Monthly Archives: Srpanj 2013

SKRADINSKE LEKCIJE (NE)NASILJA

“Neću, pusti meee! Nastavnice, Vedran me gnjaviiii!” zapomagala je djevojčica sa svoga ručnika, a dugokosi dječarac uporno ju je pokušavao odvući u zelenu vodu Krke.
“Vedrane, ostavi Ivanu na miru, lijepo ti je rekla da neće u vodu!” podviknula je nastavnica, odloživši novine.
“Ali, kad cura kaže ‘ne’, to uvijek znači ‘da’!” iscerio se mudrijaš i opet spopao malu za obje noge, pa ju svojski povukao.
“Ne, Vedrane, zapamti jednom zauvijek da je ‘ne’ uvijek ‘ne’!” sad se nastavnica dogegala do klipana, odvojila ga od male i očitala mu lekciju: “To su muške gluposti iza kojih često dođe pravo nasilje!”
Dečko je ozbiljno zakimao glavom i skočio u vodu. Je li potencijalna majušna klica brutalnosti tu zauvijek ugašena, da li je ovo nevino ljetno jutro bilo dovoljno da maloga čovjeka usmjeri na pravi put, pokazat će vrijeme. Ali korpulentna nastavnica, očito nekadašnja plivačica, potrudila se da ispuni svoju plemenitu odgojnu misiju. Naoko usputno, u neobaveznoj sceni dječje igre, izrekla je nekoliko važnih riječi o dobru i zlu. Inače, bilo je poučno promatrati skupinu klinaca iz neke kontinentalne škole plivanja kako već od ranog jutra hrle na skradinsku plažu. Osim cike i razonode, nastavnici su onim slabijim plivačima i neplivačima pružali poduku svladavanja straha od vode, kao i vještinu življenja. Obje poduke (koliko smo mi ostali slučajni turisti mogli iz prikrajka kibicirati) ti su pedagozi obavljali s golemom količinom strpljenja, povjerenja i ljubavi.
“Ako mlad čovjek ima okolinu u koju se može ugledati, neće zastraniti u devedeset posto slučajeva. No, ako je osoba koja je u formiranju okružena negativnim stavovima, a ujedno ne zna što bi sa sobom, često se okreću problematičnim skupinama, da bi iskazali pripadnost”, kaže Sanja Vuković-Čović, direktorica PRONI Centra za socijalno podučavanje koji trenutno provodi projekt radionica za mlade pod egidom: NASILJE? NE HVALA! “Stalno se spominju floskule poput mladi su naša budućnost, a ne radimo na njihovoj sadašnjosti”, ističe Irena Mikulić, koordinatorica treninga u PRONI-ju. Zaista, nikad previše ulaganja u zdravo podizanje krhkog mladog bića.
Na skradinskim plažama vidio sam i suprotan primjer – demonstraciju sirove nezrelosti sjedokosog tipa. Plivajući prema obali, spazio sam tog neodgovornog morona kako se doklatario, ugazio u plićak, dopušio cigaretu i opušak hitnuo u djevičansku vodu. Naočigled djece. Zatim je mrcina otišla. Nasilno iživljena nad prirodom. Krka je sve to podnijela stoičkim mirom.

Komentiraj

Filed under Društvo, Ekologija

SLAMA JAČA OD BETONA

“Taj mali svijet izgrađen od slame nekako mi se činio kao san”, napisala je Helene Glatter-Götz na blogu udruge Dunavision. Povjerivši čitateljima namjernicima kakvu je pozitivnu energiju ugradila u sebe u nekoliko vrelih osječkih dana. “Evo što sam osjećala cijeli tjedan: svatko je radio ono što je nagonski osjećao, kreirajući i gradeći prostor koji potpuno ispunjava njegove potrebe. Svatko je sudjelovao u stvaranju zajedničke slike, komad po komad, u svom ritmu, slijedeći zajedničku viziju…”, iskazala je Helene dubinsku esenciju manifestacije Slama-Grad. To je izgradnja prostora i života prema stvarnim potrebama opstanka a ne pohlepe. Njega normalnog života a ne megaforsiranje skeletona gramzivosti i potčinjavanja.
Austrijska udruga Kineme i osječka Kuina (u suradnji s udrugama Dunavision, Ospera, RitmOS i Samospoznaja) od 1. do 6. srpnja upriličili su pravi iskonski team building, nazvan Slama-Grad, a koji se ukotvio na prostranstvima kampusa osječkog Sveučilišta – posebno u staroj napuštenoj zgradi austro-ugarskog Manježa. Aktivisti su kroz participativnu intermedijalnu radionicu gradili naselje po načelima “Pattern Language”, ustanovljenima u vizijama slavnog austrijskog arhitekta Christopha Alexandera. Thomas Moritz iz Kineme pojasnio je sudionicima osnovne Alexanderove principe: stvari se ne planiraju nego se radi po trenutnom feelingu; lijepa mjesta se ne diraju nego se ružna ukrašavaju; odluke se donose u grupi, fleksibilno i elastično za prenamjenu; važan je timski rad uz poštovanje pojedinca…
“Mi smo kroz dane u kojima smo radili s balama sijena i drugim prirodnim materijalima, kao i onima koje smo zatekli na Manježu izradili kuhinju, dnevnu sobu, veliku prostoriju za radionice, chill out kutak, spavaće sobe, terasu, dječji toranj, kutak tišine, i još dvije prostorije za rasprave, kao i sređen Manjež za radionice”, kaže Iva Drozdek, članica Kuine.
“Ljudima od slame” u osječkoj je preriji ponuđeno još niz radionica, namijenjenih i razvoju kreativnosti ali i treningu svakodnevne egzistencije. Betty Quast održala je radionice pravljenja mozaika od stakla, radionicu kreativnog pisanja te radionicu heklanja. Erich Faller iz udruge Kuina vodio je radionicu izrada predmeta od slame. Marija Nuić iz Samospoznaje, podučavala je izradi prirodne kozmetike te predstavila Konstelacije – jedinstvenu psihoterapeutsku metodu za rješavanje osobnih i obiteljskih problema. Udruga RitmOS pobrinula se za soundtrack i održala radionicu sviranja afričkih bubnjeva.
Drugi čin slamogradnje odigrava se u Južnom Tirolu – od 23. srpnja do 5. kolovoza, gdje Udruga Kineme prenosi iskustva stečena u vizionarstvu Slama-Grada. U Tirolu su im se pridružili i članovi udruga s kojima su radili u Osijeku.
Arhitektura je to održive sreće u čiju konstrukciju svaki pojedinac ulaže svoju slamku spasa. Zvuči utopijski, ali riječ je o jedinoj mogućoj mjeri koja može spasiti ovaj svijet od kanibalizma. Kao i uvijek, postoje pojedinci koji su spremni boriti se za ostvarenje takvog sna.

Komentiraj

Filed under Društvo

SAVRŠENE I NA RUBU BIJEDE!

Diktati ljetne gramzivosti po našim idiotskim medijima pokazuju tijela belosvjetskih zategnutih zvijezda i vrište: “Savršena i u četrdesetoj!” U svojoj fašistoidnoj maloumnosti ne samo da javno navijaju za likvidaciju žena iznad četrdesetpete, nego u bijedi profitne histerije posve zaboravljaju na bijedu stvarnosti u kojoj hiljade stvarnih žena od krvi (i sve manje mesa) žive ili preživljavaju.
Daleko od stondiranog medijskog cybera, tamo na dnu Hrvatske gdje je sve veća gužva i kolone izrabljenih i ispljunutih ljudi sve su duže, vlada dirljiva ljudska solidarnost. Snažnija, prirodnija nego što su obijesne elite ikada u stanju inscenirati. Pravi zagrljaj bližnjega, umjesto estradnog ispiranja savjesti. Vjerujem da je blaziranim proizvođačima čudesa promakla jedna “nevažna” vijest o tamo nekom radničkom hodočašću Zagreb-Osijek. Međutim, nije li fascinantno da su radnice zagrebačkog DTR-a posjetile radnice Modne konfekcije Slavonija u Osijeku. Netom što su same izašle iz mučnog dvomjesečnog štrajka i plakale od sreće što im je na račune sjela jedna nadnica od višegodišnjih koje im duguju, iznurene žene iz DTR-ovih mračnih hala pohrlile su u pomoć drugim heroinama neimaštine. Hranu, odjeću, obuću i higijenske potrepštine, što su ih za vrijeme štrajka dobijale kao pomoć od građana Zagreba, sad su ponijele u Osijek da ih podijele sestrama patnicama kojima su trenutno potrebnije. Takvoj nesebičnoj struji ljudskosti ja se klanjam do poda.
Na Facebook stranici Podrška radnicama DTR-a zapisani su gadni utisci zajedničkog čemera: “Iz Osijeka smo se vratile tužne, užasnute zatečenim stanjem tvorničkog pogona MK Slavonija. Pretpostavljale smo da je stanje u tvornici loše, no nitko od nas nije očekivao derutnu halu u kojoj se radi pod iznimno visokim temperaturama bez klime, prastare strojeve, poplavljene toalete. Zahvaljujemo dragim radnicima koji su nas srdačno primili, iako im smjena nije bila gotova. Proveli su nas kroz pogon i pokazali kako bez obzira na neisplaćene plaće i teške uvjete rada, još uvijek proizvode vrhunsku robu.”
Inače, svi radnici MK Slavonija (njih 197) od 17. srpnja su na burzi, a proizvodnja nekadašnjeg modnog diva ugasila se nakon 68 godina. Nesretne, opljačkane i razočarane žene teoretski se ne nalaze u Bangladešu, Vijetnamu ili Laosu i teoretski nisu plaćene mizerni dolar dnevno. Teoretski i na papiru, imale su veće plaće. Realno jedva pamte kad su ih dobile. A sad su i definitivno na ulici. Tek toliko da znaju kako i od (neplaćenog) dna ima dubljeg jada.

Komentiraj

Filed under Društvo

INKUBATOR MLADIH FILMAŠA

I u davna vremena kad je bilo više para, dugi ljetni raspusti predstavljali su enigmu za roditelje, djecu i društvenu zajednicu. Ono, trebalo je kvalitetno “ubiti” preostale dane nakon regularnog ljetovanja. Nakon svih zbrajanja i oduzimanja, nakon putovanja na more ili kod babe na selo, logorovanja s izviđačima i razmjene s dopisnim prijateljima, uvijek je ostajalo barem tridesetak dana u kojima su djeca bila prepuštena ulici. Uz ulično lutanje, danas još pridodajmo besciljno surfanje internetom, i to je, uglavnom, to. Zato je svako kvalitetno ulaganje u vakumirani prostor slobodnog vremena klinaca uvijek na cijeni. Još ako služe edukaciji i njegovanju stvaralačkog talenta, tada su ovakve akcije od jake društvene koristi.
Zagrebačkim klincima sjajna ponuda dolazi već drugo ljeto. Multimedijalna umjetnička organizacija Bacači sjenki i Hrvatski filmski savez (uz potporu Hrvatskog audiovizualnog centra i Grada Zagreba) po drugi put organiziraju edukativne radionice o filmu FROOOM! Bez obzira što su alati filmovanja sve dostupniji, pa se film lagodno može snimiti i smartphoneom, nije za odmet da se neobuzdana mašta i talent potpomognu zanatima i znanjem. Jednotjedne radionice (cijena je 750 kuna, detaljnije informacije mogu se doznati na http://www.frooom.eu) počele su 1. srpnja, namijenjene su djeci i mladima od 9 do 12 godina, a održavaju se do 27. srpnja, u zagrebačkom kinu Tuškanac, radnim danom od 9 do 15 sati. Program radionica zamišljen je kao interakcija kreativnih disciplina između predavača i mladih polaznika. Djeci će se kroz filmske projekcije, igru, dramske vježbe te kroz praktične zadatke snimanja i montiranja, stručno objasniti sve tajne filmskih tehnika i sadržaja. Uz radionički, predviđen je i popratni program predstava, instalacija, tematskih filmskih projekcija.
Kako je dnevna šihta udarnička (skoro kao na pravom setu), od 8 do 16 sati, malim radioničarima su osigurani zdrav topli obrok i napitci. Predavači, pedagozi, voditelji, treneri, prijatelji i nesebični rasadnici zanata jesu: Boris Bakal (voditelj Bacača sjenki, redatelj i glumac), Bojan Mucko (kulturni antropolog), Mihael Giba (multimedijalni umjetnik), Petra Težak (glumica i dramska edukatorica), Zrinka Kušević (glumica i dramska edukatorica), Adam Luka Turjak (montažer i glazbenik), Mirko Bogosavac (psiholog), Marko Tadić (vizualni umjetnik) i Miro Manojlović (montažer i autor eksperimentalnog filma). Dakle, klincima željnim filmske magije, na raspolaganju je zaista stručan i raznovrstan tim.
Zanimljivo je da “Frooomovci” djeluju baš u dane kad je startao jubilarni 60. Festival igranog filma u Puli. Veliki jubilej ne može se bolje obilježiti nego ovakvim marljivim garažerskim radom na osnovama filmske umjetnosti.

1 komentar

Filed under Društvo, Kultura

ŽENA VEĆA OD ŽIVOTA

“Nekako me napušta strah da je rizik prevelik i da nećemo biti prepoznati. No, kako me uči iskustvo, rizik je preduvjet uspjehu”, rekla je Dubravka Vrgoč prije pet godina. Bila je tada u trećoj sezoni svoga prvog mandata na čelu Zagrebačkog kazališta mladih. Već je te 2008. odgovornim rizikom (što u njenom slučaju nipošto nije oksimoron) naveliko zaigrala na sve ili ništa. Znajući da se oklijevanje, kalkuliranje, nedostatak vizije, kukavičluk i tavorenje u glibu prosječnosti, baš uvijek obiju o glavu. I naplate s gorkim kamatama. Pekli vi kruh, vodili državu ili gradili kazališne snove, svodi vam se na isto. Danas je Zagrebačko kazalište mladih stasalo u istinsku tvornicu projekata većih od života. Jer, u društvu gdje se život svodi na udovoljavanje prosječnosti, gdje mediokriteti odlučuju o sudbinama i doslovce trguju dušama, Dubravka Vrgoč ne pristaje na takve pozicije odustajanja. Temeljeći vodstvo svoga virtuoznog ansambla na znanju, strasti i svakodnevnom herojstvu, govoreći s njima o lavi vjekovnih i sadašnjih problema koje tište čovjeka, nije jeftinim trikovima zadržavala publiku nego je stvorila gotovo fanatične, vjerne sljedbenike. Zato i jesu dvorane ZKM-a stalno pretrpane – s punim pokrićem. To je kazalište naš najuspješniji umjetnički izvozni proizvod i, realno, jedan od rijetkih izvoznih proizvoda ove zemlje. Predsjedavajući Europskom kazališnom konvencijom (prva žena na čelu te asocijacije) i vodeći (uz Ivicu Buljana) projekt Festivala svjetskog kazališta, Vrgoč je trasirala i odvažno zgrabila brojne puteve za pozicioniranje ZKM-a na svjetskoj umjetničkoj mapi. Sudjelujući sa svojim teatrom u konkurencijama vodećih europskih i svjetskih festivala, realizirajući inozemne koprodukcije i gostujući na prestižnim scenama, Dubravka Vrgoč je za zdravlje duha i tijela Hrvatske (nemilosrdno analizirajući sve društvene tame) učinila više nego bataljuni političara ili nadrinaučnika.
Najsvježije priznanje Dubravki Vrgoč je stiglo u utorak, 9. srpnja, kada je između 6 iznimnih žena izabrana za “Ženu godine” u Hrvatskoj. “Ove su žene primjer za tisuće drugih. Sjajno je biti u društvu nominiranih žena, sjajno je što se ovaj izbor poklopio s ulaskom Hrvatske u EU, jer je Zagrebačko kazalište mladih tamo već i prije bilo”, izjavila je Vrgoč, izrazivši želju da će svima njima društvo biti potpora u njihovom daljnjem radu i angažmanu. U konkurenciji su, rame uz rame s Dubravkom, bile sve same iznimne, talentirane i udarničke stvarateljice: Sanja Opačak (vlasnica tvrtke Paprenjak), Gordana Frgačić (autorica knjige “Zašto smo manje plaćene?”), Ana Grgić (šefica kuhinje hotela Esplanade Zagreb), Marijana Puljak (voditeljica IT produkcije Societe Generale Splitske banke) i Vanja Škorić (viša pravna savjetnica u GONG-u).
Da slučaj Dubravke Vrgoč nije plod meteorskog bljeska dokaz je njeno dugodišnje mukotrpno stjecanje znanja. Skladištenje bogate obrazovne opreme, iznimnih praktičnih iskustava, permanentnog upijanja najvrsnijih novinarskih, teatroloških, socioloških i menadžerskih iskustava. Itekako je bitno da je Vrgoč zanat pekla kao mlada novinarka i kazališna kritičarka u Vjesniku, instituciji koja je u bivšoj Jugoslaviji predstavljala jedan od megavrijednosnih poligona za kvalitetu, umijeće i kreiranje javnosti. Nije slučajno učila od najvećih bardova znanja, filozofijske svijesti i kazališnog erosa, od Petra Brečića i Dalibora Foretića. Sjedeći svojedobno na okruglim stolovima brojnih jugoslavenskih festivala, Dubravka je s ljubavlju upijala saznanja te dvojice magova, o kritičkom umu, o civilnom dijalogu lišenom bejzbol palica isfrustrirane mržnje. Naučeno je ugradila u svoje današnje izazove, boreći se za jedno sretnije društvo – veće od života.

Komentiraj

Filed under Društvo, Kultura

VIDOVITI IVAN

“Još kao dječak postao sam svjestan da ako hoću uspjeti u životu, moram svoj život posvetiti stjecanju novih znanja. To mi je vizija”, kaže 23-godišnji Ivan Bogdanović iz Seoca kraj Omiša. Imati jasnu i odlučnu viziju u Hrvatskoj (zemlji hendikepiranoj stihijskim vođenjima i psihodeličnim amaterskim strategijama) već je respektabilna činjenica. A kad dolazi od mladića slijepog od rođenja, riječ je o moćnoj lekciji svim onim neukim traljavcima i amoralnim muktarošima koji su upropastili ovdašnju budućnost.
“Ova promocija je tek mali korak u ostvarivanju mog konačnog cilja, završetka fakultetskog obrazovanja i, kasnije, zaposlenja, ali ona je i dar mojim roditeljima, mami Nediljki i tati Damiru koji su sa mnom prošli puno toga, a unatoč svim preprekama, nikad nisu odustali od želje da postanem što samostalniji. Oni su mi inspiracija za sve i ponosan sam na njih, kao i na svog desetogodišnjeg brata i dvanaestogodišnju sestru koji su mi velika ljubav. Zaista, ova diploma je dobra satisfakcija za sve naše borbe koje su vođene proteklih godina”, gordo je u Slobodnoj Dalmaciji ispričao Ivan Bogdanović, koji će 12. srpnja na splitskom Filozofskom fakultetu biti promoviran kao prvi slijepi prvostupnik toga fakulteta. Diploma na studiju povijesti neće za Ivana biti samo njegov certifikat o naučenom, nego i svojevrsna preambula za sve slične borbe u ovom društvu. U stvarnosti punoj dugih sijesti bahate “zlatne mladeži” (nakon nadrogiranih ispraznih noći) i korumptivne sposobnosti njihovih tatica da podmažu gdje već treba, Ivanov primjer svjetluca kao iskonska potreba skromnosti, odricanja i napretka. Svakodnevno sam putuje 37 kilometara autobusom iz svog sela do faksa. Pa još pohađa predavanja na tri lokacije u gradu. “Mora se tako. Da sam ovisio o drugima, do sada bih već imao mentalni slom. Moji roditelji od malena su se trudili oko moje samostalnosti”, izlaže Ivan malu veliku priču o životnom geslu porodice Bogdanović.
Visoku ljestvicu borbenosti u okršajima sa životom u kojem je najmanje fair playa, i neutažive žudnje za obrazovanjem, postavio si je još u petom osnovne: “Kada sam uvidio da su za slijepe predviđena meni nezanimljiva zanimanja poput telefonista, fizioterapeuta, masera… Rekao sam sebi ‘moraš probati više’. Danas je moja sljepoća meni prednost. Da nije nekad jako teško, lagao bih, ali ne bojim se budućnosti sve dok je zdravlja.”
Ivan svoja čvrsta načela želi nesebično ugraditi u promjene u sustavu, nastojeći pomoći u što većem senzibiliziranju društva za probleme ljudi s invaliditetom. “Ne želim se preseliti u Split dok studiram jer bi time ‘izdao’ svoje selo, a javnost bi ostala uskraćena za prizor slijepe osobe u autobusu i na ulici. Svojim primjerom želim promijeniti stvari”, ističe Bogdanović. Tako je prošle godine organizirao studentsku konferenciju “I mi studiramo, zar ne?”, kojom je htio ukazati na probleme studenata s invaliditetom, ali i otvoriti dvosmjernu komunikaciju – praktično pokazujući studentima nastavničkog smjera kako da se ponašaju prema učenicima s invaliditetom na nastavi.
Na adrese resornih ministarstava Ivan uporno šalje mailove, ukazujući na propuste organizacijske ili financijske prirode. Recimo o vrtoglavoj cijeni knjiga na “brajici” (Braillevo pismo), kad knjige za jedan razred osnovne škole dosežu i cijenu od 50 tisuća kuna! “Digitalizacija literature je ono o čemu sanjam jer jako volim čitati, posebice o povijesti”, kaže Ivan i nepokolebljivo poručuje: “Moj primjer i primjer moje obitelji pokazatelj da se isplati ulagati u slijepo dijete, odnosno dijete s invaliditetom. Mojoj mami su kazali kad sam se rodio da nikad neću ni govoriti, a evo me, ne stajem pričati.”

Komentiraj

Filed under Društvo

UBOGI POSKOCI I EU-STRUJA

Ima neke poštene ljudske pravde da su nas u Osijeku, prvog dana “europeizacije” posjetili prijatelji iz subotičkog Narodnog pozorišta. I rijetko viđenom performerskom radošću ispričali urnebesno-tužnu priču o svima nama. O Balkanu koji (ne)svjesno žeđa da “bude” imaginarna Europa a suštinski je njezino srce. O Europi koja prezire Balkan iz straha vlastite pustoši i nemogućnosti da se zagleda u svoje srce. I o epizodnim ljudima koji u svemu tome traže kapi smisla. A historija nikad ne pita za njihovo zdravlje. Roman “Čudo u Poskokovoj Dragi” Ante Tomića, u suštinskom, odvažnom sondiranju redateljice Snežane Trišić i dramaturginje Maje Pelević, pretvorio se u malu dragocjenu Bibliju postanka. Nušićevski smiješnu a gorku poput taloga iz pjesama Toma Waitsa. U novom groteskno-melankoličnom svjetlu zabljesnula je bajka o tvrdokuhanim Poskocima, braći Krešimiru, Zvonimiru, Branimiru i Domagoju i njihovom još tvrđem ocu, udovcu Jozi. Suri kao kamenjar Dalmatinske zagore, odmetnici spremni na opačine svake vrste, a u dubini duše mekši od maslaca – sami i željni nježnosti, ljubavi i pažnje. Blazirana Europa bi ih najradije ispljunula kao nahočad, kao one jadnike na zadarskoj pijaci što se u ponedjeljak pomarisaše oko fiskalnih blagajni!
Geografska činjenica na našim se prostorima prečesto brka s terorom i pohlepom. Zato su i buktali ratovi, zato su i zaluđivani narodi. Zato je golobradom đaku-anarhisti Gavrilu Principu natovarena strašna karma jedinog krivca za Prvi svjetski rat. Kao, samo da Gavrilo nije brisao s nastave, klanja ne bi bilo. Malo morgen! Blago neobaviještenima. Blesava mi je euforija oko ulaska u Europsku uniju kao Dembeliju. Najjednostavnija logika i ispodprosječnog IQ-a govori da je šizodino bilo u krvi razjebati jednu –sa svim manama- ipak prosperitetnu zajednicu kao što je bila Jugoslavija, da bi se sad izmoždeni feudi njenih ostataka držali u pokornom redu za novi lonac. Kao i uvijek, elite su epski pomahnitale i žele nas uvjeriti da se nove rajske mogućnosti otvaraju. U kičerajskom slavljeničko-operetnom ugođaju (kakvog bi i generalito Tuđman potpisao, garant) lakejskog bakšiša, padale su brzoplete, neodmjerene, kolonijalne i uvredljive političke napitnice. Da je “Hrvatska kao mala država, jedina slavenska nacija koja je povijesno vezana uz more”, izvalio je premijer Zoran Milanović, drombuljajući o mjestu Hrvatske u Europi, i tako blaženo pljunuo sve ostale slavenske zemlje koje u morima ogledaju identitete. Ili ona umnožena govornička ohola baljezganja da je sad na Hrvatskoj da “europeizira” susjede?!
Elem, dok pred saborskim odborima i remetinačkim krevetima defiliraju luksuzni sjecikese, dok se pomazani ratni zločinci dosađuju u svečanim ložama a zbor pjeva Beethovena… glavni krimen Tomićevih Daltona iz Poskokove Drage je neplaćanje struje! Jer nemaju para da plate strujne udare. Možda će i do njih dobrizgati jeftina struja nekog od europskih monopolista, ali teško da će to značiti nešto na dnu njihova klanca. Nedvojbeno, u elementarnim, grubo tesanim pravilima života Poskokovaca blješti više morala i staromodne časti nego u šljamu samoproglašenih društvenih elita.

Komentiraj

Filed under Društvo, Politika