Monthly Archives: Kolovoz 2013

GAYEVE U GULAGE I KRUZERE

Zamišljam našeg prosječnog anonimnog kriptofašista i jedno njegovo šok-jutro. Briše uflekani stol ispred svoje javne ugostiteljske ponude, jednim okom provjerava radi li prokleta registar-kasa, a drugim namrgođeno prati pristajanje kruzera ili škripu guma golemih klimatiziranih autobusa s gomilom čudnovatih gostiju. Negdje na moru, kontinentu, u planinama ili slivovima rijeka… Početak drugog desetljeća 21. stoljeća.
“E, baš mi ti pederi sad fale”, prezrivo gazda prebaci ćaćkalicu s jednoga na drugi kraj zubnog mesa.
“Tja, oni ti puno troše…”, lakonski ga mune žena u rebra.
“Pa šta šutiš, ženska glavo?!” izlanu ugostitelj, u slobodno vrijeme banalni nacist-amater, i žustro poleti da što brže rasporedi raskupusane jelovnike po stolovima.
Prije neki dan ovdašnji mediji utrkivali su se koji će blesaviji naslov puknuti i njime izgetoizirati dolazak kruzera Celebrity Sillhouette i njegovih gostiju u Dubrovnik: “U Dubrovnik uplovilo 2500 homoseksualaca!” debilno je javljao jedan, a drugi medij preuzimao još morbidnijom panikom: “Gay invazija na Dubrovnik!” A u tekstovima su slijedili dosjetkaški opisi “posebnih”, “veselih”, “kontroverznih” gostiju te anketirani ugostitelji i građani kojima “ovi ne smetaju” jer poznato je da “oni puno troše…” Ono, samo da vidimo nekog da bočicu vode nije kupio, imamo mi za njega konačno rješenje! Prpošni senzacionalizam samo je jedno od banalnih, šlampavijih sredstava diskriminacije. Jače, uređenije metode logoraškog tipa, obično dođu u nadgradnji. Tim istim homofobnim medijatorima Hrvatske ništa nije smetalo da se samo koji dan kasnije licemjerno zgražaju nad preventivnim zatvaranjem crkava kotorske pravoslavne parohije radi uplovljavanja istog “skarednog plovila” – kruzera Celebrity Sillhouette, ovoga puta u crnogorske teritorijalne vode.
Elem, da je od kruzera do gulaga jedva koja morska milja udaljenosti, pokazuje i jedna brand new-budaletina iz ruske Dume. Tamošnji zastupnik Mikhail Degtyarev predložio je amandmane kojima bi se u Rusiji ponovo uvela zabrana homoseksualcima da budu donatori krvi i organa. No, država milosrdnica bi, prema Degtyarevljevom prijedlogu, homoseksualcima mogla osigurati besplatne tretmane za “preobraćanje na heteroseksualnost i povratak normalnom životu.” Ne sumnjam da bi notorni Degtyarev i u Hrvatskoj naišao na odobravanje i izazvao kakvo novo rasističko referendum-dumsko gibanje.
Uostalom, jedan dubrovački taksist upravo je svježe premlatio djevojku koja se drznula poljubiti svoju partnericu u njegovom taksiju. Teorija evoluira u praksu u jednom smrdljivom ksenofobnom jutru. Za čas posla.

Komentiraj

Filed under Društvo

LJETOVANJE NA DNU

“Ako treba, predat ću se policiji, ali za sina i njegovo zdravlje to ću opet napraviti”, kaže Zagrepčanin Tomo. Nije Tomo opaki gangster od kojeg žive masni naslovi crnih kronika. On je više ubogi junak jednog bezdušnog vremena. Krhka civilna figura u necivilizacijskoj pustoši. Na kraju ljeta, u histeričnom zbrajanju kruzera i vanpansionskih sladoleda, priča o Tomi priča je o brutalnoj nuždi, o “ljetovanju” jedne porodice satjerane u egzistencijalni škripac. Jedva bi se i probila na naslovnjake novina i portala, gdje se svako dupe sa Zrća stoput okrene, a da nije zazvučala bizarno. Čudak s obitelji protupravno uselio u napuštenu državnu vilu u Opatiji i tamo – ljetuje već dva mjeseca! Tako se moglo zaključiti iz nekih “kopipejstanih” tabloidnih bućkuriša. A riječ je o čovjeku koji je s bližnjima udario o samo dno pa je, uvidjevši da zajednica ne mari, očajnički uzeo pravdu u svoje ruke.
Četrdesetgodišnji ratni veteran iz Zagreba dobio je otkaz u privatnoj firmi u kojoj je svojedobno radio. Žena mu je također nezaposlena. Otjerana je s posla (otkaz joj je poslan poštom) dok je bila trudna s drugim djetetom. Žive u podrumskom stančiću u Zagrebu. Prehranjuju se skupljanjem plastičnih boca. Jedno od njihove dvoje djece, petogodišnji dječak, boluje od atopijskog dermatitisa, bolesti zbog koje bi morao barem dva mjeseca boraviti na moru.
“Lani smo preko Caritasa bili u Rovinju tjedan dana, ali to nije bilo dovoljno za sina. Za napuštenu vilu u Opatiji slučajno sam saznao, vidio sam je i lani sam napravio šator u vrtu vile i doveo obitelj”, kaže Tomo. Lani on i njegova obitelj nisu ni ušli u Vilu Kremešek (koja trune na državnim jaslama, i funkcionira kao skvot) jer nisu znali da je otključana. Ove godine stigli su u Opatiju na prvi dan ulaska Hrvatske u Europsku uniju, 1. srpnja. Shvatili su da kuća nije zaključana i uselili se. Usput su dobrano zasukali rukave i počistili kuću, iznijevši iz nje dvadesetak vreća punih smeća. Na promenadama “bisera jadranskog turizma” Tomo i njegovi dragi skupljali su odbačene plastične boce i tako preživljavali, ne mareći za razmažene indekse turoperatora i prekomorske bukinge. Tomina užagrena vodilja samo je sreća i zdravlje njegove djece. Za ostvarenje toga minimalističkog cilja spreman je i na “krimen” upadanja u mrtve državne kapitale.
Elem, kad bi svi ovdašnji prijestupi bili na razini Tominog, spas bi nam bio bliži. A zemlja blagoslovljenih sjecikesa i desperadosa s državnim odlikovanjima na reverima, mogla bi reći da se izvukla iz bezdušja. Ali nije tako. Pohlepna Hrvatska ne želi ni znati za postojanje ove većinske, izraubovane i umorne Hrvatske koja svakodnevno živi u stvarnim kulisama Gorkoga i njegovim perom opisanog dna. Manja, zaslijepljena kasta grabeži ne želi ni znati za ovu masu unesrećenih. Ali, neka se ne zavaravaju. Svanut će zora kad potlačeni više neće moći trpjeti. I kad će zatražiti svoja prava. A tada će mnoge zlatosjajne viletine pasti pod jurišima očajnika.

Komentiraj

Filed under Društvo

ŠIBENIK PRŽI DALJE!

Udarničke vijesti stižu iz Šibenika. Kako čujem, grad ispleten oko remek-katedrale Svetog Jakova, ne namjerava još dugo gasiti svoja pojačala. I raduje me to. Svojim gerilskim konceptom dobrog zvuka i ekološki održive svijesti, Festival Terraneo postao je nezaobilazna globalna činjenica. Među bivšim kasarnskim sjenama ove godine pržili su Prodigy, My Bloody Valentine, Calexico, Dubfire, Gang of Four… Za kaljenje urbanog nerva prebogata trpeza. Kako su nekad praksisovci hodočastili na Korčulu, tako i njihovi potomci imaju zbog čega naćuliti uši na šibenskim zidinama. Još se buka nije ni stišala a nova subverzivna poslastica se odmotava. Od 4. do 7. rujna u Šibeniku će se održati prvi Festival alternative i ljevice (FALIŠ). Na najavljenoj fešti nema da fali kritičke misli. Bogme, u gradu će tih dana zabrijat Tariq Ali, Srećko Horvat (urednik festivalskog konferencijskog programa), Andrej Nikolaidis, Marko Pogačar, Aleksandar Stanković, Katarina Luketić, Boris Buden, Mima Simić, Sandra Vitaljić, Kruno Lokotar (urednik umjetničkog programa), Igor Štiks, Emir Imamović … Megastar najavljenog festivala svakako je Tariq Ali, britanski ljevičar i aktivist (kojem su Stonesi posvetili song “Street Fighting Man”), autor niza knjiga, od kojih je u Hrvatskoj najpoznatija “Sukob fundamentalizama”.
Osim korisne demetropolizacije polja otpora, posebno treba istaknuti cilj organizatora da festivalska misao vodilja bude u memoriranju tranzicijske destrukcije šibeničke (i općehrvatske) proizvodnje. Svake od narednih godina, i kroz vizualni identitet FALIŠ-a (art direktor festivala je Ante Filipović Grčić), podsjećat će se na jednu od nestalih tvornica u Šibeniku i problematizirati deindustrijalizacija grada i regije, te ukazati na njene pogubne posljedice po lokalnu ekonomiju i standard građana. Prve godine na plakatima i drugim tiskanim materijalima dominirat će panoramska fotografija TEF-a, njegovih dimnjaka po kojima je Šibenik bio prepoznatljiv koliko i po svojim povijesnim spomenicima ili ljepoti obale.
Bosanski pisac Emir Imamović Pirke (koji se priženio u Šibeniku, poklonivši srce glumici Oriani Kunčić) sjajno dijagnosticira namjere najavljenog okupljanja: “Nije Šibenik u prošlom stoljeću bio ni veći ni stariji, ali jest bogatiji: bio je, naime, drugi grad po prihodima u Hrvatskoj! TEF, TLM, Poliplast, Revija, Šibenka… najpoznatija, u međuvremenu propala šibenska poduzeća, činili su temelje ekonomije grada koji o turizmu nije mislio sve najgore, jer nije mislio uopće. Imala je radnička klasa pametnijeg posla i zanimljivijih hobija od mijenjanja lancuna i učenja djece kako da budu gordi konobari. Stariji pamte, a mlađi s užasom uče o tomu gadnom vremenu u kojem su, eto, raznorazne tvornice zagađivale okoliš, dok su njihovi (samo)upravitelji tjerali pošten svijet da ujutro, zorom, ne ide u kladionicu već na posao, pa tamo nešto proizvodi…”

Komentiraj

Filed under Društvo

REDALJKE MEDIJSKE ŽUĆI

Iza jedne od najglupljih pseudomedijskih fraza, one o “sezoni kiselih krastavaca” u nas se krčme doslovce najgore ljudske niskosti. Od jalovosti, oportunizma, kukavičluka i pohlepe do seksističkog ponižavanja ili fašizma. Panika domaćih medija da neće dočekati sutrašnji dan pretvorila se u histerično eksploatiranje zadnjeg miligrama senzacionalističke izvještajne pornografije. U tom je šund-procesu terora samoodržanja, prognana i zadnja stopa sluha za potrebe civilno uređenog društva. To što u vrelini ljeta vrišti iz većine ovdašnjih papirnatih ili digitalnih headlinesa, više nije ni žutilo nego otrovna žuć.
U gnjusnom mlinu bulevarske bižuterije bivaju požderane i najozbilnije traume ovoga društva. Recimo, stvarna tragedija jedne protupravno iza psihijatrijskih rešetaka utamničene žene, završila je u tretmanu blockbuster slučaja: na duplericama glamuroznih magazina. Negdje između rubrika o partijanju i uzorcima jastuka za bazenske ležaljke. Producirana kao najneobaveznije štivo za razonodu. Samo je još falilo da su izmučenu ženu salijetali pitanjima šta preferira od make upa za plažu ili da nam predloži kakav hot-koktel za ljetne romanse. Tragično i nije smiješno.
Protekloga tjedna gotovo da nije bilo medija koji drži do sebe (i bezdušno gazi sve pred sobom ako jebene kune ne donosi) a da nije iskazao navodno divljenje nad lijepom pojavom košarkašice i HDZ-ove vijećnice Antonije Mišure na sjednici šibenskog Gradskog vijeća. Međutim, analiziramo li podrobnije, ta se adoracija pretvorila u gnjusnu, ponižavajuću, seksističku i idiotsku trgovinu Antonijinim bićem. Iza prodajnih estradnih eufemizama krila se ona stara, smradna patrijarhalna teorija da pristalo žensko biće nikako nije “za mudraca” nego, eventualno, “za madraca”. Pa smo tako mogli saznati da se “umjesto kupanja i ljetnog provoda hrvatska košarkaška ljepotica i zastupnica HDZ-a u Gradskom vijeću Šibenika zabavila čitanjem materijala za sjednicu…” Teškaški su raspalili naslove kao onaj: “Na sjednici uzdahe mamila Antonija Mišura!” ili “Raspuštena kosa Antonije Mišure zbunjivala kolege!” U tekstovima ispod tih nebuloznih uredničkih krikova redovito se pisalo kao o cirkuskoj senzaciji (“… glavna atrakcija ponovno je na sjednici bila prelijepa košarkašica Antonija Mišura…”), ističući crveni ruž i raspuštenu plavu kosu kao simboličke alate kojima žena-fikus dekoncentrira marne muške kolege.
Pitam se jesu li šizoidni kreatori masovnih slikovnica svjesni kakvim su namjerama popločali put u pakao? Jer, suština je ta da su nad Antonijom Mišurom izvršili nasilje. Najmizerniju trgovačku redaljku, koristeći ženu kao robu bez mozga i sadržaja. Fuj!

Komentiraj

Filed under Društvo

LADICE KAO “LOGORČIĆI”

Jao zemlji u kojoj generalima kliču kao zvijezdama i ljube im skute kao svecima. Jao zemlji s demokratski izabranim premijerom koji skrušeno dopušta da mu ta ista gomila dobacuje “đubre!”, “majmune!” i “zločinče!” I u ime vlastitog kukavičluka, oportunizma ili tko zna čega drugog, krši prava slabih i manjinskih građana, gura ih u ladice, zatvara u te male uredske logore… Sve do onog imaginarnog dana “kada sazriju uvjeti…” a nikog od poniženih više ne bude među živima.
Skoro da mi je žao došlo dok sam na teveu promatrao Zorana Milanovića kako u preprženom Kninu nestaje u nemoći razglasa. Kako petoga kolovoza, u obljetničkom trijumfalizmu Oluje dopušta da po njemu pljušte uvrede. Zblenut i uplašen ni svoje lice nije bio u stanju obraniti od opake pljuvačine, a gdje da smogne snage da jasno (bez razvodnjenih efumizama o “odlascima s ovih prostora”) progovori koju i o bezdušno likvidiranim građanima srpske nacionalnosti (do dana današnjeg u Hrvatskoj još nema pravomoćne presude za olujne ratne zločine s potpisom hrvatskih fukara); o strašnom egzodusu srpskog naroda koji je potom uslijedio, ljeta 1995…
Ali nisam glasao za Milanovića da mi ga bude žao. Dao sam svoj jebeni glas da on dade sve od sebe u prevođenju ove zemlje do civilnog društva a ne do stalno tinjajuće vojne hunte.
Milanovićeva administracija obogatila je naše obzore silnim novim ladicama, dalekim rođacima logoraškog zbrinjavanja problema. Elem, slično je taktiziranje oko izjednačavanja prava heteroseksualnih i homoseksualnih parova. U najnovijoj zakonskoj regulativi (ide na raspravu na jesen, a na parlamentarnom čitanju treba se naći do kraja godine), Zakonom o životnom partnerstvu, ponovno se zaljubljenicima istoga spola oduzima pravo da uđu u brak, iako će svoje partnerstvo moći registrirati pred matičarom. Opet im se ne dopušta posvajanje djece.
“Novi je zakon korak u dobrom smjeru, pomoći će mnogim LGBT osobama u Hrvatskoj. Ali i dalje ostaje osjećaj diskriminacije. Za našu je ljubav ipak smišljena posebna, odvojena ladica”, rekao je Josip Bakić novinaru Jutarnjeg lista. Programer Josip (31) već dvije godine živi sa svojim partnerom Lukom Vukobratovićem (23), turističkim komercijalistom. Iako trenutno ne razmišljaju o ozakonjenju svoje veze, kažu da bi ako se jednog dana odluče za takav korak, itekako voljeli ući u brak i imati pravu svadbu. Ono, što bi se reklo, Josip i Luka imaju posve oldfashion planove, stoga nije im jasno zašto im se u startu s najavljenim Zakonom o životnom partnerstvu ponovo uskraćuju neka prava. Milanovićevoj Vladi (uz iznimku HNS-ovaca koji su za apsolutno izjednačavanje svih prava homoseksualnih i heteroseksualnih parova) je i dalje licemjerno lakše tretirati pečat nad ljubavlju istoga spola kao nekakav ugovor o kupovini auta ili fiskalni račun za preprodani paradajz. Točno prije godinu dana iz Milanovićevog kabineta dolazile su poruke da se ne mogu do kraja riješiti ljudska prava osoba koje žive u istospolnim zajednicama, jer eto Vlada mora paziti “da se ne izazove bijes Katoličke crkve i konzervativnog dijela građana.” Kao u stotinama svojih apsurdno korporativno-libertinsko iskrivljenih shvaćanja, Vlada zaboravlja da se ljudska prava ne dijele kao humanitarna pomoć i ne važu apotekarskim miligramima. Jer, u protivnom, svaki takav vagajući nojevski korak čista je diskriminacija. Ili barem, ravnodušno stvaranje preduvjeta za đikljanje diskriminacije.

Komentiraj

Filed under Društvo, Politika