Monthly Archives: Veljača 2013

IKONE CARA IVANA

Na Ivanovim grudima odnedavno blista i orden Svetog cara Konstantina. Lijepa su priznanja, raduju čovjeka, ali jedva mogu razbiti skorene upljuvke poniženja, nataložene na obrazu. Varaždinac Ivan Hiti zbog svoje je službe ljudske, u Hrvatskoj trpio samo zlurade udarce. Zato mu je priznanje patrijarha Srpske pravoslavne crkve Irineja ovih dana stiglo kao melem.
Kad se na našim pustopoljinama 1991. iznjedrio još jedan BBB-rat (bratoubilački, balkanoidni, barbarogenijski), profesor Hiti je radio na mjestu pročelnika odjela za školstvo, kulturu, sport i tehničku kulturu tadašnje zajednice općine Varaždin. Prije toga, uz diplome strojarstva i pedagogije, gotovo 20 godina predavao je u varaždinskim srednjim školama. Odlučio se suprotstaviti zlu koje se valjalo, braniti ono malo pravde što je još preostalo na čovječjim plećima. Poput starozavjetnog junaka vesterna, bio je svjestan da ponekad moraš uzeti pušku i sudjelovati u ratu, toj pogubi ljudske naravi, ali da se i u tom drastičnom stanju ne moraš odreći posljednjih mrva ljudskosti. Profesor Ivan dobrovoljno se prijavio u Hrvatsku vojsku, kao i niz njegovih bivših učenika, ono Ćopić da ga u romane stavi, gdje sa svojim orlovima rano leti u bitke za slobodu. Ali fukare s maskirnim činovima prvo su tjerale Ivana, da im ne treba jer je preobrazovan! Valjda su mu odmah u očima pročitali da neće taj rekvirirat videorekordere i frižidere po zgarištima i kundačit “sumnjive” starce kad to domovina zatraži. Naposljetku ga, na jedvite jade, warlordovi upisaše pod šljem a profesor Hiti se za put na front opremio netipičnom prtljagom: “Prije nego li sam se prijavio na dužnost, u varaždinskoj sam knjižnici kopirao izvatke iz ženevskih ratnih konvencija. Bio sam odlučan u namjeri da vojnike u 104. brigadi naučim pravilima ratovanja.” U svjetonazoru profesora Ivana rat je krajnja, strašna nužda, posljednje sredstvo za vitešku obranu najbližih. U vizijama mnoge đubradi rat je bio i ostao tek dobrodošao alat za osvajanje teritorija, razbojništvo, sadizam, kukavičluk, šverc, pohlepu i naplatu dugova. Stigavši u Bjelovar najviše se posvetio brizi za mrtve i ranjene. Od vlastite ušteđevine (“Supruga se hvatala za glavu i govorila mi da ćemo biti gladni”, iskren je Hiti) 14 hiljada njemačkih maraka je potrošio za nabavku jednog vozila za bjelovarsku Hitnu pomoć, a kupovao je i hranu za izbjeglice. Na pakračkom terenu 1992. ostao je osupnut kada je vidio kako svud naokolo izrešetanog vladičinog dvora i pravoslavne crkve, leže razbacane vrijedne ikone, knjige, slike i drugi dragocjeni predmeti. “Kao veliki ljubitelj umjetnosti i književnosti, nisam to mogao gledati. Sve te brojne umjetnine bile su razbacane posvuda, a po njima je padao snijeg. Cijelo vrijeme sam razmišljao o tome da kad uništiš neko umjetničko djelo, više ga nikad nitko neće moći stvoriti ponovno”, kaže ovaj časni čovjek. Zapovjednik je ostao gluh, ta šta ga zabole za šaku tamo nekih srpskih drangulija, cinično obrisao Ivana, rekavši mu da je budala. Profesor je iskoristio svoj trenutni čin (bio je pomoćnik zapovjednika za informativno-propagandu djelatnost) i na svoju ruku organizirao nekoliko vojnih i civilnih vozila te pomoć dvojice zaposlenika zagrebačke Nacionalne sveučilišne knjižnice. Opasna akcija (crkva je bila i minirana) spašavanja vrijednih umjetnina trajala je dva dana. Kulturna dobra iz pravoslavne crkve u Pakracu prevezena su u NSK u Zagrebu gdje su i danas pohranjena. Točnije, trebalo bi da su tamo, ako nisu nestala negdje na bjelosvjetskim kolekcionarskim stolovima. U zemlji bezakonja, sve je moguće.
Kad se Hiti vratio u Varaždin, počela je odmazda. Ekspresno je demobiliziran ali mu je onemogućeno da se vrati na staro radno mjesto u općinu. Đubrad mu je otvoreno rekla da je “popušio Srbe” i da zaboravi kako će ikada više dobiti posao u Varaždinu. “Vrijeđali su me i govorili: ‘Ti si spašavao srpsko blago!’ a ja sam im odgovarao: ‘Nije to samo srpsko već ljudsko i svjetsko blago'”, prisjeća se danas profesor Ivan Hiti, čovjek na čijim carskim grudima odvajkada svjetluca nesebičnost.

Oglasi

Komentiraj

Filed under Društvo, Politika

BITKA ZA HAVAJE

“Možda je ovako i bolje”, kaže Mama o torti koja je nešto spljeskana, nije da se baš ustremila na dva kata, ali rođendanu je poslužila. Uostalom, okupila je porodicu, makar po originalnom receptu i nije uspjela. Za mene je ova rečenica, negdje s kraja filma “Nije ti život pjesma Havaja” (formalno izrečena o kolaču, a šalje milijune pravih značenja ispod njegove čokoladne glazure) ravna onoj Tolstojevoj s početka “Ane Karenjine” – da su sve sretne porodice iste a svaka je nesretna na svoj način. U borbi za što više zgoditaka sreće a što manje poena nesreće, klackaju se svi naši životi. Dokumentarni film “Nije ti život pjesma Havaja” redateljice Dane Budisavljević (rođene 1975. u Zagrebu) razbuca te na hvatove. Ne znaš jel bi prije plakao il bi se prije smijao. Razvali te na dijelove, ne znaš kako bi se više sastavio, ali nakon njega osjećaš se bolje. Kao da ti je neka čudna milost podarila još jedan alat više za vlastite bitke. Ono, promatraš tuđe autanje, a sve virkaš u svoje ormare odakle izlaze tvoja vlastita pitanja o minimumu nježnosti za koju se isplati boriti, o tvojim mukama predrasuda, o tvojim čežnjama da te se drugi ne stide a nisi još siguran stidiš li se samog sebe, o ljubavi koja i kad nestaje isplati se tuči se za nju da ne bi postala mržnja (“S mržnjom se živjeti ne može”, kaže Mama jednu od paradigmatskih rečenica filma) o grijesima mladosti i iskupljenjima starosti… I zaista, taj je film prebogat ljubavlju, s tolikom zalihom bespoštednog fajta za njegom čistih ljudskih emocija, da je to gotovo pa fantastika a ne dokument.
Dana Budisavljević htjela je napraviti film o autanju svoje seksualnosti i izbaciti iz sebe traume što svojedobno nije naišla na razumijevanje (rastavljenih) roditelja kad im je priznala (bilo je to na Božić 1999.) da voli žene. No, kad je krenula u priču, za koju je privoljela i roditelje i brata da sudjeluju pred kamerama, kad je okrenula objektiv u potrazi za odgovorima, pokazalo se da stvari nikad nisu crno-bijele. Da su najčešće zagasite, kao fincherovska sjenovita kamera u Daninom filmu (iz ruku snimateljki Ane Palić, Tamare Cesarec, Eve Kraljević) i da se za blještavilo havajskih košulja u koje se umataju naše duše, itekako valja pomučiti. A nije jednostavno, prokleto nije. “Teško je, treba puno hrabrosti za čišćenje duša. Zato to ljudi i ne rade”, kaže Mama.
“U početku sam mislila da će to biti film o neprihvaćanju. Htjela sam istražiti zašto je mojim roditeljima koje beskrajno cijenim i volim i koji su usput vrlo obrazovani i svjetski ljudi bilo teško prihvatiti moju seksualnu orijentaciju. Zanimalo me u čemu je tu problem?” priča Dana: “Ja sam bila aktivistica, borila sam se za LGBT prava na ulici, a nisam znala odakle dolazi neprihvaćanje u mojoj kući. Nije mi bilo jasno što je toliko strašno u tome da nakon mojeg priznanja prije deset godina nismo više nikada pričali o tome. I htjela sam da znaju kako sam se osjećala zbog toga. Tijekom snimanja sam shvatila da zapravo jako malo znam o svojim roditeljima, njihovim traumama i strahovima. Shvatila sam da se nismo slušali. Svatko je bio zaokupljen svojim problemima i neprijemčiv za onog drugog.”
Pokazalo se da je muka ljubavi, usuditi se ljubiti, najteža muka odvajkada. Da je tvoja želja da budeš svoj i drukčiji, a da ne povrediš drugoga, skopčana sa strahovima tvojih najbližih ali i tebe samog. “Kako da ja sad znam da će naša ljubav trajati, hvata me strah od te ljubavi”, priznaje Dana u jednom flashbacku u filmu: “I mene je bilo strah kad sam shvatila da volim žene, prvu vezu raskinula sam iz straha…” Vraški prži dok puštaš svoju dušu da se oslobodi, još gore mora paliti spokoj onih koji se trude da te razumiju. O tom uzajamnom prženju, govori Danino remek-djelo ljudskosti i posvete obiteljskim emocijama. Od premijere na prošlogodišnjem ZagrebDoxu nakupila je Dana Budisavljević (inače diplomirala montažu na zagrebačkoj ADU) za “Havaje” sijaset domaćih i inozemnih nagrada. Ali, najdragocjeniji je onaj oslobađajući plač i smijeh publike koja s njome nepogrešivo plovi.
Ovakve žestoke lekcije iz udarničke borbe za svaku kap tolerancije ne gostuju na HTV-u. Film je, eventualno, mogao zalutati greškom da je neki brzopleti urednik pomislio kako je riječ o partijanju na Havajima i tamošnjim celebrityjima. Srećom, u srijedu 20. veljače film je okačen na T-portalu, moglo ga se besplatno gledati sve do četvrtka ujutro. “Nije ti život pjesma Havaja” morala bi pod hitno otkupiti država i prikazivati kao nastavno sredstvo po školama ili umnožiti i dijeliti po apotekama. Za opće zdravlje svih nas. U kaotičnoj zemlji kakva je Hrvatska nema puno sidara za koje se možemo uhvatiti. Danin film sigurno je jedno od tih podvodnih čudesa.

Komentiraj

Filed under Društvo

BERLINSKI BERAČI PONOSA

Čuda se katkad događaju. I crveni tepisi zaista mogu voditi u nebo a ne biti tek otirači za lažne karijere. Postoje ljudi kojima je branje sreće, ponosa i ljubavi, svakodnevni zadatak. Ustaju i liježu s njim u zagrljaju. Ali ta njihova misija njima nije nikakva tlaka, nego onako nasušno meka, mekša od najtvrđeg kruha kojega su u životu zaradili i podijelili s bližnjima. Takvi su ljudi veći od života, čak i kad ih njihov izbor odvede u smrt. Barabe ih preziru i ne primjećuju, ravnodušni šute, a mudri ljudi prave filmove o njima, imajući potrebu da pošteno podijele njihovu priču s milijunima drugih. Romska porodica Mujić iz Tuzle i Srđan Aleksić, Srbin iz Trebinja, ljudi su nadljudskih dimenzija i život im je ionako kao film, trebalo ga je samo osjetiti, pokloniti mu se, stisnuti mu ruku – tom jebenom životu za kojeg se bore, za kojeg su se borili najbolje kako umiju a da im baš nitko, ni na nebu ni na zemlji ne smije pljunuti u lice. Bosanski redatelj Danis Tanović i srpski redatelj Srđan Golubović pročitali su negdje sitne vijesti o svojim budućim junacima i s punim pravom obasjali ih svojim kamerama. Obojica “pate” od iskrenosti, a to je osobina najvećih redatelja otkada je ovaj prokleti zanat ovladao našim snovima. Zato ih se njihovi junaci tiču kao rod najrođeniji.
“Epizoda u životu birača željeza” istinita je priča o Nazifu Mujiću i Senadi Alimanović koji po otpadima oko Tuzle skupljaju željezo i tako svaki dan prehranjuju svoje dvoje djece, žestoko kuju život da ne popuca. Senadi se 2011. zakomplicirala trudnoća i umro joj je plod te je hitno morala na ginekološku operaciju. No, u tuzlanskoj bolnici romsku obitelj su dvaput odbili jer nisu zdravstveno osigurani, niti su imali 500 eura da iskeširaju. Naposljetku, koristeći lažni identitet i rođakinu zdravstvenu iskaznicu, Senada se uspije operirati u Modriči, na teritoriju Republike Srpske. Priča o ljudskosti i bešćutnosti, potakla je Tanovića da u 9 radnih dana i za svega 17 tisuća eura snimi dokument nanovo prepričavajući epizodu iz borbene stvarnosti Mujićevih. Pritom ih je uspio nagovoriti da sami odigraju sebe. Kaže da ga je posebno oduševila gusta struja ljubavi, nježnosti i uvažavanja koju Mujići izmjenjuju između sebe i tako postaju jači od svih nepravdi gluhog, grubog svijeta. Žiri na upravo završenom 63. berlinskom filmskom festivalu nagradio je Tanovićevo ostvarenje s dva srebrna medvjeda, jedan je pripao Danisu kao Grand Prix žirija. Naturščik Nazif zagrlio je Medu za glavnu mušku ulogu i uz nebeski osmijeh obratio se prebogatoj palači Berlinalea: “Ovo je, ljudi, prvi put da sam na jednom ovakvom festivalu. Želio bih se zahvaliti svojoj ženi Senadi i djeci i svom najboljem prijatelju Danisu Tanoviću što je došao snimiti ovaj film. Pozdravio bih i sve ove režisere koji su mi dali ovu nagradu”.
“Beračima željeza” dodijeljena je i nagrada (u kategoriji Competitiona – glavnog programa) Ekumenskog žirija. Golubovićevi “Krugovi” također su osvojili istu nagradu (u kategoriji programa Forum), nedvojbeno dotaknuvši žiri plemenitom pričom. Inspiriranom herojskim slučajem Srđana Aleksića, Srbina iz Trebinja, koga su 1993. ubili vlastiti suborci zato jer je priskočio u pomoć sumještaninu muslimanu. “Jako sam sretan što je moj film dobio ovu nagradu, pogotovo zato jer je prikazan u jednom od popratnih programa Berlinalea. Mislim da je ovo dobra stvar za budućnost filma”, rekao je Golubović nakon vijesti o dodjeli nagrade.
Ekumenski žiri, sastavljen od predstavnika katoličke i protestantske crkve, nagradu dodjeljuje (prošle godine dobila ju je i Dragojevićeva “Parada”) autorima koji u svojim filmovima “prikazuju ljudsko djelovanje u skladu s Evanđeljem” i koji “povećavaju osjetljivost za humane i socijalne vrijednosti”. Elem, u nekim normalnim zemljama crkve njeguju ono ekumensko u ljudima, a ne razapinju ljude. Čuda su moguća.

Komentiraj

Filed under Kultura

ŽENA, ZORA, REVOLUCIJA

Buka potrošne industrije “ljubavi” usijat će se na Dan Sv. Valentina, a mnoga će kukavička muška svinja tada u roza ukrase umotati svoju nasilnu ćud. Mrljavih prstiju od rastopljene tamne čokolade nizat će mračne masnice svud po tijelu izabranice srca svoga. Mnoga će zlatna narukvica bezuspješno zasjati u tami nasilne veze, sijaset će kristalnih vaza završiti razbijenih u param-parčad ne bi li se jadnica isjekla… Koliko li će izdržljivih premlaćenica po milijuniti put zaškrgutati zubima i otrpjeti bjednikovu šaku. Radi djece, kakvog-takvog braka, posla, patrijarhalnih okova, spolne diskriminacije… A ne mora tako biti.
Istoga dana, 14. veljače, već petnaestu godinu gordo se obilježava V-Day, svjetski pokret usmjeren prema zaustavljanju nasilja (engl. violence) nad ženama, djevojkama i djevojčicama. Ovoga četvrtka vrisak otpora ugnjetenih i maltretiranih žena bit će globalno uvezan u protest nazvan “One Billion rising” (Milijarda ustaje) sa simbolično uzdignutim kažiprstom kao zaštitnim znakom opomene. Upozorenja da je sadizma dosta. Organizatori pozivaju milijardu žena i muškaraca koji doista vole a ne mrze žene (o čemu je pokojni Stieg Larsson tako savršeno pisao, stvorivši nježno-borbenu Lisabeth Salander) da 14. veljače po cijelom svijetu ustanu protiv nasilja, plešu i protestiraju.
Čakovečka udruga Zora osmišljeno se pridružuje ovom globalnom kriku pobune. Točno u podne, u četvrtak će u centru Čakovca (na pločniku, ispred Centra za kulturu) biti organizirano zajedničko fotografiranje, uz glazbenu podlogu “I will survive”. Zora poziva žene i muškarce, mame i tate, bake i djedove, cure i dečke, učitelje i učiteljice sa svojim učenicima, odgojiteljice i odgajatelje (strašno je važno da se borba protiv nasilja njeguje od najranijeg djetinjstva), kulturnjačke skupine… da se pridruže happeningu sa visoko podignutim kažiprstom i na taj način podrže ovaj globalni prosvjed. Moguće je toga dana i poslati svoje fotografije na mail: zora@udrugazora.hr. Fotografije će odmah biti objavljene na Zorinoj facebook stranici, kao i na službenoj stranici onebillionrising.org. Najbolje fotografije udruga će iskoristiti za izložbu povodom Dana ženskih prava u sklopu projekta “Obilježi moj dan”, a od fotografija i video materijala kreirat će se i kratki mozaik film.
Zaustavljanjem nasilja u brakovima, vezama, na radnim mjestima… učinio bi se lavovski korak u ozdravljenju društva kao takvog. Uostalom, nije li Revolucija ženskog roda. I žene su najjači bitak svake pobune.

Komentiraj

Filed under Društvo

SLOBODA GRGE ČVARKA

Grga Čvarak je, po mjerilima zagušljive netrpeljive zajednice, asocijalan tip. Njima se čini da je sam Đavo ušao u tog dječaka. Zato ga žele naučiti pameti. Elem, dok interventna inkvizitorska družina na sceni pokušava istjerati različitost iz Grgine glave, klinci u publici zdušno ih ismijavaju. “Dobro je”, pomislio sam, osluškujući male susjede u svom redu. “Ima nade…”
Hitoidna, maštovita, turbozabavna, ritmička, glumački izgarajuća, zaljubljena u moć igre, snagu tijela i jezika. Sve je to predstava “Grga Čvarak”, najnovija premijera Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića u Osijeku, koju je prema motivima pjesme Ratka Zvrka napisala i režirala Tamara Kučinović. Predviđam joj gomilu izvedbi, nesebično uzvraćenu ljubav od publike i haranje po festivalima. No, kao i sva rijetka održiva blaga našeg svijeta na izdisaju, “Grga Čvarak” nudi izobilje odgojnih napora, pouka za pamćenje. Da se razumijemo, Tamara Kučinović (kao, onomad, ni daleki joj uzor John Ford) ne šalje deklarativne poruke nego pravi predstave – o ljudima i životinjama. Baš zato, njena nenametljiva ekologija civilnih duša zaskoči vas začas, da vas nikada ne napusti. Iz malenog horizonta “Grge Čvarka” struji gusta energija odrješite borbe za slobodu pojedinca a protiv bezlične ubrložene gomile, nesposobne za prihvaćanje bilo kakve posebnosti. Sredina u kojoj raste Grga, taj zaljubljeni desperados, zlobna je i začahurena, desetkovala je čak i jezik – svodeći ga na sirove slogove i primitivne poluriječi, dovoljne za opanjkavanje, nedovoljne za smisao. Jedino je Grgin nemir sposoban pustiti jezik u avanturu i proizvesti poeziju. Zato ga ne podnose. Namjeravaju izbiti mušice iz njega, privoljeti ga vjeri mase. U tome ne biraju sredstva: crna, nadripopovska ili bijela, šarlatanskih psihića. Svi će se oni s guštom oboriti na preodgoj Grgin. Bezuspješno, jer dječak je svoj. I tako treba da bude, za vjeke vjekova. Samo na taj način društvo može poći naprijed.
“Postoji nešto u ljudima što ih tjera da se prilagođavaju okolini. Često se nađemo u situaciji gdje kažemo suprotno onom što mislimo ili ono što mislimo pokušavamo bar malo ublažiti jer bi nam se moglo dogoditi da budemo isključeni ili ismijani. Međutim, ima među nama i onih kojima ne nedostaje hrabrosti (ili ludosti?), onih koji se usuđuju biti drukčiji. Takav je i naš Grga Čvarak”, piše dramaturginja Maja Sviben u programskoj knjižici. Točna dijagnoza divne male misije Dječjeg kazališta: podići skromni spomenik svima onima koji se usude biti drukčiji. Od malih nogu.

Komentiraj

Filed under Kultura

MOĆI LJUTE NARANČE

Ne znam kako Raj izgleda, ali nadam se da je sličan onom skladu boja i eksplozije na nepcu kad se sljube kamenica i ljuta naranča. Nakon jedne teškaške maliganske dubrovačke noći dočekao sam pijačno jutro na na Gundulićevoj poljani, uz svježe ostrige i fetice opore naranče, onako kupujući ih još bunovne na tezgama. Bogme, bio sam zahvalan na tom (ne)zasluženom spasenju. Elem, to dobro jutrenje pada mi na pamet dok na portalu Civilno društvo čitam o novoj vrijednoj akciji žena iz udruga DEŠA-Dubrovnik i Dubrovačke naranče – manifestaciji “Dan ljute naranče” koja se četvrtu godinu zaredom organizira u vrijeme feste Sv.Vlaha. U to ime, otvorio sam i teglu džema (btw, ide fantastično uz pečeno meso, probajte) od spomenutih narančastih “oporuša”. Pravi ga moja teta (kad god uspije nabaviti originalne ljute lopudske naranče) uspješno ga u Osijeku kopirajući s dubrovačkih recepata. Kvaka je u tome: nemaš li kamenica, dobar je i džem, ako si u stanju uživati sve tajne njegove sreće.
Na toj se filozofiji, rekao bih, kriju i stoljetna predanja dubrovačkih gospođa tako miomirisno bogata davninama. “Cilj nam je bio uveličati festu Sv.Vlaha, te promovirati našu naranču i proizvode od ljute naranče, kao što su marmelada, arancini, likeri, razni kolačići i torte. Posjetitelji su imali mogućnost kušati stonske kamenice sa feticom ljute naranče i čašom vina iz peljeških i korčulanskih vinograda”, ističu u udruzi DEŠA. Zaista, bez imalo patetike, vjerujem da je u svakom tamošnjem ušećerenom arancinu ili džemu utkano barem jednako umijeća, energije i žudnje, kao u neku od premijera na Dubrovačkim ljetnim igrama. I ove godine (kao i prošle, kada su prikupljena sredstva uplaćivana u fond za Sigurnu kuću) je slatko-ljuta gozba rađena u humanitarne svrhe. Sav prihod od prodaje delicija išao je Ligi protiv raka Korčula–Pelješac–Lastovo–Mljet. Upravo se u proizvodnji dobrih ljutih plodova krije i djelotvorna borba protiv opake bolesti. Ne u smislu kakvih šamanskih, alternativnih svojstava, nego u plodu gorkastog spokoja, čistog užitka kojeg osjećamo dok grizemo neuglednu naranču dubrovačkog primorja. Opačine koje nam stvara svakodnevica, gomila gadova koja krčmi naše živote radi vlastite pohlepe, vjerojatno stvaraju pogodne teritorije u nama da se gadna bolest naseli. Zato je ugriz u odnjegovani smisao ploda prirode, njegovo strpljivo kuhanje i ukuhavanje do nove kulinarske avanture, pravi eliksir, protuotrov za svaku kancerogenu primisao. Ljute naranče veće su od života, vjerujte mi.

Komentiraj

Filed under Društvo