Monthly Archives: Lipanj 2013

MOJA BABA EURO ZVIJEZDA

I moja baba Slava probudit će se 1. srpnja u Europskoj uniji. U njenom slučaju ništa novo. Raskusurala je draga bakica, u svojih 95 godina, sijaset država i paradržava. Namijenjala se bogme tih štambilja u dokumentima. Ni sama više ne zna (a fit je potpuno, fizički i mentalno, takva loza izdržljiva) koliko je na šalterima podigla novih ovjera o budućnosti, čiji su ih potpisnici dizali u nebesa kao jedine, nebeske i konačne. Razmjenjujući države i kofere, najbizarnija epizoda joj se desila kad je 1941. iz okupiranog Beograda utekla zbog lošeg braka. Vodeći moju majku, tada curičku, za ruku, stigla je u svježu fašističku skalameriju zvanu Nezavisna Država Hrvatska, i odmah ju s djetetom spakovalo u logor. Tek da zapamti novu asocijaciju u koju se uselila ni kriva ni dužna. Život je često montipajtonovski okrutan.
U svojoj vjekovnoj utakmici naskupljala se obilja udaraca, ali i razmjerno pristojne zalihe sretnih dana. Nikada je nisam čuo da bi zucnula ma i slova od kuknjave, da bi se žalila na poraze. Jednostavno nije takav igrač. Hrabrost, dobro, rad i poštenje, u njenim su svakodnevnim navikama vođeni kao nešto uobičajeno. Kao nešto bez čega se ne može: kao kruh, voda i lijeganje na počinak bez zrnca srdžbe. Ona je fakat živjela i još živi esenciju bivstvovanja. Za to vrijeme, države i carstva su se spajala i rašivala upravo gazeći (najčešće u krvi) ono u ljudima što bi trebalo biti kamen temeljac svake takve tvorevine. Uzgred, jedan moj profesor na Pravnom faksu (odličan profesor, ali kao čovjek je popustio i zbog sitne pohlepe prešao na darthvaderovsku stranu) predavao je da su kreatori dramatičnih “državčenja” u povijesti često posezali baš za tim prvim datumima u mjesecu ili godini. Kao zbog numeričkog efekta početka.
Moja baba živi je primjer da bi prvi dan mjeseca jula 2013. trebalo dočekati kao i svaki drugi. Bez ekstaze i euforičnih pokliča. S kojim zrncem soli u glavi i na stolu. Useljavamo u kompliciranu megaadministraciju, zasnovanu na teoriji demokracije i praktičnom teroru krupnog kapitala. Realno, bit ćemo na repu Europske unije, poput mnogih zemalja iscijeđenog juga i Balkana. Još realnije: bez nje bismo bili u šupku. Onima koji lete, dogodit će se i jedno poniženje manje – da ne cupkaju u redovima “drugih građana” po aerodromima.
Zlatnim vijencem zvjezdica podjednako će se okititi barabe i dobri ljudi. I jedni i drugi nastavit će živjeti po svome. Barabama puca širi teritorij da postanu još gori. Dobrima ostaje da se njihova dobra djela ne izgube u masi.

Komentiraj

Filed under Društvo, Politika

POLJUBAC – NE UDARAC!

“Napravili smo važne promjene po pitanju suzbijanja nasilja nad ženama, no predstoje nam još brojni drugi koraci, a jedan od njih je upozoriti građane na taj problem i podići osviještenost”, rekla je u Zagrebu koordinatorica Ženske sobe Maja Mamula.
Upravo ta VIDLJIVOST, transparentna prisutnost informacije da brutalnost živi tu odmah iza susjednih vrata, od presudne je važnosti za efikasnu borbu protiv nasilja. Previše je toga ukorijenjeno u našem poludivljem društvu, previše se toga mete duboko pod patrijarhalne tepihe (naizgled je u ruralnim sredinama situacija drastičnija, ali i u visokoparnim “urbaniziranim” zajednicama itekako caruju metode šake i psihonasilja) a premalo izlazi na vidjelo javnosti. Nasilje prema ženama zauzima visoko mjesto na užasnoj hijerarhijskoj piramidi tolerirajućeg tlačenja. Zato su sve platforme, svi alati na kojima se može uspostaviti medij otpora protiv društva ogrezlog u nasilju, iznimno dragocjene.
“Sigurno mjesto” jedna je od takvih kampanja (u organizaciji udruge Ženska soba-Centar za seksualna prava) koja je u nedjelju, 23. lipnja, na zagrebačkom jezeru Bundek poduzela javnu akciju “U tri klika biraj život bez nasilnika – Sportom protiv nasilja”. Cilj akcije bio je involviranje što većeg broja građana u borbu protiv nasilja nad ženama kao i edukacija o mogućnostima zaštite. Naime, porazna je činjenica da se znatan postotak žena miri s divljačkim stanjem stvari, smatrajući da je njihovo “prirodno stanje” da budu žrtve. Još je tragičnije da im država, ne pružajući adekvatnu zaštitu, to uvjerenje podupire.
Medijska baza akcije jest web-stranica Sigurnomjesto.hr. Niz je poznatih osoba, političara, pjevača, glumaca, sportaša, znanstvenika… (Ivo Josipović, Jelena Radan, Davorin Bogović, Ksenija Marinković, Urša Raukar, Mario Kovač, Aleksandar Štulhofer, Rujana Jeger, Vinko Brešan, Goran Bogdan, Mima Simić, Vinko Brešan…) uključenih u kampanju i njihove se jezgrovite antinasilne poruke mogu pročitati na stranici. “Poljubac – ne udarac! Razgovor – ne nasilje!” poručuje glumica Urša Raukar a filmski redatelj Vinko Brešan kaže: “Prirodno je prezirati i osuđivati nasilje. Uglavnom mislimo na fizičko, a moramo osvijestiti i druge oblike, kao što su psihološko ili ekonomsko.”
Posebno je simbolično što je na Bundeku održano natjecanje u šestercima između profi rukometaša i poznatih osoba. Također su rukometaši Blaženko Lacković, Marko Kopljar, Damir Bičanić i Lovro Šprem otvoreno progovorili o važnosti prepoznavanja problema nasilja nad ženama u hrvatskom društvu. Upravo se sportske arene u nas posve neopravdano pretvaraju u obore za krda muškaračkog šovinizma i prave eksplozije nasilja. Stoga je neizmjerno važno da sportske zvijezde svojim angažmanom djeluju na odgoj – od najmlađih do matorih usijanih glava.

Komentiraj

Filed under Društvo

PONOS & SRAM

Predivno sam se osjećao gledajući (posredno, uštekan na medije) talasanje subotnjeg, dvanaestog Zagreb Pridea. Ponosan i sretan sam bio, prateći kako petnaestak hiljada zaljubljenika svih generacija, čvrsto isprepletenih ruku, kliče moćno NE fašističkim klicama pođikljalim po ovoj zemlji. Okupljeni pod jednostavnim a elementarnim logom “Ovo je zemlja za sve nas”, još jednom su iskazali uvjerenje da svijet oko nas može i mora postati blještav i čist poput duge. Da ne mora i ne smije nositi boje crnog bezdana. Poznavajući domaće rasističko-homofobno-šovinističke prilike, možda izrečena nada zvuči kao utopija, ali i utopije se ostvaruju. Naše je da se borimo za njih.
Nakon subotnjeg uznosa i ponosa, na redu je bio sram. Znate ono osjećanje kad vam se bljuje od stida zbog tuđih stavova i to zato jer nisu privatni nego podzemno ili javno upravljaju našim životima. U Stankovićevoj emisiji “Nedjeljom u 2” ukazala se rovokopačica Željka Markić, predstavnica organizacije “U ime obitelji” – hobotničke lobističke skupine koja, naoružana potpisima preko 700.000 konzerviranih netrpeljivosti, namjerava izreketirati referen-dum-dum i u Ustav unijeti otvorene rasističke paragrafe. Pred Acom je podigla fundamentalistički zid sumanutih tvrdnji: da je “homoseksualnost opasan stil života, jer bijelci homoseksualci imaju 60 puta više šanse da umru od AIDS-a”, da su homoseksualci “općenito depresivniji i nezadovoljniji u životu…” i da će “civilizacija propasti ukoliko se dozvole homoseksualni brakovi…” Da nakaradne predrasude dotične ostaju u njenoj privatnoj prtljazi i nikoga ne ugrožavaju, bolila bi nas briga, ali oni vrše opaki presing na vladajuću administraciju. Zato bi bilo civilizacijski katastrofično kada bi Vlada popustila navodnim mahanjima ustavne krize. Referenduma s fašistodinim određenjem arijevskog braka, jednostavno ne smije biti. Po bilo koju cijenu obrane našeg ponosa.
U jutru Zagreb Pridea iz Osijeka je putem medija odaslano pismo podrške koje počinje: “Pederi, lezbe, trandže, bipsići – mi, naši prijatelji, naša braća i sestre, naši bračni drugovi… Ljudi koji su svakodnevno potlačeni, kojima društvo ne dozvoljava da budu to što jesu. Mi, kojima ne dozvoljavate da budemo to što jesmo. Zašto? U ime čega? Diskriminacija se događa svakodnevno. Ograničenja se nameću svakodnevno. Uglavnom zato što netko misli da ima monopol nad istinom, vrijednostima ili moralno poželjnim ponašanjem. Mi na takvo što ne pristajemo, bez obzira na naš spol, rod, spolnu orijentaciju ili nešto četvrto. I mi, kao i Zagreb Pride, vjerujemo da je Hrvatska ‘zemlja za sve nas’. Jutrošnjom akcijom želimo izraziti podršku svim hrabrim ljudima koji će danas koračati Zagrebom, zahvalnost svima onima koji su proteklih jedanaest godina koračali, ali i nadu i namjeru da se u budućnosti i u Osijeku borimo za jednakopravnost svih članova ovog društva. Ovim činom poručujemo sugrađanima da postojimo, javnosti da se ne bojimo, a vladajućima da ovdje pripadamo. Danas će neki od nas otići u Zagreb, ali ćemo već sutra ponovno živjeti u Osijeku. I već sutra želimo živjeti u Osijeku koji jednakopravno pripada svim svojim građanima.”
Toga jutra na osječkim je ulicama izvedena ponosna šarmantna gerilska akcija ukrašavanja mnogih spomenika roza kravatama. Okićeni su Krleža, Starčević, Waldinger, Grupa građana na centralnom gradskom trgu… Osobito mi je draga mašna na somnabulnoj statui generalita Tuđmana, onoga pod čijim su legendarnim škrgutom zuba, ljudska prava mrvljena u paramparčad.

3 komentara

Filed under Društvo

LUKINI MOSTOVI SLOBODE

“Često razmišljam kako bi danas izgledao. Koliko bi se promijenio…” napisala je Suzana Ritz, majka Luke Ritza, na dan njegova dvadeset i trećeg rođendana (22. travnja), na Facebooku. Mora biti užasno kad ti je uskraćeno da očima miluješ odrastanje svoga djeteta, a Suzana i Reno propuštaju stasanje svoga jedinca već petu godinu. Luka Ritz izdahnuo je 12. lipnja 2008., od posljedica brutalnog premlaćivanja. Jedanaest dana prije nego li se preselio u neki bolji svijet, toga zagrebačkog maturanta na Mostu slobode izgazila su petorica bezumnika, dječaka poput njega ali sa životnim karmama obrnutim na zlo i nasilje. Lukina skala poznavala je samo punktove dobra. U tom uvjerenju pala je i njegova nevina žrtva.
Hrvatska kao ovjerena zemlja nasilja, nasušno treba svaku ciglicu u mostovima koji vode u neko sretnije društvo. Tamo gdje će se zlo, netrpeljivost, brutalno iživljavanje, iskorijeniti zauvijek. Suzana i Reno Ritz svoju su osobnu tragediju, gadnu ranu na srcima, pretvorili u nesebičnu borbu za društveno dobro. Pokrenuvši Savjetovalište Luka Ritz (u Fabkovićevoj ulici u Zagrebu) s ciljem pružanja stručne i savjetodavne potpore u razvijanju odgojnih vrijednosti i borbi protiv uzroka vršnjačkog nasilja i rizičnih ponašanja kod djece i mladih. U Savjetovalištu se razvijaju i provode prevencijski programi kao dopuna školskim programima, osmišljava slobodno vrijeme djece i mladih, te se mlade odgaja u skladu s općim kulturnim i civilizacijskim vrijednostima, ljudskim pravima. Ukratko, osposobljava ih se za život u toleranciji i poštivanju bližnjega.
U godini Lukinog umorstva Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta ustanovilo je “Nagradu Luka Ritz” (po jedna nagrada u kategoriji osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja – uključuje i godišnju stipendiju od tisuću kuna) koja se dodjeljuje za promicanje tolerancije i škole bez nasilja. Ovogodišnje dobitnice, dragocjene neimarke u građenju Lukinih mostova slobode, su Liana Šošo (Osnovna škola Eugena Kumičića u Rijeci) i Tina Glazer iz petrinjske gimnazije. Posebnim priznanjem nagrađene su i njihove škole. Liana u školi pomaže dvojici učenika iz razreda s posebnim potrebama, aktivno se angažira u rješavanju sukoba i svađa među učenicima te je aktivna u brojnim humanitarnim aktivnostima. Tina sudjeluje u aktivnostima koja potiču toleranciju, nenasilno i humano ponašanje, a volontirala je i u Volonterskom kampu ‘Zlatna Fibula’.
Dok je u srijedu, 12. lipnja, proglašavala velika imena ovih djevojaka, Suzana Ritz je rekla da je nagrada posvećena svima koji se bore za pozitivne životne vrijednosti i nenasilje, ali i onima koji u ovom trenutku nasilje trpe. Ova hrabra, plemenita žena nije propustila i javno se zauzeti za uvođenje građanskoga i zdravstvenog odgoja u škole, koje trpi svojevrsno nasilje od desničarskih zaslijepljenih grupacija i pojedinaca.
“Najsretnija sam na svijetu upravo kada volontiram. Ti trenuci zalaganja za druge učinili su me osobom kakva sam danas. Želim vas stoga sve pozvati da već danas učinite nešto za one kojima je potrebna naša pomoć”, rekla je učenica drugog razreda gimnazije Tina, primivši priznanje. “Zahvaljujući Lukinim roditeljima koji su pokrenuli poticanje mladih za borbu protiv nasilja, mnogo je mladih shvatilo da ne smiju dopustiti da se takvo što ponovi. Upravo nas ta lekcija treba pratiti u odrastanju. Umjesto da ustanemo i borimo se protiv nasilja, postajemo na njega imuni”, poručila je osmašica Liana. Vrijedi umemorirati mudrosti ovih djevojaka. Dok ne postanemo posve imuni na destrukciju oko sebe.

2 komentara

Filed under Društvo

GRADONAČELNIK KAO PRVI SLUGA

Ivica Vrkić, poput nekog protagonista priča Danila Kiša, kao disident je u socijalističkoj prošlosti često imao posla s mrkim momcima u dugim kožnatim kaputima. Upadali bi u noćno nedoba i odvodili ga na obrađivanje u podrumsku memlu. Vrkić (u vrijeme burnih zbivanja 1971. predsjednik Socijalističke omladine Hrvatske) nikada nije bio paranoik ni fanatik, ni u vremenima kada je fanatizam imao hijerarhijsku vrijednost za uspon na ljestvici moći. Uostalom, na ovim balkanskim prostorima fanatizam je uvijek u modi. Bez obzira na “demokratsku tranziciju” to je i dalje omiljen dres političara, te se svaki otklon od njega čini ugodnim iznenađenjem. Maltretiranja, sumnjičenja i poniženja nisu u Vrkiću usadili ni trunčice osvetoljubivosti i želje za naplatom računa. U pustopoljinama gdje je zakon osvete najžilaviji zakon, gdje se pravilo “oko za oko, zub za zub” uzorno provodi generacijama, ne biti osvetoljubiv još jedna je atipična karakteristika. Vrkić jednostavno nije tako odgojen, nego mu je, čini se, genetski usađena gospodstvena vjera u dijalog, u razgovor, u komunikaciju. On nije čovjek mržnje, a mržnje oko njega ima na izvoz.
“On je figura koja ima sposobnost povezivanja ljudi različitih orjentacija”, jezgrovito je Vesna Pusić opisala novog osječkog gradonačelnika Ivicu Vrkića, prošlonedjeljnog (9. juna) gosta za stolom Aleksandra Stankovića. “Nisam pobijedio, nego sam DOBIO mandat”, rekao je Vrkić jednu od prvih rečenica u Acinom tv-showu. I jednu od temeljnih mantri vlastite uloge javnog službenika – sluge, dakle. Uljuđenog batlera koji bi s lakoćom morao znati pronaći, prepoznati i ispunjavati civilne pretpostavke za život svakog građanina. Na tom je alatu Vrkić i dobio izbore, na alatu izravnog obraćanja građanima, ne u smislu demagoških obećanja, nego tražeći od njih svojevrsno partnerstvo za mir. Dugi građanski spokoj kao uvjet napretka, korak po korak. Građani su doista bili pravi Vrkićev izborni štab. Čovjek koji je 1996./1997. u mirnu reintegraciju Podunavlja ušao sa stoičkom vjerom da je mir moguć, i stoički otrpio podmetanja jastrebova koji su sadistički sanjali novu rundu krvave Oluje, s punim se entuzijazmom stavio u službu izmučenih građana Osijeka. Iznurenih 23-godišnjim terorom jednog banalnog feudalnog šerifa – Branimira Glavaša.
Vrkić je u Stankovićevoj emisiji odaslao i jednu važnu poruku, ne samo za Osijek nego i za cijelu ovu zemlju, šizoidno premreženu svjetonazorskim ratovima. Naime, moj svjetonazor je moja privatna stvar, i to po kojim uvjerenjima ja živim doista ne može biti predmet javnog ugovora povjerenja između mene i uprave kojoj sam povjerio grad/državu. Ono što od gradonačelnika očekujem jest da apsolutno ŠTITI moja prava i uvjerenja, da stvori uslove da se ona rađaju i žive. Na Stankovićevo pitanje kako bi se on ponašao u slučaju da mu sutra dođu ljudi tražeći da organiziraju Osijek Pride, i da li bi osobno išao na paradu, Vrkić nije ni pokušao farbati javnost: “Ja nisam čovjek koji glumi. Nisam konvertit i priznajem da sam konzervativnih nazora. No, uvjeravam vas da ću novi svijet uvažavati, na tragu promjena za koje se i ja moram spremati.” Isto tako je rekao da bi bez daljnjega primio organizatore Gay Pridea, dao im punu podršku i pružio svu potrebnu pomoć da se ta manifestacija potlačenih održi. Ukratko, na prvom gradskom službeniku jest da zaštiti sve svoje građane, osobito slabe i u manjini. Vrkić oko toga nema nikakvih dilema. I vjerujem da će se za tu istinu boriti bez kompromisa.

1 komentar

Filed under Društvo, Politika

MIMA MILIJARDERKA

Da, složila se da je život u današnjoj Hrvatskoj u stalnom taktu Clash dileme: “Should I stay or should I go?” – Željela sam i ja otići, no kad sam se našla u inozemstvu onda me nešto vuklo nazad, da pokušam poboljšati i mijenjati ovo društvo. Za mene je domoljubni čin živjeti u ovakvoj Hrvatskoj. Mislim da je moja dužnost živjeti tu i širiti ljubav i dobru riječ – rekla je Mima Simić u emisiji Nedjeljom u 2. Jezgrovito objašnjavajući i nama i sebi, zašto ne odustaje i ovoj zloćudnoj zemlji jednom zauvijek ne zalupi vrata na odlasku.
Dežurni rodoljubi s crnoplavim hematomima od busanja u hrvatska prsa, da imaju imalo stida mogli bi se posramiti na jednostavno more činjenica po kojem plove Mima Simić i njeni bližnji. Dom je tamo gdje smiješ zadrijemati uz televizor, gdje lomiš kruh i pišeš pjesme, gdje plaćaš račune i ušuškavaš se u dekicu s nekim voljenim bićem koje ti je naslonjeno na ramenu. I u tom je trenutku tvoj jedini anđeo. Da je država iole normalna ne bi željela biti išta više od doma. Mima vjeruje da vrijedi boriti se za taj dan, kada će i ova prokleta Hrvatska možda postati mjesto ugodno za smiraj dana.
U tridesetsedmogodišnjoj Mimi Simić, književnici, filmskoj kritičarki i LGBT aktivistici, skutrilo se blago mudrosti (neki je se ne domognu ni za milijun godina, te mudrosti), poštenja i hrabrosti. Kao i u svim njenim dragima, koji su, u uvodnim prizorima emisije Aleksandra Stankovića, pustili obilje škrtih obrisa ljubavi, sreće, uzajamne pažnje i potpore, vjere i ohrabrenja. Dovoljne za vanredne štitove protiv svih vanjskih nepravdi. Mima je čuvana i pažena golemom ljubavlju svojih bližnjih, i očigledno istu ljubav nesebično i rasipno razdaje oko sebe. Na tome se čudu ljubavi napaja i njena hrabrost.
Još kao šesnaestogodišnja curica u danima ratnog zadarskog djetinjstva spoznala je svoju različitost. Prošla je kroz faze samopropitivanja i tek je u Londonu, radeći kao bejbisiterica, outala samu sebe. Senzibilizirana za nepravde usred homofobne, zatrovane sredine kakva je Hrvatska, Mima Simić je gerilski tražila načina da ulovi medij kojim bi svoje javno outanje pretvorila u oružje pomoći obespravljenima. Pronašla ga je, prije pet godina, u nastupu u showu “Milijunaš” gdje je u uvodnom ćaskanju s Tarikom Filipovićem rekla da je lezbijka i da živi s djevojkom. U gledalištu je sjedio Mimin otac, čovjek koji je ljubav spram svoje kćeri tada dijelio s milijunima, čitajući im lekciju o nesebičnom prihvaćanju. Emisija je emitirana na Uskrs i zgrozila mnogog militantnog bijednika većinske Hrvatske. Mima je tada osvojila i 125.000 kuna, a u stvarnosti se njeno bogatstvo mjeri u milijardama – majušnih kuglica nepatvorene sreće koje trepere kao na najraskošnijem božićnom drvcetu.
Treba zapamtiti nedjelju u 14 sati, 2. lipnja 2013. Bilo je to kao da uzimaš najljekovitiji antibiotik s produženim djelovanjem. Sposoban da razbije sve zloćudne organizme. I Stanković dugo nije ovako bio ganut (još od emisije s Mirom Furlan) od sreće i divljenja. Valja pamtiti i još zahvaliti Mimi Simić na ohrabrenju. Na primjeru kojega nam je dala. Jer, zašto bismo dovraga, prepustili ovu zemlju nazadnjačkim kurvinim sinovima da ju besramno arče. Zašto bismo odlazili od svojih najdražih, zašto bismo pogazili ono što jesmo i odustajali, samo zato da se đubrad veseli. E, pa neće moći. Tnx, Mima.

Komentiraj

Filed under Društvo