Monthly Archives: Rujan 2013

ZORINA ROĐENDANSKA TORTA

Skroman a za snagu i zdravlje zajednice neprocjenjiv rođendan, proslavit će danas (26. rujna) jedna Zora. Deset godina je tek navršila, ali itekako je zrela u stavovima i socijalnim vizijama. Prva dekada njezinog aktivnog rada dala je rezultate koje neki ne postignu ni za jednu čitavu evoluciju. Čakovečka Udruga Zora, nevladina i neprofitna organizacija koja se bori za ljudska prava, rodnu ravnopravnost i prava manjina te educira i podiže svijest o problemima od općeg društvenog interesa; prije svega je vrijedna za grad i lokalnu zajednicu u kojima krči civilne puteve. No, kao takva je moćna karika u lancu udarničkih tvornica za proizvodnju nenasilnog života u Hrvatskoj. Zora spada u red onih brojnih, malih obrta u kojima se marljivo proizvode klice jednog budućeg normalnog svijeta. Zato Čakovec a i svi mi, imamo razloga da proslavimo rezanje Zorine rođendanske torte. Uz slavljeničke svjećice bit će predstavljena i nova Zorina kampanja “Kreatori promjena” – najkraće rečeno, fokusirana na kaljenje, kuraženje samosvijesti u građanima. “Izazivamo te da kreiraš svoj izazov i njime izazoveš i sebe i svoju okolinu. Izazovno, zar ne?” najavljuje Zora temelje kampanje: “To uistinu može biti što god želiš, možda nešto što već dugo želiš a nikako da se desi, nešto što je van granice tvoje zone komfora ili pak upravo suprotno, nešto što voliš raditi i rado bi se time uključio/la…”
Čakovečka Zora uvijek sviće, nikada ne zalazi njezin aktivizam. Tako su povodom Nacionalnog dana borbe protiv nasilja u obitelji, održali tribinu “Mladi: važnost odgoja za rodnu ravnopravnost”, a u sklopu Inicijative mladih “Ispeglajmo neravnopravnost”. Naglašavajući važnost što ranijeg “peglanja” rodnih zabluda, svakodnevne brige za ispravljanje krivih navika (često iz roditeljskih domova preuzetih loših odgojnih predrasuda) u odnosima unutar mlade populacije. Anja Repalust, studentica Filozofskog fakulteta Zagreb, Odsjek za sociologiju, suradnica na istraživanju rađenom za potrebe Inicijative “Ispeglajmo ravnopravnost” objasnila je koja je važnost raspodjele kućanskih i obiteljskih poslova u kontekstu rodne ravnopravnosti, podsjetivši kako se (ne)svjesna diskriminacijska mantra krije i u najbanalnijim svakodnevnim obiteljskim prizorima. Najveći dio poslova u kućanstvima i dalje obavljaju žene. Takav rad predstavlja “dvostruku radnu smjenu”, a obično se spominje kao “nevidljivi rad”. Ženski plaćeni rad obično je i manje plaćen, a poslodavci rjeđe zapošljavaju žene, time se krug gorko zatvara: žene su opet ovisne o svojim partnerima.
Anja Repalust naglasila je da rodna segregacija obično počinje u ranom djetinjstvu. Ne samo da će se po defaultu djevojčicama tovariti više kućanskih poslova, nego će očevi i u nagradama praviti distinkcije: opere li sin očev auto uvijek će uprihoditi više džeparca nego što ga je dobila kćer za isti (i bolje obavljen) posao.

Oglasi

Komentiraj

Filed under Društvo

SLOBODNI I MLADI?

Kako je to prebaciti početnih 25 godina života i dalje sjediti u svojoj staroj pubertetskoj sobi na rasklimanom krevetu i zuriti u blijedi, oguljeni plakat na zidu? Kako je to s tri banke gutati za roditeljskim stolom ono što ne voliš, a sretan si da ti je ručak skuhan, da uopće grabiš nešto toplo? Gadno je, ili oguglano, u najboljem slučaju. U takvom se stanju, kaže Državni zavod za statistiku, nalazi svaki drugi stanovnik Hrvatske star između 25 i 29 godina te svaki četvrti u dobi od 30 do 34 godine. Oni, naime, i dalje žive s roditeljima. Ili se nikada nisu ni odselili, ili su se vratili natrag, tjeskobni od iznevjerenih očekivanja. U tim sivim statističkim numerama krije se i podatak da s mamom i tatom i dalje živi 62 posto muškaraca (od 25 do 29 godina) te 39 posto žena iste generacijske dobi. Govori li i taj podatak da su žene izdržljivije pa češće stisnu zube i ne predaju se tako lako, vjerojatno ima istine u tome. Neki se mladi uopće ne usude zakoračiti u arenu samostalnog života. Drugi, pak, se otisnu, ali vladajuća atmosfera luzerstva grubo ih udari po nosu. Zbog pada plaća, otkaza i nemogućnosti plaćanja podstanarstva ili kredita za stan, roditeljima se vraćaju i oni koji su se već jednom osamostalili. Slomljeni propuštenim šansama, ovrhama i izgubljenim poslovima, potomci se vraćaju u skučene roditeljske stanove, svi zajedno zbijaju redove tražeći predah do neke nove imaginarne runde.
U tom poraznom vrzinom kolu, kada “upravljačke elite” imaju sve manje rješenja u rukavu, posebno su vrijedni doprinosi civilnih udruga koje na terenu biju žestoke bitke da se stanje promijeni. “Kako se osamostaliti u Karlovcu?!” naziv je otvorene debate koju je prije desetak dana organizirala karlovačka Udruga za kreativni razvoj Domaći. Odaziv mladih bio je iznenađujuće velik, što aktivistima Domaćih daje dodatnu energiju za razbijanje floskula o pasivnosti mladih građana i njihovo uspješno integriranje u projekt “Demokracija za 5 plus” (rađen uz potporu Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva).
“Kroz izvedbu projekta shvatili smo kako su tribine kao način predstavljanja projekta i traženja rješenja problema vrlo suhoparan način koji ne zadovoljava potrebe mladih te da je participativni model rada puno bolji. Odnosno, da oni pričaju, a mi slušamo. U diskusiju se uključio velik broj mladih, ali i onih koji se bave mladima. Oduševilo nas je to što se javio velik broj gimnazijalaca, studenata, ali i mladih koji su završili fakultet. Odmah smo im na početku pojasnili da se u ovoj temi nećemo baviti kulturom, sportom i sličnim temama jer smo kroz diskusiju htjeli saznati kako mladi ljudi gledaju na kvalitetu života u gradu Karlovcu, odnosno mogućnostima za školovanje, zapošljavanje i rješavanje stambenog pitanja. Namjera nam je bila istražiti na koji način donošenje i provedba javnih politika može doprinijeti da mladi ljudi nakon završenog srednjoškolskog i/ili visokog obrazovanja ostanu ili se vrate i nastave raditi i živjeti u Karlovcu”, kaže Denis Mikšić, predsjednik Domaćih.
Da je participativni model mladim ljudima prihvatljiviji od pukog “verglanja” serviranih rješenja, da se oni žele uključiti u ravnopravnu razmjenu odgovornosti društva za prespektivu budućnosti, dokazuju iskustva Domaćih.
“Pitali su nas hoćemo li ponovno organizirati ovakva okupljanja jer ih napokon netko sluša”, ističe Mikšić. Posve je u pravu. Slušati i saslušati tuđu muku, posebno kad poziv za pomoć dolazi od mladih bića, jedan je od najvažnijih koraka koje moramo poduzeti svi zajedno.

Komentiraj

Filed under Društvo

TEODOR I PRAVO NA GRAD

Tko je Teodor Celakoski? Na to pitanje, prosječno nezainteresirani konzumenti stvarnosti u Hrvatskoj vjerojatno nezainteresirano sliježu ramenima. A mora da ga znaju, vidjeli su ga na televiziji milijun puta. Naravno, pod pretpostavkom, da nisu prebacili kanal na kakav ultimate fight starleta. To je onaj 42-godišnjak koji je umjesto kakve sinekurne anonimnosti izabrao stalnu uličnu borbu. On se ne skida s ulica, dižući svakodnevne male revolucije prava na civilne obrise života, prava na urbanu njegu pojedinca. Teodorovo široko djedmrazovsko lice s filozofskom bradicom, vidjeli smo u nebrojenim kadrovima pred kamerama. Recimo, u panel diskusijama gdje je strpljivo objašnjavao inicijativu Pravo na grad, dosljedno dokazujući neodrživost bezumne eksploatacije prostora na štetu javnog interesa. Najčešće ga oklopljeni potplaćeni policajci odvlače u maricu. A Teodor se ne da. On na zagrebački Cvjetni trg ne želi dolaziti stiješnjen megazamkama predatora kapitalizma, on i svi koji ga slijede, žele prostor jednakopravnog življenja. Za sve. I da se građani pitaju, o tim minimalnim željama.
Za svoj društveni angažman Teodor Celakoski (projektni direktor Multimedijalnog instituta Zagreb) upravo je dobio ugledno europsko priznanje. Europska kulturna fondacija (European cultural foundation – ECF), institucija s više od 60 godina tradicije i jedina paneuropska kulturna fondacija, izabrala je Celakoskog za laureata Nagrade princeze Margriet (ECF Princess Margriet Award) za 2014. Nagrada se od 2008. godine dodjeljuje istaknutim pojedincima za njihov doprinos u razvoju civilnog društva, ali i pokretanju društvene dinamike i promicanju univerzalnih europskih vrijednosti u svojim lokalnim sredinama. U objašnjenju Komisije stoji da je Celakoski kao vodeći zagrebački kulturni aktivist za laureata izabran zbog svoje uloge u kataliziranju modela suradnje između kulture i civilnog društva u Zagrebu, na širem prostoru Hrvatske i diljem bivše Jugoslavije. Napominje se da je Celakoski unutar kolektivnih nastojanja bio jedan od ključnih pokretača brojnih hrvatskih platformi, mreža, trajnih inicijativa i institucija: Multimedijalnog instituta MaMa, Clubtura, Prava na grad, POGON-a, Zaklade Kultura nova. U suradnji s tim kolektivima, ističe se u objašnjenju, Celakoski je kreativno koristio resurse u teškim okolnostima kako bi uključio javni interes u kulturne politike i prostorno planiranje i, iznad svega, omogućio suradnju između civilnog društva, neovisnih kulturnih organizacija i javnih institucija.
Uz Celakoskog, istu nagradu će primiti i skupina talijanskih kazalištaraca Occupato. Oni su 2011. spasili najstarije rimsko kazalište Teatro Valle od propasti privatizacije i tranzicije u kakav salon automobila ili opskurni noćni klub. Pretvorili su stari teatar u prostor koji daje glas zajedničkom dobru, u scenu za susret građanskih snaga. Celakoski i Teatro Valle Occupato će Nagradu princeze Margriet (uz pripadajućih po 25.000 eura iz nagradnog fonda) primiti na posebno organiziranoj svečanoj kraljevskoj ceremoniji na najvišoj razini koja će se održati 18. ožujka 2014. godine u Bruxellesu.
“Širom Europe sve su artikuliranije kulturne, društvene i političke inicijative koje se suprotstavljaju neoliberalnoj mantri i dominantnoj praksi privatizacije svega javnoga i zajedničkoga. Europska kulturna fondacija ovogodišnjim nagradama očito želi naglasiti da prepoznaje navedene procese kao važne za demokratizaciju i društvenu pravdu. Ovu nagradu ću shvatiti kao podstrijek za buduće aktivnosti stvaranja široke društvene platforme za obranu javnih i zajedničih dobara”, izjavio je Celakoski. Čovjek koji ima pravo.

Komentiraj

Filed under Društvo

VUKOVARSKA GNIJEZDA OTPORA

Globalne i lokalne tvornice mržnje rade punom parom. Nema tu pauze ni za ručak. Nova američka izvozna tranša demokracije na nosačima aviona opako štekće oko razorene Sirije. Domaći, pak, gusjeničari nasilja stalno legu svoje ratne larve, ne namjeravajući zakopati sjekire ni do sudnjeg dana. Zato su prekrasna ona suprotna, zaljubljenička gnijezda otpora. Kao jedno mlado, goluždravo, koje se u Vukovaru baš uzorito plete, i svojim je bisernim rasadama stvaranja jače od svakog mrzilačkog pohoda. Nema te crne šovenske čizmetine, uvjeravam vas, koja bi bila jača od onoga što u maloj kućnoj radinosti proizvodi udruga Vukovarci dobre volje. Postoje tek nešto više od godine dana, a uspjeli su okupiti sugrađane i odnjegovati nisku djelotvornih minijatura za duhovnu ishranu – od zabavnih i kulturnih aktivnosti do ekoloških i humanitarnih poteza. Niti poznaju, niti priznaju nacionalne granice. Vjeruju u energiju različitosti, vjeruju da se stotine i hiljade srdaca mogu bez anestezije ušiti u jedno ogromno srce. Samo treba htjeti i usuditi se stvarati a ne rušiti u paramparčad svaku stopu ljudskosti koja nam je preostala. Vukovarci dobre volje imaju petlje, imaju emocija i socijalne inteligencije u golemim količinama. Evo nekih njihovih kapitalnih dionica za burzu života: dramska radionica; glazbena radionica; duhovni rast i samorazvoj; posadili su 42 mladice javora (zajedno s eko-sekcijama OŠ Antun Bauer i Gimnazije) u sklopu akcije “Jedno dijete – jedno drvo”; u planu je sadnja 100 stabala u akciji Labirint ljubavi; humanitarna akcija “Srcem protiv gladi” u kojoj je prikupljena hrana za 14 vukovarskih obitelji…
Marljivo rade i na projektu širenja tolerancije među osnovnoškolcima, koji bi trajao čitavu školsku godinu, a nastavio bi se i preko ljetnih praznika uz radionice u prirodi. “O toleranciji među djecom i smanjenju diskriminacije po bilo kojoj osnovi se najviše govori među srednjoškolcima. Smatramo da se na toleranciji prema profesorima, starijima, djeci, ali i odraslima koji su drugačiji po bilo čemu, treba raditi od osnovne škole. Primjerice, u jednoj osnovnoj školi imamo dva mala Sirijca i djeca ih nazivaju teroristima. Mi ne želimo takvo društvo”, kaže Lena Vrtarić, predsjednica udruge, u razgovoru s Majom Celing Celić na portalu Civilno društvo. Srce mi se zgrčilo dok sam čitao ovu gorku činjenicu. Da se u vukovarskom čemeru još nalaze čemernija bića, da male pesnice optužbe (s roditeljskih stolova pokupljenih mrzilačkih obroka) sijevaju prema drukčijima, globalno ih optužujući za daleke grijehe. Ne, takvom društvu mora doći kraj. U pravu je Lena Vrtarić, nema preranih lekcija niti prerano pruženih ruku ljubavi, zaštite i njege. Djeca su spremna, i samo od nas ovisi kakve ćemo im primjere pružiti. Zlo ili dobro.
Za mučne aktualne događaje u Vukovaru, Lena Vrtarić kaže da se u tom gradu ne može i dalje živjeti “u devedeset i prvoj”, a da je njezina udruga bila i potpisnica apela u kojoj se od nadležnih institucija traži smirivanje situacije i rješavanje problema nenasilnim putem. “U našoj su udruzi većinom mladi koji su se rodili nakon rata i pred njima je budućnost. Oni moraju stvarati bolji svijet od onoga kojega smo mi živjeli. Vukovar je mali grad i kada u njemu osvane 200 ljudi koji marširaju ulicom, mi ostanemo prestrašeni, s grčem u želucu jer jedino što ti padne na pamet je povratak u ratno stanje. Mladima i djeci to ne treba. Njima treba pravo na život, obrazovanje i rad”, ističe Vrtarićeva sveto trojstvo budućnosti. U Vukovaru i u Siriji. Na svakom pedlju ovog svijeta gdje čovjek zaista želi slušati svoje pravo srce.

Komentiraj

Filed under Društvo

GRADITELJI ODRŽIVE DRŽAVE

Zaista je nebitno kolika je država. Jer, država su ljudi. Na tri kvadrata ili milijune kvadratnih kilometara, posve je nevažno. Bitan je materijal od kojega je izgrađena. A najnosiviji, najgrađevniji materijal jeste čovjek sam. Zato je u jednoj karlovačkoj kućici od 300 starih automobilskih guma više sadržaja, volje, energije, vizije i želje za budućnošću nego što je ova država u stanju i zamisliti. Projekt o kojem pišem, nastaje već nekoliko godina u zdušnom neimarskom žaru udruge Eko Pan iz Karlovca. Umjesto da završe na otpadu i otamo truju našu sutrašnjicu, islužene gume poslužile su kao materijal za održivu ekološku kućicu (earthship house), prvu na našim prostorima. Kuća bi prije zime trebala pod krov, ispunjavajući svoju misiju dokazivanja da se od odbačenih materijala itekako može sagraditi mjesto za život.
“Istina, ovo nije stambena zgrada već pokazni poligon kako se i na drugi način mogu graditi kuće. Zemlja se stavlja u gume i sabija se, a gume se slažu u riblju kost, kao kod gradnje zgrade ciglama. Također, zemlja se stavlja i u prazan prostor i također sabija. Tri strane zgrade su ukopane u zemlju, odnosno postavljen je svojevrstan temelj, a četvrta je strana južna. Trenutno postavljamo hidroizolaciju, a prije zime se nadamo kako ćemo ju staviti pod krov. Odnosno, organizirat ćemo radionicu postavljanja zelenog krova koji je sjajna izolacija”, kaže Valentina Mesarić iz udruge Eko Pan, objašnjavajući princip izgradnje takve kuće.
Iz konstrukcije udruge lako se čita osnovna vodilja: umjesto gramzive destrukcije koja se poput otrova širi venama današnjeg predatorskog svijeta, uzidati čovjeka u spokoj komadića zemlje predovoljnog za njegove potrebe.
Ideja o earthshipu započela je još 2011. kada je udruga kupila zemlju u Šćulcu. Prvo su iskrčili teren te iskopali rupu za “temelj” buduće kućice. Iduće, 2012. godine su na red došli zidovi, a u godini trećoj ide konstrukcija. Uz sve te zidarske poslove na svojoj su “baušteli” dali apsolutno povjerenje onome što zemlja rađa, samo ako joj pristupimo s povjerenjem a ne s uništenjem osvajača. “Budući da primjenjujemo princip permakulture, sadimo šumski vrt, također imamo i voćnjak. Zapravo, primjenjujemo permakulturne principe prema zonama. Ondje smo ljetos napravili i spiralni vrt sa začinskim biljem i povišene gredice. Želimo isprobati sve tehnike koje su suprotne konvencionalnima, a da bismo u tome uspjeli, pomažu nam volonteri iz cijelog svijeta”, zadovoljno ističe Valentina Mesarić.
Ljeto koje upravo nestaje pred nama, u Eko Panu su iskoristili za organiziranje međunarodnog volonterskog kampa (12. do 28. kolovoza) u kojem su radili volonteri iz Belgije, Francuske, Španjolske, Italije, Ukrajine, Turske i Hrvatske.
Po svemu sudeći, Ekopanovci kao entuzijasti i hrabri borci za doličnu sutrašnjicu, su idealni stanovnici, oni koji će iznijeti državu održivog razvoja kakvu predviđa Mirela Holy. Kako već pratimo, bivša, brutalno odstranjena ministrica ekologije, punom parom radi na osnutku političke stranke temeljene na održivom razvoju s ljudskim pravima, gospodarskom razvoju i zaštitom okoliša. Možda se jednom i probudimo na takvom komadiću ljudskosti, zato sanjati nikako ne smijemo prestajati.

Komentiraj

Filed under Ekologija

RULJA RUŠI VUKOVAR

Drugi dan rujna 2013. Prvi dan škole. Grozne škole. Trebalo je to biti vukovarsko jutro civilne i civilizacijske zaštite manjine. A razgoropadilo se u jutro rušilačke mržnje kojom je većina planula. U Vukovaru se jučer dogodila sramotna pokazna vježba onih koji su i dalje spremni na linč. Vukovar je jučer rušen po drugi put, čekićima zadojenih ratoljubaca. Ustavom i zakonom zagarantirano pravo srpske manjine na ćirilično pismo, ksenofobična je rulja hrvatske većine pogazila nasilnim sprečavanjem postavljanja dvojezičnih ploča na javnim ustanovama – zgradi Policijske uprave, zgradi državne uprave, HZMO-a. Iracionalnu, bijesnu masu prvo je jedva obuzdavala šačica temeljne policije, običnih prestrašenih plavaca. Tek kasnijim kordonom interventne policije, suzbijeni su brutalni izlijevi netrpeljivosti. Bilanca: tri ozlijeđena policajca i jedan prosvjednik, četiri nasilnika uhapšeno. Nema drugih opisa onoga što se jučer dogodilo u Vukovaru nego: najdivljačkijim metodama demolirani su Ustav i zakoni ove zemlje. Masa dirigirana od fantomskog Stožera za obranu hrvatskog Vukovara i njihovih (para)javnih dirigenata – od HDZ-a, HSP-a do najopskurnijih desničarskih ridikuloznih stranaka, morala bi znati da ovo nije demokracija nego ksenofobija, mržnja i sijanje fašistoidnih klica. “Dovodite nas u iskušenje da vas proglasimo nekom vrstom agresora i da se u skladu sa tim i ponašamo”, najavili su iz Stožera još prošli tjedan u svom bijednom pismu Vladi. Proglasiti demokratski izabranu Vladu za agresora na Hrvatsku, najaviti da ni oružane bitke u to ime nisu isključene, to nije ništa drugo nego poziv na vojni udar. Oni koji pale lomače mržnje, i dalje huškajući “pobunu protiv ćirilice”, pljuju u lice manjinskog srpskog naroda i igraju se ljudskim životima.
Naposljetku, nešto o onim jadnim zadojenim ljudima koji su u rulju uvučeni sa svojom mrtvom djecom u mislima. Po drugi put su žrtvovali svoju djecu jer ona nisu pala za kaos nego za mir. Ili se barem nadamo da je tako bilo.

Komentiraj

Filed under Društvo