BITKA NA NERETVI 2

Šef minera Vlado prtlja oko štapina i dinamita a prestravljeni žamor probija se iz gomile: “Ljudi, on ima tifusssss, drž’te ga…” Ali Vlado ne bi bio prekaljeni profesionalac Yul Brynner, da tek tako prenebregne naredbu Maršala i Vrhovnog štaba, nego ‘ladno okrene ručicu a željezna mostovna grdosija odleti u paramparčad. Neretva se zamuti, a okupatori i domaći izdajnici (u dobro plaćenim ulogama Orsona Wellesa i Curda Jürgensa) zbunjeno se uhvatiše za proćelave glave, ne shvaćajući kako im je Tito (koji u filmu ne igra, nego samo šalje ceduljice) opet uspio uvalit kajlu. Elem, oko komadića legendarnog mosta i njegovih ranjenika ovih dana se bije “Bitka na Neretvi 2”. Krvavija i apsurdnija od one stvarne i dublerske filmske. Jer, zaraćeni broje krvna zrnca jednom vrhunskom filmu, umjesto da uzmu kokice, sjednu i uživaju. Najnovija “pokrštavajuća” povuci-potegni epopeja, tako draga balkanskim paranoičnim identitetima (gdje je prožimanje nacija i kultura tek lažno slovo na memorandumima), jako me podsjeća na svojatanja Ive Andrića. Na histerična nadmudrivanja je li više bosanski, srpski ili hrvatski pisac, nadmudrivanja posve minorna u sjeni njegove vančaršijske umjetničke megapojave.
Tako je iznebuha neku večer na HTV-u osvanulo trijumfalno pomazanje Bulajićeve “Bitke na Neretvi” (snimljene 1969.) kao “nesumnjivo hrvatskog filma”, a mrska jugoslavenska stigma jednom zauvijek mu je oderana. Koktel spektakularne redateljske vještine i minuciuoznih skica ljudskih drama, zasigurno je najmarkantniji izvozni proizvod jedne zemlje koju su svi njeni narodi tako zdušno minirali i masakrirali. I sad je, u vremenima posvemašnjeg ekonomskog i društvenog rasula bijednih državica nastalih “na setu” rashodovane Jugoslavije, počela konačna bitka za krčmenje njegove slave. Kako bismo to mogli dejugoslavizirati zajednički napor tadašnje (a bogme i svevremenske) jugoslavenske glumačke kreme? Kako da isparceliziramo goleme uloge Milene Dravić, Bate Živojinovića, Borisa Dvornika, Fabijana Šovagovića, Ljubiše Samardžića, Pavla Vujisića…, na kojim to gramima prestaje vrijedno skupno naslijeđe a počinje uskogrudno nacionaliziranje? Ako mene pitate, jedan od najboljih srpskih filmova svih vremena (iako je rađen u hrvatskoj produkciji) je “Breza” Ante Babaje, jer teško da bi itko ikad mogao odigrati Marka Labudana poput Velimira Bate Živojinovića. Kao što su, recimo, “W.R. – Misterija organizma” Dušana Makavejeva, zaslugom neponovljivih Ivice Vidovića i Jagode Kaloper, ili cijeli niz filmova nastalih iz simbioze Živojin Pavlović-Rade Šerbedžija, postali i stupovi međaši hrvatske kinematografije.
Posebno je licemjeran zanos hrvatskih medija, naročito Hrvatske televizije. Onih koji su, na migove tuđmanizirane vlasti, u vremenima najveće ideološke i nacionalističke čistke, učinili sve da se “Bitka na Neretvi” i ostali iz partizanskog odreda, nemilosrdno bunkeriraju. U zemlji gdje se antifašizam i danas shvaća kao neka neželjena mana, tragikomična je najnovija pohlepa oko kapitala jednog partizanskog epa. Uostalom, svi ti zaraćeni producenti, onomad bi, da prostite, tanko sraćkali, da Tito nije obožavao vesterne i rekao: “Snimaj to, šta košta da košta!”

Napišite komentar

Filed under Društvo, Kultura

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s