ĆIRILICA U MOM KRILU

Kad sam pošao u prvi osnovne, puno bolje sam čitao ćirilicu nego latinicu. Rezultat je to bio mojih turnusa na čuvanju kod rođenih baba. Jednoj baki bih se taman popeo na glavu dok mi nije sva ćirilićna slova objasnila, prstom šarajući po dedinoj Politici ili Politikinom zabavniku. Kod nje sam jeo vruć “leb” i “pasulj”, izgovarala je to, dok ih je iznosila na stol, s onom neponovljivom mekoćom od koje ti bude toplo i oko srca, ne samo u zadovoljnom trbuhu. Kad bih, pak, došao na smjenu kod druge bake, red je bio na latinici da me svlada, pa da gnjavim ovu moju latiničnu babu zašto sad odjednom P i dalje nema dvije noge ali nije više R nego P. Ona je iznosila “kruh” i “grah”, te su riječi poprimale nekako tvrđi, reskiji zvuk, podsjećajući da se za život treba i tvrdo boriti. U mojoj načitanoj, razmaženoj glavi prvog unučeta (objema babama bio sam “prvijenac”) tako se rađalo bogatstvo jezika i pisma a da nisam ni bio svjestan koliko sam sretan. I tu prestaje svaka patetika a počinju činjenice: od isprepletenih prava mojih baba da njeguju svoja pisma, punile su se moje životne baterije i sigurno su ispale kvalitetnije.
Zato mi je atmosfera koja se u javnosti podgrijava oko uvođenja ćirilićnih, odnosno dvojezičnih natpisa u Vukovaru (gdje je to ustavno pravo Srba kojih je -prema posljednjem popisu stanovništva- u tom gradu 34,87 posto) krajnje promašena, neproduktivna i vodi u bijedu ljudskih odnosa, pameti i razvoja. Ili kako je to, u emisiji “Nedjeljom u 2” Aleksandra Stankovića, premudro komentirao majstor pisma i ljudskosti Ivo Štivičić: “Ljudi su uvučeni u cirkus u kojem se boje jednog pisma i proglašavaju ga neprijateljem!” Bojati se pisma, zaista, nije li to krajnji apsurd?! I to baš u Vukovaru, gdje bi nakon svih patnji najkristalnije trebalo biti jasno da se Dobro borilo protiv Zla, duh stvaranja protiv animalnog idiotluka razaranja. Da pismo može samo obogatiti (i trebali bismo svi, bez obzira na nacionalnost usvajati još jedno znanje više, tim prije što je ćirilica i povijesno hrvatsko pismo i pripada u zajedničko naslijeđe), a nikako neće osiromašiti ljudsko postojanje.
Ukratko, dosta je bilo divljanja strasti krvavog bezakonja iznad vladavine zakona. Zato Vlada ni po koju cijenu ne smije popustiti traženjima nekakvog “20-godišnjeg moratorija na uvođenje ćirilice u Vukovar”. Jer, što znači odgoda nečijih prava, dokad i s kojim ciljem? Pravo postoji zato da ga se uživa odmah, bez suspenzija i barikada. “Ali to nije pitanje samo pravne norme već ispravne i uspravne politike”, čvrsto je u Saboru odgovorio premijer Milanović. Nadam se da će biti dosljedan u obrani i zaštiti toga manjinskog prava. Elem, založe li se Hrvati za podizanje standarda svoje nauke -uz njegu, poštovanje, bitku za standarde i upoznavanje susjedove- i još ako ispletu među tim znanjima najčvršće veze, samo tako će ostati uspravni. Jednom zauvijek.

4 komentara

Filed under Društvo

4 responses to “ĆIRILICA U MOM KRILU

  1. Pingback: 319 « bezimena ulica

  2. jovanko

    gorane dođi u vukovar 02 02 2013 na protestni skup i to objasni ljudima

  3. Ja sam sa pet, sest godina vec znala i jedno i drugo pismo. Osjecam se bogatija zbog toga, i zao mi je sto su generacije odrasle, kojima je cirilica potpuno strano pismo, a rijeci kao sto su “leb” i “pasulj” su im strane…

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s