Monthly Archives: Travanj 2013

PRVOMAJSKI KORALJI

Jednom smo, u izviđačima, trebali ići za prvi maj na Zlarin. Mali raj sazdan od bijelih stijena, crvenih koralja i modrog mora. Sjedili smo na sastanku odreda “Franjo Kluz”, poredani u klupama, uparađeni u plave bluze. Gledali smo u crno-bijelu fotografiju nesretnog palog partizanskog pilota, i strepili hoće li dovoljno roditelja dići ruku u zrak. Javili su se svi prisutni. Na trenutak smo odahnuli, a oči nam bljesnule s ukadriranim prizorima petodnevnog logorovanja, počeli smo se cerekati i planirati detalje… Samo je jedan Zoran sjedio šutke. Kad ga je komandant odreda zapitao što je s njim, zašto mu majka nije došla na sastanak, Zoran je kroz zube protisnuo da nije došla jer nemaju novaca i da on, na žalost, neće moći na put do Zlarina. Zoranova majka je bila udovica, njih troje je sama podizala, Zorana i dvije mlađe kćeri. I tako, tih mjeseci desili su se neki nepredviđeni troškovi pa nije mogla odvojiti pare za izviđače. No, dok je Zoran još objašnjavao, na rubu suza, svi okupljeni roditelji kao po komandi poskakaše i uglas povikaše (jedva ih je komandant, prekaljeni izviđač sa hiljadu terena u nogama, nekako nadglasao) da će oni skupiti novac za Zorana. Da će njegova mama već vratiti posudbu kad bude mogla, plaće u njenoj keksari nikad ne kasne. Okružili smo ga presretni, jer duga i mučna je bila ona sekunda neizvjesnosti dok se činilo da će Zoran ostati na kopnu, usamljen i poražen a tek mu je četrnaest… Srećom, bila su to vremena solidarnosti. Ne one bučne, medijski pumpane, nego najobičnije ljudske. Solidne poput rada. Rada kojeg je tada bilo u izobilju.
Na koraljnom zlarinskom atolu logorovali su i skauti iz Francuske. Francuskinje su sve odreda imale pjegice, kotrljale ono “r” poput sirena, masovno su kupovale koraljne narukvice koje su im fenomenalno pristajale uz provansalske nošnje. Dok su nam priređivale bratski program, mi smo njih učili pjevati “Internacionalu” i “Bandieru Rossu” i crtali im šablone Chea i Ive Lole na jakne. Zoran je rekao da njihov sir smrdi, pa smo ga zajebavali.
Zoran je kasnije izučio za grafičara. U devedesetima je dopao vojske i rova, ratovao zbog nekog vraga a da ni sam nije znao zašto. Zatim je radio u štampariji jednih popljačkanih osječkih dnevnih novina. Početkom 21. stoljeća dobio je otkaz. Nikad ga više nisam vidio. Čuo sam nepotvrđene glasine da se ubio. Možda se i izgubio. Kad nemaš ništa na svijetu, svijet je idealno mjesto da te proguta.
Dok ovo pišem, sumoran broj nezaposlenih u Hrvatskoj (368.558 – podaci HZZO za ožujak) veći je za trideset hiljada, u odnosu na prošlu godinu. Sretan vam 1. maj, dragi moji. Želim vam što više koraljnih ogrlica, i moćnog crvenila boje koja diže adrenalin i ponosno čelo, a što manje onog crvenila potpaljenog zgaženim ponosom nad praznim tanjurom.

Komentiraj

Filed under Društvo

GENERACIJA OSUJEĆENIH

Konzervativniji su i siromašniji od svojih roditelja. Jedu za roditeljskim stolom i na pragu tridesetih, nacionalistički su isključivi prema drugim nacijama. Oni su generacija osujećenih. Životare u maloj zagušljivoj balkanskoj državici s teoretskom, izvađenom kartom za Europu.
Alarmantni su rezultati istraživanja koje su prošlo ljeto proveli Institut za društvena istraživanja i Zaklada Friedrich Ebert na uzorku 1500 mladih od 14 do 27 godina iz cijele Hrvatske. Na generaciji koja odrasta u kaotičnim prilikama postratne tranizicijske zemlje, s posebno traumatskim gospodarskim tonućem u posljednjih pet-šest godina. Istraživački tim, na čelu s prof. dr. sc. Vlastom Ilišin, tu je generaciju nazvao – generacijom osujećenih. Osujećene su im šanse, nade i realni uvjeti za normalni opstanak. Sve po onom staroroditeljskom: “Mi smo svoje proživjeli, a vi djeco, jadna li vam majka…”
Krizni danak govori da tri četvrtine još uvijek živi s roditeljima. Među njima je čak 20 posto 27-godišnjaka, od kojih su brojni i zaposleni ali nisu u stanju sami isfinancirati odvojeni život. “Kriza je dodatno povećala dob odseljenja te stvorila novu generaciju onih koji su se odselili pa se, zbog financijske situacije, ponovno vratili u roditeljski dom”, kaže dr. Ilišin. Kako neimaština najlakše služi kao lakmus izražavanju tvrđih, radikalnijih stavova, vidi se na drastičnom porastu konzervativnijih i religioznijih uvjerenja među današnjom mladom populacijom, daleko više nego što je to bio slučaj s generacijom njihovih roditelja. “Mladi su danas tradicionalniji od svojih roditelja! Konkretno, pokazali su veću tendenciju veličanja svoje nacije i u većem su broju religiozni”, iznosi Vlasta Ilišin.
Nevjerojatno je da 41 posto mladih, ispitanih u provedenom istraživanju, traži zabranu legalno induciranog pobačaja! Tek 15 posto njih prihvatilo bi Srbina za susjeda a 7 posto za bračnog partnera!!! Visokih 45 posto drži presudnim odobravanje roditelja za izbor bračnog partnera. Dr. Ilišin tumači to gorkom ironijom: “Ne zamjeraj se onome tko te hrani, osobito ako mu dovodiš još jednoga ili jednu koje će hraniti.”
Zato je svaki protulijek poželjan za ovako poražavajuće činjenice. Primjerice, što kvalitetnije informiranje mladih. Jer, džungla bezglavih buldožerskih informacija, gotovo u pravilu koncentrirana na efekt lumpenproleterskih igara, cijelu kaotičnu situaciju društva još više pogoršava. A žrtvovana mlada generacija pada pokošena kao snoplje.
Jedno od vrijednih nastojanja brige za ugroženu generaciju jest i Sajam informiranja mladih – iMOS, u organizaciji Proni Centra za socijalno podučavanje, koji će se sutra (24. travnja) održati u Osijeku. Sajam obuhvaća područja informiranja mladih iz Nacionalnog programa za mlade i Programa za mlade na području grada Osijeka: Obrazovanje i informatizacija;
Zapošljavanje i poduzetništvo; Zdravstvena zaštita i reproduktivno zdravlje; Socijalna politika prema mladima; Aktivno sudjelovanje mladih u društvu; Kultura i slobodno vrijeme; Mobilnost i informiranje.

Komentiraj

Filed under Društvo

BANKA VREMENA I DOBROTE

Znam, zvuči kao utopija. Možda je pulska Banka vremena zasad nevidljivija od zrnca pijeska u pustinji. Možda njene vrijednosti, u paklenom otkucavanju sve brže destrukcije elementarnih društvenih prava, cure stidljivije od drevnih pješčanih satova. Ali, vjerujte mi, neophodna je u ovoj sveopćoj prokletinji. Početni i jedini kapital, ulozi, glavnica, kamate, krediti, jamci, zlatne rezerve – sve je to u novostaroj štedionici sazdano od ljudi. I nema virtualno prebačenih sredstava, sve je odmah vidljivo u realnom vremenu.
Banka vremena “Ura po ura” postoji već drugu godinu, inspirirana sličnim svjetskim primjerima. Riječ je o projektu pulske udruge Gradska radionica u kojem se kroz volonterski rad umjesto novca ulaže vrijeme i razmjenjuje se među članovima. Svatko tko se želi učlaniti donosi određenu količinu osobnog slobodnog vremena i znanja koje je spreman podariti zajednici, a za uzvrat može dobiti jednaku količinu vremena ili određene pomoći nekog drugog. Tako možete svoje vrijeme nesebično investirati u pomoć starijim osobama ili nemoćnima, davati instrukcije, obavljati popravke i sitne kućne poslove, sudjelovati u građanskim inicijativama i slično. Koncept je lokalno orijentiran, na kvartove, naselja i susjedstva. Banka je sazdana na dobrom starom konceptu susjedske solidarnosti, onog diskretnog tkanja neslužbenih zakletvi da je komšija komšiji više od roda najrođenijeg. Znate, ono nekadašnje pravilo željezno da uvijek možete kod komšije ostaviti ključ, skočiti po šalicu šećera ili jaje kad vam slučajno ponestane, ili dodatnu stolicu kad imate porodično slavlje ili po utjehu za prolivene suze. Toga je sve manje a blindirana su vrata sve zatvorenija.
“Kod pokretanja banke vremena obično nije problem u tome kako okupiti ljude, niti ponuda usluga, već je obično problem u tome kako pokrenuti potražnju. Kod nas se većina ljudi upisala jer su željeli nešto dati, a ne zato što su nešto htjeli za uzvrat. To obično nije dobra situacija jer se proces ne miče. Ljudi također teško mijenjaju ukorijenjene navike i zapravo da bi banka vremena funkcionirala treba dosta raditi na poticanju. Mi zato nastojimo naše članove stalno informirati o događanjima i mogućnostima, a također organiziramo redovna okupljanja jednom mjesečno, što doprinosi tome da se ljudi upoznaju te potiče dinamizam grupe”, ispričala je Danijela Poropat, voditeljica Banke vremena, na portalu Civilnog društva. Postoje četiri osnovna modela: 1) Pojedinac pomaže pojedincu, 2) Pojedinac pomaže grupi, 3) Grupa pomaže pojedincu, 4) Grupa pomaže grupi.
Trenutni kapital banke je 80 znanja i vještina. Od čuvanja kućnih ljubimaca, pomoći oko uređenja kuće, pomoći u vrtu, masaže, joge, poduke iz njemačkog jezika, popravka kompjutera, sitnih kućnih popravaka, krečenja,… Banka vremena trenutno ima 52 člana, a od toga je 6 organizacija civilnog društva. Glavna bankarica Poropat kaže da su prošle godine imali 558 sati razmjene, a ovogodišnje se trenutno kreće oko 20-50 sati mjesečno.
Ohrabruje da se želje za sličnim bankama dobrote javljaju u Rovinju, Rijeci, Zagrebu, Osijeku… Nekako čovjeku ulijeva nadu. Možda još nije sve izgubljeno, ako pružimo jedni drugima bankomate svoje zaboravljene solidarnosti.

Komentiraj

Filed under Društvo, Fenomeni

VELIKA DISKOTEKA NASILJA

Nekadašnja čuvarica zakona, usprkos javno iskazanom rasističkom verbalnom nasilju, završila je na drugom mjestu po glasovima nedjeljnih hrvatskih birača! Ruža Tomašić je govorom atavističke mržnje (u varijanti ksenofobne turističke tisućljetke: “Hrvatska za Hrvate, a svi ostali su tek gosti!”) prema svim onima drukčijih krvih zrnaca, ubola turboeuro plaću od 8000 eura i ode u EU parlament. To je činjenica. Zabrinjavajuća činjenica po zdravlje jedne države. Jasan ko dan siesajevski dokaz da se u ovoj zemlji kristalne kugle nasilja neće skoro prestati vrtjeti u mraku.
Noć prije nedjeljnih izbora, spirala nasilja zaplesala je u jednoj splitskoj diskoteci, među djecom. Tvrda, eksplozivna, divlja! Kao da ih odrasli pokreću daljinskim upravljačem mržnje. Dvije su sedamnaestogodišnje tinejdžerke krvavo premlaćene u vrijeme matineje, negdje oko 22 sata. Dileri cracka i drugog smeća vjerojatno su baš napojili razgoropađenu grupicu njihovih vršnjakinja. Jer, oborile su se na svoje žrtve stuporoznim bijesom. Jedna od unesrećenih pretrpjela je oštećenje bubrega i frakturu lubanje i zadržana je u bolnici. Druga je djevojčica izgrižena (!), dobila je antitetanus injekciju i puštena je na kućnu njegu.
“Oko 22.30 na mobitel mi je stigao poziv da mi je netko napao kćer na parkiralištu nakon matineje. Supruga i ja odmah smo se odvezli tamo i ugledali svoje dijete kako povraća na zidiću. Njezina prijateljica nas je nazvala, jer naša kćer zbog svog stanja nije mogla ni birati broj na mobitelu. Odmah sam zvao policiju koja je došla u rekordnom roku”, ispričao je užasnuti otac novinarima Slobodne Dalmacije. Policija je već privela jednu napadačicu, a poznat im je i identitet druge.
Kad djeca kidišu na djecu, kraj je blizu.
Ako tzv. politička elita nekažnjeno sije silu kao pravilo ponašanja (i još zato zaradi biračku podršku za povratak čvrste ruke), može li se išta bolje očekivati spuštanjem u narodnu bazu. U vječnu diskoteku razbijenih glava, u noći isprepletene zebnjom i stondiranim ludilom. Već sad imamo spremnu djecu da se ubijaju u Igrama gladi, i taj film uopće nije daleko od realizacije na ovdašnjim pustarama.

Komentiraj

Filed under Društvo, Politika

ESTRADNI FAŠIZAM

Na zagrebačkom centralnom trgu u nedjelju 7. travnja svoja primitivna uvjerenja demonstrirala je fašistička hunta. Zasad samo estradna. Nešto kao veliki promo skup fanova za novi Thompsonov naci-CD. Estradna primjesa nimalo ne ublažava pravi karakter ovog trogloditskog sleta mržnje. Niti smanjuje grčeve zebnje u našim stomacima. Bez obzira da li se na Jelačićevom trgu okupilo 25, 40 ili 60 tisuća mržnjom zadojenih ili je među njima i bilo naprosto debilnih povodljivih ovaca, to nije niti može biti “mirno i dostojanstveno izražavanje stava”. U anticivilizacijskom, šovinističkom i ksenofobnom cipelarenju pisma, kulture i identiteta manjinskog srpskog naroda, nema ni mikrona demokracije. Ali fašizma i huntaških zveckanja oružjem ima na tone. “Ako zatreba, možemo i silom spriječiti ćirilicu!” neuvijeno se derala banda, u nedjelju u podne. Kad rulja ruši Ustav to je uvijek nasilje, huntaško ili fašističko, najčešće odjeveno u zajedničku totalitarnu uniformu. Suluda zamjena teza, prema kojoj se za počinjeno Zlo u Vukovaru optužuje ćirilica, jednaka je onom ludilu kada se za zločine pojedinaca diskriminiraju i optužuju čitavi narodi. Riječ je o jasnim genocidnim porukama, zasad samo estradnim, amaterskim i na razini folklornih frustracija, ali ništa manje zloćudnim. Milijardu puta sam podsjetio, pa ću opet: Hitler je počeo s grupicom pijanih kretena, u pivnici između rundi kobasica i krigli.
Zato je sramotan i nimalo minoran broj onih koji su u nedjelju marširali prema zagrebačkom derneku. Nalokani u vlakovima i autobusima, uz tambure i zastave, slijevali se iz svih krajeva ove bijedne opljačkane zemlje. Ni jednom od tih troglodita nije na pamet palo da bi silne pare proćerdane na benzine, dnevnice i sve te organizirane parakompozicije “mira”, bilo korisnije podijeliti sirotinji. Da se njih 20, 40 ili 60 hiljada histerika dosjetilo i uputilo do poplavljenog sisačkog kraja, mogli su i popit svu vodu, a kamoli pomoći kod gradnje imporviziranih nasipa.
U glavnom Dnevniku HTV-a, u nedjelju je pušten sramotni izvještaj o “okupljanju bez incidenata”, bezbojno osušen od edukativnih upozorenja što se doista dešava. Tek pri kraju Dnevnika, u bloku razonode, sporta i prognoze, rutinski je zguran prilog o obilježavanju Jom Hašoa – Dana sjećanja na holokaust. Gotovo šest milijuna žrtava izgorjelo je upravo zbog sličnih idiota koji su jednoga jutra povjerovali da su arijevci.
Zato me je strah tih 20, 40 ili 60 tisuća mrzitelja bližnjih a drukčijih. I još više me strah onih koji nisu u nedjelju izašli na zagrebački naci-vašar, ali iza svojih prozora kolaboriraju s njima, neodređeno sliježući ramenima, misleći da tako kupuju bijednu budućnost. Znate ih, to su oni što kažu: “Ma nisam ja protiv ćirilice, ali ne moraju je baš vješati na tablama…” To su isti oni pseudoliberali što kao nemaju ništa protiv homoseksualaca ali… “Ne moraju se baš javno pokazivati, što im to treba…?” Dakle, neka ćirilice – u stripovima, ispod kreveta, kako je i red. Ili, neka gayeva, ali u ormaru. Zasad. Sve dok opet ne dođe staro dobro vrijeme od logora. Stadiona barem imamo, i poludovršenih dvorana, i propalih outleta.

Komentiraj

Filed under Društvo

O LJUBAVI I NESTAJANJU

U malom inkluzivnom beogradskom gnijezdu, u radioničarskoj atmosferi isprobava se dramski prvijenac velike glumice Mire Furlan. Vijest je to ogromne težine, a baš se nešto i ne probija na naslovnice zagađenih hrvatskih medija. Režije se prihvatio njen kolega Miki Manojlović. Karizma i golemo umijeće ovih zvijezda predana je uzvišenom cilju: skrenuti brigu društvene zajednice prema osobama s invaliditetom i rušenju barijera pred njihovom dostojnom integracijom u društvo.
“Pročitao sam ga još prije tri godine i oduševio se, ali do sada nije bilo prilike, nije bilo vrijeme… Nisu bili sklopljeni svi potrebni činioci. Radnja u komadu se odvija sedamdesetih godina prošlog stoljeća, na ovim prostorima. To je sjajan komad sa četiri lica i nije za lake note i lake produkcije. Na poseban, umjetnički jak, uzbudljiv, upečatljiv način govori o ljubavi i nestajanju”, komentira Manojlović dramu “Dok nas smrt ne razdvoji”, čija će se praizvedba dogoditi 25. travnja u Beogradu, u produkciji Radionice integracije. Tako će se Manojlović pojaviti u trostrukoj ulozi – kao redatelj, glumac i producent. On je, naime, predsjednik ove jedinstvene kulturne udruge koju je pokrenuo 2008. s ciljem udarničkog stvaranja kreativne oaze za hendikepirane. Osim učešća umjetnika profesionalaca, programi Radionice podrazumijevaju inkluziju osoba s invaliditetom u stvaralački proces na predstavama. Primjerice, prije tri godine je rad slijepih i slabovidnih članova udruge, uz pomoć glumca Nebojše Dugalića, proizveo Beckettovog “Godota”. Također se organiziraju i brojni koncerti, radionice kreativnog pisanja, posvećene slijepim i slabovidnim osobama ili osobama sa nekim drugim vidom invaliditeta, kao i svim poštovaocima umjetnosti.
Uz Manojlovića uloge tumače sjajne glumice Anita Mančić i Jasna Đuričić te mlada studentica glume Jovana Gavrilović. “Izvrstan, snažno emotivan komad. Prati priču kroz živote tri žene; majke, kćerke i bake. Na izvjestan način naturalistički. Intiman, prosto mu pripada da bude u takvom prostoru. A čudesa koja stvaraju vrsni glumci, ove umjetničke aždaje, su posebnost svoje vrste”, rekla je kostimografkinja Jelisaveta Tatić.
“Tome sam posvetio dobar dio svog života i u tom angažmanu nalazim duboki smisao: u radu s ljudima koji su u našem društvu potpuno marginalizirani. Radeći s ljudima s hendikepom, radimo i na sebi. I to je jedan veoma zanimljiv proces”, govori Manojlović.
Mira Furlan će tako za praizvedbu svoga dramatičarskog starta imati predivno okruženje onih koji pruženu šansu i ljubav stostruko vraćaju. Uostalom, Mira itekako zna kako se osjećaju marginalizirani. Osjetila je to na vlastitoj koži.

Komentiraj

Filed under Društvo, Kultura

ALAL VERA, BRATE SERGEJE!

Sergej Trifunović ‘ladno je ušetao pred kamere VIP Big Brothera i u jedva 60 sekundi održao gerilski vapaj za pamćenje. Glumčina i ljudina u nedjelju je poslala višeznačnu poruku koja ima višemilijunske efekte. Poslanicu mučno i moćno uzdignutu iznad dna na kojem sopće cijela ex-yu regija. Nadam se da još uvijek ima dovoljno ljudi koji su zaista razumjeli istinsku koštanu srž kratke propovijedi brata Sergeja. Jer, većina hrvatskih i srpskih medija ne da njegov performans ljudskosti uopće nije shvatila, nego ga je i prljavo ožutila. Ozvučili su ga, opremili i nakitili primitivnim senzacijama. Kao da je Sergej u studio televizije B92 ušetao s dvoglavim teletom ili publici upravo pokazao ostatke vlastitog repa, sveli su ga na pelivana i još jednog bigbrotherskog čudaka. Neuvijeno podvaljujući da je Trifunovićev čin tek jedan u nizu glumačkih ego-tripova. Strašno krivo, jer njegova lekcija mnogo je složenija nego što smo spremni priznati.
Elem, kao što već svaka baba i iole posjećeniji portal zna, iz produkcije regionalnog Velikog brata pozvali su Trifunovića da kao special guest star dođe i dometne koju o notornom showu. Možda da se, zajedno s bučnom gomilom, zaceni od smijeha dok očevi i majke napuštaju svoju djecu u direktnom prijenosu. Valjda su producenti očekivali da bi Sergej mogao provalit kakav duhoviti komentar (ajde glumac, reci nešto da se svi smijemo) dok se reality društvo tamo kolje noževima za putar, svađajući se oko toga kaže li se kruh ili hleb – ima li dotične namirnice na tanjuru ili nema, ukućanima regije odavno je postalo svejedno… E, pa Sergej je došao. I bogme im je rekao.
Na velikom kartonu, kojeg je Trifunović nosio u ruci, bila je ispisana prva rukovet njegove prevažne geste: ime osmogodišnje Tijane Ognjanović i broj njezinog žiro-računa. Pred kamerama se Sergej založio za mrve humanosti, koje umnožene mogu čuda napraviti. Iskoristivši tv-medij apelirao je na prikupljanje sredstava za golemu sumu od milijun dolara, koliko je hitno potrebno da bi se oboljeljoj djevojčici mogla izvršiti transplatacija srca u Houstonu. “Svi vi koji trošite svoje SMS-ove da glasate da izbacite ovoga ili onoga iz kuće, učinite neko dobro djelo. Prije recimo mjesec dana, Hrvati su skupili milijun dolara za operaciju neke svoje djevojčice, ja pošto pretpostavljam da ste svi veliki Srbi, imate ćirilične tastature, pokažite da ste veći Srbi od Hrvata. Mislim da je to puno korisnije nego da gledate kako Stanija muze kozu i tko je masturbirao čiji falus! Ja vas sve pozivam da izbacite Sergeja Trifunovića iz kuće. Ne morate trošiti novac, on će otići sam”, rekao je časni brat Sergej i napustio studio dok se starleta-voditeljka blesavo cerila.
Kao u onom veličanstvenom monologu u Paskaljevićevom “Buretu baruta” kad Sergejev lik sipa u lice građanima da su odavno prokockali svaku klicu dostojanstva, da poniženje prihvaćaju kao pravilo življenja, tako je i sad protisnuo iz sebe muku istine. Istine o amneziji ljudskosti, o zgaženom dostojanstvu i popljuvanim obrazima naroda što stanuju u jednom pregolemom Big Brotheru. Sergej je smogao hrabrosti i poštenja i rekao ono što svi znamo ali se previše pouzdajemo u daljinski upravljač: lumpenproleteri krvožedno navijaju za lumpenproletere pred kamerama. Bijedna kurton svakodnevica sa zvjezdanom opremom.

Komentiraj

Filed under Društvo, Fenomeni