PRVOMAJSKI KORALJI

Jednom smo, u izviđačima, trebali ići za prvi maj na Zlarin. Mali raj sazdan od bijelih stijena, crvenih koralja i modrog mora. Sjedili smo na sastanku odreda “Franjo Kluz”, poredani u klupama, uparađeni u plave bluze. Gledali smo u crno-bijelu fotografiju nesretnog palog partizanskog pilota, i strepili hoće li dovoljno roditelja dići ruku u zrak. Javili su se svi prisutni. Na trenutak smo odahnuli, a oči nam bljesnule s ukadriranim prizorima petodnevnog logorovanja, počeli smo se cerekati i planirati detalje… Samo je jedan Zoran sjedio šutke. Kad ga je komandant odreda zapitao što je s njim, zašto mu majka nije došla na sastanak, Zoran je kroz zube protisnuo da nije došla jer nemaju novaca i da on, na žalost, neće moći na put do Zlarina. Zoranova majka je bila udovica, njih troje je sama podizala, Zorana i dvije mlađe kćeri. I tako, tih mjeseci desili su se neki nepredviđeni troškovi pa nije mogla odvojiti pare za izviđače. No, dok je Zoran još objašnjavao, na rubu suza, svi okupljeni roditelji kao po komandi poskakaše i uglas povikaše (jedva ih je komandant, prekaljeni izviđač sa hiljadu terena u nogama, nekako nadglasao) da će oni skupiti novac za Zorana. Da će njegova mama već vratiti posudbu kad bude mogla, plaće u njenoj keksari nikad ne kasne. Okružili smo ga presretni, jer duga i mučna je bila ona sekunda neizvjesnosti dok se činilo da će Zoran ostati na kopnu, usamljen i poražen a tek mu je četrnaest… Srećom, bila su to vremena solidarnosti. Ne one bučne, medijski pumpane, nego najobičnije ljudske. Solidne poput rada. Rada kojeg je tada bilo u izobilju.
Na koraljnom zlarinskom atolu logorovali su i skauti iz Francuske. Francuskinje su sve odreda imale pjegice, kotrljale ono “r” poput sirena, masovno su kupovale koraljne narukvice koje su im fenomenalno pristajale uz provansalske nošnje. Dok su nam priređivale bratski program, mi smo njih učili pjevati “Internacionalu” i “Bandieru Rossu” i crtali im šablone Chea i Ive Lole na jakne. Zoran je rekao da njihov sir smrdi, pa smo ga zajebavali.
Zoran je kasnije izučio za grafičara. U devedesetima je dopao vojske i rova, ratovao zbog nekog vraga a da ni sam nije znao zašto. Zatim je radio u štampariji jednih popljačkanih osječkih dnevnih novina. Početkom 21. stoljeća dobio je otkaz. Nikad ga više nisam vidio. Čuo sam nepotvrđene glasine da se ubio. Možda se i izgubio. Kad nemaš ništa na svijetu, svijet je idealno mjesto da te proguta.
Dok ovo pišem, sumoran broj nezaposlenih u Hrvatskoj (368.558 – podaci HZZO za ožujak) veći je za trideset hiljada, u odnosu na prošlu godinu. Sretan vam 1. maj, dragi moji. Želim vam što više koraljnih ogrlica, i moćnog crvenila boje koja diže adrenalin i ponosno čelo, a što manje onog crvenila potpaljenog zgaženim ponosom nad praznim tanjurom.

Napišite komentar

Filed under Društvo

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s