BITKA ZA HAVAJE

“Možda je ovako i bolje”, kaže Mama o torti koja je nešto spljeskana, nije da se baš ustremila na dva kata, ali rođendanu je poslužila. Uostalom, okupila je porodicu, makar po originalnom receptu i nije uspjela. Za mene je ova rečenica, negdje s kraja filma “Nije ti život pjesma Havaja” (formalno izrečena o kolaču, a šalje milijune pravih značenja ispod njegove čokoladne glazure) ravna onoj Tolstojevoj s početka “Ane Karenjine” – da su sve sretne porodice iste a svaka je nesretna na svoj način. U borbi za što više zgoditaka sreće a što manje poena nesreće, klackaju se svi naši životi. Dokumentarni film “Nije ti život pjesma Havaja” redateljice Dane Budisavljević (rođene 1975. u Zagrebu) razbuca te na hvatove. Ne znaš jel bi prije plakao il bi se prije smijao. Razvali te na dijelove, ne znaš kako bi se više sastavio, ali nakon njega osjećaš se bolje. Kao da ti je neka čudna milost podarila još jedan alat više za vlastite bitke. Ono, promatraš tuđe autanje, a sve virkaš u svoje ormare odakle izlaze tvoja vlastita pitanja o minimumu nježnosti za koju se isplati boriti, o tvojim mukama predrasuda, o tvojim čežnjama da te se drugi ne stide a nisi još siguran stidiš li se samog sebe, o ljubavi koja i kad nestaje isplati se tuči se za nju da ne bi postala mržnja (“S mržnjom se živjeti ne može”, kaže Mama jednu od paradigmatskih rečenica filma) o grijesima mladosti i iskupljenjima starosti… I zaista, taj je film prebogat ljubavlju, s tolikom zalihom bespoštednog fajta za njegom čistih ljudskih emocija, da je to gotovo pa fantastika a ne dokument.
Dana Budisavljević htjela je napraviti film o autanju svoje seksualnosti i izbaciti iz sebe traume što svojedobno nije naišla na razumijevanje (rastavljenih) roditelja kad im je priznala (bilo je to na Božić 1999.) da voli žene. No, kad je krenula u priču, za koju je privoljela i roditelje i brata da sudjeluju pred kamerama, kad je okrenula objektiv u potrazi za odgovorima, pokazalo se da stvari nikad nisu crno-bijele. Da su najčešće zagasite, kao fincherovska sjenovita kamera u Daninom filmu (iz ruku snimateljki Ane Palić, Tamare Cesarec, Eve Kraljević) i da se za blještavilo havajskih košulja u koje se umataju naše duše, itekako valja pomučiti. A nije jednostavno, prokleto nije. “Teško je, treba puno hrabrosti za čišćenje duša. Zato to ljudi i ne rade”, kaže Mama.
“U početku sam mislila da će to biti film o neprihvaćanju. Htjela sam istražiti zašto je mojim roditeljima koje beskrajno cijenim i volim i koji su usput vrlo obrazovani i svjetski ljudi bilo teško prihvatiti moju seksualnu orijentaciju. Zanimalo me u čemu je tu problem?” priča Dana: “Ja sam bila aktivistica, borila sam se za LGBT prava na ulici, a nisam znala odakle dolazi neprihvaćanje u mojoj kući. Nije mi bilo jasno što je toliko strašno u tome da nakon mojeg priznanja prije deset godina nismo više nikada pričali o tome. I htjela sam da znaju kako sam se osjećala zbog toga. Tijekom snimanja sam shvatila da zapravo jako malo znam o svojim roditeljima, njihovim traumama i strahovima. Shvatila sam da se nismo slušali. Svatko je bio zaokupljen svojim problemima i neprijemčiv za onog drugog.”
Pokazalo se da je muka ljubavi, usuditi se ljubiti, najteža muka odvajkada. Da je tvoja želja da budeš svoj i drukčiji, a da ne povrediš drugoga, skopčana sa strahovima tvojih najbližih ali i tebe samog. “Kako da ja sad znam da će naša ljubav trajati, hvata me strah od te ljubavi”, priznaje Dana u jednom flashbacku u filmu: “I mene je bilo strah kad sam shvatila da volim žene, prvu vezu raskinula sam iz straha…” Vraški prži dok puštaš svoju dušu da se oslobodi, još gore mora paliti spokoj onih koji se trude da te razumiju. O tom uzajamnom prženju, govori Danino remek-djelo ljudskosti i posvete obiteljskim emocijama. Od premijere na prošlogodišnjem ZagrebDoxu nakupila je Dana Budisavljević (inače diplomirala montažu na zagrebačkoj ADU) za “Havaje” sijaset domaćih i inozemnih nagrada. Ali, najdragocjeniji je onaj oslobađajući plač i smijeh publike koja s njome nepogrešivo plovi.
Ovakve žestoke lekcije iz udarničke borbe za svaku kap tolerancije ne gostuju na HTV-u. Film je, eventualno, mogao zalutati greškom da je neki brzopleti urednik pomislio kako je riječ o partijanju na Havajima i tamošnjim celebrityjima. Srećom, u srijedu 20. veljače film je okačen na T-portalu, moglo ga se besplatno gledati sve do četvrtka ujutro. “Nije ti život pjesma Havaja” morala bi pod hitno otkupiti država i prikazivati kao nastavno sredstvo po školama ili umnožiti i dijeliti po apotekama. Za opće zdravlje svih nas. U kaotičnoj zemlji kakva je Hrvatska nema puno sidara za koje se možemo uhvatiti. Danin film sigurno je jedno od tih podvodnih čudesa.

Napišite komentar

Filed under Društvo

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s