Monthly Archives: Svibanj 2013

JE LI TUĐMAN KRAO ORAHE?

U jednoj od genijalnih avantura grupe TNT (epizoda “Daj! Daj! Daj!”) družina se bacila na raskrinkavanje lažnih humanih motiva tajanstvene klinike “Uđeš slomljen, izađeš zdrav”. Elem, tajni agent Alan Ford na kauču se hrabro odupire zlom psihiću koji ga maltretira, tražeći da prizna grijehe prošlosti. Dobri švejkovski Alan, na svako pitanje torture stoički odgovara da je “krao orahe”, sve dok shrink ne podivlja i izgubi kontrolu.
Hrvatska (i ostale zemlje raspadajuće Jugoslavije) početkom devedesetih doživjele su grotesknu strip inverziju. Ulazio si zdrav, a izlazio slomljen. Doslovce. U orgijastičkom građanskom ratu vodeći zli momci preuzimaju ulogu Alana Forda a pokoren narod uporno im vjeruje da je njihov jedini krimen nestašna “krađa oraha”. Forma je i dalje zadržala stripovski karakter, ali posljedice su bile sve samo ne zabavne. Recimo, u autokratskom carstvu Franje Tuđmana (još od njegova performansa na Cvjetnicu 1990. uoči prvih višestranačkih izbora, kada si je, ni manje ni više, dodijelio ulogu Mesije) isključivo je vladala žanrovska mješavina stripa, operete i groteske. Feudalni grenadiri, Vrhovnik-Gromovnik u bijelim puranskim uniformama, gusle i ognjišta s ugrađenim žaruljama vječne vatre, mitologije hrvatskog Camelota, vojne parade s maketama nadnaravnih balističkih raketa interkontinentalnih dometa… sve to kao da je ispadalo iz Marvelovih strip-kvadrata. Ali malo je razloga bilo za razbibrigu. Razbijale su se glave, otvarali priručni logori, suzbijala građanska prava svim sredstvima. Iza Tuđmanovog parahistorijskog lažiranog epa neuvijeno se krila megalomanska osvajačka želja, nikad skrivenih šovinističkih i rasističkih pobuda. Pod izmišljenim lentama banana-Generalita bilo je dovoljno mjesta za gomilu ubojica i pljačkaša s kojima je mogao zaigrati koncept Velike Hrvatske. Dok je britanskim diplomatima trtljao gomilu gluposti o nebeskom porijeklu Heruvata, Sarmata ili kako li se već ono zvaše Franjine legije iz bunila, na salvetama je crtao vrlo ozbiljne kartografije dijeljenja ratnog teritorijalnog plijena. Zapravo, dijeljenja jada. Svoga i drugih naroda. Jasno je ko dan: Tuđman i njegova banda nisu krali orahe nego su gadno okrvavili ruke (naredbodavno ili pukim izvršenjima) u udruženim monster-pohodima etničkog čišćenja. Najnovija haška presuda samo je posljednji u nizu dokaza za ono što je počelo kao strip a završilo kao krvava bajka.
Zato u banana-državi kipovi Franje Tuđmana u posljednje vrijeme niču kao atomske gljive poslije kiše. Ova zemlja naprosto obožava klanjati se teroru. Svaki novi kumir sve je groteskniji u odnosu na onog prethodnog. Najnoviji osječki nagrdio je vizure lijepog Trga Slobode. Nalikuje na deliričnu slitinu Iron Mana, Halloween bundeve i namćorastog palanačkog ćate. Kao da je netko bio na cracku dok ga je radio. O onima koji će ga svečano ustoličiti da i ne govorimo. Udruženi zločinački neukus.

Oglasi

Komentiraj

Filed under Društvo, Politika

MARŠ PONOSA & SLAVE

Grč srama i strepnje steže me kad se sjetim da u ovoj prokletoj zemlji živi barem pola milijuna manipulatura i zaluđenih. Onih mrzitelja svega drukčijeg ili pasivnih slijegača ramenima, koji ne bi ni trepnuli da se sutra svi propali trgovački centri pretvore u logore. I da se ti novi-stari megamarketi likvidacija napune svom “bagrom” što drukčije misli, govori, izgleda i hoda, drukčije se ljubi ili maslinu po koži nosi usađenu. Zasad je preko 500.000 potpisa palo na liste kavge, pola milijuna onih što bi čak u Ustav ugravirali, crno na bijelo, da je huljasta većina ne samo moćnija nego i vrednija od manjine. Pola milijuna monolitnog krda koje bi da vrati rasizam u čitanke, pred oltare i matičare, pola milijuna, eeej! A pristiže ih još.
Istovremeno, jučer (ponedjeljak, 27. maja 2013.) mi se širilo srce, napumpano ponosom i srećom, dok sam posredno pratio građansku gerilu u Zagrebu. Da sam mogao, svakome od sudionika Marša za bračnu jednakost stisnuo bih ruku i zagledao bi mu se u oči. Da ih zapamtim zauvijek. Aktivisti udruga Kontra i Iskorak te građani i građanke koji u džepovima ne žele boksere mržnje nego rupce ljubavi, okupili su se u zagrebačkom parku Zrinjevac i zamarširali (praćeni policijskim osiguranjem) prema Trgu svetog Marka i zgradi Vlade. S glasnim i jasnim upozorenjima razuma da je neustavna bilo čija diskriminacija, da jednaki dignitet moraju imati raznospolne i istospolne obitelji, da porodicu ne kodeksiraju zakoni poniženja nego zakoni srca.
“Očekujemo od Vlade zaštitu obitelji bez diskriminacije. Danas istospolni parovi nemaju nikakvih prava makar i po 30 godina bili skupa. Ovdje nas je dovoljno da od Vlade možemo tražiti da opozove referendum i da smjesta stane na kraj bilo kakvoj diskriminaciji u Hrvatskoj”, poručila je s Markova trga koordinatorica udruge Kontra Sanja Juras, zahvalivši se okupljenima čiji je broj narastao na više od 1.500 sudionika.
“Sve je to samo prvi čin jednog velikog politikantskog igrokaza kojim se desnica, u nedostatku ozbiljnog političkog programa, pokušava pozicionirati i vratiti na scenu”, upozorila je Sanja Sarnavka iz udruge B.a.B.e.
“Malo me je strah onoga što inicijativa ‘U ime obitelji’ predstavlja, jer sam shvatio kako je njihov cilj puno širi od pukog unošenja odredbe o braku u Ustav. Bilo kakvo zadiranje u Ustav je zadiranje u demokratske temelje jedne zemlje i slobodu ljudi, a to me plaši’, rekao je jedan od sudionika marša. Osim razvijene zastave u duginim bojama, aktivisti su istaknuli i transparente na kojima je pisalo “Van iz srednjeg vijeka”, “Brak svima”, “Moja partnerica je moja obitelj”, “Različite obitelji, ista ljubav”, “Različite obitelji, ista prava”, “Pravo na brak” , “I Isus je imao dva oca”… Ako odnekud gleda što se zbiva, vjerujem da i On podržava gerilu. Jebiga, čovjek se dao razapet da bi tekla ljubav a ne mržnja. Nije mali dokaz na čijoj je strani, zar ne?

Komentiraj

Filed under Društvo

FAŠIZAM NA TEZGAMA

Zamislite užasa da voljenu osobu ne smijete držati za ruku. Možete li shvatiti dimenzije muke uskraćenog pokazivanja ljubavi? Nemoguće je opisati strahove koje proživljavaju mnogi zaljubljenici dok im krvožedni sugrađani brane poljupce, zagrljaje, odgoj djece i zajedničko plaćanje računa. Gotovo 60 posto homoseksualnih, biseksualnih i transeksualnih parova koji žive u zemljama EU ne usude se držati za ruke u javnosti, a 30 posto ih je bilo izloženo fizičkom ili verbalnom nasilju. To su mučni rezultati online istraživanja provedenog među 93.000 pripadnika LGBT zajednice u 27 zemalja EU (uključujući i Hrvatsku koja u EU useljava za nešto više od mjesec dana) a povodom Svjetskog dana borbe protiv homofobije. Hrvatska je tu posve u crnom trendu, dapače daje sve od sebe kako bi prednjačila u mračnjačkim metodama. Kao s ovim skarednim, opakim, pseudodemokratskim tezgarenjem po trgovima i crkvenim lađama, na papirima Građanske inicijative “U ime obitelji”. Bijednim gaženjem posljednjih mrvica civilnog osjećaja, kojim se iznuđuje referendum za ustavno uhljebljivanje diskriminacije: da je brak isključiva zajednica muškarca i žene. I posljednjem noju bi napokon moralo biti jasno da se fašizam u Hrvatsku uspješno vraća, zasad puže i maskira se, ali tu je on, svježiji no ikad. Ono što je civilizacijski sramotno jest da se klerofašističke akcije odvijaju pod prešutnim odobrenjem državnih institucija koje bi morale štititi integritet svih svojih građana. Ustavni sud RH, naime, kalkulantski šuti i ne reagira na očiglednu protuustavnu diskriminacijsku inicijativu.
Neuvijeno i građanski hrabro, u intervjuu za H-Alter govori pravnik Marko Sjekavica, član Građanskog odbora za ljudska prava, valja zapamtiti njegova zdravorazumska upozorenja: “Ovo što se trenutno događa u Hrvatskoj, manifestirano posebno kroz pobunu protiv ćirilice i pozivanje na referendum o ustavnom definiranju braka kao zajednice žene i muškarca zapravo je bivanje u središtu procesa nastanka fašizma. Ne fašizma kao fraze i stilske figure, već pravog pravcatog fašizma. Paralela onoga što se u Njemačkoj zbivalo 1930-ih kad su kroz legislativu stvoreni temelji za holokaust.” Sjekavica podsjeća na mudrost Hannah Arendt i njezinu priču o banalnosti zla: “Ovo je upravo prvi korak, kad se homoseksualce, lezbijke i Srbe u našem slučaju, zakonskim okvirom želi obespraviti i učiniti nižom i poniženom klasom. To je ta prva, naočigled nevina faza, u kojoj uglađene građanske familije, s osmijehom na licu, stavljaju svoj potpis na peticiju za aktualni zahtjev za referendum. Uskraćeni mogućnosti apstraktnog promišljanja i nepoučeni dobro u školama, vjerujem da većina nije ni svjesna da su slični bili prvi koraci koji su od rasno čistih zakona doveli do koncentacijskih logora. Te pristojne persone koje s krunicama u ruci vabe ljude pred crkvama, po kolodvorima i ulicama u ponešto izmijenjenim okolnostima, kad popuste društvene kočnice, postaju ljudožderi.”
Udruge Iskorak i Kontra urgentno su pripremile konkretne mjere razuma i osjećaja. “Poručujemo Vladi RH da se s ljudskim pravima ne smiju raditi kompromisi i nagodbe zavisno od stava Crkve. Tražimo jednaku pravnu zaštitu za istospolne obitelji kakvu uživaju raznospolne obitelji – tražimo pravo na brak i izvanbračnu zajednicu”, kažu, pozivajući građane da se 27. svibnja u Zagrebu pridruže Maršu za bračnu jednakost. Da istupaju i marširaju protiv mržnje a za klice ljubavi. Jedini marševi koji su nam zauvijek potrebni jesu oni ljubavničkih zagrljaja. Treba biti svjestan toga, jer naci-bubnjevi već imaju bučne generalne probe.

Komentiraj

Filed under Društvo

IZBORI CIVILNOG DRUŠTVA

Ne znam dijelite li moju viziju, drage moje i dragi moji, ali nedjeljni izbori prevažni su da bismo od njih odustali. Naravno, uvijek možete ostati iza svojih spuštenih roletni, s hladnim oblogom na čelu, i psovati vlastitu sudbinu. Ali od tog mazohističkog soliranja nema vajde. Apstinencija nikad nije dobra donijela. Nikome. Znam da ste izraubovani, milijun puta prevareni i da vam se forme lokalnih izbora još više čine dirigiranim, s rajskim šansama lokalne manipulacije… Međutim, ogroman je ulog u igri a da bismo ga tek tako prepustili gadovima. Jer, zapuštenost jednog društva i jedne zemlje najbolje se ogleda na lokalnom terenu. Protekle četiri godine hipergalopirajuće krize u Hrvatskoj su dokusurile i najelementarnija pravila normalnog življenja. Predatorski instinkt poprimio je histerične razmjere i poput nekog đavolskog stroja samo pumpa paranoju – od parlamentarnih hodnika i korporativnih ostakljenih kabineta do općinskih sala za sastanke ili dvorišta područnih osnovnih škola. U općoj panici ugroženog opstanka ne biraju se sredstva. Tako da su primitivizam, oholost, bahatost, pljačka, brutalnost, rasizam, homofobija, nasilje svake vrste… postali uvriježena pravila ponašanja. Osim onog ekonomskog, u blato srozanog indeksa mogućnosti, najgore su prošli obrasci civilnog života. Možda se površnom promatraču i ne čini tako, ali istina je da su instituti civilnog društva posljednjih godina pretrpjeli nemilosrdno guljenje. Destrurirani, prezreni, doslovce se bore za kisik. Činjenica je da se aktivisti pojednici i civilne udruge doista herojski, udarnički odupiru tom mračnom trendu. Ali oni ne mogu sami. Presudna je podrška šire zajednice u angažmanu. Odlučujuće je da široka fronta formalno neangažiranih građana shvati koliko su duboke rane načinjene na tijelu civilnog društva.
Kako rekoh, osobito su divlje metode (polu)tiranije vidljive u atarima lokalnih feudalaca. Onih koji najsirovijim alatima ruše svaki komadić građanskog dostojanstva. Gramzivih, loše fotošopiranih apsolutista što ucjenjuju zajednicu parama poreznih obveznika, natječući se u mastodontskim pozlaćenim križevima i kipovima diktatorskog oca nacije… Ili ratnih zločinaca, švercera naftom i lokalnih gangstera, sitnih baraba i krupnih šizofrenika… Katalog negativaca koji namjeravaju upravljati našim županijama, gradovima, dušama i izgledima za uljuđenu starost, iznimno je opširan. Zato je strašno bitno da vjerujemo da u onoj prokletoj glasačkoj kutiji leži naša snaga. Da odjebemo loše momke jednom zauvijek iz naših civilki. Samo tako će rane zacijeliti, prerasti u ožiljke a jednom će i ožiljci nestati.

Komentiraj

Filed under Društvo, Politika

PRŠUTOM U ČELO

Uz svoj skečersko-totalitarni portret, splitski Joker je fasadu hotela Marjan predizborno tapecirao i plakatom s likom Seke, istih stadionskih dimenzija. Pitanje je dana ili sata kad će i njoj bidnoj nalijepit fetu pršuta na oznojeno čelo i time završiti kloniranje. Mjerimo li stanje stvari teoretskim cinizmom, Željko Kerum se, delegirajući svoju sestru Nevenku Bečić u borbu za splitsko-dalmatinsku županicu, trudio poštivati zastupljenost žena na kandidacijskim listama za lokalne izbore. No, kao i sve iz Kerumovog nerazgradivog ambalažnog otpada, proizvodna realnost je mnogo grotesknija. Jer, o otrovnoj karnevalizaciji je riječ, kako birača tako i najbližeg roda. Isprdavajući se s poniženim narodom, Kerum i rođenu sestru adaptira na svoju sliku i priliku, krčmeći sve do čega stigne. Čak su im i frizure sve sličnije u mrdušanskoj travestiji bidnega Splita. Cerek i dernek nesagledivih posljedica.
Ali tu su barem stvari drastično jasne. Što je s onim pitijskim, nejasnim porukama političara koji iz nerazumijevanja, indolentnosti ili trapavosti jedva uspiju prelakirati još uvijek dominantnu patrijarhalnu, uvredljivu viziju žene kao neravnopravne u ringu svakodnevice. Ako se i zalažu za rodnu ravnopravnost ona je više u deklarativnom i dekorativnom smislu, a ne u stvarnom, prirodnom i sadržajnom. “Izborite se, budite bolje, pametnije, inteligentnije, lukavije i zaboravit će da ste žene, bojat će vas se”, izjava je premijera Zorana Milanovića. Pitam se je li Milanović zaista svjestan što savjetuje ženama? Stanovit presing mimikrijskih sposobnosti s krajnje neizvjesnim ishodom. Kao, dajte sve od sebe da zajebete muškarce tako da oni pomisle da niste žene nego muškarci?!!! Odustanite od sebe – najkraće rečeno, jer, drage moje, vi to možete. Možda se premijer nadao da šalje poruku ohrabrenja, a zapravo je poslao poruku omalovažavanja. I zaradio vodeće mjesto na “Stupu srama”, finalu izbora za najseksističkiju izjavu političara od prošlog izbornog ciklusa. Akciju su izvele ženske feminističke udruge CESI, Babe, Domine, Delfin i Centar za građanske inicijative koje pred svake izbore vode kampanju za unapređenje sudjelovanja žena u političkom životu, upozoravajući na nedovoljnu zastupljenost žena na kandidacijskim listama. Prema iznesenim podacima, udio žena na kandidacijskim listama za lokalne izbore koji će se održati u nedjelju 19. svibnja, je povećan za četiri posto te sada ukupno iznosi 28 posto. Ali, to je još uvijek premalo s obzirom na zastupljenost žena na listama koju propisuje (najmanje 40 posto) Zakon o ravnopravnosti spolova.
Zanimljivo je da muški interstranački lobi i dalje izvrdava (zasad stoji da će se prekršaji novčano kažnjavati tek u vrijeme slijedećih parlamentarnih izbora) plaćanje svoje prikrivene ili neskrivene mizoginije. U sklopu akcije “Stup srama” aktivistkinje su vrijedno izračunale i kolike bi bile kazne kada bi se naplaćivale za liste koje nisu zadovoljile zakonsku kvotu – samo za liste za županijske skupštine parlamentarne bi stranke platile 2,68 milijuna kuna!
Koalicije oko SDP-a platile bi 680 tisuća kuna, koalicije oko HDZ-a 840 tisuća kuna, HSS 400 tisuća, HNS i HDSSB po 160 tisuća kuna, SDSS 320 tisuća te Laburisti 120 tisuća kuna. Lijepe proćerdane pare, kao alibi za muškaračku prepotenciju.

Komentiraj

Filed under Društvo, Politika

MIRISI PRUŽENIH RUKU

Kakva je to morala biti zlurada zajebancija! Onoga prajutra kad su bogovi iz blazirane dosade odlučili da duž bliskoistočnog pijeska posiju GMO-sjeme vječnog blagoslova i kletve. Iz iste vreće. Kao u nekom lošem sadističkom vicu, na užarenim zbijenim prostorima (od obala Mediterana i Crvenog mora do Perzijskog zaljeva i svetih rijeka Eufrata & Tigrisa) ispreplele su se iskonske niti duhovnog blaga judaizma, islama i kršćanstva, ali praćene iskonskim grijesima mržnje. I tako od nultoga dana postanka. Blagodet i pokora u dvostrukom pakiranju. Odvajkada je nepoznato što je u tom vakumiranju ispalo gratis a što je osnovna ponuda. Ono što je jedino kristalno jasno da su baš svi narodi, koji nastanjuju te prokleto posvećene horizonte, ispali žrtve. Pobjednici su negdje drugdje.
Zato svaki napor u saniranju nesreće, svaka gesta ili radionica nepatvorene ljubavi, djeluju spasonosno poput oaze. Makar ona bila sićušnija od zrnca pijeska. “Daj mi ruku za sljedeći korak – razvijanje alata za međuetnički dijalog i izgradnju mira” naziv je jednog takvog malog a svemirski golemog koraka koji je u ponedjeljak počeo u Osijeku i trajat će do 11. maja. U okviru projekta osječkog Centra za mir, nenasilje i ljudska prava (podržanog od strane Fondacije Anna Lindh, Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva i Ministarstva vanjskih i europskih poslova RH) u posjet Hrvatskoj dolazi grupa od 14 mladih iz Izraela i Palestine zajedno s 2 sudionice iz Nizozemske. Projekt je organiziran u suradnji s udrugama Centar za demokraciju i razvoj zajednice iz Jeruzalema i IKV Pax Christi iz Nizozemske. Mladi ljudi će u svojevrsnom praktičnom posjetu sličnih postratnih područja (i dalje bremenitih traumama) obići Osječko-baranjsku i Vukovarsko-srijemsku županiju, i na licu mjesta vježbati svoja međusobna povjerenja. Program je koncentriran na praktično razvijanje znanja i vještina za širenje mirovnih inicijativa u lokalnim zajednicama u skladu s potrebama i definiranim problemima tih zajednica, stvaranje prostora za zajednički dijalog i suradnju mladih ljudi aktivnih u izgradnji civilnog društva.
Višestruko su značajni ti radioničarski dani. Ne samo za mlade goste iz bremenitog graničnog života Izraela i Palestine, ili trajnožarećih, jedva pometenih pod tepih, međunacinalnih problema u Hrvatskoj. Nego i za iskustva donedavno “spokojne”, “uljuđene” holandske stvarnosti gdje rasistička netrpeljivost, posebno prema strancima druge boje kože, sve više raste na tržištu. Možda su mržnje različite, ovisno o korjenima, alatima kojima se hrane i interesima kojima su podložne. No, sve su ljubavi ovoga svijeta nalik jedna drugoj kao blizanci. Sve su geste ljubavi i mirisno ispruženih ruku povjerenja potpuno iste. Zato ih moramo ohrabriti gdje god da niknu. Neće biti uzalud.

Komentiraj

Filed under Društvo, Politika

FINE NITI RAZVOJA

Dabogda imao, pa nemao – jedna je od najužasnijih kletvi proizvedenih u ljudskim glavama. Jednako je grozan njen derivat kojemu svjedočimo već skoro četvrt stoljeća: dabogda živio na plodnoj zemlji a bio prokleto bijedan. Mi kao da smo neku kletvu davno isk(l)ijali, jer objektivno dalo nam mogućnosti (Bog, Đavo, whatever…) i pustilo nas da se zablesiramo od plodonosnih šansi. Da apatično gledamo kako kurvini sinovi krčme, pljačkaju i uništavaju, a za proizvodnju ih zabole ona stvar. Sve te istarske, međimurske, neretvanske, ravnokotarske, slavonske, baranjske, zagorske, velebitske… oaze dobre hrane, u rukama švercera građevinskih zemljišta trunu bez razloga. Koliko god lopuže tvrdile suprotno, činjenica je slijedeća: ova zemlja ima dovoljno zemlje da živi od hrane.
Srećom, ima još mnogo poštenih ljudi koji poštuju muku rada uloženu u zemlju i znaju da će im to sretna zemlja višestruko vratiti. Takve ljude, na primjer, nalazimo u pulskoj udruzi Istarski eko proizvod, koja uzgaja dvostruku misiju – osim što proizvodi zdravu hranu, u kolovozu 2012. je pokrenula prvu grupu solidarne razmjene. Grupa podrazumijeva ne samo kupovinu ekološki uzgojenih proizvoda nego i protok informacija o njima te međusobno solidarno udruživanje u kupovini i razmjeni plodova, potičući tako razvoj malih poljoprivrednih zajednica. Takve grupe po Istri i Kvarneru niču kao zdrave gljive poslije nezagađene kiše.
“Sve više ljudi dolazi i sudjeluju u grupama solidarne razmjene. Mi imamo oko sto članova, a Rijeka navodno preko 300 članova zbog čega su prestali uzimati nove. GSR-ovi su odlična ideja, no nama proizvođačima je ovo prva prava godina te se nadamo da ćemo uspjeti opskrbiti sve zainteresirane za ekološke proizvode” isprčao je Nenad Kuftić, predsjednik udruge Istarski eko proizvod i vlasnik OPG-a u Marčani, kojega je Maja Celing Celić, novinarka portala Civilno društvo, uhvatila u predahu od posla na njivi. Kuftić se ispričavao da nema odviše vremena za razgovor jer su zimska ludovanja poremetila cikluse, pa sad ovi vrijedni ljudi moraju udarnički zapeti da nadoknade propušteno, da sve na vrijeme posiju i zasade. “Ove godine očekujemo barem još 15 novih proizvođača koji će nam se pridružiti jer je potražnja sve veća. Općenito ekološka proizvodnja raste, no još uvijek nije dorasla potražnji. Solidarnost prema lokalnim, ekološkim proizvođačima raste kao epidemija i kao ideja sjajno je prihvaćena. Mislim da će solidarci uskoro postati lobi jer u grupu su uključene osobe svih profila, zanimanja, statusa i položaja. To je jako zanimljivo i širi se velikom brzinom. Nadam se da ćemo i mi, ekološki proizvođači kupcima moći vratiti istom mjerom i to nižim cijenama”, iznosi Kuftić dobru varijantu nečega što nije bezglava trka za profitom ili drančenje poticaja, nego solidarno uživanje kupaca i proizvođača u plodovima zemlje.
Naravno, uz prednosti ulaska u EU, Kuftić ne skriva i bojazni da će se mali eko-udarnici naći na putu lobijima velikih proizvođača i dilera sjemena. Zato i jesu svjesni da moraju širiti alternativnu mrežu sa sličnim ekološkim gazdinstvima i udrugama u Europi. “Bojim se da nećemo moći lako protiv lobija koji su moćniji i jači. Valjda sve treba uništiti i onda za 50 godina shvatiti da se trebamo vratiti na staro”, strahuje Kuftić.
Jedan od edukativnih načina pripreme za veliki fight s predatorskim kompanijama sumnjive hrane, jesu i radionice nazvane “Fine niti lokalnih razvoja” u kojima se mogu vidjeti i naučiti konkretni poslovi na zemlji: kako kalemiti i posaditi voćku, posijati sjeme ili posaditi sadnicu… Možda se rad tih samozatajnih ljudi čini nedovoljno prisutan u javnosti, ali oni su tu. I ne odustaju.

Komentiraj

Filed under Društvo, Gospodarstvo