. Ili kako je to, u emisiji “Nedjeljom u 2” Aleksandra Stankovića, premudro komentirao majstor pisma i ljudskosti Ivo Štivičić: “Ljudi su uvučeni u cirkus u kojem se boje jednog pisma i proglašavaju ga neprijateljem!” Bojati se pisma, zaista, nije li to krajnji apsurd?! I to baš u Vukovaru, gdje bi nakon svih patnji najkristalnije trebalo biti jasno da se Dobro borilo protiv Zla, duh stvaranja protiv animalnog idiotluka razaranja. Da pismo može samo obogatiti (i trebali bismo svi, bez obzira na nacionalnost usvajati još jedno znanje više, tim prije što je ćirilica i povijesno hrvatsko pismo i pripada u zajedničko naslijeđe), a nikako neće osiromašiti ljudsko postojanje.
Ukratko, dosta je bilo divljanja strasti krvavog bezakonja iznad vladavine zakona. Zato Vlada ni po koju cijenu ne smije popustiti traženjima nekakvog “20-godišnjeg moratorija na uvođenje ćirilice u Vukovar”. Jer, što znači odgoda nečijih prava, dokad i s kojim ciljem? Pravo postoji zato da ga se uživa odmah, bez suspenzija i barikada. “Ali to nije pitanje samo pravne norme već ispravne i uspravne politike”, čvrsto je u Saboru odgovorio premijer Milanović. Nadam se da će biti dosljedan u obrani i zaštiti toga manjinskog prava. Elem, založe li se Hrvati za podizanje standarda svoje nauke -uz njegu, poštovanje, bitku za standarde i upoznavanje susjedove- i još ako ispletu među tim znanjima najčvršće veze, samo tako će ostati uspravni. Jednom zauvijek.

4 komentara

Filed under Društvo

SRCE SRĐANOVO

“On leži a ja hodam. Da on nije poginuo za mene, lež’o bi ja a on bi hod’o, tako je trebalo da bude”, kaže Alen Glavović. Već dva desetljeća, svake godine, Alen hodočasti iz Švedske u Trebinje da bi na grobu Srđana Aleksića osluhnuo vječne otkucaje njegovog nemjerljivog srca. Priča o pupčanoj vrpci kojom su zauvijek spojeni Alenov život i Srđanova smrt, jedna je od najdirljivijih priča preostalih nakon što se prosije krvavi mulj balkanskih ratova devedesetih. I svjetluca na tom situ poput najsićušnijih čestica zlata.
Prije dvadeset godina, 21. januara 1993., grupa vojnika Republike Srpske ordinirala je na trebinjskoj pijaci, legitimirala i zajebavala “sumnjivce”. Nakon što su iz dokumenata pročitali da je Alen Glavović muslimanske nacionalnosti, počeli su ga mlatiti, na očigled prestrašenih i apatičnih sugrađana. Srećom i tugom, sudbina je u tom trenutku na pijac dovela 27-godišnjeg Srbina Srđana Aleksića. Mladića kojemu je u gene bila usađena jedna jedina mjera podobnosti: čovječnost. Ljudskost, ljubav, pravda – popločani su bili u srcu Srđanovom gušće od atomskog skloništa. I toj golemoj srčanoj energiji nauditi je mogla tek bijedna mjera niskosti, neljudske i kukavičje mržnje. Ne oklijevajući ni sekunde, Srđan se umiješao, uspio je otrgnuti Alena iz sadističkih šaka i time preusmjerio nasilje na svoju dušu. Pobješnjeli vojnici izgazili su Srđana čizmama, zdrobili kundacima pušaka. Umro je nakon šest dana kome. Na čitulji je ostalo zapisano: “Ispunjavajući ljudsku dužnost tragično je završio svoj mladi život u 27. godini, na Savin dan 1993.” Naprotiv, advokat koji je zastupao ubojice, u sudnici je ponavljao mizernu mantru da Srđanu “tako i treba kad je išao branit baliju…” Srđanov otac Rade danas je sam (majka Srđanova rano je umrla, a brat mu je poginuo prije izbijanja rata, leteći sportskim zmajem) sa svojom tugom i ponosom. Kao da lomi okrajke tih oprečnih, pomiješanih stanja, i od toga živi posljednje dane. Alen je ’93. otišao u Švedsku, tražeći novi život, zahvalan da ga uopće ima. Zahvalan Srđanovom srcu koje se ni u onom presudnom trenutku pijačnog trebinjskog dana nije zgurilo do hulje, nego se još više napumpalo plemenitošću i obranilo bližnjeg.
Inspiriran pričom o Srđanu-ljudini i njegovom neumrlom herojskom srcu (za koje ne znaš je li više prepuklo od udaraca zlih čizama ili zato što je shvatilo da je ljubavi sve manje), upravo se ovih siječanjskih dana američkoj publici predstavio srpski film “Krugovi” Srđana Golubovića. Ostvarenje u kojem kao hrvatska manjinska koprodukcija sudjeluje i Propeler film a jednu od glavnih uloga tumači Leon Lučev, prikazano je na Sundance festivalu, u Park Cityju, u planinama Utaha, gdje je Tarantino (najveći pulp čuvar pravde na planeti) prvi put u životu vidio snijeg. Dok se film snimao, svjedoči Lučev, Rade Aleksić je ekipi donosio pizze, sretan da ima s kime progovoriti koju: o sinu vitezu i dužnosti koja ne zastarijeva.
Svaki put kad okrenemo glavu na drugi prozor dok u mirnodopskim tramvajima razbijaju glave ponoćnih ljubavnika; ili dok cenzorske šape kidaju plakate kazališnih predstava o klicama ljubavi a mi ravnodušno sliježemo ramenima; ili dok žmirimo pred novim batinašima koji polažu temelje za buduća kundačenja i ratove…, sjetimo se Srđana i njemu sličnih, čija su srca toplija i herojskija od vječnosti. I nikada se ne gase.

2 komentara

Filed under Društvo

LJUBI BLIŽNJEG SVOG

Sramota! Upozoravat ću i milijun godina ako treba: MRŽNJA je u Hrvatskoj i dalje najkurentnija roba. Kad i ne zarađuje gromke aplauze na otvorenoj društvenoj sceni, bar joj se namiguje sa simpatijama ili joj toleriraju pravo građanstva. Naprotiv, LJUBAV je ta koja je osuđena na vječno sumnjičenje, satjerana u ilegalu, najbolje da je nema na vidiku. Iza ljubavnih gesta uvijek je neka mekoća, tako odbojna neimarima armiranog naci-stroja. A kad je riječ o ljubavi prema istom spolu, uh, onda se tek užare očnjaci čopora trećerazrednih ćudorednika ove, više nego većinski pobožne zemlje. I baš sve im je dopušteno, dok rigaju svoje arsenale netrpeljivosti. Ni najbanalnija prekršajna a kamoli kaznena prijava od nadležnih državnih institucija još uvijek nije pristigla za bezočan i do kraja otvoren govor mržnje kojim javno prijete velikodostojnici ovdašnje Katoličke crkve. Jezikom rulje, posve skinuvši rukavice, neki oltarski jastrebovi vrište najgore homofobne uvrede, gaze dostojanstvo čovjeka, optužuju sadašnju socijaldemokratsku administraciju da je nacistička i zazivaju ratničke pučeve da se tu istu vlast zbriše… Za upotrebu kjukluksklanovskih alata ne stižu im packe od crkvenih šefova (što drugo zaključiti nego da se i vrh hijerarhije KC-a u Hrvatskoj, uz prešutni blagoslov Vatikana, blaženo slaže s totalitarnim metodama pod kojima istrčavaju “mangupi”) niti sekularna država zaštićuje svoje građane od pogroma. Zasad verbalnog, ali te su granice na ovim prostorima uvijek tako tanke.
Što je drugo preostalo LBGT osobama nego da dignu glas protiv još jedne gadne epizode u kojoj se gazi njihova ljudska potreba za ljubavlju i samosvojnošću. “Proteklih mjesec dana Katolička crkva vodi homofobnu kampanju kakva se još nije mogla doživjeti u Hrvatskoj. Nas – lezbijke, gejeve, biseksualne i transrodne građane i građanke RH – se sustavno demonizira, spominjanje našeg postojanja se naziva ‘razaranjem čovjeka’, masovno se dijele leci u kojima se homoseksualnost proglašava protuprirodnom, Božić se pretvara u blagdan mržnje protiv LGBT osoba, biskupi čine sve što mogu da pogaze dostojanstvo lezbijki, gejeva, biseksualnih i transrodnih osoba koje žive u Hrvatskoj. Vrhunac svega su skandalozne, uvredljive i mrziteljske izjave, u kojima nas se optužuje da uništavamo Hrvatsku, čime se LGBT osobe želi još više poniziti i izolirati u društvu, te izložiti progonu i nasilju”, poručili su iz Zagreb Pridea, organizatora prosvjednog skupa “Ljubi bližnjeg svog”, održanog 12. siječnja pred Zagrebačkom katedralom.
Mirnu, dostojanstvenu prosvjednu akciju dvjestotinjak građana (koji su Crkvu željeli zorno podsjetiti da je izgleda spalila sve one stranice Biblije gdje je upisana ljubav prema bližnjem) morao je čuvati kordon oklopljenih specijalaca. Jer, pred katedralom su već bile protučete mrzitelja, oboružane i ustaškim zastavama, uzdignutih ruku, doveli su i mržnjom zatrovali čak i četrnaestogodišnju djecu. Njihov skup besramnih uvreda i zazivanja nasilja nije bio ni prijavljen, dakle, apsolutno je nezakonit.
Osim neprikrivenih mrzitelja i gadova, koji svoj bijes prema tuđem pravu na drugost uopće ne taje, možda su još gori oni prikriveni. Ono, kad se kao ušljivi objektivni komentatori jave iz zaklona medija pa “blagonaklono” spočitnu LGBT osobama da su možda izabrali krivi tajming, da nisu trebali izazivati nasilnike?!! Drugim riječima, da ne izlaze iz geta u koja bi ih ti komentatori najradije zamandalili, da ne dižu protuprirodne poglede u liftu i ne vrijeđaju većinskog hetero komšiju. To me uvijek podsjeća na onaj ustaljeni atavistički argument kojim se u nas žrtve sumnjiče da su možda izazvale silovatelja.
Također su mi bljutavi i jedva prikriveno mrzilački naslovi po nekim medijima koji su kao precizno izračunali koliko je porezne obveznike stajalo nabrijano policijsko osiguranje skupa “Ljubi bližnjeg svog”, pa s debelih naslova mašu brojkama utrošenih para. Ali, pogriješili su adresu. Račun se može ispostaviti samo mrziteljima, nikako ne onima koji su govorili o ljubavi i dijelili poljupce.

1 komentar

Filed under Društvo, Religija

ZAŠTO MLADI BJEŽE?

“Išao sam na razgovor i šef me pitao: ‘Ti si gluh?!’ ‘Da…’, rekao sam. ‘Pa, kako misliš komunicirati?’ pitao je. ‘Za dijeljenje letaka nije bitno kako ćemo komunicirati’, odgovorio sam, a on je rekao: ‘Ne, ja ne primam osobe s invaliditetom'”, prepričava svoje gorko iskustvo 27-godišnji Sabahudin Jusić, nezaposleni kompjuterski tehničar. Predložio je potencijalnom poslodavcu da ga uzme na besplatni tjedan probnog rada, da mu dokaže svoje sposobnosti, ali nikako nije uspio probiti barijeru predrasude. “Osjećam se ovdje u Hrvatskoj jako diskriminiran, baš kao građanin drugog reda”, svjedoči Sabahudin pred kamerom. Dvostruko povrijeđen – bez posla i diskriminiran kao gluha osoba. On je jedan od protagonista ozbiljne reportaže “Neudoban položaj”, filma koji u nekih sedam minuta savršeno dokumentira jedan od osnovnih uzročnika egzodusa mladih iz Hrvatske. Em su bez prespektive za nalaženje posla, em su mnogi od njih izloženi cijeloj skali poniženja – spolnih, rasnih, klasnih, zbog invaliditeta… Jezgrovit, poučan dokumentarac o diskriminaciji mladih i položaju mladih na tržištu rada zajedno su producirali Blank_filmski inkubator i Mreža mladih Hrvatske. Reportaža se snimala šest mjeseci, po svim krajevima Hrvatske. Voditelj projekta je Nikola Buković, redatelj priloga je Dario Juričan, snimatelji su Luka Sepčić, Zvonimir Tivon i Darko Mardešić, a kao novinarke su surađivale Vilka Alfier i Nina Bančetović.
Najčešće u eksterijerima, pred kamerama slijedi izmontirani niz pojedinačnih sudbina, izdvojenih lica iz tužne i bezimene mase poniženih. Pritom su ti mladi ljudi zadržali samosvojan, nesalomljiv stav, isijavajući ironičan pogled na apsurde prokletog društva koje ih lupa po glavi i žrtvuje bez pardona. Tako Ani Herić (23-godišnji trgovac, dvije godine traži posao) i Jasmina Bajrić (22-godišnja trgovkinja, dvije godine traži posao) govore o neuvijenim ignorancijama na koje kod poslodavaca nailaze samo zbog romskog porijekla. Kozmetičarka Anamarija Gradaković (22) navodi na što je sve bila tjerana dok je u kozmetičkom salonu polazila obaveznu praksu –ribanje podova, pranje prozora, čišćenje- umjesto da dobije kvalitetnu poduku. Tekstilnog dizajnera Frana (22) grubo su iz konkurencije otepli pitanjem “da li puši?”, iako je doista njegova privatna stvar hoće li u vrijeme pauze popušiti cigaretu izvan zgrade; ekonomistici Valentini Levak (19) doslovce su na interviewu za posao tražili seks u zamjenu za zaposlenje. Profesorica hrvatskog jezika Petra Bobić (28), radila bi bilo što – traži ponude od poslova čistačice do onoga za što se školovala. “Pitaju me imam li djecu, jesam li u braku, zašto nisam u braku, kad ću imati djecu…?”, iznosi s kakvim se sve agresivnim upadima u intimu susreće u traženju prava na rad. Ranije je imala piercing na usnici, što je izazvalo stanovitog gada koji ju je primio na razgovor za posao lijepljenja etiketa po sanducima u nekom skladištu. “Da si pod mojim krovom, ne bi ti za mojim stolom sjedila”, rekao je. “Zašto?” mirno ga je pogledala Petra. “Pa zbog te gadosti što imaš na usnici.” Susretati se s procjenama ovakvih mrcina, a ostati uzdignuta čela i izdržati da ne pukneš – to su nevesele svakodnevice mladih ljudi željnih rada. Zar je onda čudo da brišu glavom bez obzira?

Komentiraj

Filed under Društvo

PATRIKOV TEATAR POTLAČENIH

Ima jedan pulski dječak, tek sedamnaestu navršio, a već je zreliji od Sokrata. Ne dosađuje se, ne pušta dane da propadaju, ne luta besciljno, ne robuje jeftinim a lažnim uspjesima, ne bavi se virtualnim linčovanjem po fejsu, niti stvarno prebija glave drugih vršnjaka, školu i porodicu shvaća kao osnovne ćelije civilnog društva. Društva kojem želi sve najbolje i spreman je boriti se za to. Kroz plemenito osjećanje umjetnosti koja nije šupljoglava forma nego akt svijesti, voljan je analizirati bolne točke zapuštene zajednice. Prije svega govoreći o problemima vlastite generacije, ali i odraslih, posebice onih ogrezlih u apatiju. Ne zaboravljajući ni mračne taloge prošlosti koja ne prestaje trovati ovaj komadićak svijeta. Nagon društvenog angažmana (posebno istančanog u zaštiti potlačenih) vrije u Patriku Laziću odavno, još je u osnovnu školu išao.Tada je za alat svoga djelovanja izabrao kazališni format – režirao je predstavu “Dnevnik Anne Frank” i zajedno s kolegama izveo je na Dan sjećanja na holokaust. Upisavši se u gimnaziju, Patrik je u školi osnovao dramsku grupu a polaznik je i Dramskog studija Istarskog narodnog kazališta. Kao redatelj i autor teksta (uz Manuelu Krakar) u kazališnoj produkciji postavio je “Priču o Luki i Tinu”. Dakako, nije riječ o pukom tinejdžerskom eskapizmu nego o priči koja prati čemeran život u Domu za nezbrinutu djecu. Za razliku od prevladavajuće nojevske navike u Hrvatskoj, Patrik ne zabija glavu u pijesak, nego širom otvorenih očiju bilježi nepravdu oko sebe.
“Odlučio sam ispitati odnos našeg društva prema homoseksualnim manjinama”, priča Patrik u Glasu Istre o problemu koji ga muči i o kojem želi napraviti novu teatarsku oazu za još jednu potlačenu skupinu. “Počeo sam prije šest mjeseci kada se u novinama dosta pisalo o napadu na Trešnjevci na dvije mlade lezbijke. Počeo sam pisati svoj tekst baziran na istinitim događajima, doživljajima homoseksualaca, komentarima i člancima iz novina…” No, iako uživa podršku roditelja, kolega i mnogih profesora, Patrik je iznenada naletio na podli udarac nerazumijevanja. Smatrajući valjda temu homoseksualnosti nečim nakaradnim, ravnateljica gimnazije prvo je zatražila tekst na uvid, a zatim zabranila daljnji rad na predstavi. “Kratko i jasno mi je rekla da se projekt odbija. Tema je, rekla je, apsolutno neprimjerena za gimnaziju”, opisuje Patrik reakciju ravnateljice. Dotičnoj zaslijepljenoj “prosvjetnoj radnici” bi valjda normalno bilo da se radi predstava o zalijevanju maćuhica ili o brojanju ovčica, primjerenija nevinoj, pastoralnoj zemlji kakva je Hrvatska.
Patrikova momčad, uvjerena u svoju misiju, nije posustala. Iako od njih 18 samo troje, uključujući i Patrika, ima apsolutnu podršku roditelja. Pulska udruga Čarobnjakov šešir ustupila im je prostor za probe, a kazalište Dr. Inat i redatelj Branko Sušac uskočili su kao partneri te će im omogućiti logistiku za premijeru, planiranu za ožujak. Tako će nova priča o ugnjetavanju, nastala iz Patrikove stvarnosti, naći scenu s koje će hrabro govoriti. Vjerujem da ćemo još puno čuti o Patriku Laziću. Naravno, ostane li uopće u ovoj zagušljivoj zemlji.

2 komentara

Filed under Društvo

DEPONIJA DJECE

Djeca opijena nasiljem, u Galižani su uoči Silvestrova uzela petarde i raznijela glavu sirotom vučjaku mješancu. Pas je bio u svom dvorištu, klinci su preskočili zid i zaigrali okrutnu igru. U dane kad je sve dopušteno i jednom se živi, a profit od petardi ionako ide nekom drugom. “U svojoj veterinarskoj karijeri svega sam se nagledao, i zlostavljanih mačaka i pretučenih pasa, ali ovako nešto grozno, brutalno, doista nisam”, rekao je dežurni veterninar pulske Veterinarske stanice, dr. Stjepan Kočar, koji je izmrcvarenu životinju morao uspavati.
Ne znam jesu li mali gadovi uživali gledajući svoje monstruozno djelo, vjerojatno ništa manje od odraslih gadova koji im pokazaše put. Na primjer, onih koji godinama flegmatično sliježu ramenima i ne žele jednom zauvijek zabraniti uvoz, šverc, prodaju, kupovinu i korištenje, ma i najmanje petardice. Jer, kako bi se ovdje drukčije bogatilo nego na sakaćenju, zar ne. Taj biznis u ovim krajevima nema premca. Ili, dan-dva prije morbidnog galižanskog vatrometa, derani su lijepo mogli po medijima vidjeti čopor iscerenih lovaca morona koji su u vrletima dalmatinskog zaleđa likvidirali sibirskog vuka i još se hvale da je to pun pogodak za privlačenje turista. Dabome, mala zemlja za krvavi odmor, samo navalite!
Splitska Hitna pomoć u novogodišnjoj noći bila je doslovce zatrpana ukomiranim maloljetnicima, oduzetim od alkohola. Iskusni liječnici tvrde da još ne pamte ovakav kaos. Najmlađa je dovezena trinaestogodišnjakinja s 2,2 promila alkohola u krvi koja je iskapila litru tekile! Sve balavija djeca počinju živjeti doslovce na tulumima, na ulicama, silovana ili silujući, whatever, a društvo uglavnom boli ona stvar…
Mislim, ono, jesmo li još uvijek mamurni ili je vrijeme da se otrijeznimo? “Najluđa noć” drastično je razotkrila istinu: ova zemlja pretvara se u priučenog demona koji proždire vlastitu djecu. U stalnu, sve veću deponiju, na koju se bezobzirno bacaju djeca što trpe nasilje i djeca koja ga usvojiše i dalje ga istjeruju na drugima. I jedni i drugi, nesumnjivo su žrtve. Žrtve oguglalog, licemjernog, lažnosvetačkog palanačkog društva, zemlje polulude od svoje inferiornosti. Države totalno komične u nastojanjima da bude neki jebeni faktor na sceni, jak igrač a zapravo je kokošar, ogrezao u pljačku i krv od davnina. Zemlje koja više djecu nema.

Komentiraj

Filed under Društvo