Monthly Archives: Ožujak 2013

ISKORAK PATRIKOVE GERILE

Borba za potlačene se nastavlja. U siječnju sam na ovom blogu pisao o srčanom pulskom gimnazijalcu Patriku Laziću i njegovim mladim gerilcima iz grupe Korak, koji se nomadski bore da postave svoju predstavu “Iskorak”. Navijao sam da izdrže, da zaživi njihov mali komad kazališta s velikom jekom u zaštitu progonjenih – ovdje konkretno onih čiji je izbor istospolna ljubav. LJUBAV, dakle, ne MRŽNJA. Nečuveno je da je Patriku i družini prva surovo vrata zalupila direktorica njihove škole (jer da tema “nije primjerena za gimnaziju”?!), zanemarivši vlastitu odgojnu odgovornost. Prezrevši tankoćutnu želju ovih mladih junaka da zagrme sa scene i žustrim jezikom dokumentarnog teatra progovore o manjinski izoliranima, ugnjetenima, gaženima i odbačenima. Njihovoj osviještenoj želji da žestoko jure ususret brutalnoj zbilji, ne bježeći u eskapističke laži.
Srećom, pulska udruga Čarobnjakov šešir tada im je nesebično ustupila prostor za probe, a Kazalište Dr. Inat uključilo se kao partner, dajući im neophodnu logistiku. Naravno, pomogle su im i LGBT udruge poput Iskoraka, Kontre, Lori, Zagreb Pride… Mnogi od gerilaca su na tom putu odustali, suočeni s roditeljskim zabranama. Od izvorne grupe, danas ih je ostalo šestero buntovnika i buntovnica marševskog koraka: Patrik Lazić, Nika Ivančić, Diana Zrnić, Snježana Grgić, Andrea Lončarić i Marin Janković. Odlučnih da predstava “Iskorak” ugleda pulsku premijeru (srijeda, 27. ožujka) u prostorima Kazališta Dr. Inat (u bivšoj kasarni Karlo Rojc), kojom će ova amaterska kazališna skupina obilježiti i 30 godina postojanja.
Povodom mukotrpno dočekane premijere, na portalu Queer.hr objavljen je izvrstan interview s mladim redateljem i guruom predstave Patrikom Lazićem.
“Gimnazija je prva pokleknula, nakon toga dečki iz prvotne skupine koji su izrazito navijali za lezbijsku varijantu priče jer nitko od njih nije bio spreman utjeloviti gej osobu zbog reakcije okoline, nakon toga roditelji velike većine moje gimnazijske skupine koji su djecu povukli iz projekta saznavši za LGBT tematiku, poslije razno razne udruge koje nam čak nisu niti odgovorile na mailove o suradnji, onda škole koje nam nisu dopustile da službeno uđemo u razrede i odradimo ankete čiji se rezultati nalaze u predstavi”, priča Patrik o poteškoćama na koje su nailazili.
Dio predstave su i rezultati ankete rađene među mladim Puljanima u dobi od 15 do 25 godina, iz koje se vidi da još uvijek poražavajućih 24 % smatra da je homoseksualizam bolest, a 67 % ih ne bi podržalo održavanje Pridea u Puli.
Na pitanje što ga je potaklo da radi predstavu na temu homofobije, Patrik jasno odgovara: “Temelj moga kazališta je oduvijek bila društvena diskriminacija, nepravda i razbijanje tabua, a današnje društvo zaista nudi plodno tlo po tim pitanjima. Nažalost, LGBT populacija je pri vrhu, a osim toga, nekakvom dubljom analizom problema homofobije, ne dolazimo samo do odnosa heteroseksualaca i homoseksualaca, već do pitanja čovjeka i čovjeka gdje jedan čovjek uzima pravo sebe staviti na višu poziciju samo zato što je ovaj drugi čovjek po nečemu drugačiji od njega. I onda tu dolazimo ne do problema homofobije, već do problema nemogućnosti prihvaćanja druge osobe baš onakvom kakva ona jest.”
Nakon Pulske premijere, predstava “Iskorak” dogovara gostovanja u Rijeci, Splitu i Zagrebu. Turneja bi se morala nastaviti po cijeloj ovoj ksenofobičnoj zemlji. Tu novci ne bi smjeli biti problem, jer opstanak je u pitanju, opstanak humanosti. Jer, kako Patrik kaže: “Homofobija nije samo pretući gej osobu, homofobija je nekoga uvrijediti općeprihvaćenom uvredom pederu, homofobija je reći prihvaćam ih, ali neka se drže svoja četiri zida. Može li se nekako promijeniti? Može, ali uz muku, trud i znoj i nažalost puno će još generacija proći dok ne zamijetimo pozitivne pomake.”

Oglasi

Komentiraj

Filed under Društvo

ŽENE PRIKOVANE ZA GAJBE

Ima jedan domaći trgovački div bogato ušuškan državnim poticajima. U vlasništvu mega-stara na čelu piramide tog merkantilnog mutanta, vjerojatno leži barem pola Hrvatske. Osim barnumskih megamarketa, lanac ima i cijeli niz karika u obliku manjih kvartovskih trgovina. U jednoj takvoj, nedaleko moje zgrade, svako jutro kupujem novine. Posadu trgovine isključivo čine žene u predvorju penzije. U šihtama se izmjenjuju njih četiri (dvije i dvije), izraubovane, umorne a vrijedne, sa vječnim osmijehom na usnama.
Osim što poslužuju kupce, rade te udarnice i najteže fizičke poslove – istovarajući sanduke s momcima koji kamionetima dostavljaju robu, pentraju se po skladištu i slažu sanduke ili vreće s krumpirom i bocama… Taj kvartet mizerno plaćenih žilavih junakinja, među brojnim sličnim sestrama po sudbini, ukopan je u temelje carstva. Imperije koja ne zna (ili ne želi znati) da su one njena kucavica.
Neki dan, dok mi je jedna od tih gospođa pružala novine, primijetio sam zavoj na njenoj ruci. Pitam je što se dogodilo. Kaže da je porezala ruku na ekseru koji je stršao iz potrgane gajbe.
“Niste na bolovanju?”
“Ih, kakvo bolovanje…!” kiselo se nasmiješila.
“Ali išli ste da vam daju nešto protiv tetanusa?” pitam dalje.
“Ne… Ne stignem… Samo smo nas dvije”, svrnula je oči ustranu, a onda dodala: “Biće sve u redu.”
Kad je nedavno pao zaostali sniježni kijamet, uboge nisu stigle dovoljno brzo izlopatati pločnik oko dućana. Pa ih oglobilo. Pravna država ovdje naime funkcionira.
To je samo jedan vid ekonomskog nasilja kojem su žene izložene u žrvnju našeg primitivnog predatorskog kapitalizma. Dodatnu porciju dobiju kad dođu doma. Oko 30 posto žena od svojih partnera dožive neki oblik ekonomskog nasilja, pokazalo je istraživanje “Što znamo o ekonomskom nasilju nad ženama”, predstavljeno na regionalnoj konferenciji u Zagrebu u organizaciji udruge B.a.B.e.
Cijela maštovita skala je ucjenjivačima pri ruci: od paranoične kontrole “bespotrebnog trošenja novca” dok sirotica čarobno prekreće i okreće svaku kunu, konfisciranja njene zarade za muške crne fondove, do omalovažavanja njenog posla ili, u slučaju razvoda, odbijanja plaćanja alimentacija i razračunavanja putem djece.
Istraživanje (financirano od strane Europske komisije) provedeno je na uzorku 601 žene, a dio je projekta vođenog u pet zemalja regije – Bosni i Hercegovini, Bugarskoj, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji.

Komentiraj

Filed under Društvo

FAKIN ŠIT DEVEDESETE

“Ma, jebite se, Devedesete, i vaša priča je gotova / I dabogda se nikad ne sete svih ovih protuva i skotova…” Eh, lijepo je to Đole Balašević iz duše odrapio, ali pjesma nažalost ne vrijedi. Ugasila se kao utopijska mantra. Jer, posve je sigurno, strmoglavljujemo se natrag u olovne godine pune olova i volova. Zemlja bezakonja ima jedan jedini kurs: punom parom unatrag. Ovdje se stalno film vrti unatrag, da se ukenjaš od nijeme zabave.
Evo, Zdravko Mamić. Crni retro do kamenog doba. I kad s Dinamom derneči na zagrebačkom aerodromu u razderanoj plavoj polo majici, on nosi crnu košulju – svoj pravi dres za poniženja, maltretiranja i gaženja. Treba li podsjećati, onda ajmo još jednom: on je takav odvajkada. S parama u džepu i rasizmom u primozgu. Mediji su ga stvorili i gladili, suci i policija nikad ni dotaknuli. Prvi put kad je Mamić nekome u lice hračnuo uvredu da je “đubre” i da će mu se napit krvi, ili kad je imao homofobne ispade mržnje, mediji su morali ugasiti kamere, istoga časa zaboraviti barabu, a institucije koje za to primaju plaću, morale su obaviti posao – kazniti rušitelja zakona i uljuđenih normi. Ali mediji se ovdje hrane “pitoresknim” i “kontroverznim” tipovima koji nastupaju u “živopisnom stilu” i zato proizvode medijsku platformu za male i velike fašizme. I opet su kamere pohrlile pred zatvor u kojem je El Maminjo (kako mu mediji i dalje mazno tepaju) proveo noć i opet pedantno zabilježile svako slovo o njegovom ljubljenju parketa po kojem je hodala dobrohotna sutkinja. Mamićevo najnovije rasističko brojanje srpskih krvnih zrnaca ministra prosvjete Željka Jovanovića, samo je jedan od njegovih brojnih alata destrukcije i obrta love. I nikako nije iznenađenje, jer iza njega je podulji staž nasilja. Sjetimo se: fašizam uvijek isklija prvim šamarom po obrazu drukčijeg, prvim razbijenim izlogom, prvom izjavom da “homoseksualci nebi mogli glavom na kopačku…” A završava milijunima pogromljenih žrtava.
Skaredna mi je Mamićeva isprika u interviewu za srpske novine Informer: “Želim se ispričati Srbima i objasniti da nisam htio vrijeđati srpski narod. Izuzetno poštujem vaše ljude. Cijenim Srbe i ispričavam se svima koji su se možda pronašli u mojim riječima. Pa, ja imam više prijatelja u Srbiji, nego cijela hrvatska vlada zajedno. Neka srpski narod bude miran, želim im svako dobro…” Ono, sprašiš nekom metak u potiljak pa kažeš: “Upsss, izvinte! Istrgnut sam iz konteksta.” Fuj!
Stomak ti se stisne u grču strepnje dok HDZ parajavno potpiruje međunacionalnu mržnju po Vukovaru i gdje još stigne, a saborska haespeovska zastupnica Ruža Tomašić sije sulude rasističke teorije (“Hrvatska je za Hrvate a svi ostali su gosti”) i ladno se gramzivo natječe za EU parlament! Zar je čudo, dakle, da su dolje u Kistanjama mržnjom nadojena djeca izgazila djecu? Da su premlatili mlade bogoslove iz ubavog manastira Krka samo radi njihove pravoslavne vjere i srpske nacionalnosti.
Napokon je i premijer Zoran Milanović stvari jednom nazvao pravim imenom: crnokošuljaši su opet tu i prijete da kaosom premreže Hrvatsku. Kao da su ikad nestali iz ove zemlje nijemog filma.

Komentiraj

Filed under Društvo

BITKA NA NERETVI 2

Šef minera Vlado prtlja oko štapina i dinamita a prestravljeni žamor probija se iz gomile: “Ljudi, on ima tifusssss, drž’te ga…” Ali Vlado ne bi bio prekaljeni profesionalac Yul Brynner, da tek tako prenebregne naredbu Maršala i Vrhovnog štaba, nego ‘ladno okrene ručicu a željezna mostovna grdosija odleti u paramparčad. Neretva se zamuti, a okupatori i domaći izdajnici (u dobro plaćenim ulogama Orsona Wellesa i Curda Jürgensa) zbunjeno se uhvatiše za proćelave glave, ne shvaćajući kako im je Tito (koji u filmu ne igra, nego samo šalje ceduljice) opet uspio uvalit kajlu. Elem, oko komadića legendarnog mosta i njegovih ranjenika ovih dana se bije “Bitka na Neretvi 2”. Krvavija i apsurdnija od one stvarne i dublerske filmske. Jer, zaraćeni broje krvna zrnca jednom vrhunskom filmu, umjesto da uzmu kokice, sjednu i uživaju. Najnovija “pokrštavajuća” povuci-potegni epopeja, tako draga balkanskim paranoičnim identitetima (gdje je prožimanje nacija i kultura tek lažno slovo na memorandumima), jako me podsjeća na svojatanja Ive Andrića. Na histerična nadmudrivanja je li više bosanski, srpski ili hrvatski pisac, nadmudrivanja posve minorna u sjeni njegove vančaršijske umjetničke megapojave.
Tako je iznebuha neku večer na HTV-u osvanulo trijumfalno pomazanje Bulajićeve “Bitke na Neretvi” (snimljene 1969.) kao “nesumnjivo hrvatskog filma”, a mrska jugoslavenska stigma jednom zauvijek mu je oderana. Koktel spektakularne redateljske vještine i minuciuoznih skica ljudskih drama, zasigurno je najmarkantniji izvozni proizvod jedne zemlje koju su svi njeni narodi tako zdušno minirali i masakrirali. I sad je, u vremenima posvemašnjeg ekonomskog i društvenog rasula bijednih državica nastalih “na setu” rashodovane Jugoslavije, počela konačna bitka za krčmenje njegove slave. Kako bismo to mogli dejugoslavizirati zajednički napor tadašnje (a bogme i svevremenske) jugoslavenske glumačke kreme? Kako da isparceliziramo goleme uloge Milene Dravić, Bate Živojinovića, Borisa Dvornika, Fabijana Šovagovića, Ljubiše Samardžića, Pavla Vujisića…, na kojim to gramima prestaje vrijedno skupno naslijeđe a počinje uskogrudno nacionaliziranje? Ako mene pitate, jedan od najboljih srpskih filmova svih vremena (iako je rađen u hrvatskoj produkciji) je “Breza” Ante Babaje, jer teško da bi itko ikad mogao odigrati Marka Labudana poput Velimira Bate Živojinovića. Kao što su, recimo, “W.R. – Misterija organizma” Dušana Makavejeva, zaslugom neponovljivih Ivice Vidovića i Jagode Kaloper, ili cijeli niz filmova nastalih iz simbioze Živojin Pavlović-Rade Šerbedžija, postali i stupovi međaši hrvatske kinematografije.
Posebno je licemjeran zanos hrvatskih medija, naročito Hrvatske televizije. Onih koji su, na migove tuđmanizirane vlasti, u vremenima najveće ideološke i nacionalističke čistke, učinili sve da se “Bitka na Neretvi” i ostali iz partizanskog odreda, nemilosrdno bunkeriraju. U zemlji gdje se antifašizam i danas shvaća kao neka neželjena mana, tragikomična je najnovija pohlepa oko kapitala jednog partizanskog epa. Uostalom, svi ti zaraćeni producenti, onomad bi, da prostite, tanko sraćkali, da Tito nije obožavao vesterne i rekao: “Snimaj to, šta košta da košta!”

Komentiraj

Filed under Društvo, Kultura

8. MART 8888.

Možda bi se tamo negdje za Dan žena 8888. godine muškarcima moglo dovaljati iz dupeta u glavu: žene su zakon! Naravno, pod pretpostavkom da još ikoga bude na ovoj nesretnoj planeti, koja je i sama ženskoga roda. Zato se, valjda, s tolikim užitkom momci iživljavaju nad njom. Elem, ne vjerujem da će se prije tog okruglog datuma išta promijeniti u odnosu muškaračke vladajuće kaste prema jačem ženskom polu svijeta.
Na samom vrhu odurne sante, koju su bijedni machosi sedimentirali hiljadama godinama (uklesavši je u običajno i pisano pravo) smjestilo se mutirano gnijezdo nasilja. Prepuno silovanja, prebijanja, tortura i ubojstava. I u najrazvijenijim pravosudnim sistemima, a o našim balkan-klanovskima da i ne trućamo, uvijek će se za sudbinu žrtve naći ona smrdljiva ponižavajuća poštapalica: “eh, da nije izazivala…” Kada je prošle jeseni ono splitsko djevojče izmasakrirao poludjeli dečko, uopće nije bio minoran broj službenih ili medijskih vulgarnih sumnjičenja da “šta je mala uopće imala tražit na tom tulumu…”
Usred sante zaledila se ona nepregledna skala svih mogućih poniženja koje su muški gadovi uspjeli smisliti da im se nađe kao društveni alat u ophođenju sa ženama: potplaćenost; stalno podbacivanje “zakonskih kvota” žena u predstavničkim tijelima, na stranačkim listama i uopće u rukovodećim planovima; šikaniranje na poslu (sve do onog banalnog izvlačenja: “ona će ostati u drugom stanju i šta ćemo onda?”) i seksualno zlostvaljanje s pozicija hijerarhijske moći…
No, nikako ne smijemo zanemariti onaj poveći komad ledene mrcine što se nalazi ispod površine ustajale vode. Onu svakodnevnu platformu na kojoj se smišljaju (ne)svjesni trikovi kojima će se ženskom spolu pokazati gdje mu je mjesto. Često i u vickastim doskočicama, čisto da žene puknu od smijeha, nad tolikom količinom humora. Tako će i dalje svaka reklama za određene tipove automobila i dalje idotski ponavljati mantru o “malom limenom ljubimcu idealnom za žensku ruku”, ili bilo koje pivo u pravilu računa na krmka izvaljenog pred ekranom i ženicu koja smjerno donosi 6-pack iz dućana preko puta. Animirani superheroji dolijeću i donose garantirano pouzdane otčepljivače wc-školjki, ali po školjkama i dalje rifljaju žene i još se, jadne, prezadovoljno smiješe u kameru.
Uostalom, i kad muškarci progone muškarce, zovu to “lovom na vještice”. Teško se otarasit terminologije, jelda…

Komentiraj

Filed under Društvo

YANKEE NA BALKAN-PROPUHU

U posljednjem tekstu (od 24. veljače) okačenom na blog Zablogreb, Amerikanac Cody Brown već u naslovu duhovito vapi: “Lunchtime: eat or die!” I dalje ga duhovitost ide dok opaža kako se u Hrvatskoj tajmingu za ručak daju gotovo idolatrijska značenja. “Hrvati shvaćaju vrijeme ručka mnogo ozbiljnije od Amerikanaca”, piše Cody.
Zaista, ako je u Hrvatskoj išta sigurno, onda je to da se od 13 do 16 sati mora ručati i to ne nekakav snack, ne nešto s nogu. Brate, ako se i ne stiže kući, nego si prisiljen klopnuti u nekom od fancy-restorana, krčmi, zalogajnica ili špelunki pred sanitarnim zatvaranjem, to se mora sjest ko čovjek. Zagrabit pošteno kašikom u prvom levelu, pa malo gucnuti, pa sačekati drugi level s kakvom mesinom na ražnju… I nema te korporacijske izrabljivačine koja bi tom ritualu mogla doskočiti. Sjećam se jednog kolege koji se nikad nije dao osobito smetati što radi u dnevnim novinama, odlazio bi lijepo kući, ručao u blaženom miru, još dremnuo na kauču, pa natrag u redakciju. Neće novine pobjeć.
Inače, 33-godišnji Cody Brown Amerikanac iz Kansasa, na tamošnjem Sveučilištu upravo završava doktorat iz političkih znanosti s temom Domovinski rat! U Zagreb se doselio prije godinu dana zbog ljubavi prema Splićanki Silvani, s kojom se oženio i ima kćerkicu Maru. Honorarno podučava engleski, a uskoro će početi raditi kao profesor engleskog na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. O svojim američko-hrvatskim paralelama, baveći se ekonomskim, političkim i kulturalnim temama, piše živopisan blog Zablogreb (zablogreb.blogspot.com) koji ima sve više pristaša. Od početka godine nakupio je preko 200 tisuća pregleda stranice. “Prije nego što sam upoznao Silvanu, kao većina Amerikanaca mislio sam da je Hrvatska negdje blizu Rusije. Znao sam da je tamo bio rat. I to je bilo otprilike sve. Kako je tema mojeg doktorata Domovinski rat, svojim blogom sam htio pokazati da Hrvatska nije samo to. Istu poruku nastojim poslati blogom ostalim Amerikancima i na neki im način pričama o svakodnevici i životu ovdje promijeniti sliku Hrvatske koju su imali na prvu”, objašnjava Cody u interviewu za T-portal.
Za pisanje bloga inspirirao ga je genijalni srpski pisac Borislav Pekić: “Nastao je iz želje da razumijem život i ljude u Hrvatskoj. Jednom prilikom poklonio sam svojoj supruzi knjigu Borislava Pekića, zbirku eseja koje je pisao iz Londona. To su većinom bili tekstovi o razlikama između zapadnjaka i ljudi s Balkana. Ta me knjiga inspirirala da i sam pišem na temu razlika Hrvatske i Amerike.”
U nizu svakodnevnih, lucidnih opažanja životnih markera svoga novog, ljubavnom romansom izabranog prostora, Cody je, na primjer, sjajno uočio balkanski mitski strah od – propuha! Ako je ručak hedonistički tabu koji se ovdje nikad ne krši, onda je paranoja od propuha nešto najužasnije. Atavistički strah kojega se ljudi koji stanuju na Balkanu groze više od nuklearnog udara. “Ne otvaraj prozor, ubi me propuh!” ovdje je mantra kojoj se vjeruje, od koje se gine. Samo da se ne provjetrava, biće sve u redu i živjet ćemo vječno.

Komentiraj

Filed under Društvo